Ruben Östlund redatelj je sociološkog rukopisa. Njegovi filmovi obiluju situacijama nalik na socijalni eksperiment, propitkuje preferirane društvene vrijednosti i stvarnu sposobnost pojedinca da živi po socijalno prihvatljivim načelima.
Neloše ljude stavlja u nelagodne situacije koje učine da se lik suoči sa samim sobom, ugleda manje laskavu stranu vlastita karaktera. Svi smo krvavi ispod kože, samo je pitanje, dok gledate Östlundove filmove, gdje će lagano zarezati vas, ostaviti vam površinsku ranu koja će, dok možda danima kasnije razmišljate o filmu, svrbjeti, lagano krvariti. U situacijama koje Östlund kreira, reagira se instinktom, ne razumom.
Ovih su mu dana na motovunskom festivalu dodijelili nagradu Maverick. Daju je redateljima slobodna duha koji svojom inovativnošću šire granice filmskog izričaja. Znajući njegov opus, Maverick definitivno pripada Östlundu. Lani je za film "Kvadrat" u Cannesu dobio Zlatnu palmu, Šveđani su ga ove godine nominirali i za Oscara… "Kvadrat" je u posljednjih godinu dana pobrao nagrade po raznim festivalima.
Godinama je snimao dokumentarne filmove, potom otišao na filmsku akademiju i počeo se baviti fikcijom, na ponešto dokumentaristički način, što se ponajbolje vidi baš u njegovom zadnjem filmu. Načinjen je od scena koje su socijalni laboratorij za testiranje solidarnosti, empatije, vjere u zajednicu, osobne i društvene odgovornosti, straha od drugih i drugačijih. Počinje sa satirom, ismijava umjetnički svijet u kojem ponekad ispod konceptualističke površine nije mnogo ni smisla ni sadržaja, a potom se bavi ljudskim instinktima, onim što progovara iz nas kad smo, manje ili više jako, pritisnuti uza zid.
U "Kvadratu", da ilustriram tek ponešto, uglađeni svijet na svečanoj večeri gleda performans koji prerasta u nasilje, dugo čekamo da netko od okupljenih reagira; u drugoj sceni glavni lik, kustos muzeja suvremene umjetnosti, javni promotor humanih ideja, o sebi spoznaje da je rasist… Hoćete li ga olako osuditi ili se zagledati u sebe?
U filmu "Igra" naizgled nudi rasni stereotip, zapravo propitkuje konformizam pred nasiljem, pasivne promatrače.
U "Turistu", pak, otac obitelji, kad lavina na skijanju krene prema njemu, djeci i supruzi, bježi prvi, ne povukavši za sobom slabije - djecu i ženu. I iako nitko ne strada, moment je to s kojim se kasnije gadno muče i spomenuti muškarac i partnerica mu.
Neposredno prije nego što smo u srijedu u istarskom selu nedaleko od Motovuna došli na razgovor s njim, redatelj je pisao zadnju scenu scenarija novog filma. Östlund je čovjek kojega poželite staviti u neobičnu situaciju, testirati mu strpljenje ili štogod drugo.
S nekoliko krnjih rečenica, dok se rukujemo, pitam možemo li napraviti kvadrat i u njemu odraditi intervju. Pristaje. Gdje? Kako? Osvrćemo se po nepoznatu nam prostoru. Idealna bi bila donja terasa kuće, ali odlučujem ne ometati kolege novinare, slovenske i makedonske, koji baš tamo čekaju svoj red na intervju. Na gornjoj, od užegla sunca ničim štićenoj, teško je provesti i minutu, kamoli sjesti i razgovarati.
Više puta hodamo gore-dolje, Östlund i ja nosimo stolice po uskim stepenicama, namjerno na trenutak, bizarnosti radi, biram mjesto u interijeru, na kojem je jasno da ne možemo dobiti dobru fotografiju. Fotograf i ja diskutiramo na hrvatskom, naglašeno gestikuliram. Potom radimo kvadrat, ipak na onoj gornjoj terasi. Pogled je lijep, pomislim. Šteta što će za par minuta slabijeg od nas lupiti sunčanica ili infarkt.
Fotograf nam brani sunčane naočale, smetaju fotografiji, kaže. Počinjemo intervju. Östlundu bez riječi pružam kratko pismo u kojem mu opisujem Zagreb na dan prve kinoprojekcije "Kvadrata" i iz kojeg je jasno koliko su mi i zašto bitni njegovi filmovi. Čita. Smije se potom. Vani čekaju novinari, no nije trenutak za solidarnost s kolegama. Konačno, i u pismu sam mu napisala da od njega trebam otvoren, dobar intervju.
Likove stavljate u neobične situacije. Kako se sami nosite s pomalo čudnovatim trenucima? Tri su dana otkako ste stigli u sasvim vam nepoznatu zemlju koja je prošli tjedan pala u kolektivni trans zbog nogometa. Prekidamo vas usred rada na scenariju, po kući nenajavljeno lijepimo kvadrat, držimo vas na užegloj terasi, novinarka koja vam se dotad jedva obratila šutke predaje pismo. Što vam je prolazilo kroz glavu dok ste strpljivo čekali da napokon krenemo s intervjuom?
- Mislim da se, što sam stariji, bolje nosim s neobičnim situacijama. Ali, vjerojatno sam po tome sličan većini. Mi smo svi vrlo osjetljivi, uočavamo, recimo, nelagodno predugačke stanke u razgovoru, primijetimo kad vas netko malo dulje gleda ili ako nas promatra izdaleka… i većini nas problem je, kad se nađemo u neobičnoj situaciji, nositi se s time. Pomislio sam da pomalo improvizirate, da niste sve precizno isplanirali, no želim pomoći da obavite posao. Baš mi se svidjelo ovo vaše pismo. Iskrenost u njemu.
Prije filma "Kvadrat" bila je instalacija kvadrata koji ste zamislili kao mjesto na kojem tražimo utočište, pomoć, i postavili ga u četiri švedska grada. Što se sve događalo u tim kvadratima?
- Prvi tjedan, kad smo postavili kvadrat u gradu Värnamu, ukrali su bakreni pladanj s natpisom 'Kvadrat je utočište povjerenja i brige. U njemu svi dijelimo jednaka prava i obaveze.' Bilo mi je i šokantno da je netko to uzeo s tog simboličnog mjesta na kojem pozivaju da pazimo na druge ljude. No, puno dobrih stvari događalo se u tom kvadratu.
Osobe s posebnim potrebama u njemu su tražile veća socijalna prava; nakon ubojstva u jednoj švedskoj školi u njemu su prosvjedovali protiv nasilja. Ili, prošlog su ljeta u kvadrat stavili cvijeće s porukom: 'Hvala tebi koji si pomogao našem sinu'. Naime, sin tih ljudi pao je s bicikla, slomio ruku i netko tko se slučajno našao tamo pomogao mu je otići u bolnicu. Ti roditelji nisu znali kako doći do osobe koja je pomogla, pa su se sjetili staviti poruku u kvadrat u nadi da će ih čuti. Dirljivo.
- No, za mene kvadrat nije umjetnička instalacija. O njemu razmišljam više kao o prometnom znaku, poput pješačkog prijelaza gdje smo s par linija na cesti dogovorili s vozačima da moraju paziti na pješake. Nije li sjajno da ljudi imaju sposobnost prihvaćanja društvenog dogovora? Konflikt je samo mali dio ljudskog bića, a suradnja je jako veliki dio čovjeka i društva.
Vjerujete li ljudima? Ima scena u filmu gdje glavni lik, kustos muzeja, otvara izložbu s dva ulaza - jedan namijenjen onima koji vjeruju, drugi za one koji nemaju povjerenje u ljude.
- Na filmskim festivalima u New Yorku, u San Sebastianu, u Bergenu, na pet, šest mjesta sam ostavio novčanik i mobitel, obično na podu, ispred pozornice, ne bih to nosio sa sobom na pozornicu. Uvijek me sve dočekalo tamo gdje sam i ostavio.
- Svi mi ljudima vjerujemo u određenim kontekstima. Vjerovao sam da oni koji su došli u kino nisu siromašni da bi morali krasti moje stvari. Povjerenje je zanimljiva tema za razgovor. Jer, jako je bitno za kvalitetu života. Ako nemamo povjerenja, šanse da imamo sretan život puno su nam manje. Imao sam povjerenja u ljude u kinu. Idem li u neko jako siromašno područje, vjerojatno je veća šansa da me orobe, ljudi tamo imaju puno teži život, financijski. Povjerenje je vezano uz kontekst. Moramo biti oprezni da ne postanemo paranoidni.
Uz kontekst… i predrasude. Koje su vaše?
- Za moj film 'Igra', priču o dječacima crncima koji su okrali bijelce, kritika je govorila da je rasistički. Odgovorio sam da jesam rasist, ali ne želim to biti! Bojimo se ljudi i onoga što ne poznajemo. Obrazovanje i iskustvo pomažu lomiti predrasude.
- Silno je važno usuditi se prokazati vlastite zablude. Nikada me nije zanimalo raditi filmove o herojima, duboko moralnim ljudima. Intrigiraju me situacije u kojima postoji sukob između onoga u što vjerujemo i što činimo. Vjerojatno bih se više bojao da u mračnoj ulici sretnem crnca negoli da naletim na bijelca, jer crnci su obično mnogo siromašniji nego bijelci.
- Naravno da možete u sebi nositi i neku dozu ksenofobije i rasizma koju niste ni osvijestili. Živite li u sredini gdje su svi bijeli i onda u nekoj potencijalno neugodnoj situaciji ugledate drugačijeg od vas, postanete svjesniji te osobe.
- Jako je važno biti svjestan vlastitih razmišljanja i emocija, svojeg ponašanja u tim trenucima - jer da bih se borio protiv predrasuda, moram prvo osvijestiti vlastite. Naravno da to što se tako osjetim na pustoj, mračnoj ulici ne znači da u životu drugačije tretiram crnce ili druge ljude koji se razlikuju od mene. Ali, često se susrećem s nekim takvim situacijama i osluškujem kako se osjećam.
Dakle, radeći te filmove, borite se i sami sa sobom? Sa svojim emocijama…
- Definitivno. Svi ti filmovi puni su situacija koje me osobno plaše, za koje se bojim da mi se ne dogode.
Koji je vaš najveći strah?
- Više se bojim društvenog posramljivanja negoli fizičke ugroze. Možda zato što u skandinavskim društvima živimo prilično sigurne živote, nismo puno ugroženi nekom vrstom fizičkog nasilja. Zato je moj najveći strah da ne izgubim obraz, da ne budem izopćen zbog nekog neprihvatljiva ponašanja.
Izlazeći iz kina, nakon što sam pogledala 'Kvadrat', krenula sam guglati tko potpisuje scenarij, tu priču sa silno puno slojeva. Kako ste to napisali?
Bilo je jako teško, naporno, baš zbog svih tih slojeva koje spominjete i s kojima se u početku nisam ni znao nositi. 'Kvadrat' je započeo s tom umjetničkom instalacijom. Nakon što sam snimo 'Turista', razmišljao sam napraviti jedan drugi film, ne 'Kvadrat'. Ali, bilo je nešto u tim konceptualnim idejama koje propitkuju odgovornost pojedinca i odgovornost društva za što sam pomislio da je jako zanimljivo u ovom vremenu i da su to stvari o kojima želim govoriti.
No, nisam imao pojma kako napraviti igrani film koji se bazira na konceptualnim idejama a da on ne ispadne loše. Onda se dogodilo da su mojoj prijateljici ukrali mobitel. Uspjela je locirati područje gdje se nalazi telefon, napisala pismo u kojem traži da ga vrate i podijelila to pismo po svim stanovima u toj zgradi. Dakle, točno ono što radi i moj lik u filmu.
Pomislio sam: u redu, ako je glavni lik filma pokraden, sada možemo njegov moral i vrijednosti pokazati kroz to kako se nosi sa situacijom, a onda možda postoji mogućnost da progovorimo i o pitanjima osobne i društvene odgovornosti.
Palo mi je na pamet da bi se film mogao događati u muzeju suvremene umjetnosti, jer to je sredina u kojoj možete diskutirati, verbalizirati neke ideje na vrlo prirodan način.
Suvremena Švedska do apsurda je dovela političku korektnost.
Ne mislim da je ta naša sklonost političkoj korektnosti loša stvar, ali rekao bih da autocenzura funkcionira u Kini jednako kao što funkcionira u Švedskoj. Ako radite film u Kini, morate ga slati cenzorima, mogu izbaciti što žele, autor nema pojma na temelju čega baziraju svoje odluke.
Ljudi su tamo razvili autocenzuru, sami izbacuju ili ne snimaju kadrove za koje misle da neće proći. Autocenzura radi na sličan način i u Skandinaviji. Društvo u kojem se naglašava jednakost, vrlo je osjetljivo na leksik, na to koje riječi rabite, pribojavate se da ćete upotrijebiti krivu riječ i provodite autocenzuru, ni ne ulazite u određene diskusije.
Recimo, ljevica bi se morala konačno usuditi progovoriti o posljedicama imigracije. S imigracijom dođu neke odlične stvari i definitivno trebamo pomoći ljudima, ali moramo biti i u stanju javno diskutirati i o njezinim negativnim posljedicama. To mora doći također i od strane lijevo orijentiranih političara. Jer, desnica je uzela monopol na kritiku imigracije.
Zašto ljevica ne verbalizira ta pitanja? Negativne posljedice imigracije za sada u Švedskoj pogađaju samo radničku klasu. Lako je meni sjediti u centru Göteborga i govoriti: 'Naravno da moramo prihvatiti sve imigrante, otvoriti im vrata.', nisam taj koji osjeća posljedice. Treba pitati ljude koji žive po manjim gradovima, selima, radnike koji rade loše plaćene poslove. Naravno da će se oni, ako misle da ih nitko drugi ne želi saslušati, okrenuti ekstremno desnim strankama.
Gdje su granice naše društvene odgovornosti?
- Tim se bavim i u 'Kvadratu'. Primjerice, kad vidim prosjaka na ulici, osjećam se nemoćnim, nisam taj koji može promijeniti njegovu životnu situaciju; dajući mu sitniš, jedino mogu pomoći održati tu istu životnu situaciju. Ne mislim da bi odgovornost za to trebala biti na pojedincu, nego na društvu.
Kad su prvi prosjaci došli u Švedsku prije desetak godina s otvaranjem schengenskih granica, to je Šveđanima bilo šokantno, u javnim raspravama pitali smo se zašto država nešto ne učini. No vrlo brzo, umjesto da razmišljamo da povisimo porez i pobrinemo se da se to riješi, sve je spušteno na razinu građana, pojedinca, počelo se govoriti o tome daješ li prosjacima ili ne daješ. Postali smo opsjednuti tim pitanjem. Ja ne dajem zato i zato ili ja dajem zato i zato…
- Individualno, nikada nećemo riješiti ovaj problem. To treba promišljati na razini društva.
- Ili, kad netko stoji u kvadratu i traži pomoć, a prolaznici oklijevaju jer misle 'gle, onaj tamo mu je bliže negoli sam ja… što sad da napravim'. Treba na to gledati i s biheviorističkog stajališta, ljudi žele pomoći, ali ne znaju kako. Često se uplašimo, ostanemo paralizirani u tim situacijama. Tad pomaže zgrabiti osobu do sebe i reći: 'Hoćemo li zajedno učiniti nešto?'
Kako to da ste odustali od dokumentaraca?
- Nakon što sam snimio dva vrlo osobna, jedan o svojim roditeljima, a drugi o grupi vršnjaka, prijateljima, osjećao sam da ne želim snimati filmove o zanimljivim temama eksploatirajući ljude, što mislim da je čest slučaj u dokumentarcima. Fikcija je puno poštenija, kreiram priču i ne iskorištavam druge ljude.
Švedsko se društvo mijenja. Što vam prvo pada na pamet, koje su to stvari koje su donedavno postojale, a danas ih više nije?
- Donedavno bi ljudi bebe u kolicima ostavljali ispred kafića i dućana, pili kavu unutra, a djeca bi ostala na zraku. Jer, djecu se ne krade… Dijete biste ostavili vani, novčanih ne biste. Bio je to nepisani društveni dogovor. Stranci su nam se čudili. Bilo je to još sasvim uobičajeno kad su moja djeca bila mala, prije 15 godina. Danas toga vidite puno manje. Ili, drugi primjer - u Švedskoj su počeli graditi zatvorena naselja za bogate. Nije to još uvijek uobičajeno, ali ima ih sad već nekoliko. To je ono – izgradite ogradu oko par kuća, oko sebe i kažete: 'Ovo je granica do kuda seže moja odgovornost. Brinem o onome što je unutar ove ograde, ono izvan doživljavam kao prijetnju.'
Švedska je vrlo individualistička zemlja. Nedavno je netko opisivao Švedsku na način da su napravili trokut u kojem su bile tri varijable – država, obitelj i individua. Država gore, obitelj i individua u donjim kutovima trokuta. Ljude koji su živjeli u tri zemlje – Njemačkoj, SAD-u i Švedskoj tražili su da usporede … stave te tri zemlje u trokut. Amerikanci vjeruju u sebe i u obitelj. Nijemci imaju povjerenja u državu i obitelj, a Šveđani vjeruju u državu i u individuu. I to puno govori o mentalitetu Šveđana, ide sve do strukture obitelji.
Moguće je da ćete dio novog filma snimati u Hrvatskoj?
- Možda. 'Triangle of Sadness' govori o industriji mode i ljepote. Zanima me ljepota kao ekonomska vrijednost. Valuta. Ako nemate ni novac, ni obrazovanje, ni ikakav specifičan talent, s ljepotom se i dalje možete penjati u društvu. To dođe kao vrsta genetske lutrije. Možete biti rođeni lijepi, nevažno odakle dolazite i u kojem ste sloju rođeni. Dio radnje događa se na luksuznom kruzeru, završava na pustom otoku. Pogledat ću neke otoke po Hrvatskoj, možda nađemo mjesto ovdje gdje bismo mogli snimati. Sutra idem na Brijune.