TKO JE KRIV?

NACIJA NEPISMENIH: UČENICI I STUDENTI ČESTO PIŠU KAO DA TO RADE ZATVORENIH OČIJU 'Teško im je uobličiti tekst, više gotovo da ne pišu pisanim slovima'

HANZA MEDIA

"Djeca sve lošije pišu. ne pišu pisanim slovima, nego nekom varijantom tiskanih. U gimnaziji mi više ne znamo bismo li to trebali ispravljati", kaže Zoran Ferić, srednjoškolski profesor i književnik (na slici lijevo); "Studenti imaju problem s razumijevanjem pročitanoga. očito je da naši đaci u 12 godina škole ne steknu tu vještinu", kaže Neven Budak, sveučilišni profesor (na slici desno)

Studentima je, objašnjavaju sveučilišni profesori, teško uopće uobličiti tekst u smislenu cjelinu, razraditi jasan uvod i zaključak. Muče ih ije i je, č i ć, ali i veliko i malo slovo, pogotovo u pridjevima. Nesavladivo im je pravilo da se, primjerice, pridjev hrvatski ne piše velikim slovom. A neke strukovne škole, u višim razredima niti nemaju nastavu iz hrvatskog...

“Ovo nije ispit iz kriptologije”, napisao je na vrhu papira istrgnutog iz bilježnice na crte sveučilišni profesor zagrebačkog fakulteta nakon što se namučio dešifrirati rukopis svog studenta na tri i pol stranice eseja. Više od 20 godina predaje studentima, a rukom pisane eseje, koje dobiva, iz godine u godinu sve mu je teže čitati.

- Postaju sve nespretniji u pisanju rukom - kaže profesor dok s natrpane police u svom kabinetu nasumice vadi studentske radove.

Pronalazi tri kriminalno nečitka eseja. U prvom je gotovo nemoguće razaznati veliko početno G od D, Z od S. I slova v, m ili n, k ili h gotovo su identična. Teško je reći piše li “pokret” ili “poredak”, “stanovitog” ili “stanovnika”. Nakon pokušaja dešifriranja prvog odlomka zaključak je porazan: od 55 riječi koje čine prve tri rečenice, čitko je ispisano njih 16.

Esej drugog studenta pisan je malim tiskanim slovima. Riječi često klize ispod crte, zarezi su golemi, sliče obrnutom slovu c, autor bez pravila preskače redove i ostavlja praznine. Vlastite pogreške ispravlja obilatim križanjem. Treći je rad mnogo čitljiviji, no vizualno zastrašujući zbog načina ispravljanja pogrešaka pri pisanju. Na jednoj stranici je 15 ispravaka riječi, koje student kemijskom naprosto preoblikuje u kružnice.

Dešifriranje rukopisa

Dešifriranje rukopisa samo je dio problema. Studentima je, objašnjavaju sveučilišni profesori, teško uopće uobličiti tekst u smislenu cjelinu, razraditi jasan uvod i zaključak. Njihovi radovi često nemaju odlomke. Pritom ostavljaju gramatičke i pravopisne pogreške, muče ih ije i je, č i ć, ali i veliko i malo slovo, pogotovo u pridjevima. Nesavladivo im je pravilo - ne svima, ali dobrom dijelu - da se, primjerice, pridjev hrvatski ne piše velikim slovom. Zbog takvih pogrešaka neki profesori vraćaju studentima radove i traže ispravke, a pojedini, poput Nevena Budaka s Filozofskog fakulteta, snižavaju ocjenu.

- Studenti imaju problem s razumijevanjem pročitanog. Očiti je nedostatak našega obrazovnog sustava da učenici u 12 godina školovanja ne nauče čitati s razumijevanjem. Rukopis je kod mnogih strašan i nije ga uvijek lako čitati. Kod mnogih djeluje kao da je neraspisan. Rekao bih da je najveći problem ipak u sintaksi, čini mi se da je u posljednje vrijeme ipak nešto manje pravopisnih pogrešaka. Zbog njih skidam jednu ocjenu - kaže Budak.

Utječe li snižavanje ocjene na oprez u pisanju?

- Sumnjam. Strah nije nešto što bi ih opismenilo - odgovara Budak.

Esej učenika iz jedne hrvatske osnovne škole (lijevo) vrvi gramatičkim greškama i sintaktičkim nedostacima

 

Gdje pronaći krivca za slabu pismenost budućih akademskih građana? Učitelji u osnovnim školama procijenit će da je problem u nastavi hrvatskog jezika i književnosti u srednjoj školi. Nastavnici u srednjima tvrde da su dobili učenike sa slabim predznanjem iz osnovnih škola. Na fakultetima problem vide u obje prethodne razine školovanja. Na sve tri razine slažu se u jednome: imamo učenike/studente koji pišu kao da to rade zatvorenih očiju. Rukopis bi trebao biti znak zrelosti, no njihov ostavlja dojam da nisu pisali godinama.

Ipak, i u osnovnoj i u srednjoj školi dužni su pisati rukom svaki dan, kao i na nekim fakultetima. Na drugima su, pak, gotovo u potpunosti odustali od tog zahtjeva, pa studenti radove pišu na računalima.

Osnovci imaju tjedno pet sati nastave hrvatskoga jezika. Gimnazijalci isti predmet imaju četiri sata tjedno, a učenici u strukovnim školama tri do četiri sata, ovisno o programu. Ekonomisti većinom ostaju na tri sata tjedno, odnosno 105 sati godišnje hrvatskog, što je identična satnica predmetu strani jezik s dopisivanjem. Medicinske sestre, međutim, u zdravstvenim srednjim školama, čiji je program produljen na pet godina, hrvatski imaju samo u prvom i drugom razredu, i to po pet sati tjedno. U sljedeće tri godine hrvatski uopće nemaju kao obavezni predmet, iako im se kao izborni nude profesionalna komunikacija i hrvatski znakovni jezik. Paralelno, fizioterapeuti i, primjerice, dentalni tehničari imaju četiri sata tjedno tijekom četiri godine srednje škole, koliko i poslovne tajnice.

- Ne znam zašto su medicinske sestre toliko nevažne da im se zanemaruje učenje hrvatskog. Nisam zadovoljna kako pišu ne samo one, nego općenito srednjoškolci. Sastavci nemaju glave i repa. Da bih shvatila poruku njihova sastavka, moram im čitati misli. Imate učenika koji pišu suvislo i uredno, ostali pišu zbrčkano, neuredno. Rekla bih da je omjer pola-pola - kaže profesorica psihologije koja je predavala u više različitih strukovnih škola i gimnazija.

Ipak, u komunikaciji koju vodi s učenicima preko svoga nastavničkog profila primjećuje da se na toj platformi školarci izražavaju kreativno, uz vrlo razumljivu komunikaciju. Gube se kada dođe do potrebe da elokventno obrazlože zadanu temu. Teško se uopće fokusiraju na temu, kamoli da ona ima razumljiv tijek.

Problem, naravno, nije nov. Profesorica zagrebačke X. gimnazije, Neli Mindoljević, prije pet godina znala je nasmijati svoje učenike rečenicom: “Vi ne biste razumjeli ni zbog čega plače zeko u pjesmici ‘Zeko i potočić’”. Bila je uvjerena još tada kada smo pričali s njom o istoj temi da gotovo u svakom razredu postoji barem dvoje učenika koje se može izvesti pred ploču i tražiti od ostatka učenika da dešifriraju što su napisali.

Profimedia, Panthermedia
 

Učiteljima i profesorima priča nije od jučer, godinama upozoravaju na problem u nastavi hrvatskoga jezika i potrebi promjene pristupa novim generacijama djece koja su od nižih razreda osnovne škole okupirana brzom i skraćenom komunikacijom, emotikonima, kraticama, sličicama, videoporukama. Devetogodišnjem Vitoru je, primjerice, potpuno logično Viberom poslati poruku majci dok dvoji oko ispunjenja kućanskog zadatka u kojemu rješava dvojbu prilikom razvrstavanja čarapa. Umjesto da problem postavi upitnom rečenicom, Vitor mami šalje fotografiju čarape s pitanjem sažetim u tri kratke riječi: “Čije su te?”

- Otkad su djeca vezana uz mobitele, više preferiraju tiskana slova od pisanih. U cijeloj priči oko hrvatskoga jezika najviše mi smeta sustavno snižavanje kriterija, što za posljedicu ima poražavajuće rezultate pa učenici na državnoj maturi imaju više uspjeha s engleskim jezikom, nego s hrvatskim. To je velika tragedija za zanemareni hrvatski jezik - kaže Suzana Plevnik, dugogodišnja učiteljica razredne nastave u zagrebačkoj Osnovnoj školi Jure Kaštelana.

Prema njezinu iskustvu, ono što djeca nauče od pravopisa i gramatike u osnovnoj školi, to je presudno jer u srednjoj nastava hrvatskoga jezika mnogo više obrađuje književnost, dok je gramatika gotovo zanemarena. Djeci, smatra učiteljica, nedostaje komunikacijskih vještina, no standardna boljka našeg sustava jest da se strašno cijeni forma, a istiskuju praktične vještine. Drilamo ih opisnim pridjevima koje djeca ne znaju staviti u funkciju. Za razvoj komunikacijskih vještina, zaključuje Suzana Plevnik, učitelj naprosto nema vremena, unatoč tome što je osnovni cilj nastave hrvatskoga jezika upravo pravilno pisanje i izražavanje.

Paradoks je da hrvatski osnovci vrlo rano počinju s upoznavanjem pravopisa i gramatike. S velikim i malim slovima, tiskanim i pisanim, počinju od prvog razreda. Lekcija koja ih čeka u trećem razredu osnovne iz hrvatskoga jezika je sporazumijevanje hrvatskim književnim jezikom. S devet godina uče opće i vlastite imenice, jedninu i množinu, umanjenice i uvećanice, veliko početno slovo u imenima ustanova, mjesta, voda, nebeskih tijela. Počinju svladavati ije i je, č i ć, glagole i pridjeve. Prvi se put susreću sa stvaralačkim pisanjem, odnosno oblikovanjem kraćeg sastavka, pišu svoje prve vijesti...

- Da, s jedne strane bismo se morali zabrinuti jer djeca sve lošije pišu. Kad kažem lošije, mislim na tendenciju da ne pišu pisanim slovima, nego nekom varijantom tiskanih. U gimnaziji mi više ne znamo bismo li to trebali ispravljati. Ako ih nisu u osnovnoj naučili slova, onda ne znam... - komentira Zoran Ferić, pisac i profesor hrvatskog i književnosti u zagrebačkoj XVIII. gimnaziji.

Esej jednog hrvatskog studenta (ispod) nečitak je, a autor bez pravila preskače redove i ostavlja praznine

Djeca ne poznaju riječi

Veći problem od pisanja čini mu se onaj s nerazumijevanjem teksta ili pojave da djeca ponekad ne znaju značenje sasvim uobičajenih riječi.

- Na primjer, riječi barut. Sve više moramo pristupati tekstu na hrvatskome kao da je riječ o tekstu na stranome jeziku i pitati učenike - znate li sve riječi. A te riječi za koje pretpostavimo da ne znaju, nisu uvijek egzotične, niti su uvijek arhaizmi - objašnjava Ferić. Procjenjuje da se problem s gramatikom zadržava na istoj razini već godinama, no općenito mu se čini da učenici danas slabije razumiju pročitani tekst nego generacije otprije 15-ak godina. Naprosto u čitanju teksta idu na doslovnost, ne hvataju smisao između redaka. Zoran Ferić zato dolazi do zaključka da pojedina djeca danas znaju iznimno puno, puno više nego što su znale prethodne generacije, jer na pravilan način koriste informacije koje im se pružaju. No, takva djeca čine manjinu, a većina gimnazijalaca danas zapravo zna manje.

Hrvatska u usporedbi s pojedinim europskim državama ima manje sati nastave jezika, no prvenstveno zbog zastarjelog koncepta podijeljenosti predmeta. Na međunarodnim PISA testovima iz čitalačkih sposobnosti 15-godišnjaci iz Hrvatske postižu ispodprosječne rezultate. Ispod razine dva, koja se smatra osnovnom razinom znanja i sposobnosti u čitalačkoj pismenosti, našlo se 20 posto hrvatskih učenika. Pokazalo se da je dobar dio učenika u obrtničkim školama toliko nepismen da nisu sposobni nastaviti obrazovanje.

Ipak, naši sugovornici ne vide rješenje u povećanju satnice hrvatskoga.

- Mislim da je čak dovoljno četiri sata hrvatskog jezika u gimnazijama. Nije problem u broju sati, problem je u preopširnom gradivu. Ali, kada bismo reducirali gradivo, broj sati bio bi u redu.

Akademiku Ranku Matasoviću, profesoru s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta, čini se da će se trend lošeg pisanja teško riješiti.

- Gramatika nije toliko strašan problem, no pravopis i čitljivost rukopisa jest. Postaju nespretniji u pisanju rukom, ali i uz najbolju namjeru taj će trend biti teško promijeniti - smatra Matasović.

Studenti se, primjećuje, gube u kondicionalu, gotovo u potpunosti nestaje bih, bismo, biste - sve je bi. I Matasoviću se čini da su današnje generacije slabije od prijašnjih.

- Naravno da nisu ništa gluplji od generacije otprije 20 godina, ali iz gimnazija naprosto ne izlaze s redom u glavi - kaže.

Ispravljajući neki dan rad jednog od svojih ponajboljih učenika-retoričara u razredu, zagrebačka profesorica hrvatskog jezika gotovo je istrošila crvenu kemijsku. U rukopisu sastavka duljine jedne kartice obilježila je ukupno 42 pravopisne i gramatičke pogreške.

- Šteta. Tako je dobar govornik, a tako loše piše - komentirala je.

Među gimnazijama, još manje strukovnim školama, prava je rijetkost ponuda izbornog predmeta govorništvo, čime je moguće podići razinu vještine usmene komunikacije. Zato su se na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti dosjetili uvesti kolegij “Akademsko pisanje”. Koncipiran je kao vježba (ne predavanje), a za studente novinarstva i politologije provodi se jedan semestar s dva sata tjedno. Odmah na prvoj godini.

- Naš školski sustav je takav da producira mlade koji ne vole pisati. Njima je pisanje muka i zato tome pristupaju lijeno. Pisanje naprosto ne vide kao važnu vještinu. Mislim da je to nešto što me najviše brine jer govorimo o studentima novinarstva i politologije. Što mogu bez te vještine? - pita se docentica Ana Petek, jedna od nositeljica kolegija Akademsko pisanje.

Problem lošeg pisanja rukome teško će se riješiti, kaže Ranko Matasović

 

Novi padež: instagram

S kolegijem su počeli prije pet godina zbog priličnog nezadovoljstva izgledom pismenih uradaka svojih studenata. Odlučili su odmah na početku studija naučiti ih stilskim i tehničkim aspektima pisanja.

- Akademsko pisanje podrazumijeva poznavanje standardnoga hrvatskog jezika. To su ona znanja za koja se pretpostavlja da su studenti dobili u srednjoj školi. Moram priznati da je to iznimno loše. U prosjeku 70 posto studenata u prvim domaćim zadaćama ne koristi odlomke. Druga je krajnost da lupaju enter iza svake rečenice. Ta razina pisanja je vrlo niska, pa ih na početku poučavamo da pismena zadaća podrazumijeva da navedu svoje ime i prezime, numeriraju stranice i ne zaborave odlomke - objašnjava Petek.

Druga razina problema je informatička pismenost studenata. Petek je očekivala da će današnji studenti u toj vještini biti deset puta bolji od nje jer su odrasli uz računala.

- Razočarali su me, ne znaju koristiti Word, ne znaju centrirati naslov. I to nadoknađujemo na Akademskom pisanju - kaže Ana Petek.

Osim što im nedostaje temeljna pismenost pa nižu pravopisne pogreške, docentica primjećuje da se dio njih služi upadljivo gigantskim rečenicama. Takve autore upozorava: - Samo je jedan Krleža.

Nakon pet godina treninga na FPZ-u, potvrđuje i politolog Goran Čular, primjećuju napredak. Kada studentima na kraju semestra pokažu njihovu prvu domaću zadaću i onu zadnju, studenti se smiju svom prvom uratku.

- Radovi studenata su sada dosta bolji i to pripisujemo uvedenom kolegiju. Još uvijek u njihovim zadaćama ima svega, no mnogo manje nego što je bilo prije. Osim toga, uče se pravilnoj strukturi teksta, ali i pravilnom citiranju, poticanju svijesti što je plagiranje. Ipak, i danas dobivamo radove s nevjerojatnom razinom tipfelera, unatoč spell checku - kaže Goran Čular.

Na FPZ-u, naime, većinu radova studenti pišu na računalu, a profesori među češćim pogreškama uočavaju i onu da velik broj njih stavlja razmak ispred zareza, umjesto iza njega.

- Kad pišem SMS i napravim tipfeler, ispravit ću ga. Netko s 15 godina to neće napraviti jer ne smatra bitnim. Zadovoljan je bez pravopisa i gramatike jer njemu je ipak krajnji cilj što brže poslati poruku. To što ih maltretiramo razmakom ispred zareza, njima je besmisleno - kaže Čular.

Problem je zgodnim primjerom opisala Osnovna škola Bibinje objavom školskog bisera na službenim stranicama škole. Biser je zabilježen na satu hrvatskog jezika, u jednom od petih razreda, kada je učiteljica zatražila učenika da nabroji padeže.

I on je to učinio: “Nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, lokativ i instagram”.


Promo

Izdvajamo