ESEJ U ČAST JEDNE NEPRAVILNE RIJEČI

NAJLJEPŠA POGREŠKA U NOVOJ POVIJESTI HRVATSKOG JEZIKA Kako je jedna potpuno nepravilna riječ postala veliki hit koji mnogi proglašavaju izrazom godine

    AUTOR:
    • Ivo Žanić

  • OBJAVLJENO:
  • 03.02.2018. u 22:18

Split, 170516.
Clanovi splitskih Nezavisnih udruga odrzali su prosvjed nazvan Prosvjed protiv uhljeba, ispred zgrade Gradskog poglavarstva, Banovine. Udruge su prosvjedovale kako bi izrazile nezadovoljstvo radom splitske Gradske uprave.
Foto: Mario Todoric / CROPIX
Mario Todorić / HANZA MEDIA

 

Ima jedna riječ koja se barem petnaestak godina širi među hrvatskim govornicima, u medijskom i uopće javnom prostoru, toliko da su je mnogi raznih godina proglašavali riječju godine. To je, lako je pogoditi - uhljeb, što ćemo ovdje promotriti iz dosad nespomenuta kuta.

S pojmom izvornoga govornika u načelu se susrećemo u kontekstu učenja stranog jezika, kad nastavu ili (raz)govorne vježbe vodi rođeni Englez, Francuz, Nijemac, jer to je jamstvo da ćemo učiti ne samo formalno dobar, nego i živ, dinamičan, a ne krut, knjiški jezik. Taj pojam stoga u prosječnoj svijesti označava isključivo stranca, jer je naša dominantna jezična poduka i kultura zaboravila domaćim ljudima reći da su i oni izvorni govornici. U gorim slučajevima čak im je sugerirala da postoje samo dva vjerodostojna govornika hrvatskog, Jezični savjetnik i Razlikovni rječnik, dok su svi ostali stranci u vlastitoj kući koji se trude približiti tom idealu. Biti izvorni govornik i imati svijest o tome znači, naime, biti moćan, slobodan i kreativan najprije u jeziku, onda i s odrazom na sve drugo, a vrijedi i obratno - tko je slobodan u izvanjezičnom, takav postaje i u jezičnom.

Izvorni govornik vlada automatizmima koji mu omogućuju neograničenu proizvodnju jedinica koje se u sustav njegova jezika gdjekad glatko uklope, a gdjekad ga ponešto, u početku neprimjetno promijene. Intuitivno poznavanje gramatike materinskog jezika možda je i najsloženija (i najzagonetnija) čovjekova umna sposobnost. Izvorni govornik, ugrubo, ne može pogriješiti u upotrebi svog jezika kao strukture, a i kad se čini da je pogriješio, to se u širem okviru otkrije posve logičnim i ispravnim. Drugim riječima, on griješi samo kad mu treba i koliko mu treba, što nije nevažno umijeće.

Uhljepčić, uhljebek...

Primjeri koji se ovdje donose pronađeni su u klasičnim medijima, internetskim pretraživanjem, te - jer života ima i mimo interneta - u javnom prostoru: u redu za kruh čuo sam za jednu ‘odurnu uhljebusinu’, znam koju i gdje, a u tramvaju prezriv komentar na račun osobe koja ‘nije niti uhljeb nego, kajaznam, uhljepčić, uhljebek, uhljepček, ono, bogec uhljebečki skroz-naskroz…’. Ljutita govornica lako je nizala sustavski besprijekorne tvorbe koje je njena prijateljica jednako lako razumijevala iako je zacijelo većinu čula prvi put, kao i ja. I u tom i u ostalim slučajevima značenje je nove riječi od početka svima bilo jasno, jer riječi nikad ne žive same za sebe, nego uvijek u nekom kontekstu, u kojemu ih besprijekorno razumijemo i kad ih prvi put čujemo. Američki jezikoslovac Ray Jackendoff postavio je sebi pitanje gdje je engleski odnosno, načelno, svaki jezik, pa odgovorio: Ako igdje jest, onda je u glavama svojih govornika.

No, da se vratim na početak, na problem koji zapravo to nije. Kad se u jednom trenutku u društvu počelo intenzivno govoriti o fenomenu uhljebljivanja i njegovim akterima, hrvatski jezični sustav zahtijevao bi da se od glagola uhljebiti naziv za uhljebljenu osobu izvede tvorbenim modelom kojim se na glagolski pridjev trpni dodaje nastavak -ik pa tako od kažnjen imamo kažnjenik i od iseljen - iseljenik, sa ženskim oblicima na -ica. U skladu s tim modelom zaista su nastale imenice uhljebljenik i uhljebljenica, također uhljebljivač i uhljebitelj za aktera koji vrši radnju uhljebljenja, što nas zasad manje zanima. Prvospomenuti ‘pravilni’ oblici cijelo vrijeme postoje u komunikaciji, ali su izrazito manje zastupljeni od ‘nepravilnog’ uhljeba.

Susret u intuiciji

Nije da hrvatski ne poznaje imenične izvedenice sa završnim -eb. Možda ih nema mnogo, ali postoje, recimo, ‘pogreb’ od zaboravljenoga glagola ‘pogrepsti’ te ‘odjeb’ i ‘zajeb’ od jednog još vrlo živa i općepoznata glagola, samo što te imenice ne znače osobu nego stanje ili radnju. Drugim riječima, upotrijebiti uhljeb otprilike je kao upotrijebiti osuđ umjesto ‘osuđenik’ i zaljub umjesto ‘zaljubljenik’. Preciznije kazano, tako je to bilo dosad, a za dalje - vidjet će se. Jer, u neformalnijim registrima, onda i u medijima, postoji i strukturno jednako građena imenica celeb/seleb kao kraći, time i ekonomičniji oblik posuđenice celebrity/selebriti, i ona znači baš osobu. Ti oblici, neovisno u razlici u značenju i porijeklu, zacijelo se nekako susreću u intuiciji govornika na temelju svoje strukturno-zvukovne sličnosti, pa pomažu navikavanju na zvuk i strukturu, a onda i potiču proizvodnju novih takvih oblika kao što je uhljeb.

Osim što je zvučan, dvosložni je oblik i ekonomičan i ta mu značajka, osobito kod mlađih govornika, naviklih na razna slengovska kraćenja, daje veliku prednost u odnosu na formalnu pravilnost četverosložnice uhljebljenik. Govornici, naime, ne misle danonoćno na formalna pravila nego se s većom ili manjom spontanošću izražavaju na načine koji im padnu na pamet i koje, uoče li da ih je sugovornik razumio onako kako su namjeravali, otad drže pravilnima i komunikacijski upotrebljivima. Kraći oblik lakše potiče stvaranje složenica i izvedenica, koje onda i same, u spirali koja se ubrzava, nadahnjuju dodatne oblike s dodatnim konotacijama i izvanjezičnim poveznicama.

Temelj za budućnost

Jedan nacionalni portal tako ima brojčanik o iseljavanju nazvan BIJEG IZ UHLJEBISTANA, jedan šibenski portal govori o Lijepoj našoj Uhljebini, jedan autor predlaže da se zemlja i službeno preimenuje u Uhljebland, dubrovački portal ima rubriku ARS UHLJEBICA, a satirični mrežni medij egidu Znanost i uhljebnost… Novi oblik, njegovo širenje i nesumnjiv komunikacijski i sociokulturni uspjeh potiču primjenu jednaka postupka i kod drugih tvorbi. Autor komentara u Novom listu, pod naslovom Uhljebi su male bebe za usise, osuđuje prvospomenute ali financijski teret koji znače za državu drži relativno malim u odnosu na ‘pustošenje državne blagajne’ od strane onih ‘majstora koji su farbali tunele po više puta’ i slično, dakle usisavali proračunske milijune. Formalno pravilno, takve bi, jer su osobe, trebalo nazvati usisavatelji/ usisavaoci, ali eto, autoru je zgodno sjelo usisi, što u paru s uhljebima, koji su očito bili model, tvori solidan, asocijativan temelj za buduće analogijske tvorbe.

U medijima se i raznim mrežnim žanrovima može naći i množina uhljebenci, što podrazumijeva jedninu uhljebenac, pa oblik uhljebuša za ženu, bilo da je sama uhljebljena, bilo da je uhljebova supruga, u smislu i konotaciji usporedivima s izrazom oficiruša. Nađe se i imenica uhljebljivost u značenju sposobnosti neke stranke, državnog tijela ili javne djelatnosti da uhljebi ovoliko ili onoliko osoba, i to što neprimjetnije za javnost. Samo uhljebljivanje, kad se želi istaknuti sveobuhvatnost i ekspanzivnost procesa, naziva se uhljebizacijom, uzrok i rezultat čega je uhljebizam kao stanje svijesti, djelatni svjetonazor, gotovo ideologija. Mjesta gdje se vrši uhljebljivanje, razne ustanove i tvrtke, najčešće se zovu uhljebilišta, besprijekorno napravljeno po modelu mrestilišta, uzgajališta ili igrališta, dok je jednom zgodom Ustavni sud određen kao uhljebionica, opet dobro po tvorbenom modelu radionice.

Kao i gotovo uvijek kad se pojavi nešto jezično novo, medijski autori i tzv. obični govornici postavljaju pitanje o pravilnosti, nastojeći sami na njega i odgovoriti ili se obraćajući raznim formalnim autoritetima za savjet. Tako je bilo i kad su se pojavili uhljebljivanje, uhljeb i sve ostalo, no izvor nedoumica mnogo govori o našem odnosu prema vlastitom jeziku i načinu na koji nas uče da ga doživljavamo.

Ta su se pitanja i savjeti, naime, redovito odnosili na imenicu hljeb kao potencijalno srpsku, pa se u takvim zgodama objašnjavalo da to nije tako, da je to (i) hrvatska riječ, s krunskim dokazom u Mažuranićevu stihu ‘Hljeba, hljeba, gospodaru’. Očito, ima ih kojima je za uvid u aktualne procese u jeziku relevantnije što stoji u pjesničkom djelu otprije 170 godina, negoli što se zbiva u živoj jezičnoj zbilji oko nas. Dirljivo je kako se u više od petnaest godina nitko od inače brojnih i budnih čuvara jezika nije dosjetio postaviti pitanje o pravilnosti ili primjerenosti same tvorbe uhljeb iako takva tvorba imenice za osobu dotad nije postojala, te se, teorijski, morala uočiti kao neobična, pogotovo u zajednici koja se odgaja da jezične novume dočekuje s oprezom i sumnjom.

Tko je sljedeći?

Svaka jezična promjena počinje kao greška, kao odstupanje ili odmak od nečega što se drži normom, pravilom. Takvi odmaci u startu su jednaki, a razlika nastaje kad se neki - kao uhljeb - počnu širiti, čak služiti kao model za druge takve tvorbe, kad greška napravi karijeru. Tko razumije bit i smisao svojeg jezika može samo veselo iščekivati tko je sljedeći na redu.

Cijelu pak dinamičnu, slojevitu i interaktivnu leksičku i značenjsku mrežu, koja je ovdje prikazana samo manjim dijelom, stvorili su izvorni govornici u zapravo vrlo kratkom vremenu: nekoć je negdje netko u trenutku spontanosti napravio formalnu tvorbenu grešku koju ne samo što nitko živ nije primijetio, nego su je masovno počeli preuzimati i širiti. Ona se pak izdašno odužila tako što je svojom kratkoćom i zvučnošću potakla mrežu izvedenica kakvu u takvu opsegu i nijansiranosti teško da bi potakao pravilno tvoreni uhljebljenik. U tom procesu, koji se još ne usporava, zorno se pokazuje koliko je relativan rigidno, formalistično shvaćen pojam tzv. kvarenja jezika i koliko je pojam pravilnosti, koji u sebi nije sporan, prije svega dinamična, fluidna i kontekstualno uvjetovana kategorija.

Sve u svemu, imenica uhljeb jedna je od korisnijih i ljepših grešaka u novijoj povijesti hrvatskog jezika i služi na čast njegovim govornicima. Tako griješe samo istinski majstori.

Autor je profesor sociolingvistike i medijskog diskursa na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Nedavno je objavio knjigu ‘Jezična republika: hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba’ (Jesenski i Turk)

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo