UMJETNICA SVJETSKOG GLASA

MARINA ABRAMOVIĆ 'S današnjom Srbijom ne osjećam vezu, a niti jedno mjesto na svijetu ne osjećam domom'

PARK CITY, UT - JANUARY 20: Artist Marina Abramovic poses for a portrait during the 2012 Sundance Film Festival at the WireImage Portrait Studio at T-Mobile Village at the Lift on January 20, 2012 in Park City, Utah. (Photo by Jeff Vespa/WireImage)
WireImage

 

Otkad se, tad još pod paskom opsesivne majke opsjednute kontrolom, krenula baviti konceptualnom umjetnošću, nije se štedjela i nije kalkulirala, izvrćući tijelo i dušu eksperimentirala s bolom, strahom, u više od četrdeset godina karijere Marina Abramović ostala je do kraja autentična. Od onih je umjetnika koji malo koga ostave ravnodušnim. Njezini performansi išću interakciju, izazivaju reakciju, kakvu god. Ove jeseni, nakon 44 godine, ponovo izlaže u Beogradu, vraća se onamo odakle je i krenula. Riječ je o velikoj retrospektivnoj izložbi, istoj onoj koja se baš sutra, nakon četiri mjeseca i rekordne posjećenosti, zatvara u Firenci i iz tamošnje palače Strozzi seli se u Poljsku, a iz Poljske, nakon što je bila postavljena u Stockholmu, Kopenhagenu, Oslu i Bonnu, u rujnu stiže u beogradski Muzej suvremene umjetnosti.

Spontana i za razgovora vrlo otvorena na trenutak je ustuknula kad sam upitala što priprema za veliku izložbu koju će 2020. postaviti u londonskoj Royal Academy of Art. Bit će prva žena koja će predstaviti svoj rad u njihovoj glavnoj galeriji u 250 godina te institucije. “Ne, ne mogu o tome. Praznovjerna sam. Bolje da šutim”, tiho će. Premda se načelno odavno zna da će se, među ostalim, izložiti struji od milijun volti i pokušati ugasiti metar udaljenu svijeću. Organizatorima je bila predložila i rad u kojem fontana izbacuje njezinu vlastitu krv, no tog performansa neće biti.

Razgovarale smo Skypeom, molila je da govori engleski, jezik na kojem je navikla promišljati umjetničke koncepte i na kojem joj se u tom kontekstu bitno lakše izražavati. Na koncu je, pogotovo kako je razgovor odmicao, pripovijedala miješajući u istoj rečenici i engleski i srpski. I puno se smijala. Sebi. I životu općenito.

U nas je nedavno objavljena njezina knjiga “Prolazim kroz zidove” (prijevod Petra Kljaić, Iris Illyrica), memoarski zapisi u kojima kći partizanskih heroja govori o odrastanju za kojega su je čeličili, tražili disciplinu, a majka je nikada nije poljubila. Pripovijeda o majci opsjednutoj kontrolom od koje je pobjegla u umjetnost, jer je umjetnost značila slobodu, ono čega u njezinu beogradskom domu nije bilo. Abramović u memoarima detaljno piše o svojem umjetničkom putu, bitnim performansima, osobnom razvoju, muškarcima koje je voljela, strahovima, sumnjama i tome što je tjera da se umjetnički i općenito radikalno svaki put upusti baš u ono čega se ponajviše plaši.

Je li umjetnost roba? Kako je prodavati ono što se zapravo ne može posjedovati, nematerijalnu umjetnost?

- Gotovo 40 godina moje karijere nisam ništa prodavala, ta nematerijalna umjetnost nije se dala prodati, naprosto nije bilo onih koji bi za takvo što plaćali. Većinu vremena sam se uzdržavala predavanjima koja sam držala na raznim mjestima po svijetu. Četiri godine sam predavala u Parizu, dvije u Londonu, četiri u Hamburgu, u Japanu...

Mogu reći da sam tek s pozivom na Venecijansko bijenale počela doista zarađivati i biti plaćena za svoje performanse. Performans nije poput, recimo, slikarstva. Neka su imena u umjetnosti performansa jako velika, ali na tržištu, govoreći kroz novac, njihovi performansi malo vrijede. Nije rijetkost vidjeti mlade slikare koji prodaju svoju umjetnost za deset, petnaest puta veće svote negoli neki afirmirani performativni umjetnici. Naprosto se to mjeri drugačije. Interesantno je da performativna umjetnost postaje bitno popularnija za ekonomskih kriza. Jer, ne košta puno. A kad kriza prođe, onda ponovno na tržištu vrednuju ostale vrste umjetnosti, plaćaju za njih, ali ne i za performans.

Nije to što nisu skupi jedini razlog što performansi postanu bitniji i moćniji u doba kriza. Traže li ih baš kad je teško i zbog transformativnog potencijala što ga performans u sebi nosi?

- Apsolutno da ima u tome nešto, pa zato sam cijeli svoj život i posvetila performansu. Jer, performativna umjetnost ima tu transformacijsku moć na sasvim osobit način, na koji druga vizualna umjetnost nema. Dobar performans može doista transformirati publiku, kad imate dobar performans dogodi se neko čudo.

Ne može, kaže, reći koji joj je performans u tom kontekstu transformativne snage bio osobno najmoćniji. “Meni je svaki bitan, jer u svaki ulazim ne sa 100%, već sa 150% svojih snaga. Dajem potpuno i bezrezervno sve. Drugo je pitanje što bi za moju publiku bio najtransformativniji performans koji sam imala. Zbog konteksta, zbog situacije, zbog lokacije, performans u MoMA-i postao je u mojoj karijeri najveći uspjeh.”

Te 2010. Abramović je u MoMA-i provela tri mjeseca, osam sati dnevno sjedeći za praznim stolom i gledajući u čovjeka iz publike koji bi sjeo preko puta nje, tisuću stranaca, od kojih su mnogi pred njom zaplakali.

“850.000 ljudi je u tri mjeseca došlo to vidjeti. Moj je performans time postao mainstream art i vjerojatno bi publika istaknula taj performans, dok je za mene svaki performans koji sam napravila imao transformativnu snagu.”

Ona koja je desetljećima radila na marginama odjednom je postala autorica projekta koji se prometnuo u mainstream. Kaže da joj je to donijelo “odgovornost veću negoli ikad prije. Trenutak kad sam ustala sa stolice, nakon tri mjeseca, više nisam bila ista osoba. Shvatila sam da moram napraviti nešto za više ljudi, za publiku koja nije nužno dio umjetničke scene i njezinih konzumenata, već širu publiku i tad sam počela raditi na stvaranju Marina Abramović Institute for Performance Art. Ranih 1970-ih moja je publika bila 30, 40 ljudi, možda 50, ponekad 100, ali to je tad bila velika brojka, tih 100. A sad govorimo o stotinama tisuća. Pa je i odgovornost veća negoli ikada.”

Sami kažete da ste se uvijek davali 150%, zašto je onda odgovornost veća ako ste postali mainstream, ako vas dolaze gledati stotine tisuća ljudi negoli dok ste bili sasvim na margini?

- Zbog emocionalnog utjecaja koji moj performans ima na publiku. Drugačije je kad vidite 10 ljudi i kad vidite stotine ljudi da su emotivno dotaknuti. Pamtim, recimo, čuvare u MoMA-i koji su obično sasvim nezainteresirani za sadržaj i samo čuvaju objekte, a za vrijeme mog performansa bi nakon svoje smjene skinuli uniformu i stali u red s publikom, satima čekali da bi sjeli ispred mene. Zašto su to činili? Jer se nešto emotivno snažno događalo. Kad vidite da masa radi istu stvar onda znate da se nešto mijenja, da je uhvaćena neka emocija.

Predstava “Život i smrt Marine Abramović” imala je uspjeh u kazalištima diljem svijeta. Negdje ste rekli da vaše tragedije treba prikazivati u formi komične opere...

- Kad me redatelj Bob Wilson tražio da mu ispričam bitne momente iz svog života, sve teške stvari, zaključio je da ćemo od toga napraviti urnebesnu komediju. Najgore je ako od nečeg tragičnog napraviš da izgleda tragično, tada dobiješ - kič. Ali ako to prikažeš na komičan način, zahvatiš zapravo puno dublje. Tako, recimo, radi i Dalaj-Lama. Uvijek počne s nečim zabavnim, govori da ako hoćeš ljudima ispričati tragičnu istinu moraš im prvo smijehom otvoriti srca.

U rujnu će u Beogradu biti postavljena njezina retrospektivna izložba “Čistač”, čistač prošlosti... Zanimljivo je da se baš s tom izložbom vraća onamo gdje joj je bilo najteže - u Beograd, onamo gdje se formirala, odrastala, imala nelako djetinjstvo i mladost. “Ne volim retrospektive, retrospektiva zvuči kao: ‘OK, radi retrospektivu, za tri godine će umrijeti.’ Ali, jako mi se sviđa taj naziv ‘Čistač’. Čišćenje emocija. Čišćenje prošlosti, pogled unatrag s nove točke. To je poput čišćenja i kreiranja nove realnosti.

Što se tiče mene i odnosa prema vlastitoj prošlosti, sad mogu reći da sam konačno, nakon što sam izdala ovu knjigu, nakon što sam živjela jako intenzivan život, sad sam posve u redu. Mislim da sam oslobođena od prošlosti, o njoj uopće ne razmišljam. Trebalo mi je dvije godine da napišem tu knjigu, nakon što sam je završila kao da se više i ne moram sjećati prošlosti. Mogu samo hodati prema budućnosti.” Knjiga je za nju, govori, imala terapeutsku ulogu. “Posvetila sam je - prijateljima i neprijateljima. Jer, puno je prijatelja koji su, nakon čitanja te knjige, postali neprijatelji, i puno neprijatelja koji su se pretvorili u - prijatelje.” (smijeh)

Ispisati tu priču bilo je - oslobađajuće. “Kad sam je završila, bila sam silno sretna, osjećala se olakšano. Kao da je neki novi život ušao u mene. Otvorio se prostor za postojanjem samo u sadašnjosti. Prošlost je završena. Sva ta gorčina, sve te stvari koje sam htjela ispričati i s kojima sam izišla van, a bila sam vrlo iskrena, u prvom redu sam htjela biti iskrena prema sebi i reći što to pamtim. Jer sjećanje je čudno, varljivo. Različiti ljudi iste stvari pamte na sasvim različite načine. Iskreno sam ispričala kako pamtim, ono što je pohranjeno u mojoj memoriji.”

Dodaje da su knjigu dosad preveli na 26 jezika.

"I na neke meni sasvim strane i daleke jezike. Tko bi dovraga na Tajvanu htio čitati moju autobiografiju? Kako to mogu razumjeti ljudi na Tajvanu? Baš me zanima!"

Ne govori li performans univerzalni jezik?

- Apsolutno. Ne trebaju vam tu riječi, samo energija.

Valjda i zato ljude na Tajvanu, kao i ljude u Zagrebu, zanima vaša knjiga.

- To je dobar odgovor.

Ako ipak pogledate unatrag, što biste da možete iz te prošlosti - mijenjali?

- Ništa ne bih mijenjala. Apsolutno. Jer je sve imalo neku ulogu.

Sve teškoće, sav pakao koji sam imala napravio je od mene ono što sam ja danas. To je ono što sam spoznala s godinama. Da ste me to pitali prije deset godina, možda bih vam dala drugačiji odgovor. Ali, sad to gledam kao put na kojem je sve što se dogodilo imalo bitan razlog.

Godinu dana ste proveli s Aboridžinima, 25 godina surađujete s Tibetancima, bili ste među šamanima u Brazilu. Što ste od njih naučili?

- Sami sebi namećemo granice i limite u svojem tijelu i svojem umu. Svoj mozak poznajemo tek u njegovu malom dijelu. Učila sam kako je duh povezan sa svime. To sam uspjela uhvatiti i kreirati i kroz svoje performanse. Jer kako inače objasniti da sam čineći gotovo ništa, sjedeći mjesecima na stolici pomaknula zid, stvorila nekakvo polje energije. Jedina stvar koju možete vidjeti, zapravo nema se tu što vidjeti, tek osjetiti, to što osjetite je nematerijalno, a to pokreće performans. Kad je čovjek mlad umjetnik, oko sebe hoće objekte, stvari, jer nema povjerenja da u sebi samom ima tu vrstu snage koja je dovoljna, da mu ti razni predmeti ne trebaju. Jednom kad sve to makneš od sebe, kad između tebe i publike više nema materijalnih stvari, dogodi se dijalog neposredne energije. To sam naučila od tih kultura koje ste spomenuli.

I sa 72 radi jednako, daje se 150%. “Ne mogu odustati od takvog pristupa, sve i da hoću.” Šuti trenutak, a onda kaže: “Ali, imam sad nešto novo. Evo, počela sam - plesti.” (smijeh) “Plela sam davno, davno, kad sam bila s Ulayem, kad smo živjeli u autu. I sad sam ponovno počela plesti. To mi se jako sviđa, toliko da mi je postalo jako bitno plesti. Krenula sam tako da sam prijateljima počela plesti šalove. Jer, znam samo jednu mustru. Pomislila sam da bi bilo super da ljudima dadem nešto na što sam potrošila svoje vrijeme, energiju, da mogu osjetiti koliko mi je stalo do njih, da to mogu zamotati oko vrata... i to me baš veseli.” Pletenje kao kontemplacija? “Apsolutno kontemplativna radnja. Mozak kao da stane. Osjećate kako vam srce kuca, osjećate se živom, kreirate nešto, stvarate, oko vas je zima, vatra, kamin, to sam radila prošli vikend, sjedila sam i plela taj dugački šal. Bijeli. Jer sve što nosim je crno. Pa eto radim bijeli šal.”

Najbitnije je u životu, dalje će Abramović, ne bojati se. “Ne bojati se nikoga i ničega. Evo, prešla sam na naš jezik (smijeh)...

Ne radi si ograničenja. Budi spreman pasti. Ne boj se greške. Istražuj, uđi tamo gdje nitko nije bio.

I otkad sam ušla u tu treću fazu života, shvatila sam koliko je bitan humor, začiniti život humorom koliko god je moguće. Smijati se svaki dan. Puno. Puno. Puno.” Traži da joj ispričam vic. Baš ništa mi ne pada na pamet. Moj osmogodišnjak Nikola izviri ispod stola gdje je slagao Lego kocke, priđe telefonu i ispriča dječju šalu što ju je čuo u školi. Marina Abramović s druge se strane iskreno smije.

Znam da pričate politički nekorektne viceve i da volite proste šale. Ispričajte sad vi nama neku... O predsjedniku?

- O Trumpu mislite? On je lud. On je sam po sebi šala. Sve što radi je kao šala, nadrealno. Nema se što o njemu šaliti. Kad gledate što izgovara svakodnevno zvuči... ludo, nemoguće. Nikad Amerika nije imala tako nadrealnog predsjednika.

Jedan je šaman rekao da je Trump zapravo vrlo bitan za nas baš na ovom stupnju ljudske civilizacije jer je toliko iracionalan, toliko lud da nas tjera da se budimo.

I to je točno. Jer ljudi su sad svjesniji politike i onoga što se događa negoli su bili prije.

Kako je živjeti u Americi Donalda Trumpa?

- Nisam puno u Americi. Pet mjeseci sam bila na putu. Sad sam tjedan dana ovdje, pa opet tri tjedna na putu. Otkad je Trump na vlasti, jako malo vremena provodim ovdje. Tako da ja čitam izvana što se događa s Trumpom baš kao i vi.

Kako danas izgleda Srbija iz vaše perspektive?

- Moje djetinjstvo i mladost, sve dok nisam otišla 1975., meni je bila zemlja koju sam tad intenzivno osjećala, no s ovom zemljom danas, tom Srbijom, gotovo da ne osjećam ikakvu poveznicu. Jedina veza, jedina spona koju sad želim imati s tom izložbom iduće godine je s mladim ljudima, ne sa svojom generacijom. Jer u svojoj generaciji nikada nisam niti bila doista prihvaćena. Da, sad me pozivaju, čak radimo i kratki film koji se zove ‘Coming home’.

Povratak kući koju ne osjećate kao dom?

- Niti jedno mjesto na svijetu ne osjećam domom. Taj osjećaj više nemam. Mislim da je to jako slavenski, taj osjećaj za domom. Moj je dom moje tijelo. Gdje god da jesam, osjećam se dobro u tom tijelu i to mi je bitno.

Jer, mi Slaveni uvijek imamo nostalgiju, konstantno razmišljamo o prošlosti, kako je prije bilo bolje, kako sada više nije tako dobro. Ja jedino razmišljam o sadašnjosti, o trenutku u kojem jesam.To je jedina realnost i kad to znaš, zapravo ti se proširi, a ne suzi slika. Jer, sada je zapravo jedino što imamo. Sljedeće sekunde asteroid može lupiti o Zemlju i svi ćemo prestati postojati.

Izdvajamo