PIŠE FEDERICO TENCA MONTINI

KAKO SU FOJBE POSTALE TEMA ZA POTREBE UJEDNAČENJA DVAJU TOTALITARIZAMA One su od uzajamne koristi za postfašističku desnicu i postkomunističku ljevicu

    AUTOR:
    • Federico Tenca Montini

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2019. u 11:01

Fojbe su od uzajamne koristi za postfašističku desnicu, kojoj je bilo milo relativizirati krivnje fašizma, kao i za postkomunističku ljevicu koja se, odajući počast žrtvama stranih komunista, mogla distancirati od političkog naslijeđa talijanske Komunističke stranke

Ključ za razumijevanje najnovijih izjava koje dolaze iz vrha talijanske politike u tradicionalnom je govoru koji je predsjednik Republike Sergio Mattarella održao 10. veljače, za Dan sjećanja na žrtve u fojbama i egzodus talijanskih izbjeglica iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

Predsjednik je, naime, opisao stanje talijanskog stanovništva u pograničnoj regiji nakon Drugoga svjetskog rata kao “istu sudbinu mnogih naroda europskog Istoka koji su izravno prešli od nacističkog do komunističkog tlačenja. Oni su na vlastitom životu iskusili cijeli dehumanizirajući repertoar velikih totalitarizma 20. stoljeća koji su, iako ideološko različiti, bili jako slični u metodama progona, kontrola, represije i ubijanja disidenata”.

Trebalo bi, u navedeni citat, ubaciti samo još jedan pojam, odnosno “ljude druge rase/narodnosti” kako bi razlika između jednog i drugog totalitarizma postala vidljiva. Ali tu nema mjesta za analizu povijesne ispravnosti govora. Ono što je tu relevantno političke su posljedice argumentacije ujednačavanja “dvaju totalitarizama”, koje su počele kružiti u devedesetima odmah nakon pada Berlinskog zida, danas, odnosno u vrijeme fake newsa kada se mnoge zemlje davne i nedavne demokratične tradicije suočavaju s krizom populizma i sa sve većim uspjehom neofašizma. Ali, bolje je krenuti redom.

Kratka povijest pitanja fojba u Italiji

Pitanje ubijanja osoba talijanske narodnosti od strane Jugoslavena prilikom istarskog ustanka u jeseni 1943. godine i nakon oslobođenja Trsta i Gorice u svibnju 1945. u Italiji je otišlo u zaborav nakon što je, sve do 1954., bilo intenzivno iskorištavano u diplomatskoj bici za priključenje Trsta Italiji. Tih je godina talijansko javno mnijenje u toj mjeri bilo preplavljeno temama “istočne granice” da je čak i pjevačica Nilla Pizzi osvojila glavnu nagradu u drugom izdanju festivala San Remo 1952. godine za pjesmu “Leti golubice” o čežnji za Trstom.

Početkom devedesetih fojbe su opet postale relevantne, i to u trenutku kada neki desničarski krugovi promatraju mogućnosti da bi rat u Jugoslaviji mogao Italiji otvoriti put do Istre. Od tog brašna nije bilo pogače, ali o temama vezanim za “istočnu granicu” nastavilo se govoriti. Bile su od uzajamne koristi za postfašističku desnicu, kojoj je bilo milo relativizirati krivnje fašizma, kao i za postkomunističku ljevicu koja se, odajući počast žrtvama stranih komunista, mogla distancirati od političkog naslijeđa talijanske Komunističke stranke.

Takav konsenzualni pakt sjećanja vodio je do proglašenja, uz suglasnost ogromne većine talijanskih parlamentarnih zastupnika, 10. veljače Danom sjećanja na žrtve u fojbama i egzodus talijanskih izbjeglica iz Istre, Rijeke i Dalmacije u 2004., bez obzira na dva problematična aspekta. Prvo, izabrati za datum obljetnice baš godišnjicu Ugovora mira značilo je tiho polemiziranje s tadašnjom odlukom velikih sila. Osim toga, datum koji dolazi samo 14 dana nakon 27. siječnja, odnosno Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, olakšava homologaciju dvaju događaja - planiranog istrebljenja više milijuna europskih Židova i ubijanje, u raznim okolnostima, nekoliko tisuća ljudi talijanske narodnosti - koji zapravo imaju vrlo malo zajedničkog i samo ih politički potez može činiti istima.

Tako se došlo do govora Giorgia Napolitana, prvoga talijanskog predsjednika koji je prethodno bio član Komunističke stranke. On je u 2007. evocirao “krvoločnu mržnju i bijes te slavenske aneksionističke težnje”. Predsjednik Mesić u tom je govoru detektirao “natruhe otvorenoga rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma”. Nakon toga je Napolitano, očito, shvatio teške posljedice talijanske politike sjećanja na razini odnosa triju (uključujući i Sloveniju) susjednih zemalja pa se u roku od samo tri godine došlo do koncerta u Trstu 2010. godine, prilikom čega su trojica predsjednika - Josipović, Napolitano i Türk - posjetili i jedan spomenik istarskom egzodusu kao i Narodni dom, sjedište raznih institucija slovenske manjine, a koje su fašisti spalili 1920. godine.

Nacionalizam 2.0 (BDP 0.2)

No, kako bi se shvatile najnovije izjave talijanskih političara oko fojba, koje su toliko uznemirile duhove na ovoj strani Jadrana, treba imati u vidu transformacije talijanskog političkog sustava nakon izbora prethodne godine. Ove su vodile do formacije takozvane žuto-zelene vlade, odnosno “najpopulističkije vlade Europe” prema ocjeni engleskog lista The Guardian. Tu vladu čine “žuti” Pokret 5 zvijezda, politička “ni lijevo ni desno” sila koju u vladi predstavlja ministar rada Di Maio i “zelena” Liga, reformirana verzija stranke talijanskog sjevera sa znatnim antiimigrantskim naglaskom pod geslom “Talijani prvo”. Njezin je vođa ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini.

Slučajno se u Italiji ujednačenje dvaju totalitarizama, koje je inače obilježje bivših zemalja pripadnika komunističkog bloka, sada podudaralo s formacijom jedne vlade u kojoj barem Liga Mattea Salvinija gleda na Orbánovu Mađarsku kao uzor. Takva je situacija rezultirala stanjem koje podsjeća na scenarij “postkomunističkog tipa”, odnosno otvoreni povijesni revizionizam, agresivnost prema “različitima” i popularnost fake newsa i raznih teorija zavjera koje su u porastu. Najvažnije, antikomunizam je u zemlji u kojoj nije bilo komunizma, ali je fašizam obilježio četvrtinu 20. stoljeća, značio dolijevati ulje na vatru najmračnijim težnjama desnice.

Danas, nakon što je provedba izbornih obećanja (reforma mirovinskog sustava u korist radnika i “dohodak od državljanstva”) ubrzo uputila talijansku ekonomiju u recesiju - BDP će u 2019. porasti samo 0,2 posto, što je bilo potvrđeno početkom siječnja - talijanska vlada je očito mislila poticati potporu birača igrajući na kartu nacionalnog ponosa i napetosti u odnosima sa susjednim državama. Tako je, na primjer, došlo do povlačenja francuskog veleposlanika u Rimu nakon što se “žuti” Luigi Di Maio službeno susreo u Parizu s jednim od vođa francuskog pokreta Žutih prsluka.

Nedavna obljetnica 10. veljače nudila je odličnu priliku da se ta strategija nastavi. Tada je “zeleni” Salvini u Bazovici kod Trsta izjavio da su - iako nema nijedan pravi dokaz da se takvo što dogodilo - “djeca ubijena u fojbama i djeca Auschwitza potpuno ista”. Istom je prilikom predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani izrekao “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija”, izjavu koju se, iako je prouzročila burne reakcije u Sloveniji kao i u Hrvatskoj, može najlogičnije tumačiti kao pokušaj jednog člana Berlusconijeve stranke Forza Italia, danas u opoziciji, da konkurira Salviniju kako mu ne bi “pojeo” glasove potomaka onih koji su napuštali Istru nakon Drugoga svjetskog rata, tradicionalno sklonih desnici. I to bez obzira na potencijalne posljedice takvih riječi iz usta predsjednika jedne od najvažnijih institucija Europske unije.

Tako se danas, skoro 70 godina nakon spomenute pjesme Nille Pizzi, u Italiji još govori uglavnom o fojbama i festivalu San Remo. Poznatom je festivalu, naime, baš 10. veljače “žuti” Di Maio predlagao mijenjanje sustava nagrađivanja, i to nakon što je ove godine glavnu nagradu osvojio Mahmood, talijanski pjevač egipatskog podrijetla, o čijoj se seksualnoj orijentaciji dosta spekuliralo u javnosti.

*autor je talijanski povjesničar

Tagovi

Izdvajamo