KLASA OPTIMIST

PIŠE ANTE TOMIĆ Četvorica hrvatskih generala koji su se pobunili protiv koncerta Lepe Brene zapravo su namrštena strašila

Tomislav Krišto / CROPIX

Lepa Brena

 

Četvorica hrvatskih generala pobunili su se protiv Lepe Brene. Zar to ne zvuči kao vic? Kad netko krene pričati da je umirovljene visoke časnike Hrvatske vojske naljutio zagrebački nastup jedne srpske pjevačice, refleksno ćete podignuti obrve i osmjehnuti se očekujući da je to jedna od onih šala u kojima Mujo ulovi zlatnu ribicu, zeko se napuši indijske konoplje, a plavuša pleše ispod semafora. Ovo je, međutim, istina. Zbilja se dogodilo, premda je gluplje od gotovo svega što su Mujo, Haso, zeko, mali Ivica, Cigo, Crnogorac, plavuša, policajac i svi drugi izmišljeni junaci viceva zajedno ikad napravili.

Čitajući ogorčeno pismo koje su javnosti uputili Ivan Tolj, Ivan Kapular, Marinko Krešić i Mile Ćuk, teško je ustvari shvatiti zašto su u posljednjem ratu naši pobijedili. Zagonetka je kako nam je to uspjelo. Ako su ovo bili naši najbolji borci, mnogostruko odlikovani najviši zapovjednici, jedva se možete zamisliti kakve su pameti bili oni ispod njih, pukovnici, potpukovnici, bojnici, satnici, natporučnici i vodnici, a da obične vojnike i ne spominjemo.

Sretna je okolnost da od ove četvorice čak trojica nisu bili vojnici u tradicionalnom smislu, muškarci prekaljeni u borbi, junaci koji bi se blatnjavog i krvavog lica s pištoljem u ruci uspravili iznad rova i promuklo pozvali na juriš, neustrašivo poveli svoje ljude u slavnu smrt pod neprijateljskim rafalima. Ćuk je kao Tuđmanov tjelohranitelj većinu vremena drijemao u naslonjaču ispred predsjednikova ureda, Krešić je bio zauzet političkim radom, dok je slabunjavi katolički pjesnik Tolj u zvanju glasnogovornika širio takozvanu istinu o Hrvatskoj.

Autobiografski zapisi Ivana Tolja iz 1991. godine, kad je s bombama u džepovima hodao noću po Saboru, više nekako pripadaju žanru humorističke, nego herojske proze. On, Krešić i Ćuk rat su uglavnom proveli na suhom i toplom, izvan dometa svega pješačkog i većine topničkog srpskog oružja, i zbog toga im dugujemo našu vječnu zahvalnost. Da su oni bili na terenu i zapovijedali jedinicama, rat bi vjerojatno do dana današnjeg još trajao, a nije isključeno ni da bi Srbi pobijedili.

No, vratimo se na Lepu Brenu i njezine nedavne nastupe u zagrebačkoj Areni. Najveći koncertni prostor u nas, koji većina pjevača ni napola ne bi mogla napuniti, velika zvijezda novokomponirane narodne muzike je dvaput uzastopno rasprodala. Pjevala je u dvije večeri pred više od trideset tisuća, izazivajući na trenutke potpuno raspamećenje u publici. Gotovo da biste pomislili da je posjetiteljima netko nešto stavio u piće ili pustio nekakav opaki nervni plin u klimatizaciju sportske dvorane. Kako inače objasniti činjenicu da je u zemlji, u kojoj je na posljednjem popisu bio tristo trideset jedan Jugoslaven, što čini beznačajnih nula cijelih nula nula sedam posto stanovništva, čak trideset tisuća naših ljudi, Hrvata i katolika, bez razlike, i ženskih i muških, uglas oduševljeno pjevalo: “Ja sam Jugoslovenka”.

Kako bilo i što god se dogodilo, bio je to ipak samo koncert, bezazleni večernji izlazak. Ako i ne volite Lepu Brenu i novokomponiranu narodnu muziku, narod se, sudeći po snimkama, odlično zabavljao. Bilo mu je lijepo, a znate kako su takvi lijepi trenuci rijetki u ovim ružnim vremenima. “Jugoslavenku” su, ne sumnjam, u Areni pjevali i mnogi glasači desnice, koji su sutradan ujutro bili u župnoj crkvi na misi. Bez krivnje, opušteno i nasmijano su se pjevačici pridružili u refrenu, ne kontajući da je to nekakav veleizdajnički čin, da bi nekakvo zlo moglo izaći iz domoljubne pjesme iz jednoga davnog vremena, jedne mrtve i zaboravljene zemlje.

Naposljetku, to je pjesma, a od pjesama nam, ako baš ne pozivaju na rasnu, vjersku ili nacionalnu nesnošljivost i nasilje, ako u njima nema ustaških pozdrava i stihova poput “Mene moja naučila strina, svim Srbima pička materina”, ne prijeti nikakva opasnost. Prepoznalo je to i naše zakonodavstvo. U Republici Hrvatskoj zajamčena je sloboda pjevanja čega god hoćete, i klapskih, i tamburaških, i starogradskih, i rokerskih, pa i, ako vam je volja, Brenine “Jugoslovenke”. Za to su se, majku mu, najbolji među nama borili, ili barem Ćuk, Krešić, Kapular i Tolj tvrde da su se borili, iako za to nema nikakvog dokaza, da nitko više ne završi u zatvoru, modar od batina, jer je nešto pogrešno pjevao, jer su ga dušmani prijavili da je večer prije u birtiji pijan tulio “Ustani, bane” i “Vilu Velebita”.

Pismo četvorice umirovljenih vojnih časnika upravo to čini, vraća nas u vrijeme otprije dvadeset pet, trideset godina. Pamtite svakako slavni govor Vlade Gotovca iz ljeta 1991. pred zgradom Komande Pete vojne oblasti kad je Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića nazvao generalskim strašilima. E, vidite, upravo su to postali Mile Ćuk, Marinko Krešić, Ivan Kapular, Ivan Tolj, namrštena generalska strašila. Predstavljaju se osloboditeljima, a mašu batinom i zazivaju diktaturu u kojoj će biti strogo propisano što se smije, a što ne smije pjevati.

Sretna je okolnost, rekao sam već, da oni nisu bili baš pravi generali, ozbiljni vojnici, već kancelarijski ćate, bezveznjaci za politički rad koji su postali ratni vojni invalidi kad su se ozlijedili klamericom. Slabunjavi katolički pjesnik meni je od njih četvorice najsmješniji. Da Ivan Tolj sjedne za stol nasuprot Lepoj Breni, dao bih se u šta god hoćete okladiti da bi mu stasita plava pjevačica iz Brčkog oborila ruku.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo