U posljednjim tjednima mandata peteročlano Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa dobilo je važnu potvrdu kvalitete svog rada.
Presudom Visokoga upravnog suda pravomoćno je odbačena žalba Tomislava Karamarka i potvrđena odluka Povjerenstva iz lipnja 2016., prema kojoj je tadašnji lider HDZ-a i potpredsjednik Vlade povrijedio Zakon o sprečavanju sukoba interesa jer je predlagao povlačenje Hrvatske iz arbitražnih sporova s MOL-om, a pritom je prešutio da je tvrtka njegove supruge Ane Karamarko bila u višegodišnjim unosnim poslovnim odnosima s lobistom MOL-a Jozom Petrovićem. Bila je to, podsjetimo, jedna od politički najvrućih odluka Povjerenstva, ne samo zbog njezine kompleksnosti, nego i zbog užarene atmosfere političkog iščekivanja u kojoj je donesena i ozbiljnih političkih posljedica koje je imala.
Prvom profesionalnom Povjerenstvu, kojemu je zadaća nadzirati poštuju li državni dužnosnici Zakon o sprečavanju sukob interesa, petogodišnji mandat istječe 11. veljače. U iduća tri tjedna Sabor bi trebao izabrati novi saziv Povjerenstva. Među nešto više od 30 kandidata koji su se javili na natječaj za novi saziv Povjerenstva je i svih pet sadašnjih članova toga tijela. Podaci o njihovu radu pokazuju da nakon što su odradili pionirski posao u sprečavanju i kažnjavanju sukoba interesa, itekako zaslužuju još jedan mandat - u 55 slučajeva dužnosnici su se na odluke Povjerenstva žalili sudu. Dosad je doneseno 48 presuda, a u njih čak 37 sudovi su u cijelosti potvrdili odluke Povjerenstva. Samo u šest slučajeva su odluke Povjerenstva u cijelosti sudski osporene, a u pet samo djelomično, i to iz proceduralnih, a ne supstancijalnih razloga.
Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa pravo je čudo: u proteklih je pet godina kao niti jedno drugo antikorupcijsko tijelo pokazalo iznimnu čvrstoću i otpornost na prozivke i pritiske s najviših političkih adresa. Tomislav Karamarko je, čuvši odluku Povjerenstva, u lipnju 2016. optužio to tijelo za politički progon. No, nije jedini visoki državni dužnosnik koji se obrušio na njegovih pet članova. I Kolinda Grabar-Kitarović je predsjednicu toga tijela, Daliju Orešković, u više navrata izravno optužila za “politiziranje” i vođenje osobnog rata protiv nje. Sadašnji predsjednik Sabora i tajnik HDZ-a Gordan Jandroković je početkom ove godine optužio Povjerenstvo da “želi preuzeti ovlasti koje mu ne pripadaju” i onemogućiti svako “ozbiljno bavljenje politikom”. Gradonačelnik Primoštena Stipe Petrina je Daliju Orešković zbog odluke Povjerenstva prijavio USKOK-u.
U proteklih pet godina zbog odluka koje je donosilo, Povjerenstvo se zamjerilo i SDP-u i HDZ-u (Linićevu pomoćniku Šegonu odrezali su maksimalnu kaznu od 40.000 kuna, Milanovićevu ministru obrane Kotromanoviću 30.000 kuna) te je pravo pitanje hoće li većina u Saboru pri skorom izboru novog saziva Povjerenstva izabrati ikoga od njih ili će se odlučiti za kandidate koji će ležernije pristupati poslu.
Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, međutim, dio je šireg i dubljeg problema s kojim se Hrvatska suočava nakon ulaska u EU, a pogotovo u posljednje dvije godine nakon povratka HDZ-a na vlast. Riječ je o problemu dekonstrukcije i škopljenja tijela koja su zamišljena i zakonski dizajnirana kao brana korupciji, njezinoj ranoj detekciji i prevenciji. Ta su tijela ugrađivana u hrvatske zakone i nicala kao gljive poslije kiše u pristupnom procesu Hrvatske EU kad se službeni Zagreb trsio dokazati da zaslužuje ulaznicu u društvo uređenih država. Međutim, već letimičan osvrt na ono što se s tim tijelima događa nakon njihova osnutka, a posebno nakon ulaska Hrvatske u EU, pokazuje da je odlučnost ovdašnjih političkih elita u ranom detektiranju i suzbijanju korupcije bila tek mazanje očiju.
Još jedna institucija koja je pod pritiskom vlasti ozbiljno potkopana jest nacionalni Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. To neovisno tijelo Sabor je prvi put izabrao 2006. pod pritiskom međunarodnog skandala izazvanog objavom teksta Sir Iaina Chalmersa u uglednom British Medical Journalu o plagijatima istaknutog člana hrvatske liječničke i znanstvene zajednice Asima Kurjaka te o 15 godina dugom odbijanju hrvatskih akademskih institucija da se suoče s tim plagijatima. Odbor je osnovan s ciljem da se pozabavi pojavama narušavanja akademske čestitosti kad već postojeća fakultetska tijela to ne žele činiti sama. Odbor se, međutim, prvi put osuo već 2011., da bi ga Sabor ponovno revitalizirao tek 2014. godine. No, već tijekom 2016., u jeku afere vezane uz plagijat bivšeg ministra znanosti Pave Barišića, četvero od ukupno devet članova Odbora podnijelo je ostavke, ali ih Sabor do danas nije prihvatio, iako oni više ne sudjeluju u radu Odbora.
Odbor je nastavio funkcionirati u krnjem sastavu jer je većina, pet od ukupno devet njegovih članova, nastavila s radom. Međutim, jednoglasna odluka koju su donijeli potkraj prošle godine, prema kojoj je predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović nekorektno citirao izvore koje je koristio u svojoj doktorskoj disertaciji (čitaj: plagirao), mogla bi ih skupo koštati. Nakon što je Šeparoviću stigla odluka Odbora za etiku, Vlada je uputila Saboru prijedlog za odbacivanje godišnjeg izvješća Odbora, što vjerojatno vodi u smjenu preostalih pet članova toga tijela koji, usprkos okolnostima, nastoje obavljati posao koji im je Sabor povjerio 2014. godine.
U listopadu 2013. Sabor je izabrao prvu povjerenicu za pravo na pristup informacijama, Anamariju Musu. Formiranje te institucije bio je jedan od uvjeta koje je Hrvatska preuzela prije ulaska u EU. No, Milanovićeva Vlada i tadašnja saborska većina brzo su dale do znanja da Ured povjerenice namjeravaju držati na “kruhu i vodi”. Odredili su joj skroman proračun, nedovoljan da zaposli dovoljan broj suradnika za obavljanje posla koji joj je namijenjen. HDZ-ovim vladama, kako bivšoj Oreškovićevoj tako i sadašnjoj Plenkovićevoj, nije palo na um tu pogrešku ispraviti pa Ured povjerenice, koji je usprkos skromnim sredstvima dosad donio niz važnih odluka vezanih uz pravo na pristup informacijama, ne stiže u propisanim zakonskim rokovima odgovarati na žalbe građana kojima su tijela javne vlasti uskratila informaciju. Zato povjerenica sve češće sama postaje meta tužbi nezadovoljnih građana kojima su uskraćene informacije. Čak 20 posto sudskih tužbi koje se pred Visokom upravnim sudom pokreću na temelju Zakona o pravu na pristup informacijama odnose se na šutnju povjerenice pa njezin Ured postaje dio problema, umjesto dio rješenja u naporima za transparentnijim funkcioniranjem tijela vlasti.
Poseban kuriozitet predstavlja slučaj Nadzornog odbora HRT-a koji je predvodila Anja Šovagović-Despot. Nakon što je u ljeto prošle godine taj NO Saboru dostavio godišnje izvješće za 2016. u kojem ukazuje na niz zabrinjavajućih nepravilnosti u odlukama Radmanove i Kovačićeve uprave HRT-a u 2016., HDZ-ova saborska većina je članove NO-a smijenila. Nedavno je Vlada predložila Saboru da godišnje izvješće NO-a odbaci, i to bez jedne riječi obrazloženja. Da paradoks bude veći, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek tom je prilikom istaknula da će novi NO HRT-a postupati po nalazima godišnjeg izvješća za 2016. čije je odbacivanje Vlada zatražila.