RADIĆEV NAUK

'MA ŠTO GOD DA SE DOGODILO, NEMOJTE ZAMRZITI SRBIJANCE' Devedeset godina od smrti, sto godina od govora. Kakvo nam je nasljeđe ostavio Stjepan Radić?

    AUTOR:
    • Vlaho Bogišić

  • OBJAVLJENO:
  • 24.11.2018. u 23:00

 

Možda se ipak, barem ove godine na izmaku, a u koju su pali njegovi obljetnički biljezi, moglo očekivati ponešto znatnije javne pozornosti za Stjepana Radića, reformatora hrvatske moderne politike, njezina Martina Luthera (pomalo i prvoga i drugoga!), pučkoga tribuna i stradalnika, martira, jednom riječju “legendu”, inače tako frekventan pojam iz medijskog etera. Prošloga ljeta navršilo se, naime, devedeset godina otkad je smrtno nastrijeljen u zastupničkim klupama kraljevskog parlamenta u Beogradu, a ovih se dana (24.-25. XI.) zatvara okrugla stogodišnjica njegova znamenitoga govora o “guskama u magli”, kojim je iz historijske dvorane hrvatskoga Sabora upozoravao na moguće fatalne posljedice nepromišljenih političkih kombinacija.

Problemi s Radićem u kulturi sjećanja vjerojatno se više odnose na taj format narodnog života kao takav nego preživljavanje supstrata herojeve mitske sudbine. Nakon što je, kako se tvrdi, izašla iz genitiva u kojem su je držali nenarodni režimi, Hrvatska je za četvrt stoljeća svoje kulturne obnove zapala u duboku unutrašnju anonimnost. Premda je po sebi jasno da raspolaže s kanonskim i živim glavnicama u umjetnosti, kulturi i društvu uopće, kao da nije pristojno, niti se očekuje kojega njezina prominenta spomenuti po imenu. Umjesto toga, po indeksu građana promoviranih u glumce ili doktore nacionalne povijesti, proizvedenih u generale ili virtualne sportske junake naša je kultura svjetski unikum. Radić je u takvom okruženju opet jednom i sam logično stradao. Ekipa iz sabornice, spram koje je prije stotinu godina bio sam samcat (jedan prema dvadeset i sedam!), na vrhuncu je svoga povijesnoga narativa, pa se gotovo sve za što se Radić zalagao - ili reinterpretira ili prešućuje. Zanimljivo je stoga razmotriti Radića kao historijski, ali i živi kulturni pojam u deset ključnih riječi njegova programa.

 

Prva je javnost. Sve svoje projekte Radić je komunicirao neposredno i u realnom vremenu, na stranačkim tijelima i skupštinama, u zastupničkim domovima, ali i u (vlastitim) novinama. Njegov glavni problem s konstitucijskim transferom iz habsburškoga u “jugoslavenski” krug (1918) bio je u netransparentnosti, a ne u sadržaju. Odbio je ući u “vladu” Narodnog vijeća, a poslije i u druge prijelazne institucije jer se većina nije osvrtala na njegov zahtjev za “većom kontrolom javnosti u našem radu”. Sjećao se da je i sam noćni govor o “magli” održan u uskom krugu “središnjeg odbora”, a ne Narodnog vijeća, kamoli Sabora: “Kako vidite, ovdje nema ni slušateljstva na galerijama, ni stenografa, dapače ni voditelja zapisnika”. Da, ni taj Radićev govor, iz kojega se kao naknadnoga teksta doista zrcale sva ključna proturječja hrvatskog društva, nije ni zabilježen, ni raspravljen u trenutku na koji se odnosio. Ništa se u tome promijenilo nije, i danas omerta zagušuje otvorenost.

 

Druga ključna riječ je - selo. Seljački atribut u stranačkom i radnom programu nije u Radića ni respektiranje baze, ni diferencijacija s elitnim, kabinetskim politikama. Radićeva je politika koncentracijska, pa i kada se zasniva na opreci sela i grada kao pojmovnog kontrasta uspijeva nadvladati retoričku ispraznost sličnih konstrukcija, ali i prijeteći konflikt iz tako postavljenog razumijevanja društva. I Radićevu su, ne samo stranačku “vertikalu” činila dakako “gospoda”, s tom razlikom da se u njegovu svijetu nije polagalo na identitet, koliko na mentalitet. Radić je, kao i Krleža, prepoznao da je glavni društveni problem laž “hrvatska (književna) laž”, ali domobranske mase na “drugu obalu” nije prevodio na način da od njih zahtijeva bilo što “novo”, već ih je poticao da preuzmu stvar u svoje ruke, budući da su - prema vrijednostima u kojima su opstali - to sposobni učiniti. Kada je, dvadeset godina nakon što je sam Radić “otišao”, u Hrvatskoj proveden komunistički prevrat, u preostalim se zagrebačkim građanskim salonima moglo čuti da je kulturni šok s revolucionarnom upravom kamilica prema “poseljačenju” što su ga “pretrpjeli” s Radićevcima. A to Radićevo “selo” bilo je zapravo prva građanska osnova s kojom se u nas počeo širiti asfalt i elektrika.

 

Treća je Republika, s velikim početnim slovom. No, republika u Radića ne znači toliko specifičan sustav vladanja koliko organizaciju društva, solidarnost i socijalnu kulturu iz kojih takav sustav proizlazi. Pojednostavljeno uzevši na “vrhu” takve Republike može stajati i “kruna” ili kralj, ako ta simbolička spona, pogotovo u asimetričnim okolnostima složenih “saveznih” konstitucijskih mehanizama, ne bi utjelovljivala otuđenost elita. Radićeva seljačka Republika, kao i nominala pučkoga u stranačkom programu, potkrijepljeni su njegovim francuskim politološkim seminarima i životnim iskustvom češkog urbanog, “pučkog” senzibiliteta te projiciraju odgovornost javne uprave spram pojedinca, pogotovo seljaka kao građanina. Takav je građanin prema Radićevu “planu” trebao raspolagati pravom da sam “otključa” vrata istražnog zatvora, ako represivni aparat za mjesec dana nije u stanju protiv njega podići optužnicu. A kada je žandarmerija u hrvatske zemlje prenijela “kulturu batinanja” iz kraljevske Srbije, zatražit će upravo od čeških političkih prvaka da se zauzmu protiv toga. Javili su mu da hoće, “ovaj put”, ali ne i inače, jer je to “unutrašnje pitanje”. Upravo u tom smislu je “republika” za Radića fenomen “unutrašnje politike”, a ne političke, državnopravne reprezentativnosti.

 

Ustav, ustavnost. Danas bismo kazali ustavni patriotizam, bio je nadalje, pored javnosti, uporišni alat standardizacije raspravnih formi za koje se Radić zalagao. Temelji njegova “pacifizma” nisu konzervativni, pa ni tradicionalni, a Radić nije usamljen u svome dobu u zagovaranju “promjena” unutrašnjim, mirnim pritiskom. Proveo je osobno mnogo vremena u zatvorima, “računao” je s političkim nasiljem koje ga je došlo glave, boravio je uostalom nekoliko mjeseci u Rusiji kada je ondje Staljin počinjao razrađivati upravo “ustavni”, zakoniti sustav zatiranja ljudskih prava, pa ipak nije se pokolebao oko toga da će se svaka pogrešna i nedostojna vlast urušiti od sebe.

U središtu takva (s)ustava je, međutim, čovjek. Retorikom Krležina avangardističkog naslova iz toga vremena on se obraća “Svima koji misle i osjećaju u sebi čovjeka”. No, iako Radić nije tajio da su njegova shvaćanja protuimperijalistička, ustavnost kakvu je zamišljao proizlazila je iz statične projekcije globalne ravnoteže. Kada su mu prije Velikog rata, koji će tu ravnotežu prividno smiriti, odbili docenturu iz ustavnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu, strepili su od njegova prevratništva. Premda se, eto, pokazalo da za to nema pravog razloga, od Radića se nije prestalo strepiti.

 

Vjera i tradicija (klerikalizam i kultura). Potvrđuju to dvije ključne riječi kojima se svakome tko pokuša javiti da ga još uvijek čita nastoje začepiti usta, i to jeftinim revizionističkim resetiranjem Radića: vjera i tradicija. Da bi ih se kritički uzelo treba ih čitati pod izvornim postavom, dakle kao klerikalizam i kulturu. Bog iz stranačkog slogana “Vjera u Boga i seljačka sloga” nije apstraktna, amblematska figura. Naprotiv, za Radića se ne bi moglo zaključiti ni da je sekularist francuske škole: kler je u društvu poželjan, “pa i izvan crkve”, a kršćanski izvori “ustavnosti” neprijeporni. No kada “svećenici, odnosno biskupi vjeru pomiješaju s politikom, i to s kakvom poganom politikom osvete, krvi, oholosti i proždrljivosti, onda nisu učitelji, nego rušitelji vjere i crkve”. Radićev “nauk” eto nije poniznost pred crkvenim autoritetima ni njihovu apriornom “pravorijeku” već zagovaranje “vjere” u zajednici kao pouzdanog svjedoka, ali takvog koji sam mora priskrbiti racionalne, vidljive argumente svoje vjerodostojnosti.

Kultura je Radićima, napose Stjepanovu bratu, etnografu Antunu, doista ponajprije apoteoza obitelji. Ali kakve obitelji? Takve u kojoj se i ženu pita za sve, ponovimo to - sve važne odluke, u kojoj je ženi mjesto za obiteljskim stolom i u kojoj će majka moći javno misliti o životu svoje djece, primjerice trebaju li ili ne otići u rat. Posljednji Radićev javni nastup, kada je dva tjedna pred smrt, na razvalinama barikada koje su zemlju praktično dovele na rub sloma poslije atentata na njega, govorio Zagrepčanima, bio je o kulturi.

“Mi Hrvati već od sto godina unatrag postajemo (upotrijebio je nedovršeni prezent postajemo!) kulturan narod” te poentirao što je to pored glazbe koja mu je povod “kultura”: Ali “jedno je falilo, sustavna briga za sirotinju, za žene, za starce. Nije bilo pravog osjećaja koji je potreban da cijeli narod osjeti da se netko za njega brine. To je puna kultura”. I, je li naše narodno kultiviranje dovedeno do punine za nastavnog, “drugog” stoljeća?

 

Prosvjeta. Možda sedma ključna, a Radiću tako važna riječ - prosvjeta pomaže u razumijevanju toga historijskog ciklusa. Budući da bi interpretiranje prosvjetnog kompleksa sigurno oštetilo upravo nevjerojatni recentni reformski kapacitet tog programa potreban je posve čisti citat: “Ukidaju se sve današnje takozvane srednje škole (gimnazije, realke, liceji), a mjesto njih se osnivaju narodne škole za opću naobrazbu, koje traju najdulje četiri godine, koje mogu polaziti i odrasli, a s kojima je onda spojeno i priučavanje praktičnom radu, bilo tečajem školske godine, bilo kroz produžene praznike, te u kojima nema ni današnjih ocjena ni današnjih svjedodžaba, a na kojima se uči engleski. Tko ne svrši pripravnih godišta za rad, ne može polaziti narodnu školu za opću naobrazbu”.

 

Militarizam. Kada je riječ o militarizmu kao ključnoj riječi, Radić kao da se poziva na zapažanje budućeg književnog nobelovca Andrića o tome kako je prije rata “sva Hrvatska nelijepo hrkala”: “Vi ne vjerujete da je naš seljak prije rata spavao, a da ga je istom rat nemilice prodrmao, probudio i učinio čovjekom”. Uvijek treba imati hrabrosti kada se u europskim skupštinama govori o vojsci, ratu, vojnim proračunima, mobilizaciji, avionima, očuvanju mira u svijetu, ali Radić nije imao kompleksa pred tabuima. Pobjednički solunski mit na koji ga se podsjećalo i koji je najposlije uzet za povod njegove eliminacije dolazi zapravo iz održavanja militarizacijske tenzije u društvu.

 

Čovjek - do kakvoga je Radiću stalo je slobodan po sebi, na njega se društvene tenzije, pa ni one koje proizlaze iz viših ciljeva ne bi trebale odnositi, ako se poigravaju njegovom sudbinom. Čovjek, a tek onda narod, je ključna riječ tako zamišljenog zdravog društva, u kojem se neće događati da takav čovjek živi pored mora i lovi ribu za objed, ali ne uživa u povlastici da se u moru i okupa. Provodeći svoje kratke “ministarske” godine uglavnom u Dalmaciji, uviđajući svu “graničnost” njezina “slučaja” Radić je tu krunsku zemlju Trojednice, prvi poslije narodnih vladara iz nepisane povijesti “priveo” u svoju i našu “ustavnost” a da istodobno, unatoč ustrajnosti vlastitoga primjera, nije u društvenom biću našega čovjeka stigao osloboditi onu nijansu slobode koja je vidljiva kao pravo na opuštenost, odmor i “plažu”. Politike koje bi da Radićeva “čovjeka” zauvijek zadrže u grču same su pak kontrastno vidljive kada kojeg rijetkog preostalog Radićeva sljedbenika prokazuju kao demagoga i tata.

 

Ljevica. Napokon, ta kužna, opasna ključna riječ - ljevica, riječ koju se poslije Radića u hrvatskoj javnosti izgovara ispod glasa. Tko god je poslije Radića periodički dominirao hrvatskim javnim prostorom, klerikalna desnica ili boljševička ljevica, bili su na trajnom, paranoičnom oprezu da se opet ne začuje opori a zavodljivi, duboki glas oporbenjačke, demokratske ljevice na koju se Radić pozvao i te znamenite noći. Uostalom, da nema eksplicitnog Radićeva citata - “barem mi na ljevici!” - teško da bi se, i uza svu očitu lijevu paradigmu radićevštine, moglo na nju kao takvu pozvati. Jer, i danas među “zagrebačkom gospodom” traje potraga za poželjnim ljevičarima, takvima koji bi ispunili potrebne kriterije, a koji se kriteriji sastoje iz premise da nisu javno dostupni.

A što je takvim čuvarima “državnog pečata” ono poručio Radić: “Vi hotice i znalice prešućujete da smo se mi Hrvati - barem mi na ljevici - uvijek borili protiv toga tuđinca i da smo u toj borbi znali i pobijediti…”. Kada se nominalni (Radić bi kazao “ferijalni”) sljednici nominalne hrvatske socijaldemokracije, koje za razliku od Radića u povijesnoj zbilji nije ni bilo, u suvremenom javnom govoru tako trude prešutjeti ljevicu, bilo bi im otrežnjujuće da potraže ono mjesto kada se Radić u Saboru, polemizirajući s predsjedateljem, duboko u zoni ratne cenzure poziva na - Marxa.

Možda bi ipak bilo dobro da otputujem u Beograd - povjerava Radić svojim stranačkim drugovima ujutro nakon kavge sa zagrebačkom gospodom u noći Svete Kate: ne boji se, kaže, Beograđana i Srbijanaca nego “ove domaće nesreće”. I dodaje rečenicu bez koje fraza o “guskama u magli” nije razumljiva: “Ma što god se sad dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance!”. Radić je još za mučnog noćnog ekspozea poručio neka prisutni samo pripaze jer će se on, koliko sutra, i među srpskim seljacima i pobunjenim narodom osjećati i snalaziti kao “riba u vodi”. Ta se procjena pokazala točnom.

Ne samo što se probio u epski siže šumadijskoga sela, već su ga i beogradske stranačke konjunkture i štampa do kraja uzimale za “partnera”. Da bi Radića bilo dobro “objesiti” među prvima je fantazirao pjesnik Vojnović, povjerivši tu “misao” u više navrata svome dnevniku iz zagrebačkog bolničkog azila (1918). Onda je (1922) to doista u Sisku pokušao provesti u djelo Petar Teslić, bivši habsburški pukovnik i kukavica koji je kao “jugoslavenski” vojni guverner dezertirao iz Rijeke pred Talijanima. Kao tipičan ratni profiter pokrenuo je u Sisku alkoholni biznis, pa ga i danas industrijsko pamćenje toga grada slavi kao utemeljitelja Segestice. Ispalio je četiri hica i - promašio. A onda je revolver preuzeo na smrt osuđeni kraljoubojica u pokušaju i ratni zločinac Puniša Račić.

Umjesto da potakne izvršenje kazne koju je Račić zaslužio radeći o glavi njegovu djedu, kralju Nikoli na Cetinju, Aleksandar Karađorđević ga je držao u nekom od zavjereničkih džepova iz kojih je možda izvučen, a možda se doista sam otrgnuo. Povijest je u tom smislu nemilosrdna i ponavlja se od klasičnog antičkog doba: Tako to bude kada se državni poglavari uzohole, pa im se prohtije da makar i na terasu dvora pripuste ratne zločince i trgovce opijatima, krivotvoritelje i denuncijante.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo