Ako je život nastao slučajno, iz kaosa svemira, onda je to kao da uragan pohara autootpad pa iz tamo odbačenih dijelova sastavi novi Mercedes. Vjerojatnost je otprilike ista. Tu je ilustraciju John Lennox, profesor matematike i filozofije znanosti sa Sveučilišta Oxford, upotrijebio gostujući prije sedam godina na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Htio je reći da život, a i čovjek, mora imati dizajnera, arhitekta, sve drugo bilo bi gotovo nemoguće.
Poslije predavanja u prepunoj dvorani D7 njegovi su fanovi oduševljeno pljeskali, a neki su kritičari nevoljko morali priznati da ovaj dovitljivi Irac dobro brani svoju poziciju. Lennox je danas jedan od najpoznatijih kršćanskih apologeta na svijetu. Bog i znanost, prema njemu, nisu u razmirici. U svojoj karijeri javnog borca za racionalizaciju kršćanstva, odmjerio je snagu svojih argumenta protiv najgorljivijih ateista poput biologa Richarda Dawkinsa, filozofa Petera Singera i Christophera Hitchensa.
Sam Hitchens, ateistički bard, polemičar i kontraš, koji je prije smrti “napljuskao” brojne nadbiskupe, rabine i pastore, intelektualno, dakako, rekao je da mu je najteže bilo opovrgnuti upravo Lennoxovu poziciju tzv. fino uštimanog svemira. Ideju da bi život u svemiru bio nemoguć da je i jedna decimala u poznatim fizikalnim konstantama drugačija.
Taj je pristup Lennox lani sažeo u knjizi “Može li znanost objasniti sve?”, a sada je, usred epidemije, objavio novu, pod naslovom “Gdje je Bog u svijetu koronavirusa?”. Kontaktirali smo ga i predložili mu intervju preko Skypea. Pristao je, ali nas i upozorio da ima još deset intervjua koje mora odraditi i da nema vremena za okolišanje. Knjigu je napisao, kaže, u dahu, u tjedan dana, a u njoj je pokušao odgovoriti upravo na pitanje iz samog naslova.
Profesore Lennox, što ste zaključili, je li i Bog u izolaciji?
- Recite vi meni. Pročitali ste knjigu. Više bih volio da mi vi kažete kako ste razumjeli moj središnji argument pa možemo od toga krenuti.
Pitanje je, zapravo, staro. Zašto beskrajno dobar kršćanski Bog dozvoljava epidemiju i ljudsku patnju? Može li je spriječiti, a ne želi? Možda je želi spriječiti, a ne može. Je li onda zlonamjeran ili impotentan?
- Odgovorit ću vam ovako: je li Bog mogao napraviti vatru koja gori i grije čovjeka, a da ne peče? Analogija je ista. Vidite, činjenica je da živimo u realnosti u kojoj je oboje moguće. Isto je i s virusima. U knjizi spominjem članak ekologinje Marilyn Rossinick ‘Virusi zaslužuju bolju reputaciju’, u kojem piše da su oni, zapravo, presudni za život na Zemlji, a manje od jedan posto ih je patogeno, štetno za čovjeka.
Imate i primjer drugih katastrofa, primjerice, potresa. Kada bi se tektonske ploče prestale micati, kažu geolozi, život na Zemlji ubrzo bi nestao. To namještanje ploča, iako razorno i pogubno za čovjeka, funkcionira kao svojevrsni globalni termostat.
Neobično da ste iskoristili primjer potresa. Osim epidemije virusa, Zagreb je prije malo više od mjesec dana pogodio i razoran potres.
- Žao mi je, nisam znao. Zagreb sam inače posjetio prije nekoliko godina, kada sam držao predavanje na Filozofskom fakultetu. Prekrasan grad, odlična hrana. No, kad govorimo o patnji koja je uzrokovana katastrofom, za koju čovjek, pretpostavimo, nije kriv niti odgovoran, razmislite o ovome: kakav bi to svijet bio u kojem nikada ništa ne ide po krivu?
Da je tako, u tom bi svijetu umjesto čovjeka mogao bi biti i robot, automat koji je moralno neutralan. Nužno dolazimo do pitanja moralnosti krenemo li tim putem, odnosno kako opravdati postojanje moralnosti i kategorija dobra i zla. U takvom svijetu za njima ne bi bilo potrebe.
Prirodne katastrofe, kao i epidemije virusa, interpretiraju se ponekad i kao Božja kazna. U knjizi ste to pitanje ostavili donekle otvorenim.
- Možemo govoriti o ljudskom odnosu prema planetu i okolišu, u konačnici i ljudskom tretiranju životinja, što je za posljedicu moglo imati širenje koronavirusa. Međutim, ne znači nužno da je tragedija koja zadesi čovjeka njegova krivnja. To je riskantno reći. U knjizi navodim nekoliko primjera, najpoznatiji je Job, koji je pretrpio i prirodno zlo, katastrofu, ali i moralno zlo, uzrokovano čovjekom, a da ništa nije skrivio.
Zato kažem: pazite se onoga tko bol uzrokovanu prirodnim zlom interpretira kao božansku kaznu. Kako ja vidim, ovakve tragedije mogu biti ‘Božji megafon’, poziv na buđenje. Konkretno, kako bismo osvijestili da nemamo kontrolu. Ja imam 76 godina i u izolaciji sam sa suprugom u našem stanu. Ovisimo o susjedima koji nam donose hranu iz dućana. Znači, ranjivi smo, smrtni i ovisni jedni o drugima.
Ponekad to zaboravljamo. Uz to, dio je našeg vjerovanja da Isus Krist, utjelovljeni Stvoritelj, nije ostao daleko od ljudi, nego upravo postao čovjekom kako bi iskusio ljudsku patnju i bol.
Polemizirate u knjizi i s biologom Richardom Dawkinsom, koji tvrdi da je svemir, u suštini, bez dizajna, bez svrhe, nema zla, nema dobra. DNK ne zna i ne mari, a mi plešemo na njezinu glazbu.
- Neki će ljudi, suočeni s katastrofama, koronavirusom, rakom, tsunamijem ili potresom reći da je to upravo dokaz da Bog ne postoji. Jednostavno, takav je svemir, ne mari za nas, svejedno mu je hoćemo li živjeti ili umrijeti. Zaboravljamo pritom da, ako maknemo Boga iz te jednadžbe, nismo maknuli patnju. Ona je ostala netaknuta.
Ono što smo, zapravo, maknuli jest mogućnost smisla i nade. Naravno, to ne znači da ateisti ne mogu imati smisao u svojem životu, mogu itekako, ali ne mogu imati onaj ultimativni smisao - vječni život. Smrt je za njih kraj.
Što, konkretno, u toj ateističkoj poziciji smatrate neodrživim?
- Kontradikciju. Uviđate da je Dawkins, tvrdeći da je moralna osoba, zapravo u kontradikciji. Kako možete za sebe tvrditi da ste moralna osoba, čak i živjeti kao moralna osoba, a istodobno govoriti da ne postoji ništa osim nakupine atoma.
Evo vam i primjera. Kako bi se ateist trebao postaviti prema trenutnoj epidemiji? Trebao bi, držeći se argumenta bezumnog svemira, reći da pandemija koronavirusa nije ništa loše. To je, naime, samo hrpa atoma koji se međusobno preslaguju. Za mene je takva pozicija neodrživa.
Kao kršćanski apologet debatirali ste s puno ateista, pa i s dvojicom iz tzv. velike četvorke novog ateizma, Dawkinsom i Hitchensom. Koji je bolji polemičar, tvrđi orah u raspravi?
- Uh, ne znam što ćete napisati, pa ne znam bih li odgovarao. Reći ću vam ovako: u svakoj raspravi uvijek mi je bila važna i ta društvena dimenzija. Ja sam takav, volim svima prilaziti s toplinom. S Dawkinsom sam se teško povezao na toj razini. Ako, s druge strane, pogledate moje debate s Hitchensom, možete vidjeti da i jedan i drugi izvlačimo vrlo teške argumente i ne štedimo jedan drugog, ali kad sve završi, onda je to druga priča. Otišli smo na večeru i piće, družili se i razgovarali kao stari prijatelji.
Osim te javne karijere, imate i onu znanstvenu. Profesor ste emeritus na Oxfordu, gdje predajete matematiku i filozofiju znanosti. Kako jedan matematičar postane vjernik?
- Kada pogledate statistički, puno ćete više vjernika naći među matematičarima, fizičarima i kemičarima nego, recimo, biolozima. No, to je neka druga tema. Kršćanstvo je racionalno. Gledajte na to ovako - ako upoznajte neku osobu i vidite da se radi o razumnoj, inteligentnoj osobi, odmah ćete joj više vjerovati nego da je suprotno, zar ne? Međutim, ja uvijek kažem, Bog je osoba, a ne teorija.
Što vam se čini da će se događati poslije epidemije koronavirusa, koje su lekcije koje ćemo izvući? Mislite li da će biti više vjernika?
- Teško je spekulirati, ali mislim da je razumno pretpostaviti da će se ljudi u ovim trenucima okrenuti nečemu što im daje smisao i odgovor. Mislim da ćemo poslije puno naučiti o sebi, shvatiti naša ograničenja, a vjerujem da će to utjecati i na napredak medicine i znanosti.