ŽIVOT IZ 19. STOLJEĆA...

Nema kanalizacije, struje, vode, a od 1360 stanovnika posao ima njih troje. Dobro došli u najveći hrvatski slam

Cakovec, 240518.
Romsko naselje Kursanec.
Reportaza o Romima koji zive u Romskom naselju Kursanec.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Suvar / HANZA MEDIA

 

Ovo je naš WC - pokazuje na polje nedaleko od potleušice u kojoj živi 23-godišnja Zdenka Balog. Ovo je kupaonica, nastavlja, pokazujući na škaf u susjedovu dvorištu, a ovo kuhinja, upirući na cigle pred vratima među kojima još stoji pepeo od jučerašnje vatre. Ovo su spavaonice i dnevna soba, uvodi nas u ruševnu prostoriju od 10-ak četvornih metara s dva kauča, rasturenim podnim kuhinjskim ormarićem u koji je nabacana garderoba i izlizanim toplim podom na goloj zemlji. Tu živi s četiri godine starijim suprugom i troje djece. Četvrto bi, sudeći po trudničkom trbuhu, svaki čas trebalo stići na svijet.

Zdenka se udala u 6. razredu osnovne škole i tu je završilo njezino školovanje. Suprug je odustao već nakon prvog razreda osmoljetke. Ni jedno od njih ne radi, žive od socijalne pomoći i dječjeg doplatka.

Zdenka se, kao i njezini roditelji, i roditelji njezinih roditelja, rodila u naselju u kojem danas rađa svoju djecu - u romskom naselju Lug pokraj mjesta Kuršanec, koje je administrativni dio devet kilometara udaljenog Čakovca.

Uvjeti u kojima Zdenka danas živi, čini se, tek su se neznatno promijenili u odnosu na uvjete koji su u ovom naselju vladali u drugoj polovici 19. stoljeća, kad su Romi Bajaši, nakon ukidanja ropstva i dobivanja prava na slobodu kretanja, stigli iz Rumunjske u Međimurje. Naselje nema ni struje, ni vode, ni kanalizacije. Od 1360 stanovnika tog naselja, kaže Josip Petrović, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Grada Čakovca, radi ih troje - dvoje u Gradskom komunalnom poduzeću Čakom i jedan na varaždinskom groblju, a desetak ih ima završenu srednju školu.

Cakovec, 240518.
Romsko naselje Kursanec.
Reportaza o Romima koji zive u romskom naselju Kursanec.
Na fotografiji: Josip Petrovic, predsjednik Vijeca romske nacionalne manjine Cakovca.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Suvar / HANZA MEDIA

Josip Petrović

 

Nezamislivo teški uvjeti

U svih 12 romskih naselja, koliko ih se nalazi u Međimurju, životni su uvjeti teški, nezamislivo teški ostatku stanovnika, pa i onima čije su se kuće smjestile na manje od 500 metara od romskih naselja. No, u Lugu je, slažu se svi, najteže.

- To je zbog zemlje, nikako da dobijemo zemlju, zato smo i spremali veliki romski prosvjed na Markovu trgu - objašnjava nam Petrović. U drugim se naseljima, priča, ipak uvela barem osnovna infrastruktura. U njihovu - nije.

Problem leži u činjenici da je to romsko naselje pretežno sagrađeno na zemlji koja je u vlasništvu države. Da bi se mogla provesti infrastruktura ili obaviti bilo kakva obnova i poboljšanje te da bi se, u konačnici, mogao povući novac iz fondova EU, vlasništvo nad zemljom mora se riješiti - vlasnici kuća moraju ujedno biti i vlasnici zemljišta.

- Već desetak godina pokušavamo riješiti te odnose s državom, posljednjih godinu i pol intenzivno, ali ne uspijevamo - kaže Ninoslav Šipoš, pročelnik Pravnog odjela za prostorno uređenje i europske fondove Grada Čakovca.

Pravna služba, objašnjava, već godinama pokušava ishoditi da država - u ovom trenutku Ministarstvo državne imovine, a ranije razne agencije koje su se bavile državnom imovinom - ustupe to zemljište Gradu.

- Mi bismo tada, po procijenjenim cijenama koje sasvim sigurno nisu velike, prodavali to zemljište onima koji na njemu žive. Tako bismo konačno mogli početi nešto raditi - i mi, kao Grad, i novi vlasnici zemljišta - kaže.

Situacija je, objašnjava plastično, sad ovakva: vlasnik čestica je država. Na njima su ilegalno sagrađene kuće koje, kao takve, nisu ničije. Još je apsurdnija situacija sa 40-ak kuća u Lugu koje su legalizirane u procesu legalizacije: kuće su sada legalne, ali su i dalje formalno ničije, jer nije jasno jesu li u vlasništvu onih čije je zemljište ili onih koji su ih sagradili. One su samo legalne.

- No, ni u te kuće nije, primjerice, moguće uvesti struju. HEP mora potpisati s nekim ugovor, a to je vlasnik. HEP je ponudio da će uvesti struju bude li Grad jamčio za plaćanje računa. Po kojoj osnovi? To nije naše zemljište. Uputili smo stoga zahtjev državi. Nije se realizirao - kaže Šipoš.

Cakovec, 240518.
Ulica kralja Tomislava.
Reportaza o Romima koji zive u Romskom naselju Kursanec.
Na fotografiji: David Vugrinec iz odsjeka za drustvene djelatnosti i Ninoslav Sipos iz odsjeka za prostorno planiranje.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Suvar / HANZA MEDIA

David Vugrinec i Ninoslav Šipoš

Zašto država to zemljište, koje za državu sasvim sigurno ne predstavlja nikakvu vrijednost niti joj išta donosi, naprosto ne ustupi Čakovcu ili, ako želi, izravno Romima koji na toj zemlji desetljećima žive, nije jasno. Naš je dojam da se naprosto radi o zastoju koji uvijek za sobom vuče mijenjanje nadležnosti tijela te tromosti administracije, koja, čini nam se, često nije svjesna posljedica koje proizvodi

Na naš upit Ministarstvo državne imovine odgovorilo je kako je Ministarstvo “zaprimilo pisani zahtjev Grada Čakovca za darovanje zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na širem području Čakovca”, no da “da Grad Čakovec svoj zahtjev pritom nije jasno definirao: u zahtjevu, naime, nisu precizno navedene zemljišne čestice koje bi imale biti predmetom darovanja niti je zahtjevu priložena pripadajuća dokumentacija”.

No, odgovorni u Gradu Čakovcu nam dokazuju da to nije tako.

- Početkom veljače prošle godine posljednji smo put državi uputili zahtjev sa svom dokumentacijom prema zemljišnoknjižnom katastarskom stanju na dan 31. siječnja 2017. Taj dan zemljište je bilo potpuno spremno za prijenos - objašnjavaju nam, pokazujući plan romskog naselja, s pedantno popisanim svim kućercima i parcelama. Sama izrada te dokumentacije nije bila ni jednostavna ni jeftina - kažu nam.

- Država nije reagirala. A naselje je živi organizam, ovo stanje danas više ne odgovara stanju od prije godinu i pol dana, utvrđivanje stanja potpuno je novi posao - kažu nam. Budući da država nije reagirala, čakovečka gradska uprava zamolila je da im država ustupi barem koridore kroz naselja, tanki pojas čestica kako bi kroz naselje mogli napraviti ulice.

- To je kostur infrastrukture, barem da počnemo - kaže Šipoš. Još nisu dobili odgovor.

Shvaćajući da će rješavanje problema zemljišta potrajati, gradska je uprava nastojala barem spriječiti daljnju štetu. Upada u oči da se na rubu romskog naselja s obje strane protežu po dva reda lijepih, čvrstih kuća sagrađenih na urednim parcelama. Radi se o novijim kućama koje djeluju gotovo luksuzno u odnosu na nabacane, poluruševne i pretrpane potleušice u središtu naselja.

- Ni one nisu legalne ni odobrene, jer ne mogu biti budući da su na državnom zemljištu. No, kako nije moguće zaustaviti širenje romskog naselja, ucrtali smo u urbanistički plan parcele kako bi se naselje, kad se već širi, širilo po nekom redu - objašnjava Šipoš.

Tuđman dao priključak

Romi su se držali parcelizacije i na svakoj je parceli po jedna kuća, zasad bez divljih nadogradnji. Same kuće su pak sagradili vlastitim sredstvima Romi, ponajprije zahvaljujući jednom romskom građevinskom poduzetniku, koji im je na veresiju dao i materijal i rad. Ukratko, sagradio im je solidne kuće koje ne bi odskakale ni u “civilnim” selima, kako Romi zovu okolna mjesta, a vlasnici ih otplaćuju kao na kredit.

Ni u tim kućama nema struje i vode. Barem ne - službeno.

Naime, deset kućanstava u naselju prije više od 20 godina dobilo je priključak. Kako i na koji način, danas više nitko ne zna.

- To se dogodilo dok je predsjednik bio naš Franjo Tuđman - znakovito govori Petrović, kao da dodatna objašnjenja uz to nisu potrebna.

Tih deset kućanstva svoju je neočekivanu priliku tijekom godina maksimalno iskoristilo - ukratko, postali su lokalni distributeri struje. Naime, gotovo svih ostalih 240 kuća, koliko ih ima u naselju, spojilo se na njihov legalni priključak. Nebo iznad naselja prošarano je gustom mrežom divlje postavljenih kabela, kojima se razvodi struja, a pri ruci su uvijek i rašlje, ako Elektra dođe u nadzor. Kabeli tada nestaju u nekoliko minuta.

- E sad, ovi koji imaju struju prodaju je nama, po cijeni koju odrede. Kad dođe račun, oni tu cifru po svojoj računici podijele po obiteljima, a uz to plaćamo i posebnu naknadu za korištenje struje - objašnjava nam jedan stanovnik sela.

Iako dostatno tek za po jednu golu žarulju u izbama ili tu i tamo koji televizor, ovi ljudi tako plaćaju najskuplju struju u državi. Kao primatelji socijalne pomoći, imali bi pravo i na subvenciju države kao zaštićeni kupci energenta od oko 200 kuna mjesečno. No, budući da nemaju priključak, odnosno kupci su energenta od dobavljača koji za državu ne postoji, nemaju ni to: subvenciju može dobiti tek onih 10 preprodavača, koji imaju legalni HEP-ov priključak.

Cakovec, 240518.
Romsko naselje Kursanec.
Reportaza o Romima koji zive u Romskom naselju Kursanec.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Suvar / HANZA MEDIA
 

I sve ostalo što nabavljaju stanovnici naselja, govore nam, plaćaju najskuplje. Najmoćniji ljudi u selu su, kažu nam, njihovi “bankari”. Ni jedna prava banka ili bilo koja druga institucija Romima neće posuditi novac. Pa je stvorena osobita romska ekonomija. Bankari, također stanovnici naselja, spremno im posuđuju novac.

- Kamata je 100 posto. Kad posudiš 1000 kuna, drugi mjesec vraćaš 2000. Od socijalne pomoći, naravno - priča nam jedan Rom. Što ako nemaš za vratiti, pitamo. Uvijek imaš, smije se. Bankari su svugdje vrlo učinkoviti u vraćanju svojeg novca.

I u lokalnom dućanu - jedinom sadržaju u naselju, osim skromne kućice s natpisom Baptistička crkva - cijene su više od prosječnih. A za najsiromašnije - još više.

- Tu možeš dobiti i kad nemaš love. Ali uz kamatu. Uzmeš robe za 200, platiš 300 kuna - objašnjava nam.

Više od polovice stanovnika Luga pokraj Kuršanca čine djeca. Naselje ih je prepuno. Bosi, a nerijetko i potpuno goli, trče naseljem, u kojem se čini da je baš svaka mlađa žena trudna. Većina na trudničkom trbuhu nosi i po jedno dijete koje još nije prohodalo.

- Ove godine imamo 49 djece koji su obveznici polaska u prvi razred, druge godine imat ćemo njih 60 - kaže nam Marijana Sabo, odgajateljica u vrtiću Cipelica, koji djeluje u sklopu Romskog centra unutar naselja (te su čestice zemlje, na samom rubu Luga, bile u vlasništvu Grada, pa se ovaj objekt mogao legalno sagraditi. Jedina je zgrada priključena na vodovod).

Vrtić je zapravo predškola u koju obavezno idu sva djeca godinu dana prije polaska u prvi razred. Radi se o 5,5-satnom dnevnom programu tijekom deset mjeseci, kojem je glavni cilj djecu iz romskog naselja naučiti hrvatski jezik. Međutim, to je, slažu se svi, daleko premalo da bi djeca, čiji roditelji jedva natucaju hrvatski, mogla krenuti u prvi razred osmoljetke barem otprilike s istim znanjem kao djeca iz obližnjeg sela.

Djeca iz romskog naselja odlaze u Osnovnu školu Kuršanec, do koje imaju organizirani besplatni prijevoz. Sva djeca krenu u Osnovnu školu i u pravilu je pohađaju do 15. godine - do tada mogu primati socijalnu pomoć kao djeca, školski obveznici, a nakon toga mogu osnovati vlastito kućanstvo i primati punu pomoć za samca: socijalna pomoć za dijete iznosi 320 kuna, a za odraslog samca 800 kuna. Neki do 15. završe osmoljetku, neki ne - dokud stignu, stignu. No, razina obrazovanja koju postignu je, nažalost, minimalna.

Samo jedan zna hrvatski

- U 8. c razredu, koji pohađaju samo romska djeca, na hrvatskom jeziku može normalno komunicirati samo jedan učenik, od njih 19. Trećina može čitati hrvatski, ali kao strani jezik, ne razumiju što čitaju, ne mogu u tekstu naći odgovor na pitanje. I to nakon najmanje osam godina u školskom sustavu - kaže Toni Marušić, profesor povijesti u lokalnoj OŠ Kuršanec, koji tamo predaje već 20 godina, vodio je udrugu Bajaška, kazališnu skupinu Paduri (Šuma) i jedini je učitelj u tamošnjoj školi koji je dobro svladao bajaški jezik i redovito odlazi u naselje.

Cakovec, 240518.
Romsko naselje Kursanec.
Reportaza o Romima koji zive u Romskom naselju Kursanec.
Na fotografiji: Profesor Toni Marusic
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Suvar / HANZA MEDIA

Toni Marušić

 

- Taj jezik, limba d Bajaš, verzija je starorumunjskog jezika koji je kod Roma Bajaša ostao konzerviran. No, taj jezik nije kodificiran: kodificirani jezik svih Roma na svijetu je romani čib, potpuno drugačiji jezik koji Bajaši uopće ne razumiju. Budući da njihov jezik nije kodificiran, nemaju pravo na organiziranje nastave na svojem, manjinskom jeziku, a hrvatski ne znaju - objašnjava Marušić. Romi Bajaši, koji čine više od dvije trećine ukupnog broja Roma u Hrvatskoj, tako su, kaže, dvostruko diskriminirani i marginalizirani - kako od neromskog, većinskog naroda, tako i unutar romske zajednice - ostali Romi često ih, zbog različitog jezika, ne priznaju kao svoje.

Upravo je nepoznavanje jezika, potvrđuje i ravnateljica OŠ Kuršanec Marija Tepalović, najveća prepreka integraciji djece u društvo. A obrazovna integracija po sadašnjem modelu evidentno je propala.

Lokalnu školu danas pohađa gotovo 80 posto romske djece i tek 20-ak posto djece iz samog Kuršanca i okolnih mjesta koja gravitiraju toj školi. Postavlja se pitanje - tko se tu s kim integrira?

- Situacija ne ide na bolje. Roditelji iz mjesta ne žele upisivati djecu u ovu školu, a romske je djece sve više. Od 24 neromske djece iz mjesta koja bi trebala krenuti u ovu školu, polazak je najavilo samo njih troje. S obzirom na tako mali broj, nisam sigurna da će i ta djeca doista krenuti u našu školu. Bude li tako, to će biti prvi put da u cijelu jednu generaciju upišemo isključivo romsku djecu - kaže ravnateljica Tepalović.

Prije 20 godina omjer je bio 60 posto naspram 40 posto u korist neromske djece. Situacija se stubokom promijenila iz nekoliko razloga - danas sva romska djeca kreću u osnovnu školu, natalitet kod Roma raste, a kod neroma pada, a usput su neromski roditelji počeli djecu upisivati u obližnje škole: većina ih ide u obližnju OŠ Strahoninec. Roditelji su osnovali i udrugu, kako bi djeci mogli osigurati organizirani autobusni prijevoz.

- Gledajte, kad bi u razredu bila dva Roma i 20 neromske djece, nitko od nas ne bi ispisivao djecu. Ali sad je situacija obrnuta i to je na štetu naše djece - ne zato što su to Romi, Roma ima i u školi u Strahonincu, nego zato što su to djeca koja ne znaju hrvatski jezik, kojima program mora biti prilagođen i kojoj treba velika količina pomoći. U takvoj sredini prosječna djeca nazaduju, ne mogu dobiti znanje kao u drugim školama. Ne zbog učitelja, oni su stvarno vrhunski i predani toj djeci, nego zbog takve situacije - kaže Boja Rodiger, predsjednik Udruge roditelja Međimurske županije, otac dvoje osnovnoškolske djece koja idu u OŠ Strahoninec.

Cakovec, 240518.
Romsko naselje Kursanec.
Reportaza o Romima koji zive u Romskom naselju Kursanec.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Suvar / HANZA MEDIA
 

Ni Romi ne žele u romski vrtić

Zanimljivo je da nam mještani pričaju kako jedan mali udio roditelja iz romskog naselja, kojima je životni prioritet da im djeca jednog dana napuste naselje, vodi redovito svoju djecu u lokalni vrtić. Ta djeca izvrsno nauče hrvatski i postižu dobre rezultate u školi. Ni oni ne žele da im djeca idu u “romsku školu”!

- Naša je škola prilagođena potrebama učenika, to ne može biti drugačije. Mi se zezamo da je naša škola sigurno jedina u kojoj nikad nema šalabahtera. Naši učenici, naime, nerijetko mogu na ispitima koristiti i knjige i bilježnice - objašnjava Marušić.

- Sad ste vidjeli i sami, većina njih u kući nema ni stol na kojem bi napisali zadaću. O bilo kakvoj pomoći roditelja da ne govorim. Njihovi su roditelji često nepismeni, ne znaju dane u tjednu, neki ne znaju ni gledati na sat - objašnjava Marušić.

OŠ Kuršanec bila je jedna od četiri međimurske škole protiv kojih je 14 Roma diglo tužbu pred Europskim sudom za ljudska prava zbog segregacije i formiranja čistih romskih razreda. Tužbu su dobili 2012. godine i tada su napravljeni planovi za integraciju. Međutim, do nje očito nikada nije došlo.

- Zbog omjera djece, u OŠ Kuršanec danas imamo devet miješanih i 21 čisti romski razred - kaže ravnateljica.

Plan je davno bio, priča nam David Vugrinec, pročelnik čakovečkog Upravnog odjela za društvene, protokolarne i europske poslove, da se sva romska djeca rasprše u 36 međimurskih škola - onda bi u svakom razredu činili 10-ak posto učenika i to bi bila stvarna integracija. Planirano je da im se svima osigura prijevoz, ručak, užina i produljeni boravak kako bi imali pomoć pri pisanju zadaće. Za to je tada trebalo izdvojiti oko 60 milijuna kuna na godišnjoj razini. Nije se nikada dogodilo.

- Ovo danas sigurno nije integracija. Svjesni smo da u 10 mjeseci predškole djeca ne nauče hrvatski i da bi svi trebali biti uključeni u vrtić od 3. godine kako bi doista naučili jezik. Stoga je u planu gradnja vrtića sa šest odgojnih skupina - sad imamo samo dvije - ali i područne osnovne škole do 4. razreda, kako bi djeca došla spremna u 5. razred - kaže Vugrinec.

Budu li se i školovali u svojem izoliranom naselju, neće li to podsjećati na pravi geto?

Neće, tvrde. Bit će učinkovitije od sadašnjeg sustava.

Osobito loše obrazovane su djevojke. Njihovo školovanje uglavnom završava onog trena kad se udaju, a to je najčešće oko 15. godine, nerijetko i ranije.

Cakovec, 240518.
Romsko naselje Kursanec.
Reportaza o Romima koji zive u Romskom naselju Kursanec.
Na fotografiji: Zvjezdana Balog.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Suvar / HANZA MEDIA

Zvjezdana Balog

 

- Veliko je to zlo, ja sam jako protiv da se to događa. Neka čekaju punoljetnost, pa onda, sa 18, neka se udaju - negoduje Petrović. Međutim, teško je na prašnjavim putićima romskog naselja koje je puno vrlo mladih djevojaka s djecom povjerovati da je to većinski stav. Djevojke se najčešće udaju kao vrlo mlade tinejdžerice, i to u romskom obredu koji predviđa i tzv. prodaju svadbe. Radi se o običaju prema kojem mladoženjina obitelj tradicionalno mora zatražiti pristanak roditelja djevojke koju mladić želi oženiti, a za pristanak mladenkin otac traži i novac - ne za djevojku, tvrde Romi, nego za svadbu koju kasnije organizira.

Lokalni su Romi rezignirani - da, naše se djevojke udaju mlade, ali mi nikad nismo prodali dijete. Ni jedno. Pa ni djevojke za udaju, tvrde.

- To je za svadbu, to nije za djevojku. Djevojke se udaju iz ljubavi, one same biraju svojeg muža, i nisu tako jako mlade - tvrde uglas.

Je li za svadbu ili za djevojku - teško je reći. Iznosi koji se daju ipak su bitno veći nego što svadba košta i nesumnjivo je da mladenkina obitelj tim sredstvima rješava i dio svojih dugova ili drugih egzistencijalnih problema. Ipak su, tvrde, prosječne cijene svadbe nešto niže nego što je Bunjac ustvrdio - od 5000 do 10.000 kuna, iako priznaju da se, “ako je djevojka jako lijepa”, iznos zna popeti i do 20.000 kuna.

Svadba se održava u selu, uz puno alkohola. Takav se brak gotovo nikada ne ozakonjuje, odnosno ne sklapa se kod matičara, već “pod vrbom”, kako to kažu Romi Bajaši. Više je razloga za to, kažu nam upućeni. Prvo, jedan dio brakova ne bi se u trenutku sklapanja ni mogao sklopiti jer je mladenka premlada: prema Obiteljskom zakonu, osoba mlađa od 16 godina ne može ni iznimno sklopiti brak.

Što će ženi škola?

Drugi je razlog, kažu nam, spretno manevriranje kroz socijalni sustav. Kad službeno neudana majka rodi dijete, ona se vodi kao samohrana majka, a u tom su slučaju i naknade iz sustava socijalne skrbi veće. Otac djece, koji zapravo živi zajedno sa svojom obitelji, najčešće se vodi kao samostalno samačko kućanstvo, pa prima posebnu socijalnu pomoć za sebe.

Kad se udaju, djevojke praktički postaju suprugovo vlasništvo.

- Nevjerojatno je to gledati. Sjećam se učenika i učenice iz naselja koji su od prvog razreda bili zajedno u školi, kolege. Nakon 1. polugodišta osmog razreda su se oženili. Djevojka se više nikad nije pojavila na nastavi. Molio sam ga da dozvoli djevojci da završi još to jedno polugodište, radi se o par mjeseci, nudio sam mu da barem dođe položiti ispite. Nije bilo šanse. On jednostavno nije razumio što ja to tražim: pa ona je sad njegova žena, što će joj škola? - priča Marušić. To što je djevojka, kaže, bila bitno veći potencijal od dječaka, tek je argument koji je njemu bio neshvatljiv. On je muško.

- Romsko je društvo ekstremno patrijarhalno. Mogu reći da je život Romkinja iz pozicija neromkinja tragičan - kaže. Iznimno puno obiteljskog nasilja i alkohola, rađanje velikog broja djece, potpuna podčinjenost muškarcu njihova je svakodnevica.

Životni vijek Roma gotovo je 20-ak godina kraći od prosječnog životnog vijeka u Hrvatskoj, jedna od najstarijih osoba u naselju je 68-godišnja žena: ima devetero djece, 58 unučadi, praunučadi ne zna broj, ali zna da joj je najstarija praunuka, 17-godišnjakinja, trudna.

- Evo, star sam i bolestan čovjek - kaže za sebe Petrović, 52-godišnjak, dok nam u šetnji pokazuje brojne pse u naselju, o čijoj se sudbini ovih dana puno pisalo. Ministarstvo poljoprivrede stoga je osiguralo 4,5 milijuna kuna da se riješi taj problem.

- Treba to riješiti, naravno. Ali se pitam jesu li, kad su izdvajali novac za pse, ti što novac imaju, pomislili da bi pomoć jednog dana trebala i za ljude? - pita se.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo