Povijesni velikan liberalne misli, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država, Alexander Hamilton prije gotovo dva i pol stoljeća primijetio je kako ljudi koji ruše republike “započinju ulagivački se udvarajući narodu kao demagozi, a završavaju kao tirani”. Taj slijed tranzicije demokratskog poretka u neku vrstu tiranije - svoje ultimativne antiteze - povijesno je i empirijski utemeljen. Iako volimo zamišljati kako demokracija umire pod paljbom ljudi s oružjem u rukama, istina je da su za nju puno fatalnije zavodljive riječi prodavača jednostavnih rješenja. Ipak, kome trebaju rješenja, ako ne postoje problemi? I je li Hamilton onda bio samo djelomično u pravu? Propasti vladavine naroda možda uistinu ritam daju slatkorječivi populisti, ali ne prije nego što pravi dirigenti ispuste štapić iz ruku.
Demokracija se ne urušava zbog vatrenih govora častohlepnih karizmatika, nego zbog šutnje uspavanih birokrata. Nju ne slabe žestoki napadi protivnika, nego bezidejnost njezinih branitelja. Demokracija ne pada u silovitom naletu, nego polako kopni u tihoj agoniji nesposobnosti. Pa tako prije autoritarnog vođe dolazi glasni demagog, a prije glasnog demagoga jalovi administrator, nedorastao ne samo da ponudi rješenja problema, nego uopće i da prizna njihovo postojanje. Takvih sivih lica puna je povijest čovječanstva, iako ih pamtimo samo po onima koji su došli iza njih. Poslije Brüninga Hitler, nakon Caldere Chavez, odlaskom Bajnaija Orban...
Jedno takvo sivo lice prije nekoliko je dana osvanulo i u dvorani poljudskog stadiona. Staklenih očiju i bezizražajne facijalne mimike predsjednik Nadzornog odbora Hrvatskoga nogometnog kluba Hajduk Slaven Marasović okupljenim novinarima je, poput kakvog govornog automata, recitirao standardizirani tekst. “Nije istina da smo u krizi.” “Nećemo podnijeti ostavku, jer bi to dovelo samo do daljnje destabilizacije.” “Odgovorni smo u okvirima svojih ovlasti.” “Uvijek se može kvalitetnije, ali stanje je puno bolje nego kad smo došli.”... Rečenice će vam vjerojatno biti poznate, čak i ako niste ljubitelj nogometa. Mogli ste ih u raznim varijacijama čuti svaki put kad je neki ministar suočen s aferom u resoru za koji je zadužen, svaki put kad je šef nekog javnog poduzeća objašnjavao milijunske gubitke u bilanci, svaki put kad je nogometni izbornik ljutim navijačima objašnjavao razloge podbačaja na nekom natjecanju, zapravo svaki put kad je neki javni djelatnik javno prozvan da prepozna odgovornost za rezultate svog rada.
Klub koji ne smije biti “isti”
Ukratko, Slaven Marasović učinio je isto što i tisuće drugih prije njega. I tako klubu kojem je na čelu zadao bolniji udarac od svih poraza, loših poslovnih odluka i nasilnih ispada. Jer, kakav god da bio, Narodni Hajduk smisla ima jedino ako je drukčiji. Taj koncept, uostalom, razlog je zašto se danas kante tinte troše na opisivanje previranja u jednom nogometnom klubu, zašto se vijesti o Hajduku komentiraju diljem zemlje, zašto televizije izravno prenose javno obraćanje jednog, široj javnosti nepoznatog, sinjskoga geodeta. Još od osamostaljenja, hrvatski nogomet društveni je segment kronično zagađen politikom, sumnjama u tajne dogovore i manipulacije.
Pojava koncepta kluba koji će biti očišćen od tog toksičnog sadržaja te ustrojen po demokratskijim načelima logično je privukao interes i ljudi koji nisu navijači splitskog kluba, naročito s obzirom na prisutnost radikalno drukčijeg modela upravljanja u zagrebačkom Dinamu. A taj interes proširio se i na one koje uopće niti ne zanima nogomet, naročito nakon što su se počeli nazirati prvi njegovi rezultati. Danas se na to pomalo i zaboravlja, no fascinantno je da je u sklopu projekta Naš Hajduk u tek nekoliko godina izgrađena druga najbrojnija udruga u državi - nakon Hrvatskog autokluba - s gotovo četrdeset tisuća članova s plaćenom godišnjom članarinom. Sklopljen je i ugovor o otkupu 25 posto dionica kluba od strane udruženih navijača te ustrojen model upravljanja temeljem modela sociosa, gdje članovi biraju Nadzorni odbor kluba.
Klub je financijski stabiliziran, njegovo funkcioniranje očito unaprijeđeno, a u konačnici teško je zanemariti i utjecaj koji je takvo djelovanje imalo u vidljivoj promjeni odnosa domaće politike prema nogometnom establišmentu ili barem Zdravku Mamiću - čovjeku koji je perceptivno utjelovio sve njegove ružne kvalitete. Mnogi građani, uključujući i potpisnika ovih redova, u tom su projektu vidjeli moguće sjeme širih društvenih promjena, kroz slične inicijative nadnacionalne, natkonfesionalne, natpolitičke i nadideološke kohezije, potpuno neovisne o starim društvenim hijerarhijama poput političkih stranaka, Crkve, poslovne zajednice...
Nažalost, na putu daljnjeg razvoja izniknuo je pragmatični problem svake demokracije - problem upravljanja. Iako je romantično vjerovati da je demokracija i inkluzivnost koju ona donosi garancija progresa, to nikad nije tako. Demokracija je onoliko jaka, koliko su njezini birači zadovoljni, a njihovo zadovoljstvo proporcionalno je uspjehu demokratskih institucija u rješavanju problema koje imaju. Na simboličkoj razini, nedaće s kojima je danas suočen Hajduk, iste su one s kojima je suočena i hrvatska država. Mlade institucije još uvijek su nesposobne funkcionirati kao one u zrelim demokracijama, pa usporedbe kod građana izazivaju frustracije. Jednako tako, potpuno je nerealno očekivati da će model sociosa u Hajduku sam po sebi donijeti rezultate kakve bilježe veliki klubovi iz bogatijih zemalja po uzoru na koje je i organiziran. A razočaranje ruši vjeru u demokraciju i jača slatki zov nekadašnjih tirana.
Vjerojatno je to i razlog zašto se nakon svakog posrtaja Hajduka u javnosti otvara pitanje adekvatnosti njegova modela upravljanja. Od njega ne treba bježati, no prije povratka na početak čini se svrsishodnijim pokušati odgovoriti na pitanje što bi Hajduk mogao učiniti da iz današnje situacije napravi korak naprijed. Prvi potez u uspostavi efikasnije demokracije trebalo bi biti realno definiranje očekivanja. Hajduk bi morao ustanoviti je li klupski prioritet stabilno poslovanje, kao zalog dugoročne opstojnosti kluba ili osvajanje trofeja. Odabir prvog, u situaciji kad glavni domaći konkurent ima dvostruko veći budžet, podrazumijeva uklanjanje imperativa osvajanja domaćih naslova, druga opcija, pak, znači preuzimanje financijskog rizika. Iako to nitko neće priznati, čini se kako je već prošle sezone šansa za osvajanje naslova motivirala iskorak u potrošnji, što je na naplatu već stiglo ove godine kroz potrebu prodaje ključnih igrača i aktualne krize.
Skupe i nužne procedure
Ta odluka zapravo je ključna i zbog kadrovske politike. Ako je opredjeljenje kluba na jakoj omladinskoj školi, a to stoji i u strateškim dokumentima kluba, kako onda objasniti da je bivši sportski direktor u manje od dvije godine rada u klub doveo 15 stranaca, a da je u jednom trenutku prošle sezone u kadru prve Hajdukove momčadi bilo 19 od 26 igrača koji nisu ponikli u Hajduku? A tu je onda i pitanje jasnih kriterija u politici plaća. Primjerice, dokapetan Josip Radošević navodno je imao ugovor na četiri i pol godine uz plaću od 400 tisuća eura godišnje, da bi nakon samo godinu dana bio prodan u danski Brondby za milijun eura. Kako je njemu od tog iznosa pripalo dvadeset posto, ispada da je najveći dio zarade Hajduk ostvario od uštede na isplati ostatka njegova ugovora.
Istovremeno, nakon samo jedne sezone u prvoj momčadi od prodaje talentiranog vratara Karla Letice zarađeno je oko 2,8 milijuna eura. Nije ga se moglo zadržati jer je imao samo stipendijski ugovor, a profesionalni mu nije ponuđen na vrijeme. A 300 tisuća eura plaćeno je slavnom portuglaskom veteranu Hugu Almeidi za svega šačicu nastupa... Dakako, nijedan klub nije imun na greške u transferima, no u Hajdukovu slučaju sumnje se podgrijavaju nedostatkom javno dostupnih informacija. Transparentnost procedura još je jedan preduvjet stabilne demokracije, iako u slučaju nogometnog kluba može biti i kontraproduktivna.
Naime, procedure koštaju i vremena i novca, pogotovo kad ih konkurencija nije dužna provoditi. Ipak, u trenucima kad se u javnosti javljaju spekulacije oko mogućih financijskih malverzacija u klubu, valjalo bi razmotriti i ekstremno visoko postavljenu granicu od 200 tisuća eura vrijednosti ugovora koje klupskim rukovoditelji smije sklapati bez potvrde viših instanci. Ta granica povjerenja u arbitrarnu odluku u javnoj nabavi hrvatskih državnih tijela, za usporedbu, iznosi 200 tisuća kuna. A onda je tu i pitanje dozvoljene kritike, još jednog nosivog stupa svakog demokratskog sustava. Demokracija ne trpi dogme, pa čak niti kad je to ona sama. Klub mora pronaći prostor za argumentiranu kritiku svega što se u njemu događa, čak i ako ta kritika predlaže fundamentalne promjene modela temeljem kojeg se njime upravlja.
Mora biti prostora za kritiku
Tog prostora zadnjih je godina bilo vrlo malo, a ljudi koji su ih iznosili uglavnom su proglašavani zlonamjernima. To je ponekad možda bilo i točno, no pokret kakav Narodni Hajduk stremi biti ne može djelovati isključujuće, pogotovo prema ljudima koji, poput bivših igrača, zauzimaju važne pozicije u povijesti kluba. Uostalom, da je kritika bila bolje prihvaćena, možda bi neke od danas evidentnih pogrešaka bile ranije prepoznate. I odgovorni sankcionirani...
Ključni temelj na kojem svi ovi piloni demokratskog Hajduka počivaju zove se osobna odgovornost. Moć lišena odgovornosti za učinjeno zove se tiranija, dok demokracija stvara obvezu testiranja odgovornosti onih kojima je moć povjerena. Oktroirani dužnosnik svoj legitimitet crpi iz ovlasti onoga tko ga je postavio, izabrani dužnosnik, pak, iz mandata kojeg je dobio na biralištu. Nadzorni odbor Hajduka u svojem je dosadašnjem mandatu promijenio tri predsjednika - ključna operativca kluba - a u prvoj iteraciji smjenom Marina Brbića i imenovanjem Ivana Kosa, pokazat će se danas, znatno je promijenjena sportska i poslovna politika kluba. Danas će se rijetki sjetiti da je tada, zbog neslaganja s takvom odlukom, Nadzorni odbor napustio i čelni čovjek tog tijela Ljubo Pavasović Visković, inače izabran s najvećim brojem glasova. Nije li demokratski uzus tada nalagao da se pred članove kluba izađe s dvije različite vizije razvoja kluba i pusti njih da odluče? I nije li Nadzorni odbor odlukom da to ne učini preuzeo i potpunu odgovornost za rezultate te odluke?
A kad je rezultat takve odluke - predsjednik Kos - navijače razbjesnio kršeći etički kodeks kluba, gdje je nestala odgovornost tijela koje ga je postavilo? Ili je demokracija opet reducirana na formu povjerljivih konzultacija odabranih? A ako je tomu tako, što se zapravo promijenilo? Aktualna rezultatska, pa i poslovna kriza Hajduka zapravo je u kontekstu budućnosti kluba nebitna. Klubu koji je u zadnjih trinaest godina osvojio samo dva hrvatska kupa, još jedna sezona bez trofeja teško da može biti tragedija. Ali kako će reagirati na probleme s kojima je suočen za njega bi se moglo pokazati ključnim... Demokracije možda cvjetaju u prosperitetu, no zato u krizi ili venu ili puštaju duboko korijenje. Davne krize oživjele su ideal u koji danas vjeruju deseci tisuća ljudi, nove njihove reinkarnacije mogle bi ga ugasiti. Ideali se rađaju u budućnosti, a umiru u prošlosti. Svaka demokracija, pa i ona Hajdukova, propada tek onda kad pristane vjerovati da se prošlost mora ponoviti.