Ušla sam u poštu, prišla automatu i uzela broj 97, sjećam se. Prostorija je bila prazna, a od osam šaltera radila su samo dva. Prišla sam jednom iako na displeju nije pisao moj broj. Službenica me odmjerila kao da ne vjeruje svojim očima da sam se usudila prići njenom šalteru preko reda. Pričekajte svoj red rekla je strogo. Ali nikoga nema u prostoriji, rekla sam. Možda se pojavi, rekla je ona. Nije mi preostalo nego čekati da se pojavi tajanstveni 94. Potrajalo je to neočekivano dugo jer je poštanska službenica bila zaposlena raznim drugim poslovima a ne usluživanjem stranke, i nakon dobrih desetak minuta, kad je pritisnula tipku, 95 se kao čarolijom stvorio pred njom. A broj 96 potrajao je drugih desetak minuta. Izgleda da se u toj pošti nikome nije žurilo. Kad sam nakon toga napokon došla na red, službenica je podigla obrve i rekla: Da? Ni dobar dan, izvolite, oprostite... ni molim ni hvala ni doviđenja.
Nekada su službenici na šalterima u pošti, banci, općini... bili zaštićeni staklenom pregradom s okruglim otvorom u visini lica. Ili sasvim niskim otvorom uza pult. Tako da si se morao nagnuti i vikati, što je njima davalo još veću moć. Sad već dugo vlada moda šaltera koji su dizajnirani bez te prepreke i valjda bi trebali sugerirati bolju komunikaciju sa strankom. Taj šalter kao da govori - izvolite, molim lijepo, ali toga zapravo nema. I dalje nove i nove generacije državnih i javnih službenika govore istim jezikom: odstupi, što gnjaviš, tko te zvao?
Mi koji smo preživjeli socijalizam bili smo već naučeni na ovakvo ponašanje pa nikakvo drugačije nismo niti očekivali. Šalter i uniforma (bez obzira koja) znak su da je osoba dio strukture moći, a uslužnost (koja dolazi od služiti i sluga) imala je i ima negativne konotacije. Pa osim moći na šalteru, raznorazni službenici rado demonstriraju i moć uniforme. Nedavno mi je prijateljici netko ukrao novčanik, otišla je na svoju policijsku stanicu prijaviti krađu. Ušla je u zadimljenu prostoriju punu nevoljnika koji su čekali da ih netko uputi u pravu sobu. Trebalo joj je sat vremena da je napokon sasluša dežurni policajac koji je napisao prijavu, a na njena pitanja uglavnom slijegao ramenima. Poruka je bila, zašto nas gnjavite, imamo mi pametnijeg posla nego tražiti novčanike. Osjećala sam se kao da sam ja lopov, koji krade njegovo dragocjene vrijeme, rekla mi je poslije.
Ni u banci nije puno bolje. Službenici se ponašaju kao da ih stranke uznemiravaju jer imaju važnijeg posla - i još k tome od njih traže novac! Čovjek se stvarno zapita - kuda je otišla obična pristojnost (kad već nema uslužnosti)? A da ih upitate zašto su nepristojni, rekli bi vam ne znate kakve su nam male plaće, kako nas šef maltretira, koliko je sustav neracionalan, stalno radimo poslove koji nam nisu u opisu posla dok uhljebi ne rade ništa, itd., iako ništa od toga ne može biti opravdanje. Jer nisu ti službenici neljubazni i osorni ljudi. Znaju biti pristojni i vrlo ljubazni u privatnom životu. Ili kad se pojavi prijatelj, familija i netko tko je iznad njih.
Izgleda nekako sitničavo osvrtati se na svakodnevno ponašanje službenika u vremenima kada se živi teško, kad oni žive teško, kad štrajkaju škole, kad ljudi odlaze iz zemlje a u društvu je sve više agresije i nasilja. No njihova nepristojnost, neuslužnost koju svakodnevno trpimo a da ih već jedva registriramo, dio su iste te priče. Pokušajte se prisjetiti kada je neki od službenika na šalteru, u uredu ili na telefonu, od onih stotine tisuća zaposlenika koje plaćate iz vlastitog džepa, bio prema vama pristojan? Ja se, priznajem, ne mogu sjetiti. Zoveš neko ministarstvo ili javnu službu, već si unaprijed pripremljen da će te službenik - ako ga dobiješ - preko volje obavijestiti samo o najnužnijem ili ti neko vrijeme objašnjavati kako je to krivi odjel, on nema pojma i ne može pomoći, zovi neki drugi broj - na kojem je osoba već devet mjeseci na bolovanju... U strukturi moći čak i na najnižem nivou informacije su, čini se, posebno dragocjene i nisu tu da se dijele.
Izlazim iz kafića i kažem doviđenja. Konobarica šuti. Ulazim u dućan i kažem dobar dan, ali prodavačica razgovara na mobitel i uopće me ne primjećuje. Iako nisu šalterske službenice, i njihove usluge plaćamo i imamo pravo na pristojnost. Njihovo je ponašanje također pokazatelj stanja otupjelosti i rezignacije jedne sredine.
Ovakvo je grubo ponašanje normalna posljedica nenormalne situacije, tako reći druga strana tolerancije prema nepravdi, krađi, siromaštvu i nasilju. Tako su jedni agresivni pa tuku i siluju - a drugi su “samo” nepristojni i neljubazni, već kako tko može. Uslužnost nije bila niti je postala dio kulture, a nedostatak elementarne pristojnosti na poslu koji obavljaju njihov je jedini ispušni ventil nezadovoljstva, njihova mala osveta za sve frustracije koje trpe, njihovo bojkotiranje sistema, kamenčić u vašoj cipeli. Pristojnost se kod nas ionako ne boduje za plaću.