Nova kritika Europske unije Hrvatskoj: Brinu nas korupcija u javnoj upravi, spori sudovi i jak organizirani kriminal.
Ne, ovo nije naslov koji ste jučer slučajno propustili pročitati na portalima nego je to stara vijest s naslovnica iz travnja 2009. godine, dakle prije točno deset godina. U to se vrijeme na najveće društvene izazove gledalo pretežno iz perspektive ulaska u Europsku uniju, što se u odnosu na ovaj naslov i dogodilo nešto malo više od četiri godine kasnije.
Danas više nema nesigurnosti u vezi s tim hoćemo li ući, nema doduše ni približnog entuzijazma glede Unije kao onda kad smo joj se u ogromnoj većini željeli pridružiti, ali, što je najgore, nismo ništa napravili da nam negativni naslovi otprije deset godina u međuvremenu postanu deplasirani i arhaični.
“Hrvatsko pravosuđe po percepciji neovisnosti najlošije u EU”, to je pak sasvim svjež, jučerašnji naslov koji smo, u različitim verzijama, svi primijetili.
Iako sad više ne dolazi u obliku kritike ili preporuke, iako ne služi za discipliniranje u vezi s ulaskom ili neulaskom u EU, premda nema dnevnopolitičko značenje iz dvijetisućitih, ovaj svejedno uznemirujući podatak sasvim je službena i utemeljena statistika Europske komisije, metodološki daleko kvalitetnija od bilo kojeg našeg istraživanja o popularnosti političara i njihovih stranaka, smjeru Vlade ili stajalištima stanovnika.
Jednostavno, Hrvatska po percepciji neovisnosti pravosuđa stoji katastrofalno loše, čak 76 posto građana dalo je s tim u vezi lošu ocjenu. Hrvatska je, prenose svi mediji, na zadnjem mjestu, 42 posto anketiranih smatra da je u pogledu neovisnosti sudova i sudaca stanje prilično loše, a 34 posto da je loše.
Ukupno ih dakle 76 posto vjeruje kako je pravosuđe i dalje ogroman problem Hrvatske, a država s tako neuglednim i neuvjerljivim pravosuđem teško da može imati ikakve uvjete za kvalitetan napredak.
Nisu nebitni ni razlozi, tako kako ih vide anketirani građani: kao glavni impuls za nepovjerenje u neovisnost pravosuđa ispitanici su spomenuli miješanje ili pritisak Vlade ili političara (68 posto), na drugom mjestu je pritisak koji dolazi iz ekonomskih ili drugih specifičnih interesa (62 posto), a 49 posto anketiranih smatra da je za nekvalitetno sudstvo odgovorna činjenica što status i pozicija sudaca dovoljno ne garantiraju njihovu neovisnost.
Kao i prije 15, deset ili pet godina kad se na ovakav ili sličan način registrirala ta ista devijacija, dakle da ne postoji povjerenje u pravosuđe, i ovaj put će zaredati niz kreativnih objašnjenja i relativizacija. Iznijet će se sve moguće brojke o ubrzanju sudskih postupaka, o većem broju riješenih predmeta i slično, ali ništa od toga neće prekriti činjenicu da dvije trećine građana i dalje vjeruje kako postoji čvrsta i naopaka sprega između dijela politike i pravosuđa, naravno na štetu građana i na žalost svih koji bi možda i poslovali u Hrvatskoj kad bi bili donekle sigurni da će biti jednaki pred zakonima i sigurni u predvidivim pravosudnim procedurama.
Iako to građani osjećaju i registriraju, u tom segmentu kritičan proboj još nije napravljen jer politika za to i dalje nema ni snage ni interesa.
Mogu se mijenjati dobne strukture na stranačkim listama, može se korigirati politički jezik, može zbog svega toga doći do nekog prividnog smiraja i obestrašćenja u društvu i politici, ali bez zahvata u tako velike probleme kao što je ovaj s pravosuđem, neće se početi mijenjati društvo, pa onda ni novinski naslovi.
Jer svi ovi iz travnja 2009. i danas zvuče bolno realno i potpuno aktualno.
“Sutkinja odlučivala o predmetima koji se tiču njenog muža, sina i zeta”
Ili
“Sramotan kraj trogodišnjeg procesa: oslobođeni za pljačku Fine, tko je kriv”?
(Pod tim naslovom novinar prije deset godina postavlja i retoričko pitanje: Imamo li sudstvo spremno za EU?)
Također u četvrtom mjesecu 2009. godine policija je bila upala u Ministarstvo prometa i tamo ulovila visokorangirane ljude u primanju mita.
“Načelnik priveden zbog mita – policija u Ministarstvu prometa”, tako je glasio naslov o muljaži oko plovnih dozvola.
Deset godina kasnije, baš prije tjedan-dva, opet slična stvar, kao da nije prošlo toliko vremena u navodnoj borbi protiv kriminala i korupcije.
“Šef pravne službe uhićen zbog mita – policija u Ministarstvu graditeljstva”, to je ovovremena inačica naslova iz 2009. Ne radi se ovaj put o plovnim nego o građevinskim dozvolama. I da, tu je još jedna mala razlika. Akcija iz 2009. odmah je dobila i atraktivan naziv: “afera Titanic”. Tad su još slučajevi mita u vrhovima Vlade i ministarstava bili vrijedni medijskog natpredstavljanja jer su izazivali pažnju, interes i čuđenje.
No u međuvremenu je na žalost stečena određena navika i imunitet.
Još 2009. godine barem smo se bili deklarativno zabrinjavali što nitko ne vjeruje pravosuđu zato što nam je stajalo nad glavom da bi nam to moglo oduljiti put do Europske unije. Danas nas ta stvar bitno manje uznemiruje, a problem nije ništa manji nego prije deset godina, dapače.
Podcjenjujemo ga zato što nedovoljno osvješćujemo kako ne postoji nijedan drugi put u bolje društvo osim ovoga što su ga poput najtežih trupaca prepriječile i začepile stare mreže dogovornog optuživanja i sudovanja.