REPORTAŽA

'KOJI ČOVIĆ? PA MI ZA NJEGA NE POSTOJIMO, KAO NI CIJELA BOSANSKA POSAVINA' Magazin u posjetu malobrojnim stanovnicima hrvatskih sela Općine Derventa

Vlado Kos / Hanza Media

 

Iako je zagazila u 80. godinu, Mara Begić bez većih se problema uspinjala asfaltom koji uzbrdicom vodi ka njezinoj kući u Modranu, selu udaljenom šest kilometara od Dervente iz kojeg korijene vuče i naš “srebrni Vatreni” Vedran Ćorluka, jednom od 20-ak hrvatskih sela na području Općine Derventa u Republici Srpskoj. Općine smještene na obroncima planina Motajice, Vučjaka i Krnine, koju s Hrvatskom dijeli prirodna 10 km duga granica na rijeci Savi i koja je prije rata u Bosni i Hercegovini bila većinski hrvatska. No, rat je učinio svoje i Hrvati su danas u ovom kraju debelo u manjini, politički i društveno gledano praktički nebitan faktor u bilo kakvom odlučivanju. Gospođa Mara jedna je od rijetkih koja se prije 15 godina odlučila vratiti na svoje ognjište i na njemu provesti ostatak života.

- Što me dočekalo? Ništa. Samo četiri zida. Sve ostalo bilo je opljačkano, prozori, vrata, parket, pločice, kada..., o namještaju da ne pričam. Nije bilo ni krova. I crijep su odnijeli. Ali, bila sam odlučna vratiti se, prijavila se na natječaj za donaciju i kuća mi je obnovljena – priča nam starica koju smo susreli dok se laganom cestovnom uzbrdicom kretala prema svojoj kući iz posjeta susjedi otprilike njezinih godina koji živi 100-tinjak metara niže.

- Nas dvije smo jedine u ovom dijelu sela koje cijele godine živimo ovdje. Ima nekih koji dođu svakih 15 dana za vikend, pa se onda vrate svojom kućama u Hrvatsku, ali nitko od njih ne planira se ovdje za stalno vraćati. Ja ih i razumijem, jer što će ovdje, posebno mlađi svijet, kada nema posla. Moja penzija nije nešto prevelika, ali pokrijem se s njom, malo pomogne i familija, pa preživim svaki mjesec – priča nam Mara, koja, kaže, u nabavu mora ići u Derventu.

Derventa, 150119. Reportaza o zivotu Hrvata u Repubici Srpskoj.
Na fotografiji: umirovljenica Mara Begic u selu Modran kod Dervente.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Mara Begić

 

- Pozovem taksi, pa u šoping – smije se žena, a onda “napada” kolegu fotoreportera.

- Što me slikaš? Pusti kraju! Ja sam stara, za slikanje sam bila kad sam bila mlađa. Radila sam kao kuharica tu na 6., tu sam i penziju zaradila - izvijestila nas je gospođa Mara, dodavši i kako je njoj dobro i nitko je ne dira.

U gostionici se skupljaju svi

A, 6., koji nam Mara spomenula, zapravo je gostionica u Modranu, smještena na magistralnoj cesti Derventa – Doboj. Ime joj je njezin vlasnik, Hrvat, dao još prije rata, jer se nalazi točno na 6. kilometru kada od Dervente krenete prema Doboju. I danas radi pod istim imenom, iako njom upravlja drugi vlasnik, Srbin. Gazda kuće, Hrvat povratnik i bivši vlasnik gostionice odlučio ju je dati u najam, čega se prihvatio jedan Srbin i sada on vodi lokal u kojem se, pričaju u Derventi, uvijek dobro jelo, pa tako i danas.

- Ma, ovdje vam je to sve normalno. Tu se skupljamo svi. Hrvati, Srbi, Bošnjaci... Sve nacionalnosti. I nema nikakvih problema. Doduše, i nemamo baš preveliki izbor, jer je u blizini još samo jedan sličan lokal. On se zove 12., jer je na 12. kilometru ceste Derventa – Doboj – upoznaje nas s ugostiteljskom ponudom ovog kraja Marko Grubišić, koji upravo sa svojim kumom i susjedom Ivanom Jerkovićem završava ispijanje kave u 6., pa se spremaju kući, u selo Bunar. Još jedno hrvatsko selo na derventskoj općini, smješteno odmah pokraj poznatog franjevačkog samostana i župe sv. Marka evanđelista na Plehanu, gdje su danas trojica fratara koji vode brigu o župi i pastvi. Htjeli smo i s njima popričati o tome kako žive Hrvati u Republici Srpskoj, no naišli smo na “zatvorena vrata Crkve”.

Derventa, 150119. Reportaza o zivotu Hrvata u Repubici Srpskoj.
Na fotografiji: Ivan Jerkovic iz sela Modran ispred svoje kuce. Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Ivan Jerković

 

“Prema radnom naslovu koji ste iznijeli u vašem javljanju zaključujemo da je tema reportaže izvan našeg opisa djelovanja. Za ozbiljan govor o toj temi za vašu reportažu preporučujemo vam da se obratite ustanovama civilnog društva koje predstavljaju Hrvate u Republici Srpskoj na bilo koji način, te druge institucije koje se bave socijalno političkim djelovanjem. Sa željom da vas u vašoj misiji Gospodin vodi pravim putem prema iskrenim kršćanskim ciljevima, srdačno vas pozdravljamo,” odgovorio nam je fra Franjo Dalibor Stjepanović, vikar i ekonom samostana.

Lijep krajolik, nema ljudi

- Sad ćemo vas mi malo provesti da vidite kako je ovdje mirno i tiho, kako je lijep krajolik, ali i kako nema ljudi, osim nas nekoliko – rekoše nam Marko i Ivan prije nego što ćemo krenuti za njima vozeći se prema Bunaru dijelom obnovljenom cestom, a onda onom koja je asfaltirana prije više od 30 godina, što se pod kotačima itekako osjeti.

- Evo, na ovih par kilometara od magistrale do nas ima 13 kuća u kojima netko živi cijele godine. To je oko 20 ljudi. Ovdje, u Bunaru, konkretno ima nas 12-ero koji smo tu cijele godine - pričaju nam Marko i Ivan. Prvi je umirovljeni hrvatski policajac i sa 55 godina najmlađi stanovnik Bunara, gdje se prije deset godina vratio nakon što je umirovljen.

- Tu sam sa suprugom Katom i punicom Anom. Djeca su nam u Hrvatskoj, a mi smo se odlučili vratiti i nije nam žao zbog toga – kaže Marko, dok oko nas trče njegovi psi čuvari Luna i Joy.

- Ima okolo po šumama puno čagljeva, a kako mi uzgajamo ovce i svinje, Luna i Joy paze da im se štogod ružno ne dogodi noću – objašnjava Marko dok hodamo opustjelom ulicom u njihovu selu, koje je prije rata imalo oko 500 stanovnika.

Derventa, 150119. Reportaza o zivotu Hrvata u Repubici Srpskoj.
Na fotografiji: napustene kuce u selu Modran kod Dervente. Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Napuštene kuce u selu Modran kod Dervente

 

- Na području naše mjesne zajednice, koja broji 8-9 sela, prije rata živjelo je oko 5000 ljudi, a danas nas je možda 70. Evo ovo je zgrada MZ-a u kojoj je isključena struja, a sve ovo okolo nekad je bilo izgrađeno – kaže Marko, na što se uključuje i kum mu Ivan. Njemu je 65 godina i vratio se prije dvije godine u obnovljenu kuću.

- Kuća mi je obnovljena iz donacije Hrvatske i Japana, kao uostalom i druge kuće koje su obnovljene. Sve je to išlo iz donacija koje su dolazile uz Hrvatske i drugih država, ništa nije iz Federacije ili Republike Srpske, kojoj sada teritorijalno pripadamo. Evo, tu pokraj MZ-a bila je mini robna kuća, skladište građevinskog materijala, pošta, dom zdravlja, klesarija... Sve je to u ratu srušeno i nikad nije obnovljeno – govori Ivan, a pokraj nas ostaju nijemi svjedoci vremena iz prve polovice 90-ih godina. Brojni su objekti ostali neobnovljeni, devastirani, opljačkani... Njihovi vlasnici nikad nisu ni tražili obnovu, a neki, koji su u međuvremenu stekli nekretninu u Hrvatskoj ili drugoj državi u kojoj su se nastanili, na to i nemaju pravo.

- Osnovnu infrastrukturu imamo. Doduše, javnu rasvjetu smo sami riješili skupljajući novac po Zagrebu. Skupili smo 28.000 kuna i razvukli mrežu, a onda nam je država rekla da je to ilegalno, jer nismo imali građevinsku dozvolu, pa je sve završilo na sudu, ali je na kraju sve legalizirano. Dobili smo i vodu prije dvije godine zahvaljujući angažmanu bivšeg gvardijana plehanskog samostana fra Mirka Filipovića, koji se inače ovih 15 godina najviše angažirao na pomaganju hrvatskom narodu u ovom kraju. Pomogla je tu i Hrvatska, a nešto malo i Republika Srpska, no općenito od nje kao povratnici nismo dobili gotovo ništa. No, to i ne čudi, jer ništa nismo dobili ni od hrvatskih političkih predstavnika u BiH. Za njih kao da i ne postojimo i u tom smislu smo zapostavljeni u odnosu na Hercegovinu. Imamo, doduše, kao svoje predstavnike u Općini, jer je trenutno predsjednik Općinske skupštine Marijan Kljajić, ali on nikad nije bio ovdje kod nas, nikad nas nije pitao treba li nam što - kaže Marko, a Ivan dodaje.

- Kako će i doći, kad ne živi ovdje.

Derventa, 150119. Reportaza o zivotu Hrvata u Repubici Srpskoj.
Na fotografiji: fra Mirko Filipovic. Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

fra Mirko Filipović

 

Obojica ističu paradoks prema kojem u općinskim strukturama sjede ljudi koji realno ne žive u Derventi, nego u Hrvatskoj.

- Ne može on znati kako mi živimo kada ga nema s nama. Dok je ovdje bio fra Mirko, Crkva je plaćala da nam se čisti snijeg na cesti, a kada su došli njegovi nasljednici, za to odjednom više nije bilo para. Onda smo tražili od Općine, pa su prošle zime poslali ralice, a ove eto već dva puta, no najviše to radimo sami – kažu Mirko i Ivan, a mi ih pitamo kako onda tumače odlične odnose Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji se očito ne reflektiraju i na bolji život Hrvata u Republici Srpskoj.

- Koji Čović? Pa, mi za njega ne postojimo, kao ni cijela bosanska Posavina. Eto ni Komšić nije ništa bolji, a on čini mi se i ne podnosi Hrvate. Mi smo ovdje zaboravljeni i prepušteni sebi. Plenković i Hrvatska su OK, ali ovi domaći su teški promašaj - stava je Ivan, koji brzo skače na životnije teme, jer mu se o politici i političarima ne priča. Najveća je radost kada im dođu djeca i unučad.

Kradu im šumu

- Bio bih najsretniji da ovdje čujem dječji plač. Na žalost, to se vjerojatno više nikad neće dogoditi. Doduše, ima u selu Zelenike jedan mladi bračni par, kojima se prošle godine mjeseci rodilo dijete, koje je sada najmlađi Hrvat u Općini, ali i jedino takvo, iako mislimo da bi ih bilo i više kada bi se sve strukture vlasti oko toga malo potrudile – istaknuo je Ivan. Životno gledano, najveći problem im je krađa drva iz njihovih šuma. Kažu da to traje već 20 godina, a vlasti ne čine ništa da to spriječe. Bilo je i neugodnih situacija.

- Po našim šumama se masovno sijeku i odvoze drva, pa onda preprodaju. Na povratnike se zbog toga potezalo i oružje, pa neki više i ne idu u svoje šume, jer se boje. I meni su prijetili u mojoj šumi, a onda sam ja ispao kriv što sam ih našao da mi kradu. Policija je tražila da dokažem da sam vlasnik - kazao je Marko, dok Ivan pokazuje na dolinu.

- Tamo dole su sela Majevac i Trnjani koja se prije rata nisu vidjela od šuma. Danas tih šuma više nema, kao što je sve manje i nas Hrvata - zaključio je naš sugovornik, a njegove riječi prisnažila je Markova supruga Kata.

- Kako tko umre, tako se kućna vrata zaključaju i kroz njih više nitko ne prolazi - sjetno će Kata.

Derventa, 150119. Reportaza o zivotu Hrvata u Repubici Srpskoj.
Na fotografiji: napustena i nova kuca u selu Modran kod Dervente. Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Napuštena i nova kuća u selu Modran kod Dervente

 

Da je tomu tako, potvrdio nam je i već spomenuti fra Mirko Filipović, kazavši nam kako već godinama u svom godišnjem izvješću Biskupiji u Sarajevo ispunjava samo Maticu umrlih, dok Matica krštenih ostaje prazna. Ovaj je svećenik rođen u Derventi, a djetinjstvo je proveo na Plehanu. Završio je teologiju u Sarajevu, a onda i kroatistiku u Zagrebu. Poratno vrijeme dočekao je u Visokom, gdje je predavao hrvatski jezik i književnost na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i bio glavni urednik revije Svjetlo riječi. No, 2003. godine javlja mu se želja za povratkom u rodni kraj i nadbiskup Vinko Puljić odobrava mu odlazak na Plehan.

- Mislio sam ostati tri godine, a evo me i danas tu. Na Plehanu sam bio do 2016., od čega devet godina gvardijan, kada sam premješten za župnika Župe sv. Franje Asiškog u Žeravac, koji također pripada Općini Derventa. Kako je ovdje bila i još uvijek je specifična situacija, paralelno s pastoralnim radom nastojao sam organizirati i društveni život, pa smo osnovali jednu malu udrugu koju smo nazvali Feniks, za pomoć ljudima koji traže način kako doći do obnove kuće i drugih stvari. Imali smo dosta uspješnih projekata, a onda sam pozvan i da obnovim rad HKD Napredak u Derventi, što sam i učinio, pa sam i danas predsjednik ovog ogranka - referirao nam je ukratko fra Mirko svoj put unazad 15 godina, primivši nas u Hrvatskom domu u Derventi, zgradi koja je prije 2. svjetskog rata bila u vlasništvu Napretka i to je opet postala nakon što su im je vratile vlasti Republike Srpske. Riječ je o velikom objektu, koji su raznim donacijama uspjeli potpuno obnoviti nakon potpune devastacije. Jedino još nisu obnovili ulazne stepenice.

- Unazad dvije godine ne možemo dobiti ništa gdje god da se javimo za neku donaciju. Predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović dočekali smo ovdje prošle godine i ja sam se bojao da će polomiti štikle ulazeći u zgradu - kazao je fra Mirko, kojeg su nam pohvalili i Marko i Ivan.

- Puno je pomogao ovdašnjem svijetu. Dok je bio gvardijan držao je 400 koza, pa je u to uključio i 15-ak obitelji koje su ga pratile u poslu i bilo je to dobro. S vremenom se taj broj smanjio, a njegovim odlaskom s Plehana sve je ukinuto - ispričali su nam Mirko i Ivan.

Povratak Hrvata u derventski kraj bio je prožet brojnim izazovima i problemima s kojima su se prvi od njih spremno hvatali u koštac, a fra Mirko je bio jedan od njih.

- U ratu je ovo bila najopustošenija općina u BiH, kada gledamo porušene kuće i objekte. Totalno devastirana. Ali, ne toliko u borbama koliko sustavnim rušenjem, pljačkanjem i miniranjem kuća nakon odlaska Hrvata. Neke su rušene čak i nakon Daytonskog sporazuma. Po selima nije ostao nijedan kokošinjac, jedino pušnice nisu dirali iz nekog vračanja. To je bila organizirana ekonomija, rušilo se, odvozilo, preprodavalo... Trebalo je puno volje i ljubavi za povratak na potpuno razrušeno, nabujalo grmljem i šipražjem područje tijekom 6-7 godina. Moji roditelji su od puta do ulaza u kuću čitav dan krčili, ali su bili entuzijasti koji su četiri godine živjeli bez struje. Ništa bolja nije bila ni društvena situacija, pa je trebalo puno rada da se situacija normalizira – prisjetio se fra Mirko prvih godina po povratku Hrvata u svoj zavičaj, gdje su nekad činili većinu stanovništva.

Iz Hrvatske stiže kuknjava

- Hrvati su bili relativno većinski narod u Općini Derventa sve do 1991. iako su jugoslavenske vlasti 1954. godine sedam sela s većinskim hrvatskim življem premjestile u Općinu Doboj. No, 1991. taj je odnos otišao na stranu Srba za nekih 1200 stanovnika zbog tadašnjeg zakona o prijavi i odjavi prebivališta i brojnih ekonomskih migracija Hrvata. Možda da je to na kraju i presudilo da Derventa po Daytonskom sporazumu pripadne Republici Srpskoj. Uglavnom, nakon Brčkog na području Dervente živjelo je najviše Hrvata u bosanskoj Posavini. No, to se stanje vjerojatno više nikada neće vratiti - kazao je naš sugovornik, koji drži da na području Dervente danas realno živi oko 800 Hrvata, što je vjerojatno najviše Hrvata na jednom mjestu u Republici Srpskoj, ali u usporedbi s predratnih 22.000 to je gotovo na razini statističke greške.

- U mojoj župi, u četiri sela živi 90-ak ljudi. Vratili su se stari ljudi, a mladi nemaju razloga ni motiva da to čine. Dijete koje se rodilo u izbjeglištvu sada ima 25 godina, a slušajući vijesti iz Hrvatske, gdje je najviše naših zemljaka, vidimo da situacija nije bajna ni tamo gdje su sada. Iz Hrvatske stalno dolazi kuknjava, besperspektivnost, pa što onda očekivati ovdje!? Da napusti nešto što nema perspektivu i vrati se u rodni kraj gdje je još gore. To je čisto ekonomska strana priče - istaknuo je fra Mirko, koji ističe kako u nacionalnom smislu nemaju nikakvih problema.

- To je i logično. Kada imate odnos da je jedan element nadmoćan, a drugi beznačajan, onda i ne može biti nikakvih trvenja, pa pričamo kako je situacija mirna. Nitko nas ne progoni i provocira, ali nema ni razloga to činiti, jer nemamo nikakav utjecaj i nismo nikakav faktor - kazao je fra Mirko Filipović, kojega pitamo kako on gleda na “ljubav” između Čovića i Dodika.

Postoji li što osim Mostara?

- Čović treba odgovarati na ta pitanja, to su njihove stvari i njihova razmišljanja, a ja na to ne mogu nikako utjecati. Što se tiče Hrvatske i njezine reakcije, to je odraz i problema s kojima se Hrvatska bori u svojoj zemlji, pa se onda za Bosnu zanimaju kada su ovdje neki incidenti, a i tada se ide u Mostar. Postoji li itko drugi osim Mostara? Možda i ne postoji. Nema sustavnog djelovanja na cijelom terenu, pa da se vidi različitost stavova, perspektiva, procjena... i da se na osnovi toga donose odluke. Toga nema. Odluke se donose tako da se netko zaleti u Mostar i pokupi informacije od onih istih koje će možda poslije napadati i tako to ide u krug - kaže fra Mirko, ali i dodatno pojašnjava.

- No, možda je i to logično, jer u Hercegovini ima ljudi, društvo na neki način normalno funkcionira, a ovdje je sve svedeno na ostatke ostataka. No, s druge strane, moglo bi se to i obrnuti. Ima ona Isusova priča o dobrom pastiru, koji je krenuo tražiti izgubljenu ovčicu, a ostavio drugih stotinu dok ovu ne izbavi. Dakle, ako je jedan dio naroda u gabuli, onda se prema njemu treba ulagati više energije da se pomogne, ispravi... jer ovdje nije bilo malo naroda. Izuzmemo li Mostar, u Posavini je živjelo više Hrvata nego u Hercegovini. Ljudima se ovdje nije dogodilo nešto zato što su oni to htjeli. Ovdje su sve crkve porušene do temelja, pa bi onda trebalo uložiti energiju da ih se podigne, jer su to znakovi pored puta, kako je rekao Andrić. Više novca dobiju neki za krečenje, nego za obnovu kuće ili crkve i to onda čovjeka razočara - istaknuo je fratar, koji se žali kako ne mogu dobiti novac ni za zaštitu jedne nekropole stećaka na groblju u župi Cer koja je napisana na bosančici i na grobu piše da je podignuta u doba cara Sulejmana Veličanstvenog.

- To bi trebalo zaštititi, jer će ih ljudi u suprotnome srušiti. Ne znaju što je to. Htjeli bismo to malo ograditi, napisati što je, ali ne možeš dobiti ništa - istaknuo je fra Mirko, koji nam potvrđuje kako su za sve što se obnavljalo sami morali pokretati inicijative, tražiti, moliti...

- Prije rata na Plehanu nije bilo vode, jer je to najviša točka na općini, no pokrenuli smo akciju preko Feniksa i dobili novac, a tek nakon toga su se malo uključili Općina i država. Uglavnom, osnovna infrastruktura je riješena. Ima, doduše, još nekih kuća koje su bez struje, ali one su daleko od naseljenog mjesta i nije jednostavno do njih sprovesti električne vodove. Nemaju ni sva sela vodu, ali tako je i s nekim srpskim selima. Problemi nisu jednoznačni, jer je i položaj naselja specifičan, ali sada se nešto i na tome radi uz pomoć Općine i preko europskih fondova. Ipak, ima još puno ljudi koji su zainteresirani da se vrate kada bi im se obnovile kuće, kada bi se otvorila neka radna mjesta. Ne bih ja tako lako dizao ruke od ovoga kraja, ali da bismo došli do nekih ozbiljnih pomaka, na tome bi se moralo puno ozbiljnije raditi - zaključio je bosanski fratar.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo