Gospodin Neven Sesardić ponovo je javnosti prezentirao uradak kojim, htio on to priznati ili ne, nastupa kao dio orkestra koji svira u revizionističke diple. Pozivajući se na presumpciju nevinosti, želi reći kako su franjevci sa Širokog Brijega, stradali na kraju drugog svjetskog rata, nevine žrtve, time i mučenici, za mnoge njemu slične i junaci, a partizani zločinci.
Sesardić se od optužbe da sudjeluje u povijesnom revizionizmu brani time što mu je otac bio partizan. Svaka čast, dobro je da se time ponosi! Ali, njega osobno ta činjenica ne ekskulpira, tim je veća njegova sramota za stavove koje iznosi. Znam ljude kojima su preci bili partizani, a danas zagovaraju “povijesnu istinu” po kojoj je povijest drugog svjetskog rata povijest partizanskih zločina, a ne povijest megaizdaje i megazločina ustaša i njihovih kolaboranata. Iako, naravno da je istina kako su i pobjednici (hrvatski partizani, Amerikanci, Rusi, Britanci…) činili zločine. Isto tako, znam i brojne potomke ustaša koji jednako vole svoje očeve i djedove, ali su svjesni da su, povijesno gledano, bili na krivoj strani. Zato Sesardiću za njegove stavove partizanska povijest roditelja ne može biti isprika, prije mu je teret.
Žali se Sesardić da izvan konteksta upozoravam na njegova predavanja na kojima je govorio o genetskom uzroku niže inteligencije crne u odnosu na bijelu rasu. Kaže, nije istina to što kažem. Pa, tko ne vjeruje neka ima strpljenja na youtubeu pogledati papazjaniju od predavanja u kojoj izričito tvrdi, uz povremena vrdanja, da je niža inteligencija crnaca znanstvena činjenica, a prihvatljiva mu je teza kako su za to odgovorni i geni i utjecaj okoline.
U Sesardićevoj je priči o presumpciji nevinosti najmanje važno što očito ne zna pravo značenje tog pravnog instituta i što ga miješa s kolokvijalnim korištenjem tog izraza. Neću ponovo o tome. Važnije su vrijednosti koje se kriju iza Sesardićeve priče.
Nije istina što tvrdi Sesardić kako nema dokaza kako su fratri sa Širokog Brijega podržavali ustaše, da su u bici za Široki brijeg bili borci, da su samostan pretvorili u utvrdu s koje su zajedno s ustašama i Nijemcima pružali oštar oružani otpor partizanima. Upravo zato, rekao sam, bili su legitiman vojni cilj. S povijesne distance treba žaliti svaki izgubljeni život, naravno i onaj svakog od ubijenih fratara čiji broj po različitim izvorima varira od najmanje 12 pa do preko 60. Naravno, iz današnje perspektive ne podržavam praksu koju su tada u ratu imale sve zaraćene strane (ne samo ustaše, partizani ili druge ovdašnje formacije već i saveznici i njihovi protivnici širom svijeta) da strijeljaju zarobljene neprijatelje bez suda ili temeljem odluka raznih prijekih sudova. To se odnosi i na događaje na Širokom Brijegu. Ako Sesardić ne vjeruje Aniću da su fratri sa Širokog Brijega bili kolaboracionisti ustaša i da su se snažno oružano suprotstavili partizanima zato što je Anić partizan (vjeruje li onda svome ocu?) i sudionik borbe, neka samo okrene jedan list u istom broju Jutarnjeg lista u kojemu je objavio svoj zadnji uradak. Tamo će iz pera novinara Bajrušija saznati da je navedeno istina te da tu istinu potvrđuju i drugi izvori (povjesničari, a i dokumenti, ne samo partizana već i saveznika, posebno Britanaca, ali i Nijemaca). Bez obzira na “fake” studije revizionističke naravi koje povijest borbe za Široki Brijeg vide kao puki partizanski zločin.
Sesardiću je irelevantno, patetično i bizarno što sam nabrojio imena pobijenih partizana na Širokom Brijegu. Njih su zajedno s Nijemcima i ustašama pobili i fratri sa Širokog Brijega. Imena tih mladih ljudi koji su ostavili kosti podno utvrđenog samostana Sesardiću, naravno, ne znače ništa. Za razliku od imena fratara koji su sudjelovali u njihovu ubijanju. Oni su, kao i preživjeli partizani, ponos i uzor Hrvatske, ne kolaboracionisti u mantijama ili bez njih.
Ali, vratimo se na predavanje o genima i inteligenciji. Zašto je ono važno za ovu priču? Kad se ona stavi u mozaik s tezama Sesardića kako uzvik “za dom spremni” ili crtanje svastike na Poljudu nisu bitne pojave i da ne ukazuju na ustašofiliju, onda imamo jasan psihoprofil osobe koja ili dijeli vrijednosti sadržane u tim tezama ili uopće ne razumije društvo, politiku i povijest. Ne znam što je gore po Sesardića. Bit ću benevolentan i pretpostaviti da Sesardić ne dijeli vrijednosti na kojima se temelji ustašofilija i povijesni revizionizam, već da naprosto ne razumije o čemu govori. Zato preporučujem Sesardiću, i ne samo njemu, da pročita dvije opsegom male, ali sjajne i sadržajem velike knjige. One kažu da je povijest ljudskog roda povijest periodičnog javljanja fašizma (u raznim formama i pod raznim nazivima) s najpogubnijim posljedicama na ljude kao pojedince, društvene zajednice i ljudsku civilizaciju.
Knjiga “Vječiti povratak fašizma” nizozemskog filozofa i esejista Roba Riemena upozorava da je današnje negiranje simptoma fašizma poput povijesne epidemije kuge. Ljudi su dugo negirali postojanje bolesti; kad su je prepoznali, bilo je kasno. Iskru fašizma prepoznaje i u svojoj Nizozemskoj, te kaže: “Ovaj aktualni fašizam opet su omogućile političke stranke koje su se odrekle vlastitih vizija, intelektualci koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to ime, pohlepa za novcem koju generira poslovni svijet te masovni mediji koji radije odražavaju ono što narod želi nego da mu služe kao kritičko zrcalo. To su korumpirane elite koje njeguju duhovnu prazninu u kojoj se fašizam opet može uzdići.”
Drugi veliki pisac i filozof, Umberto Eco, detektira 14 elemenata svakog fašizma. Kaže, što više tih elemenata prepoznajemo u društvu, to smo mu bliži. “Fašizam se danas, kao ideologija i pokret, reinkarnira u stotine novih likova: u liku skinheadsa (naziskinsa), u liku nogometnih navijača s huliganskim metodama koji se skrivaju iza patriotskih transparenata i hiper-patriotske euforije, u kršćanske fundamentaliste koji siju homofobiju, u veterane prošlih ratova koji žele arbitrirati u društvu umjesto legalnih institucija, evokatore poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata, izvođače degutantnih fašističkih pjesama, promicatelje nasilja i netolerancije, ksenofobije, nacionalizma, ratnohuškačkog militarizma – sve te likove rese slične karakteristike.” (citat sa stranice hrvatskog izdavača TIMpressa)
Sesardiću, jeste li prepoznali u pojavama koje smatrate nevažnima neke od fenomena na koje ukazuje Eco? Ja jesam, kao što prepoznajem i neke druge koji me čine zabrinutim za budućnost Hrvatske.
“U pozadini tih novih pojava fašizma, tog vječnog fašizma, stoje mnogostruke krize. U tim procjepima raste i buja ‘ljuta trava’ vječnog fašizma, i Ecova je nedvojbena zasluga što je ukazao na te njegove sastojke, a na nama je da ih detektiramo u našim društvima i razvijemo protutijela kojima ćemo prepoznati, utvrditi i liječiti društvo od ovakvog tipa političke patologije, ali ne post festum, kao što se to dogodilo s fašizmom, nacizmom, ustaštvom i drugim njihovim inačicama, već kao prevenciju – da se takvo nešto nikad ne dogodi.” (idem)
Zato se ja, gospodine Sesardiću, bez obzira na Vašu ljutnju, i bijes brojnih ustašoidnih portala i novina koji su mene i obitelj zasuli uvredama, lažima i prijetnjama, neću umoriti u tome da prokazujem patologiju povijesnog revizionizma. Hrvatska, isto kao i svi drugi narodi, nije imuna na guju, onu fašističku, nacističku, ustašku, četničku ili koju drugu. Srećom hrvatsku su povijest ipak odlučno odredili antifašisti, partizani i njihova borba, ne ustaše i njihov kolaboracionizam. Domoljublje je Hrvatsku držati na strani antifašističke koalicije i pobjednika u II. svjetskom ratu, glupost je Hrvatsku pozicionirati kao zemlju suradnicu Hitlera i Mussolinija. Zato se Hrvati ni malo ne trebaju sramiti svoje povijesti, pa i onda kada konstatiraju da u njoj ima i tamnih mjesta, da i danas ima onih koji bi opet pustili onu guju a Hrvatsku ogrnuli u gustu maglu.