Početkom 90-ih u političkom se govoru pojavila rečenica koja je nakratko bila “one hit wonder”, da bi uskoro zgasnula i pala u zaborav. Ta je rečenica glasila “ušao sam u partiju da bih se iznutra borio za hrvatsku stvar”.
Tu formulaciju sricali su uglavnom bivši članovi SK koji su tih ranih 90-ih svlačili kostim koji su nosili dotad te najširoj javnosti obznanjivali da oni nisu samo Bruce Wayne, nego i Batman. Oko nenaviklo na finese politike u njima je dotad vidjelo samo obične članove partije. Svih tih desetljeća, izgledali su kao partijski poslušnici i birokrati koji idu na sastanke u frontu i temeljnu partijsku organizaciju, na službene konferencije, sindikalne fešte i mitinge. Tako su ti ljudi izgledali običnom, neizvježbanom oku. Ali, samo fino kalibrirano oko pravog analitičara moglo je raspoznati da se iza svakog partijskog Brucea Waynea krije domoljubni državotvorni šišmiš: netko tko “iznutra” radi “male pomake”, glođe i rastače partijski monolit ne bi li naša krhka hrvatska biljčica u pukotini dobila mjesta za rast.
Tijekom desetljeća koja su prethodila tom velikom autanju, i oni i mi živjeli smo u društvu u kojem je vladajuća partija imala gotovo pa monopol. Živjeli smo u društvu u kojem je njezin utjecaj sezao od sporta i gospodarstva, preko kazališta, pa do Državnog inspektorata i Crvenog križa. Živjeli smo u društvu u kojem ste komotno mogli biti nepartijac. Kao nepartijac mogli ste komforno biti nastavnik, inženjer, liječnik, muzealac, pokatkad sudac, nerijetko i ravnatelj nečeg ne-jako-velikog i ne-jako-važnog. Ali, postojala je točka preko koje ako niste bili član partije, niste mogli. Niste mogli na stol s najvećim igračima, gdje su se donosile krupne odluke. A karakteristika svakog političkog Bruce Waynea je da želi tamo, na stol gdje su odrasli. Stoga su politički bruce wayneovi stvar rješavali tako što bi, naravno, ušli u partiju.
Tako je izgledao paralelni život “boraca za hrvatsku stvar”. Bili su članovi SK, sjedili na stolu s velikima, sastančili i donosili odluke. Istodobno im nije bilo loše ni u privatnom životu. Imali su posao, kao što su im posao imali i supružnici/e. Dobili su društveni stan. Kupili su televizor Čajavec, perilicu Končar i frižider Obodin. Kupili su kragujevački FIAT 1300 ili Golf iz Vogošće. Sagradili vikendicu u Klenovici ili Baškoj. Opremili su lijepo svoj društveni stan, kupili regal, napunili ga češkim kristalom i sabranim tomovima Vladimira Dedijera. Ali, iza te perfektne krinke sigurnog i privilegiranog života krio se rizični život na oštrici noža, dostojan romana Le Carrea. Jer, sve to vrijeme ti su mali neznani junaci vodili usporednu, tajnu rabotu.
OK, možda baš nisu snimali tajne dokumente mikrofilmom ili dojavljivali tajne emigraciji radiostanicom iz štaglja - ali, opet - svatko učini što može. Na sastanku bi, jelte, rekli koju riječ za “našeg druga”, predložili bi da se partijska linija čita malo fleksibilnije, trudili bi se da se naprave - kako se ono kaže? - “idejni pomaci”. Pri tom su sirote krtice u partijskim redovima bile uskraćene za tehnološke divote digitalnog doba. Nije tada bilo Vibera i WhatsAppa, svih tih socijalno-mrežnih divota koje služe za influencerski rad. Ma kakvi: u ta pretpotopna prede-digitalna doba siroti je politički utjecajnik morao sve odraditi analogno i pješke, morao je influencati po sastancima i kavama, teleksom i bakelitnim telefonom.
A kad je došla 1990., došao je i trenutak da socijalistički Buce Wayne iziđe iz ormara. Sve te tisuće članova stranke tih su dana u hipu preuredile svoj regal. Umjesto Dedijera, na čeono bi mjesto zasjeo Vjekoslav Klaić, a iz garderobe bi konačno izišao opeglani kostim superjunaka. Da, ja sam sve to vrijeme bio Batman, i - da - borio se u Gothamu za “hrvatsku stvar”.
Od tog velikog “coming outa” prošlo je gotovo trideset godina. U tih trideset godina, znatno smo napredovali. Iz društva u kojem je vladajuća partija imala gotovo pa monopol prešli smo, hm, pa - u društvo u kojem ona opet ima gotovo pa monopol. Od društva u kojem je njezin utjecaj sezao od sporta i gospodarstva, preko kazališta pa do Državnog inspektorata, Teniskog saveza i Crvenog križa, došli smo u društvo u kojem je HDZ-ovac šef Privredne komore, HDZ-ovac šef Državnog inspektorata, HDZ-ovac šef Turističke zajednice, HDZ-ovac je ravnatelj HNK, Crvenog križa, Kinoteke i Nogometnog saveza.
Došli smo do društva u kojem komotno možete biti nepartijac. Kao nepartijac možete komforno biti nastavnik, inženjer, liječnik, muzealac, sudac, katkad i ravnatelj nečeg ne-jako-velikog i ne-jako-važnog. Ali - kao i 1959. ili 1979. - ako niste partijac, ne možete na stol s najvećim igračima, gdje se donose krupne odluke. Stoga naš pravi, hrvatski Bruce Wayne nema druge nego da - uđe u partiju i iznutra se bori za “hrvatsku stvar”. S jednom jedinom važnom i velikom razlikom. Danas mu za to ne služe teleks i bakelitni telefon, jer za tu borbu ima na raspolaganju sve divote društvenih mreža, Vibera i WhatsAppa.
A upravo zahvaljujući društvenim mrežama, ovih su dana i HDZ-ovci, ali i mi, javnost, razotkrili jednu takvu konspirativnu mrežu unutarpartijskih boraca za “našu stvar”. Iza krinke pravih, lojalnih HDZ-ovaca ta je konspirativna grupa “čitala liniju fleksibilnije” i “pravila idejne pomake” - sve dok ih ovaj tjedan nije dosegla duga ruka Šefa Politbiroa Andreja Plenkovića. Pa su - njih ukupno devet - po hitrom postupku izbačeni iz zagrebačke partijske organizacije.
Kakva šteta, pomisli čovjek. A tako im je dobro išlo! Svih ovih desetljeća ti su se neznani junaci mimikrijski prikrili u vladajućoj stranci da čovjek nikad ne bi pomislio da se i po čemu razlikuju. Svih ovih godina ti su neznani junaci bili članovi te globalističke i anacionalne stranke, stranke koju je osnovao Titov general JNA, stranke kojoj su ključni utemeljitelji bili bivši udbaši, stranke koja u kalendaru drži 22. lipnja i nikad nije u Zagrebu preimenovala Titov trg, stranke koja krotko i pitomo sluša briselske globaliste, koja nikad nije zabranila abortus, koja je u vukovarski Statut uvukla ćirilicu, izglasala Ustavni zakon o nacionalnim manjinama i Istanbulsku konvenciju.
Svih ovih desetljeća ti su mali heroji bili članovi stranke koja je opljačkala naciju u privatizaciji 90-ih, stranke koja je cuclala naš novac kroz Fimi-Mediju, stranke čiji je čelni čovjek primao mito od mađarskih naftaša. Naravno, neki petparački politički neizbrušeni um mogao bi pomisliti da su “borci za hrvatsku stvar” mogli izići ranije revoltirani takvom politikom. Ali - to je kratkovidno razmišljanje političkih nevježa. Jer, mudrom homo politicusu je jasno da pravi državotvorac mora ostati baš i u toj i takvoj stranci. Upravo je unutra mjesto gdje se u ovom strašnom času pravi patriot bori za “hrvatsku stvar”, za fleksibilno savijanje partijske linije, za - da, tako se to kaže - “idejne pomake”.
I to je ono što su - jelte - radili zagrebački ilegalci. Prema vani, oni su imali krinku Brucea Waynea. Bili su pravi HDZ-ovci, išli u mjesne odbore i na sastanke temeljnog ogranka. Dobivali su gradske stanove i braniteljske penzije, zapošljavali zaove i nećakinje, sjedili u nadzornim odborima i upravnim vijećima, gradili vikendice, dobivali poslove u javnom sektoru. Jedan od njih toliko se žrtvovao da se u mimikriji prikrije kao pravi HDZ-ovac, da je čak sudjelovao u privatizaciji.
U grabežu 90-ih privatizirao je nekakvu Prigorku, bio zakonski kažnjen jer je iz nje popalio 150 milijuna, a k tomu je još u barufi oko međa građevinskog zemljišta nasmrt propucao čovjeka. Sad vi mislite da je to čovjek napravio jer je bio gramzivi tajkun, kriminalac i ubojica. Ma kakvi - sve je to imalo za cilj da se u HDZ-u dobro mimikrijski prikrije, da bi izgledao da je pouzdano naš. A sve to vrijeme partijski su bruce wayneovi imali i drugu, usporednu, plemenitu rabotu. Sve vrijeme su iznutra rastakali taj globalističko-briselski monolit. Pri tom su imali blagodat novih tehnologija i društvenih mreža.
Ali, avaj! Ozna sve dozna, veli narod, pa dozna i Jandroković. Ćelija boraca za hrvatsku stvar razotkrivena je i raskrinkana. Šef Politbiroa po hitnom ih je postupku izbacio iz partije, a našim informbiroovcima iz zagrebačkog ogranka preostala je samo zadnja, očajnička gesta: da pišu Kominformu. Pa su tako siroti izbačeni zagrebački HDZ-ovci napisali potuljeno pismo Globalističkom molohu (to jest, Europskoj pučkoj stranci) gdje “skreću pozornost na totalitarne i nedemokratske metode trenutačnoga vodstva HDZ-a”, žale se da ih se “u obračunu s političkim neistomišljenicima pokušalo prokazati i ocrniti kao ‘neprijatelje naroda’” te kukaju da im “nitko ne može nametati svoje mišljenje, a još manje svjetonazor”.
A dok ih čovjek gleda kako ogorčeno zapomažu, ne može reći ništa doli - pa, dobro jutro! U kojoj ste stranci vi bili dosad? Što je tu novo? Jeste li možda prespavali kad je Sanader nasljeđivao Tuđmana, pa Karamarko Sanadera, pa Plenković Karamarka? Jeste možda bili u stanju obnevidjelosti kad bi i za prvog i za drugog i za trećeg glasovalo 90% stranačkog članstva? OK, znam da su štovani HDZ-ovci bili podosta zauzeti grabljenjem privilegija i nekretnina, političkim funkcijama i privatizacijama prigorki. Ali - stvarno? Jeste li zbilja prespavali posljednjih trideset godina?