Prije desetak dana ugledni je filmski časopis Sight & Sound objavio rezultate svojega tradicionalnog izbora najboljeg filma godine. Anketni korpus od 169 kritičara iz četrdesetak zemalja za najbolji je film 2018., s uvjerljivom razlikom, izglasao meksički film “Roma” istaknutog holivudskog Meksikanca Alfonsa Cuaróna. Riječ je o filmu koji je u rujnu ove godine u Veneciji osvojio Zlatnog lava, prikazan na nekoliko jesenskih festivala, a potom i nominiran za Zlatni globus. Svugdje su ga pratile euforične kritike, tako da uspjeh u anketi navedenog časopisa nije iznenađenje.
Ipak, postoji nešto što Cuarónovu “Romu” razlikuje od sličnih festivalskih uspješnica. Naime, to je film koji obični gledatelji nikada neće vidjeti u kinima.
“Roma” je naime nastala u produkciji Netflixa. Film je prošetao ranojesenskim blokom festivala (Venecija, Toronto, Telluride), u Kaliforniji je imao tek toliku minimalnu distribuciju da zadovolji uvjete za Oscara, a - osim u Los Angelesu - u kinima je igrao limitirano samo u režiserovu Meksiku. Svoju pravu premijeru imao je prošli vikend, kad je pušten u distribuciju na internetskom servisu što ga je producirao. “Roma” pritom nije ni TV serija ni srednjebudžetski žanrovski film kakvi su na Netflixu našli svoje prirodno stanište. Riječ je o crno-bijeloj, impresionističkoj obiteljskoj kronici, dakle onoj vrsti filma koja nužno ovisi o ekosustavu festivala i art-kina. Tako je slučaj “Roma” presedan kojim možda počinje jedno novo doba. Vrijeme će pokazati hoće li se slučajevi poput ovoga ponavljati te kako će to promijeniti ekonomiku umjetničkog filma.
Kako god bilo, “Roma” je konačno pred nama - i može se mirne duše reći je da ushit oko filma nije bio pretjeran. Cuarón je redateljski svaštar koji je u karijeri probao štošta, od erotskih komedija do ZF spektakala te od (najboljeg) filma u serijalu “Harry Potter” pa do futurističkih distopija. S “Romom” se vratio u domovinu i snimio svoj najosobniji film. I to je napravio jako dobro.
Prostrana kuća
Film ne nosi ime po talijanskom gradu nego po istoimenoj četvrti Ciudad de Méxica, četvrti koja je - ako je vjerovati Wikipediji - stjecište hipstera i akademske boemije. Godine 1970. ondje živi obitelj koju čine otac Antonio - vazda odsutni sveučilišni profesor, majka Sofia, baka, četvero djece te pas. O djeci i prostranoj kući s popločanim atrijem brinu dvije sluškinje. Prva - Adela - kuha. Druga - Cleo - radi, pa otprilike, sve drugo. Čisti, riba, mijenja lancune, pere pseća govna, kupi djecu iz škole. Cleo (Yalitza Aparicio) ne staje s poslom, a - kako to često biva - gazdarica i gazde primijete samo kad nešto nije napravljeno. Klasni jaz u kući nije samo klasni nego i lingvistički: gazda obitelji govori španjolski, a sluškinje domorodački mikstečki jezik.
Film prati približno godinu i pol dana života u obitelji, i to kroz motrište radine Cleo. Na početku filma, otac odlazi na simpozij u Kanadu. Kako film teče, shvatite da tu nešto smrdi, jer se otac nikako ne vraća. Na kapaljku otkrivamo što se zbilja: Antonio se davno vratio iz Kanade i prebjegao ljubavnici. Ženu i djecu ostavio je u velikoj skupoj kući bez alimentacije, a majka stanje stvari pokušava prikriti od djece.
Istodobno, život se zapetljao i Cleo. Ona ljubaka s Firminom, rođakovim prijateljem koji je obuzet samurajima, nunčakama i azijskim borilačkim vještinama. Cleo međutim zatrudni, a Firmin ispari bez traga. Uz dosta muke, Cleo ga pronalazi u militantnom kampu za borilačke vještine koji vode Amerikanci. Firmin je, kad je spazi, bezočno otjera.
Kakva je stvarna priroda Firminove “sportske aktivnosti”, gledatelj shvati u vjerojatno najboljoj sceni filma. Već poodmaklo trudna Cleo i baka odlaze u trgovinu dječjih potrepština da bi kupile krevetac za nadolazeću bebu. Pritom prolaze kroz špalir policije i masu studenata koji demonstriraju protiv vlade. Dok su baka i Cleo u trgovini, vani počinje metež. Dok policija nezainteresirano promatra, u masu prosvjednika upadaju batinaši, pripadnici paravojne nasilničke skupine Los Halcones (Sokolovi).
Progoneći i mlateći studente, dio njih upada u trgovinu. Među njima je i Firmin, koji s pištoljem juri za studentima, sve dok ne opazi do pupka trudnu Cleo koja nosi njegovo dijete. Riječ je o filmski moćnoj sceni koja će filmofile podsjetiti na slavnu scenu razularenog pustošenja iz “Werkmeisterovih harmonija” Béle Tarra. Ta scena u filmu meksičkom gledatelju priziva i jasne političke asocijacije. Scena u kojoj batinaški Los Halconesi masakriraju studente inspirirana je zloglasnim tijelovskim masakrom (na Tijelovo 10. lipnja 1971.) pa upućenog gledatelja orijentira i kad se film zbiva.
To je jedina točka filma na kojoj se Cuarón usmjeruje na izvanjska, politička zbivanja. Film se međutim brzo vraća u dom obitelji te osjetljivoj “političkoj” dinamici klasnih odnosa u kući. Slijedi Clein porod, čime dolazi do prvog neočekivanog obrata. A potom slijedi i klimaks filma. Obitelj za vikend odlazi na more. Svrha je toga da se kuća isprazni kako bi otac na miru iselio svoje stvari, ali i kako bi Sofia djeci, koja tek napola slute što se zbiva, obznanila da je njezin brak gotov. Cuarón taj završni čin filma ojačava neočekivanim finalnim incidentom.
“Roma” nije film čvrste fabulacije. Riječ je o filmu koji prije odgovara onom što je otac utemeljitelj talijanskog neorealizma Cesare Zavattini zvao “dramskom kronikom”: “stvari koje se svakog dana zbivaju pred začuđenim i otvorenim očima koje ne mogu odmah da se priberu i da izvrše izbor”. Cuarón posvećuje mnogo filmskog vremena minucioznom prikazu domaćinske rutine. Već na uvodnoj špici vidimo motiv teraco poda u dvorištu koje Cleo riba vodom. Uskoro shvatimo da ga treba ribati jer ga pas neumorno onečišćuje izmetom. Ponavljajući su i drugi rituali: zračenje posteljine, vješanje na tiramole. Autor od sitnica gradi provodne dosjetke. Jedna je od njih primjerice parkiranje auta. Otac kicoš naime vozi stari, ali prostrani Ford koji je prevelik za usko dvorište pa je parkiranje izazov.
Iz klasne kule
S obzirom na jake klasne razlike u latinoameričkim društvima, nije čudno što ogromna većina latinoameričkih redatelja potječe iz privilegirane, bijele buržoazije. Većina njih odrasla je uz nekakve sluškinje i dadilje. Kad počnu snimati filmove, nerijetko se nastoje izmaknuti iz klasne kule bjelokosne i baviti se sirotinjom - a sirotinja koju najbolje poznaju njihove su dadilje i sluškinje. U latinoameričkom filmu to je stoga proizvelo cijeli mali podžanr “filmova o dadiljama” kao što su čileanski “La Nana” (2009.) ili brazilski “Druga majka” (2014.).
Cuarónov film spada u takve. Ali, “Roma” se ne priklanja ni sentimentaliziranju odnosa sluškinja i gazda ni prvoloptaškoj osudi klasnih odnosa. U prvom dijelu filma postoji sjajna scena koja dočarava tu finu nijansiranost. Dok kućna idila još traje, čitava obitelj zajedno na TV-u gleda sitcom. Ukućanima se klečeći uz kauč priključi i Cleo, a jedna od djevojčica privrženo joj objesi ruku oko vrata. Cleo gleda komediju i ozareno se smije. Trenutak potpunog prihvaćanja međutim traje kratko: Sofija se najednom dosjetila da bi ocu obitelji možda godila kamilica.
Takvu scenarističku suptilnost prati i ona režijska. Cuarónova “Roma” film je epohe: redatelj rekonstruira meksičke 70-e godine 20. st. do posljednjeg automobila, časopisa i logotipa, a u toj brižljivosti ima nečeg što podsjeća na naše “cockta-i-bajadera” fetišizme. Film izgleda vizualno raskošno i budžetski izdašno. Istodobno, taj sloj spektakla niti jednog trenutka nije zasjenio fini intimizam priče (kao što nerijetko biva u kostimiranim dramama). Cuarónu je uspjelo ono što je u sasvim drugoj kulturi uspijevalo Wongu Kar-waiju u njegovim najboljim filmovima: da poveže retro šik i intimnu ljudsku priču.
Sa sedamnaest godina karijere i šest filmova iza sebe, Alfonso Cuarón pretvorio se u vjerojatno najzanimljivijeg antiautora suvremenog filma. Teško da bi itko i pomisliti mogao da je autor “Rome” isti čovjek koji je snimio “Gravitaciju”, ili “Djecu čovječanstva”, ili “I moju mamu također”. Cuarón je svaštar koji svaki put u filmu istražuje drugo. Ali - jasno je uočljiva pravilnost: to što napravi, bude baš dobro.