"Kasavubu, Mobutu i Čombe bacali su na Lumumbu bombe", odzvanjalo je zagrebačkim trgovima, beogradskim ulicama 14. veljače 1961. godine. Tito i veliki dio državnog vrha točno je toga dana isplovio Galebom na najveće hodočasničko putovanje oko Afrike dok je zemlja s ogorčenjem reagirala na ubojstvo kongoanskog premijera; kongoanski studenti, kojih je nekolicina već došla u Jugoslaviju, držali su predavanja, vjerojatno uglavnom posve nerazumljiva, čak i u provincijskim gradovima FNRJ. Oni koji su ih slušali, vjerojatno su mislili o siromaštvu, pravdi, bogatima i utjecajnima, jadnima i slabima i vidjeli sebe i mogli su se poistovjetiti s takvom državnom politikom. Zapadnim diplomatima, ne samo Belgijcima, čija je ambasada bila zasuta kamenjem, malo je toga bilo simpatično jer antikolonijalizam je bio antizapadnoeuropski, ali i protiv svakog novog hegemonizma, kako su opisivane sovjetske politike, i imperijalista, kako su nazivani Amerikanci. Jezik otpora, kritika Zapada na način koji je podsjećao na jezik opozicije u zemljama zapadne Europe, smatra James Robertson sa Sveučilišta Woodbury u Kaliforniji, tada je usvojio i Savez komunista u Jugoslaviji.
Nixon nije prijatelj
Demonstracije, elektriziranje masa i jezik koji se želio njegovati ponekad su pomagali u vanjskopolitičkoj orijentaciji, ali i često sudarali s praksama koje su bile potpuno drukčije. S jedne se strane radilo o državi koja je bila komunistička, koja je nesvrstanost pretvorila u državnu politiku i često dogmu, ali to nije značilo da se odustaje od pragme. Nikome zato nije smetalo da prvi šef diplomacije Indonezije Adam Malik, u mjesecima kada su stotine tisuća ljevičara likvidirane, dođe u Beograd i posjeti Zagreb. Zagrebački studenti protivili su se još 1970. kada je američki predsjednik Nixon došao u Kumrovec, Zagreb i Beograd jer je bio simbol rata u Vijetnamu. “Nixon nam nije prijatelj”, pisao je Marin Geršković, a “džonsonovcima”, kako su nazivali Narodnu miliciju, uz uzvike “Nećemo američko žito”, vikali su još prije beogradski studenti. Jugoslavenske kontradiktornosti bile su vidljive na svakom koraku. Ponekad su razlike između proklamiranog i ostvarivanog izgledale nepodnošljivo, nepravedno, a prakse posve suprotne službenoj ideologiji i programu jedine partije na vlasti. Kada su nezadovoljstva postala stvarna, kada je prva poslijeratna generacija počela stasavati, završavati fakultete i tražiti posao, pobuna je postala realna, nezadovoljstvo se moglo lakše materijalizirati.
Savjest čovječanstva
Sukobi policije i studenata u kontekstu Trećeg svijeta pripremili su ono što se događalo u ljeto 1968. Sama činjenica, piše američki znanstvenik, da su studenti kritizirali socijalističku garnituru na vlasti rječnikom koji je bio socijalistički i parolama koje su dolazile iz domaćeg ideološkog i parolaškog bazena pokazuje da je ideologija samoupravnog i nesvrstanog socijalizma tada još bila živa, potentna, činilo se plodotvorna. Napadati vlast slijeva bilo je i najbolje i najsigurnije. Sve drugo puno se lakše moglo otpisati, osuditi, povezati s nacionalizmom i poraženim snagama iz Drugog svjetskog rata. Pod kapom parola 1968. zato su se i mogli sakriti različiti nezadovoljnici, demonstrirati različiti šezdesetosmaši koji su poslije, a neki i vrlo brzo, otišli u raznim smjerovima: mali broj prema liberalima, ogroman broj k nacionalistima, a dio je ostao lijevo, oni koji su bili u suglasju s Programom SKJ, ali u sukobu s praksama jugoslavenske političke elite. Svi su se našli na identifikaciji problema; različiti su bili pogledi na budućnost.
Jedna od stvari koja se najviše mogla prigovoriti jugoslavenskoj politici bila je nemogućnost da reforme provede do kraja, da uvede modernije i efikasnije prakse. Pokušaji gospodarskih reformi, čak i nakon uspješnih početaka, kao što je to bilo 1965. s najambicioznijom reformom ikada započetoj u nekoj socijalističkoj zemlji, nikada se nisu pretvorili u stvarnu reformu političkog sustava. Razlike između bogatijih i industrijaliziranijih dijelova države i onih koji su proizvodili samo sirovine, povećavale su se. Hrvatski vođa Vladimir Bakarić još se 1964. pitao “tko je uopće dobio nešto u Jugoslaviji kada smo svi opljačkani”, komentirajući kako je baš svaka republika ispostavljala račun za svoje gubitke. Čak i kada je 1966. uklonjen simbol nereformiranog, centralističkog pogleda na jugoslavensko društvo, kada je Udba izgubila svoga povijesnog šefa Aleksandra Rankovića, nije došlo do stvarne demokratizacije, mada jesu otvorena vrata višeglasju u omladinskom tisku, kulturi, umjetničkom stvaralaštvu. Republike su postajale sve samostalnije, što je rezultiralo složenijom politikom, lobiranjima i kompromisima.
Povod za sukobe studenata i vlasti u Beogradu, a onda i posvuda drugdje u Jugoslaviji, nije došao iz Trećeg svijeta, ma koliko mnogo bilo portreta Che Guevare na zidovima fakultetskih zgrada u Beogradu, nego iz zapadne Europe i Amerike. Na pitanje zašto ne uče, nego demonstriraju, njemački su studenti odgovarali da ih ne tjeraju da uče “jer je to gore po vas. Mi demonstriramo upravo zato što učimo, što mislimo i tako onda bolje vidimo svu trulež poretka oko sebe.” O svim se tim demonstracijama pisalo puno i detaljno u novinama onoga vremena. Dragoljub Mićunović, profesor beogradskog Univerziteta, bio je u Parizu i slušao kako studenti viču: “Ho, Ho, Ho Ši Min” i traži reforma, više autonomije, stipendije, protestira protiv kolonijalizma, Amerikanaca u Vijetnamu. Onda su stigle vijesti da se u Poljskoj također zauzimaju kampusi. Tri su važna Poljaka, Leszek Kołakowski, koji je sudjelovao u radu Praxisa i Korčulanske ljetne škole, pa Zygmunt Bauman i Bronisław Baczko, izgubila posao. Svuda su se sukobljavali mladi i nov način mišljenja, s okoštalim praksama i strukturama. Studenti su postajali “savjest čovječanstva”, čuvari “svete vatre slobode”, pisao je u prvomajskom uvodniku Studenta Dragoljub Mićunović.
Korčulanska ljetna škola kojom je obilježena 150. godišnjica Marxova rođenja
Anton Marti, slavni zagrebački redatelj s talijaniziranim hrvatskim, probu mozaične i revijalne emisije “Karavan prijateljstva” s otvorenog je prostora preselio u dvoranu Radničkog univerziteta u Beogradu, a u publiku pustio samo brigadire. Svi ostali, prije svega stanari Studentskog grada na Tošinu bunaru, ostali su ispred i pobjesnjeli. Sukob policije i studenata naelektrizirao je beogradsku mladost, koja je ionako strepila zbog budućnosti u zemlji u kojoj deseci tisuća godišnje apsolviraju, ali posla za sve nema. Rezultat su bile demonstracije i pobuna, najveća u povijesti socijalističke Jugoslavije prije nego što se raspala. Dragi Stamenković, predsjednik Vlade SR Srbije, pozvao je profesore da smire studente. “Neka ih smiruju oni koji su na njih poslali sinoć miliciju”, dobio je odgovor. “Ne zaboravite da smo mi ovu vlast krvlju stekli i da je bez krvi nećemo dati!” odgovorio je Stamenković, što je razjarilo Mićunovića i ostale. “Bez čije krvi je nećete dati? Ove mladeži ovdje? Čestitam vam na hrabrosti i mudrosti!” Tako je nekako krenulo i takva je bila atmosfera lijevih, radikaliziranih demonstracija, ali s vrlo različitim i konkretnim ciljevima. Činjenica da su parole bile lijeve ne znači da se lijeva vlast nije bojala, još manje da nisu udarale upravo na elitu.
U proteste se nisu uključili radnici, koji su zbog zapuštenosti ili razmjerno boljih uvjeta postali najmanje revolucionarni, baš kao i na Zapadu. Parole “Radnici, naša borba je vaša borba!” i “Spriječimo bogaćenje pojedinaca na račun radničke klase!” više su odzvanjale u vladinim kabinetima nego radničkim menzama. Studenti su ostali grupirani po vlastitim prostorima, a demonstracije su privukle velik dio znatiželjnika, dio protestanata po dužnosti - suradnika vlasti i onih koji su zaista vjerovali. Neki su bili protiv crvene buržoazije: “U sutra bez onih koji su upropastili jučer”, “Operimo bolnice, a ne privatne vile”, “Riba smrdi od glave”, “Fićo, a ne Mercedes”, “Poštujemo mrtve heroje, ali od živih tražimo odgovornost za iznevjeravanje socijalizma”, ali i “Dajte nam oružje”, pa i “Dolje ustaška vlada”, što se odnosilo na šefa države Josipa Broza Tita i predsjednika savezne vlade Miku Špiljka, obojice Hrvata.
Zagrebački studenti
U Beograd su nakon obavijesti da se nešto zbiva došli zagrebački studenti, kasnije sve poznati i mnogi uspješni ljudi: Slobodan Šnajder, Inoslav Bešker, Nenad Prelog, Šime Vranić, Goran Babić, Vanja Sutlić, Mladen Martić, Vlado Roksandić Rex. Glumci, studenti, profesori... Sve je to odavalo dojam nečega posebnog u lipanjskim zbivanjima. Iz Beograda se nemir prenio u Zagreb, ali nikada nije bio onako razmahan. Filozofski, politologija i Pravni fakultet bili su jezgra sukoba u Zagrebu. Ono što je u Beogradu bio Stevo Žigon s Büchnerovom “Dantonovom smrti”, u Zagrebu je bio Fabijan Šovagović koji je recitirao “Plameni vjetar” Miroslava Krleže.
Svi su se u vlasti, svejedno, uplašili. Hrvatsko je vodstvo, liberalno, doskora “proljećarsko”, dovelo policijske snage u neposrednu blizinu Studentskog centra i bilo je spremno s milicijom iz provincije razbiti okupljanje u slučaju da studenti izađu na cestu. Uplašio se i Tito, koji je početkom lipnja na Brijunima i krizu prati iz izvještaja. Obavlja državničke poslove i u Beograd dolazi 8. lipnja. Mrk, ozbiljan, bio je uz Jovanku, koja se zapitala: “Hoće li i na nas bacati kamenje?”. Potom se odigrao manevar koji je pokazao sigurnost i dobro čitanje psihologije. Najprije je studente izgrdio u partijskim, zatvorenim forumima, a onda na Televiziji očinski pozvao sve da se vrate učenju, obećavajući ispunjenje zahtjeva. Nije se, na kraju, dogodilo puno. Neki su ljudi premješteni s fakulteta u institute, a dio je izgubio partijske knjižice. Neki su nakratko zatvoreni. Ono što je vlast učinila bilo je donošenje zakona o unapređivanju studentskog standarda, više se ulagalo u studentske objekte i domove, neosigurani studenti dobili su pravo na zdravstvenu zaštitu, promijenjen je zakon o zapošljavanju školovanih stručnjaka, povećani su studentski krediti i stipendije. Bile su to otprije planirane mjere, koje su sada ubrzane. Povećana je i minimalna plaća.
U kolovozu 1968. zemlje Varšavskog ugovora (osim Rumunjske) intervenirale su u Čehoslovačkoj, što je u Jugoslaviji izazvalo paniku, konačno zaustavljanje reformi i privremeni oštri okret prema Zapadu. Zagrebačko sveučilište dobilo je prvog rektora koji nije bio član Partije, Ivana Supeka. Studenti su se ponovo 1971. pobunili u Zagrebu, ali to je bilo djelomično drukčije zbivanje.
Kako li će izgledati 1968. kada se bude mjerila prema kasnijim studentskim pokretima i studentima, kako će izgledati slika svijeta i slika naše male zemlje kad prođe još koje desetljeće? Kako će izgledati vrijeme u kojem su u Hrvatsku zbog intelektualnih razgovora dolazili Herbert Marcuse, Erich Fromm i najbolji filozofi onoga doba jer se u Korčuli događalo najuzbudljivije promišljanje svijeta iz marksističkog očišta? Dvojica od onih koji su dolazili u Korčulansku ljetnu školu, György Lukács i Ernest Bloch, dobila su već 1969. počasne doktorate Sveučilišta u Zagrebu, iste kada i maršal Jugoslavije, što je u ovom kontekstu prilično važno. Malo kasnije, počasni je doktor postao Henri Lefebvre, još jedan od stranaca iz ukupno 24 države Istoka i Zapada koji su dolazili u Korčulu. Je li govoriti o ovom žal za prošlim? Je li podsjećanje na studente 1968. ljevičarenje? Ne, ali mogao bi biti žal za onim što smo trebali zadržati, za potencijalom koji je trebalo njegovati, jer svjetske reference i svjetski relevantne škole mišljenja ne moraju biti po svačijem ukusu, ali za razvoj društva daleko su poticajnije od duboke provincije i pasivnosti koju sada živimo.
Hod unatrag
Kako će jednoga dana neki filozofi ili povjesničari opisivati naše doba? Hoće li moći zaključiti da su novine bile bolje i pametnije od politike, da su znanstvenici komunicirali sa svijetom, a da je naš razvoj bio brz? Pedeset godina nakon 1968., ponovo govorimo o dobivanju posla ne zahvaljujući kvalifikacijama, nego zbog ratnog puta, danas nam je gospodarski razvoj najslabiji u EU, danas su nam sveučilišta izvan svih svjetskih lista, danas opet imamo odljev stanovništva, ali ovaj put ne najslabije, nego najbolje obrazovanih. I danas se dodjeljuju počasni doktorati državnicima, ali onima iz najneuspješnijih država u Europi. Zbog nekih od ovih pitanja ili sličnih dvojbi, prije 50 godina bunili su se studenti, svjesni da je sustav zakazao. Danas više nema ni takvih škola, ni stranaca koji razgovaraju s nama kao ravnopravnima, nisu ni studentske širine, čini se, jednake. Mnogo se toga promijenilo, mada je jedno uvijek trebalo biti tu: želja da budemo najbolji, čak i najrazvijenija zemlja Europe. To, samo po sebi, nije loš cilj. Loše je ako se misli da se do njega može doći hodom unatrag i jalovom kritikom prošlog.