Taman kad pomisliš da si već pobrojao sve apsurde domaće politike, baciš malo pogled na Narodne novine pa se iznova uvjeriš da je to nepresušan izvor dokaza o društvenom beznađu.
Evo, u moru tih neshvatljivih bljezgarija izvlačim jednu koja me prošli tjedan najviše nasmijala.
Raspisali tako u Požeško-slavonskoj županiji natječaj za zapošljavanje novog javnog službenika, i to na radnom mjestu “administrativnog tajnika u Uredu župana”.
Stalni radni odnos uz probni rad od tri mjeseca, redovita primanja, mirni uredski posao plus sve blagodati koje uz tu službu po zakonu dolaze.
Nisu ni nešto posebno zahtjevni uvjeti radnog mjesta: srednja stručna sprema ekonomske ili druge odgovarajuće struke, najmanje jedna godina radnog iskustva na sličnim poslovima, poznavanje rada na osobnom računalu te položen državni stručni ispit.
Pored toga, od dokumentacije je potrebno još dostaviti kratak životopis, dokaz o hrvatskom državljanstvu, potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o podacima iz matice te uvjerenje da se protiv kandidata na vodi istražni ili kazneni postupak.
Čekaj, što?
Baš mi je spomen ovog posljednjeg papira izazvao neku posebnu nelagodu, kao da s tim posljednjim zahtjevom nešto nije u redu.
Jer, kako drukčije objasniti sljedeću situaciju: da kandidat koji se javlja za radno mjesto tajnika župana, želi li dobiti posao, mora ishoditi uvjerenje da se protiv njega ne vodi kazneni postupak, a sve to kako bi radio za dužnosnika protiv kojeg se, evo baš u ovom trenutku, na Općinskom sudu u Slavonskom brodu vodi kazneni postupak - i to zbog obiteljskog nasilja.
Uživa blagodati
Riječ je o županu Alojzu Tomaševiću koji je zbog optužbi što je protiv njega iznijela njegova supruga Mara snosio političku štetu - tako što je isključen iz Hrvatske demokratske zajednice - ali i dalje neometano obavlja posao župana jer mu to, vidi vraga, niti jedan domaći zakon ne može prepriječiti te i dalje uživa sve blagodati ovog dužnosničkog posla.
U međuvremenu, kandidati koji se javljaju za poslove u njegovu uredu obavezno moraju ishoditi uvjerenje da se protiv njih ne vodi kazneni postupak.
Pokrene li se pak kazneni postupak protiv nekog državnog ili javnog službenika - iako mu krivnja još nije dokazana - njegov ga rukovoditelj ima pravo suspendirati do izricanja presude, a u konačnici on u potpunosti može ostati i bez radnog mjesta.
No, ne ako si Bog, pardon, dužnosnik.
Za njih su zakonodavci uredili posve drukčija pravila.
“Primjerice, Zakon o lokalnoj samoupravi u čitavoj jednoj glavi regulira isključivo prava lokalnih političara, ali ne i njihove obveze, dok su obveze, prava i odgovornosti lokalnih službenika itekako detaljno regulirane posebnim zakonom. Situacija je na državnoj razini još karikaturalnija gdje je, u Zakonu o obvezama i pravima državnih dužnosnika, cijela jedna glava o njihovim obvezama stavljena van snage, pa su u legislativi ostala isključivo prava. Ponajprije to znači da si lokalni načelnici i župani sami određuju plaće, imaju pravo na službene automobile, reprezentacije te određivanje kamo odlaze državni i županijski novac”, upozorava profesor i jedan od najvećih domaćih stručnjaka za javnu upravu Ivan Koprić.
Kakve apsurde to donosi u svakodnevici, pokazalo je već istraživanje što je prije nekoliko godina radio s dvjema kolegicama.
Uz pomoć studenata javne uprave iz raznih dijelova Hrvatske prikupili su podatke o broju kaznenih postupaka te osuda lokalnih župana, gradonačelnika i načelnika, a brojka je pokazala da se u tom trenutku neka faza kaznenog postupka provodila nad 30 lokalnih dužnosnika, što je sasvim lijepo ilustriralo koliko je teško napraviti sustav pravnih normi, a još teže osigurati da institucije taj sustav normi provode.
Baš je zato moguće da župan Tomašević ne bude usamljeni primjer u ovoj priči jer se slična situacija ponavlja i u slučaju zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, da ne spominjemo bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabu koji je s tog mjesta, kaznenom postupku unatoč, odstupio tek kad mu nije izglasan proračun, a Vlada na njegovo mjesto imenovala povjerenika.
Naizgled, svi se iz ovoga iščuđavaju, ali kad krene rasprava o načinu na koji bi trebalo ograničiti prava dužnosnika, sva se ta uzdignuta koplja najednom polome - kod pitanja tehničke prirode.
“Nažalost, zakoni su takvi da kod zapošljavanja u državnu ili javnu službu zahtijevaju prilaganje uvjerenja da se protiv kandidata ne vodi kazneni postupak, a pristup izborima, pak, ograničava se samo za one kandidate protiv kojih je donesena pravomoćna presuda, dok se oni s kaznenim postupcima normalno mogu uključiti u ‘igru’.
Rasprava o tome treba li i dužnosnike suspendirati u slučajevima kaznenih postupaka dobrodošla je, no problem je, po mojem mišljenju, u definiranju tijela koje bi imalo ovlasti donijeti odluku o nečijoj smjeni. Koje bi to tijelo bilo i kako bismo mogli otkloniti sumnju u politizaciju, to je, čini mi se, pitanje na koje još nemamo odgovor”, smatra predsjednik saborskog Odbora za lokalnu i područnu samoupravu Tulio Demetlika, napominjući da bi za sve u politici te državnoj i javnoj službi - trebao vrijediti isti metar.
Čak je i predsjednik Sindikata državnih i lokalnih službenika Boris Pleša skeptičan prema pravnim mogućnostima izmjena zakona kojima se definira lagodan život dužnosnika.
“Stvar doista jest neobična, no da bismo iz temelja izmijenili kriterije prema državnim dužnosnicima, taj bi proces zahtijevao izmjene cijelog niza povezanih zakona i pravila jer je ovdje riječ o sveobuhvatnom postupku”, tvrdi Pleša.
Problem tehničke prirode
Ništa od toga, naravno, ne bi doista trebalo biti razlog da se u te izmjene ne ide, posebno s obzirom na postojanje sad već ozbiljne količine stručnjaka koji se za ovo zalažu, ali i europskih praksi koje pokazuju da u slučaju dužnosnika više nema ni najmanjeg razloga voditi se za onom dobrom starom “quod licet Iovi, non licet bovi”.
Kako napominje profesor Koprić, zakonodavci bi bez problema mogli doskočiti i problemu tehničke prirode, prema kojem je “teško” odrediti tijelo koje bi u slučaju dužnosničkih nestašluka imalo pravo na provođenje suspenzije.
“Ako bi se odluka o tome prebacila na Vladu, onda bi se time otvorila mogućnost da se u priču uključe i politički kriteriji, a Vlada ne suspendira onoga tko joj treba ili joj je politički mio. Zato bi valjalo, ako bi se išlo u tom smjeru, ovlast suspenzije dati nekom drugom tijelu, možda Državnom izbornom povjerenstvu čije su odluke podložne sudskoj kontroli”, predlaže Koprić, uz napomenu da treba voditi brigu o činjenici da nisu svi prekršajni i disciplinski postupci jednaki, zbog čega bi cijelu stvar trebalo pažljivo odvagati.
Prema mišljenju profesorice na Pravnom fakultetu Gordane Marčetić, postojanje kaznenog postupka trebalo bi biti prepreka u obavljanju javnog i dužnosničkog posla sve dok se ne dokaže da je osoba kriva, a hrvatska praksa itekako dokazuje da su okviri kojima se propisuju prava i obveze dužnosnika napisani preširoko. I to ne samo u odnosu na kaznena djela nego i na mnoge druge oblike neetičnog ponašanja koji nisu uvršteni u zakonske odredbe.
A sudeći po trenutačnoj atmosferi, dugo još neće niti biti.