NOVI NASLOVI

NOVA GENERACIJA HRVATSKIH FEMINISTKINJA: Objavljeno šest novih knjiga šest autorica koje su do 2018. radile na portalu Muf

    AUTOR:
    • Pavica Knezović Belan

  • OBJAVLJENO:
  • 25.04.2020. u 16:17

Jasna Jasna Žmak

Činjenica da je žena, Kolinda Grabar-Kitarović, bila na poziciji moći nije nam donijela nikakve feminističke pobjede, ni konkretne ni simboličke, zato što njena desna politika nikad nije imala veze s feminizmom, kaže Lana Pukanić

Muf je bio hrvatski feministički portal koji je postojao od 2014. do 2018. godine. Provokativnog naziva, zbog kojeg su pojedini konzervativci “padali u nesvijest”, osnovalo ga je nekoliko talentiranih autorica i feminističkih aktivistica, veći dio kojih je dolazio sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

To su bile Maša Grdešić, docentica na odsjeku Komparativne književnosti, za koju smo do tada već čuli zahvaljujući knjizi “Cosmopolitika. Kulturalni studiji, feminizam i ženski časopisi” (2013., Disput), zatim pjesnikinja i aktivistica Asja Bakić te Lana Pukanić i Barbara Pleić Tomić (obje anglistkinje i komparatistice). Muf se ugasio početkom 2018. kao jedna od prvih žrtava prestanka financiranja većine nezavisnih medija.

Ovog proljeća Fraktura je u biblioteci Platforma objavila niz feminističkih naslova: novo, prošireno izdanje nulte knjige ovdašnjeg feminističkog pokreta - “Smrtni grijesi feminizma - Ogledi o mudologiji” Slavenke Drakulić, prvotno objavljene 1984. godine, i šest novih knjiga Mufovih autorica, “Zamke pristojnosti - Eseji o feminizmu i popularnoj kulturi” Maše Grdešić, “One stvari - Eseji o ženskoj seksualnosti” Jasne Jasne Žmak, “Dođi, sjest ću ti na lice” Asje Bakić, “Tinejdžerice i drugi monstrumi”, Lane Pukanić, “Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu - Feministička čitanja ženske svakodnevice” Lee Horvat te “Mama kuha ručak, tata čita novine” Barbare Pleić Tomić.

I za veću kulturu od hrvatske ovako nešto bi bio važan događaj. Izdavanje knjiga je pratio i Frakturin književni festival održan početkom ožujka u Zagrebu pod nazivom “Feminizam je za sve”. A onda se dogodio lockdown uslijed pandemije koronavirusa i svi smo se prestali baviti civilnim temama. No, s druge strane, barem je meni to dalo priliku da se upustim u čitanje knjiga ovih autorica i razgovor s njima (putem maila, naravno, i sa svima osim s Asjom Bakić, koja nije reagirala na naš upit za sudjelovanje u ovom tematu).

Jasna Jasna Žmak

 

Damsko odustajanje

Na Mufu se raspravljalo o svakoj sezoni serije “Djevojke” Lene Dunham, o Nives Celzijus, Kolindi Grabar-Kitarović i Jeleni Veljači, o pornografiji i ljubavi prema njoj, o prijedlogu novog Obiteljskog zakona, o outanju i ženskoj masturbaciji, o Gilmoricama, o (ne)poželjnim konceptima majčinstva, o mizoginiji među domaćim rock kritičarima... Kad je Muf ugašen, meni se u tom trenutku, kao vjernoj čitateljici, njihovo odustajanje učinilo prebrzo. Iako je bilo vrlo damski. Ili da bolje kažem - posve frajerski?

“Ne mislim da smo odustale od Mufa, posebno ne olako”, kaže jedna od pokretačica i urednica portala Maša Grdešić i pojašnjava: “Kao neprofitni medij nismo dobile dovoljno sredstava da redovito isplaćujemo autorske honorare i zaposlimo barem jednu urednicu te Muf nažalost ni za koga od nas nije mogao postati stalni posao, a bio je puno više od hobija”.

Lana Pukanić

 

“Razlozi zatvaranja Mufa bili su ipak kompleksniji”, kaže Lana Pukanić, autorica nekih od najzanimljivijih tekstova objavljenih na Mufu, koja danas uređuje feministički portal Krilo. “Došlo je prvenstveno do internog zasićenja koje se činilo nepremostivim. Vjerovale smo da je bolje ugasiti sajt nego puštati da zamire”, kaže. A na moju opasku da zapravo preferiraju poziciju opskurnosti odgovara:

“Autsajderski položaj daje vam slobodu i kontrolu nad onime što radite, i neutralniji uvid. Može biti jako kreativan. No čini mi se da inzistiranje na njemu u nekoj točki postaje odbijanje da se sudjeluje, odbijanje odgovornosti za kolektiv. Ja volim osjećaj da sve gledam iz mračnog kuta prostorije, to mi je prirodno, ali mislim da je sljedeća lekcija mog života kako ne biti uvijek po strani. Ne veselim joj se”.

“Muf je bio jedna jako vrijedna, rijetka biljka na našim prostorima i meni je bila iznimna čast biti dio te priče”, govori Jasna Jasna Žmak, reći će mnogi jedna od najtalentiranijih hrvatskih dramaturginja, docentica na zagrebačkoj ADU i neustrašiva LGBTIQ aktivistica koja otvoreno govori o svom outanju te u svojoj knjizi “One stvari” s začuđujućom hrabrosti secira vlastita seksualna iskustva stavljajući ih u suvremeni teorijski kontekst. Dobiva se dojam kao da je veseli (a i uzbuđuje) ta vlastita izloženost ipak konzervativnom sudu javnosti?

“Mene veseli sloboda. Javno progovaranje o masturbaciji i nevinosti, outanju i homofobiji, i sve to iz osobne perspektive, za mene je bio čin oslobađanja i sloboda koju sam time stekla je neprocjenjiva. A perspektivu koju sugerirate, to da me uzbuđuje izlagati se konzervativnoj sredini, čitam kao nasljeđe patrijarhalnog pogleda koji svaku priču o seksualnosti automatski etiketira kao skandaloznu, odnosno svaku ženu koja otvoreno i bez srama priča o jebanju kao problematičnu.

Ali u mojem svijetu problem nisam ja, problem je šutljiva većina. I da, nimalo me ne uzbuđuje to što živim u zemlji u kojoj je ženama oduzeto pravo odlučivanja o vlastitim tijelima, ali mogućnost da dam svoj doprinos da ta zemlja postane drugačija, to me jako uzbuđuje, da”, odgovara na moje sugestivno pitanje Žmak.

Ženska seksualnost dugo je bila tabu tema, no zadnjih godina čak se i kod nas organiziraju radionice izrade modela klitorisa. Zanimalo me što Žmak misli o današnjim “propovjednicama” ženske seksualnosti kao što je Gwyneth Paltrow, koja je u svom serijalu na Netflixu ugostila seksualnu edukatoricu Betty Dodson, koju i ona spominje u jednom od svojih tekstova?

“Paltrow i Dodson primjer su neoliberalnog feminizma i obje zapravo zarađuju na tuđoj emancipaciji. Meni je osobno draža ona ranija Betty Dodson, koja je sedamdesetih po njujorškim stanovima organizirala feminističke radionice osnaživanja, a sve to da prije toga nije bilo potrebno iskeširati nekoliko tisuća dolara, koliko danas Dodson naplaćuje svoje seanse koje tako većini žena ostaju nedostupne.

I sama sam prošle godine u prostorima udruge K-zona na Trešnjevci organizirala sličan ciklus radionica pod nazivom Pussssy Talk, temeljenih na psihodrami, terapijskom pravcu za koji se trenutno educiram, a na radionici 3D printanja modela klitorisa koju spominjete, koju je organizirala udruga Domino, bila sam jedna od polaznica. Takve radionice vidim kao puno bitnije od ovih ‘propovjednica’ kojima je u prvom planu prodaja, a tek onda emancipacija. Spektakularnost feminizma za mene je u moći zajedništva, a ne u sjaju naslovnica”, kaže Žmak.

Kapitalističko posvajanje feminizma, koji emancipatorski pokret čini samo još jednom lukrativnom potrošačkom nišom, čini se kao jedna od danas dominantnih feminističkih tema.

“Mislim da je taj ‘kapitalistički’, liberalni feminizam samo jedna njegova inačica, iako sigurno medijski najvidljivija. I sasvim sigurno taj tip komercijalnog feminizma može velikom broju mladih cura i dečki poslužiti kao prva informacija o feminizmu. No, također je jasno da si danas feminizam više ne može priuštiti da ostane samo na sloganima. Ako neka zvijezda kaže da je feministkinja, danas će morati djelima stati iza svojih riječi.

S druge strane, feminizam koji je meni najvidljiviji preko interneta, društvenih mreža i literature koju pratim je kolektivni pokret posvećen razotkrivanju strukturnih nejednakosti i povezivanju različitih borbi - klasne, rasne, LGBTIQ, klimatske - te ga predvode uglavnom mladi ljudi”, kaže Grdešić, koja u svojoj knjizi vrlo fanovski piše i o Eleni Ferrante. Talijanska autorica jedna je od najvećih književnih fenomena današnjice. Je li na suprotstavljenom polu možda Knausgaard, pitam Grdešić?

“Moram priznati da me živcira sklonost medija da izdvajaju i suprotstavljaju Ferrante i Knausgaarda kao da je književnost konačna te se publika mora odlučiti samo za jedan roman. Mislim da je Ferrante donijela mudru odluku da piše pod pseudonimom u književnom kontekstu koji će iskoristiti svaki priliku da omalovaži rad autorica. To dobro pokazuje i primjer Knausgaardova uspjeha. Kad bi žena napisala roman od šest svezaka o bračnoj svakodnevici, djeci i mentalnoj bolesti, odmah bi završila u ladici ‘ženske proze’, napornog, samoživog i apolitičnog pisanja o samoj sebi.”

Tekst koji se mene najviše dojmio na Mufu objavljen je pod nazivom “Monstrumi” 2015. godine i u njemu se Lana Pukanić bavila tragičnim slučajem žene koja je u smrt sa sobom povela i vlastito dijete, bježeći od nasilnog partnera. (Namjerno se s djetetom u automobilu survala u rijeku, o čemu je danima raspravljala hrvatska javnost.)

Tu nam je Pukanić ispričala, meni do tada, priznajem, nepoznatu priču o drugoj ženi Teda Hughesa Assiji Wevill, koja je zbog fatalnog pjesnika također u smrt odvela i sebe i svoje dijete. Taj tekst se, među ostalima, nalazi i u knjizi Lane Pukanić “Tinejdžerke i drugi monstrumi”. To je recimo tip teksta koji po mom sudu, kao dugogodišnje urednice u mainstream medijima, nedostaje u javnom prostoru.

I zato pitam Pukanić - gdje je došlo do zastoja? Kod nas, staromodnih urednika koji nismo znali prepoznati pametne glasove nove generacije ili kod njih, koji možda preziru mainstream medije i misle da im internet pruža svu potrebnu slobodu (ali možda nedovoljnu vidljivost)?

“Mi smo uvijek imale namjeru stvoriti novi prostor za nove glasove. Dijelom zato što je jasno da u mainstream medijima nema mjesta za naš tip analize i eksperimenta, a ni politike, i jer smo se od početka postavile kritički prema njima, dijelom zato što smo htjele imati nešto što potpuno odgovara našoj viziji. Internet, osim toga, i jest javni prostor, i Muf je za svoju veličinu i kapacitete bio prilično čitan. Najvažnije od svega, uspio je osvojiti taj novi prostor i pogurati autorice i feministkinje koje se grade dalje u novim smjerovima.”

Jedan od njezinih tekstova koje pamtimo također je i fantastična usporedba dvije ženske pobjede koje su se dogodile 2015. godine, one Marijane Čvrljak u regionalnom Big Brotheru te Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima. I zato me zanimalo kakav bi bio njezin komentar na petogodišnji mandat hrvatske predsjednice i tretiranje njezine pojave i ponašanja u javnom prostoru?

“Ne jako originalan! Mandat je potvrdio sve zbog čega ne podržavamo liberalni feminizam - činjenica da je žena bila na poziciji moći nije nam donijela nikakve feminističke pobjede, ni konkretne ni simboličke, zato što njena desna politika nikad nije imala veze s feminizmom. To je, naravno, nije zaštitilo od mizoginije sa svih strana. Osobno mi je i dalje najzanimljivije predsjedničino opipljivo izražavanje ljubavi, ti njeni ljubavni ekscesi. Ako bih ikad opet pisala o KGK, pisala bih o svim njenim zagrljajima. Što je to točno bilo? I zašto su svi o tome imali toliko osjećaja?”

Barbara Pleić Tomić

 

Barbara Pleić Tomić u svojoj se knjizi “Mama kuha ručak, tata čita novine” bavi studijima majčinstva i dječjom i adolescentskom književnošću, kao i analizom celebrity reprezentacije roditeljstva. Pa tako u svojim tekstovima raspravlja o “dobroj majci” Jennifer Garner i “lošoj” Kim Kardashian, a dotiče se i domaćih protagonista javne roditeljske scene - Brune Šimleše, Nives Celzijus, bračnog para Rogoznica… Je li ikada imala feedback ljudi koje analizira? “Nije mi namjera kritizirati roditeljstvo osoba o kojima pišem niti me to zanima, već sam isključivo fokusirana na načine na koji oni u javnom prostoru oblikuju i prezentiraju svoj roditeljski identitet i pregovaraju s ‘pravilima žanra’ narativa ‘dobrog’ roditeljstva.

Sveprisutnost društvenih mreža omogućila nam je uvid u prostore privatnosti poznatih osoba, što je rezultiralo pomakom onoga što se ne tako davno smatralo dijelom obiteljske intime prema sferi javnosti. Štoviše, obiteljski se život i roditeljstvo aktivno koriste za kreiranje vlastitog brenda.

Maša Grdešić

 

Važno je ne smetnuti s uma da je to ‘privatno’ koje se dijeli uvijek izabrano s određenom namjerom, uređeno i prezentirano na određeni način, iz određenih razloga, čak i kada se radi o prividnim ‘nesavršenostima’ i predstavlja tek djelić življenog roditeljskog iskustva”, kaže Pleić Tomić, koja se na nekoliko mjesta u svojim tekstovima određuje i prema Jeleni Veljači. Na jednom mjestu tako kaže da je njezin majčinski narativ autentičan koliko i scenarij njezinih telenovela, no već u sljedećem tekstu naglašava da joj Veljača ipak nije antipatična.

“Jelena Veljača je rijetka feministkinja mlađe generacije koja djeluje u prostoru medijskog mainstreama, što ne možemo i ne trebamo olako odbaciti. Slažem li se uvijek sa svim njezinim stavovima? Ne, ali činjenica je da je Jelena Veljača svoju medijsku prisutnost odlučila iskoristiti za propitivanje brojnih tema koje je u našem društvu još uvijek nažalost teško progutati, kao i konkretan aktivistički angažman, i to treba cijeniti, bez obzira na možebitnu nesavršenost njezine feminističke optike”, objašnjava.

 

Supermarket, mjesto za izlazak

Lea Horvat od 2015. godine živi u Berlinu, gdje pohađa doktorski studij povijesti na Sveučilištu u Hamburgu istražujući kulturnu povijest kolektivnog stanovanja u Jugoslaviji. U njezinim “Nepraktičnim savjetima za kuću i okućnicu” između ostalog čitamo i o vezi arhitekture i feminizma, ali i o nevidljivosti žena u prvenstveno televizijskom gastrosvijetu. Rođena je 1990. i zanimalo me je što ju je privuklo temi stanovanja u državi koju ipak nije doživjela:

“Istražujem kako je tip stanovanja u naseljima višekatnica poput onih u Novom Zagrebu i Novom Beogradu oblikovao kulturu stanovanja, ali i kako se percepcija javnosti promijenila od prvih takvih projekata krajem 1950-ih do privatizacije u 1990-ima. Dok su razni preostaci socijalističkog režima kontinuirano napadani i devastirani, nitko nije ozbiljno predlagao uništavanje stambenog fonda nastalog u socijalizmu, već je on pragmatično i tiho priznat kao nešto vrijedno čuvanja.

Lea Horvat

 

Razmjeri tih zgrada i naselja čine ih doslovno najvećim materijalnim naslijeđem socijalizma i smatram da su ključni za razumijevanje doprinosa socijalističkog režima. Jugoslavija me počela zanimati jer mi je istovremeno jako blizu i jako daleko, crna rupa koju smo u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj nastavi povijesti jednostavno preskočili.

 

Što se više bavim socijalizmom, postaje očitije koliko sam dijete postsocijalizma s neugodnim potrošačkim navikama, socijalizirano u društvu u kojem je postalo nezamislivo dobiti ugovor na neograničeno, a kamoli stan preko poslodavca”, kaže Horvat, koja se u svojim esejističkim “efemernim spektaklima” bavi i iskustvom kupovanja u supermarketima, što se danas, posve neočekivano, vrlo aktualiziralo.

“Otkad je supermarket postao jedno od rijetkih mjesta za izlazak, puno je ljudi otkrilo novu-staru čar najnormalnije normalnosti, a čekanje u redu pomalo bizarno podsjeća na noćne klubove. Rodne razlike u snalaženju u supermarketu tragikomično su isplivale na površinu - najekstremnije u Maleziji, kad je tijekom lockdowna samo ‘glavi kuće’, odnosno muškarcu, bilo dopušteno odlaziti u supermarkete i muškarci, koji nisu razlikovali neke od osnovnih vrsta povrća, su nakupovali ogromne količine đumbira ili su dezorijentirano lutali među regalima ne znajući gdje što stoji.

Rad na blagajni, kao i drugi slabo plaćeni poslovi koje obavljaju uglavnom žene, odjednom se prepoznaje kao neophodan za funkcioniranje društva, doduše, ponajviše deklarativno”, objašnjava Horvat.

Izdvajamo