VIJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ Eto napokon dokaza da Crkva dijeli sudbinu hrvatskog naroda: Nekretninski krah biskupije priča je o 15 godina hrvatske politike

Zagreb, 290812.
Centar Cascade Prebendarski vrtovi, mjesecima je vec zatvoren. Jedino sto jos posluje je garaza te kafic Long Club na gornjoj etazi koji je preko ljeta bio zatvoren, a od iduceg tjedna ponovno pocinje sa poslom iako u ostatku centra nema struje.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / HANZA MEDIA

Crkva je ostala bez nekretnina i bez pedeset milijuna eura knjigovodstvene vrijednosti. A kao vidljivi trag te farse stoje tragovi u prostoru. Jedna zgrada popločana maton-pločicama, imitacija Renza Piana, koja je nekoć bila shopping-hub za zagrebačku visoku buržoaziju, da bi danas nastojala sebe rebrendirati u hotel

Jedna od učestalo ponavljanih fraza u našoj kulturi jest ona o crkvi kao instituciji koja je dijelila sudbinu hrvatskog naroda. Riječ je o frazi koja se izriče nerijetko, i obično ide pod ruku s nizom kičastih historiografskih prizora. Kad je čuje, čovjek zamišlja skromne popove glagoljaše kako u Roču ili Vrbniku šire slavensko bogoslužje. Zamišlja fratre iz samostana u bosanskih gorama kako održavaju vjeru daleko od aga i kadija u dolini. Zamišlja čovjek ličke i slavonske fratre s kremenjačom u ruci, ili pak svećenike iz cementnih socijalističkih kvartova koji u katakombama šire državotvorni duh u prkos nenarodnom režimu.

Kao i svi historiografski mitemi - dakle, kao i sve tisućljetne težnje, oružana bratstva naroda i narodnosti ili pak deklaracije o Domovinskom ratu - i ovaj mit u sebi nosi zrno istine. A opet, kao i svi historiografski mitovi, i ovaj je dakako selektivan. Mit o “crkvi koja je uz narod” šutke će i uz obazrivi nehaj prijeći preko činjenica koje tom mitu ne idu u prilog, od uloge crkve u slamanju seljačkih i pučkih buna, do njenog porobljivačkog feudalnog statusa, pa do ideološke, propagandne i operativne uloge koju je katolicizam imao u ustaškoj verziji nacizma.

Postoje - međutim - situacije u kojima se doista može reći da je crkva podijelila sudbinu svog naroda. A jedna od takvih situacija je upravo ona kojoj svjedočimo posljednjih dana. Hrvatska crkva - odnosno njena najveća i najbogatija biskupija - nikad nije više sličila Hrvatskoj nego što sliči početkom 2018. Kao i Hrvatska, i crkva se, naime, ovih dana probudila i shvatila da je spiskala enormne i prevrijedne prostorne resurse. Shvatila je da je usput pogubila i jako veliki novac. Shvatila je da je tih pedeset milijuna eura nestalo zato što su nad tim novcem bdjeli nebudni i krivo izabrani pastiri. Crkveni je vrh, na koncu, shvatio i zašto se sve to skupa dogodilo: da se dogodilo, naime, jer ih je previše opio obećavajući vonj nekretninskog biznisa. Kad čovjek poreda taj niz očaravajućih činjenica, ne preostaje mu ništa drugo nego udivljeno priznati. Doista - crkva zbilja dijeli sudbinu hrvatskog naroda.

Jer, priča o nekretninskom krahu koji je doživjela Zagrebačka nadbiskupija u vrijeme marnog službovanja prebendara Mije Gabrića doista nije ništa drugo doli priča o petnaest godina hrvatske politike, hrvatske ekonomije i hrvatske ideologije. Ta priča - kao i sve naše priče - počinje devedesetih godina, kad je crkva darežljivo nagrađivana miljenica novog sustava, i kad joj novi sustav širokogrudno ide na ruku u povratu tisuća kvadrata zemlje stečene u feudalizmu. Od Istre do krajnjeg istoka, crkva će u tom razdoblju postati nanovo sretni vlasnik tisuća kvadrata oranica, šuma i zgrada, gradskih parkova, prometnica i zemljišta ispod stambenih solitera.

U trenutku kad je dobila u posjed svu tu imovinu, crkva je - kako se tada u mladokapitalističkoj ognjici govorilo - pokušala “aktivirati resurse”. A za tu “aktivaciju resursa” Zagrebačka nadbiskupija zadužila je crkveno tijelo koje upravo zbog takvih poslova i postoji, tijelo zbog kojeg bi do pred koji tjedan prebirali po Bratoljubu Klaiću, a danas svaki prosječni kavanski mudrijaš zna da se ono zove Zbor prebendara. U taj Zbor prebendara zagrebački je nadbiskup imenovao družinu vremešnih i uglednih svećenika među kojima je najugledniji bio uvaženi teolog, autor desetine knjiga i ekspert za pravoslavni ekumenizam, dr. Juraj Kolarić. Tom uvaženom društvu Bozanić je na čelo stavio bivšeg pop-bubnjara i novinara katoličkih listova, čovjeka koji je - ako je po fotografijama i novinskim člancima suditi - plijenio glagoljivim šarmom i osmijehom američkog trgovca polovnim automobilima. Ime tog čovjeka bilo je Mijo Gabrić.

Ono što će se potom dogoditi danas znamo svi. Zbor prebendara prvo se upustio u poduzetnički pothvat s bivšim švercerom oružja, generalom Vladimirom Zagorcem. Prebendari su “aktivirali resurse” tako što su bivšem pomoćniku ministra iz Tuđmanove ere dopustili da diže hipoteke na crkvenom zemljištu. Rezultat tog osebujnog, mafijaško-biskupijskog “joint venturea” bit će trgovački centar Cascade na Novoj Vesi, šoping-centar koji se zlosretno otvorio točno u žiži krize (2007.), da bi potom strelovito propao, bio zatvoren, a sama je tvrtka otišla u stečaj odnijevši sa sobom u stečajni slivnik i crkvene milijune. Sličan će se scenarij ponoviti s projektom stambenih vila Gorice u zagrebačkoj četvrti Remete gdje su investitori ponovo dizali hipoteke na crkvenom zemljištu, a potom ponovo bankrotirali usisavajući u bezdan ovrhe bivše crkvene nekretnine. Kad se podvuče crta, vele oni koji su zbrojili, crkva je na tim nekretninskim akrobacijama izgubila 50 milijuna eura.

Koliko je u tim real-estate akrobacijama bilo - vjerskim rječnikom sročeno - grijeha djelom, a koliko grijeha propustom? Upućeniji u aferu s tim u vezi nemaju jednoznačno mišljenje. Također, nije jasno je li odgovornost Mije Gabrića samo zapovjedna, ili ipak i kaznena. Ono što jest nepobitno jest to da su se u raznim fazama stečajne agonije kao kupci i partneri posrnulih nekretnina i firmi pojavljivale tvrtke tipično živopisnih, tranzicijskih naziva iz Dana Browna (Museum antemurale, In principio i Illuminatio, ej?) koje su bile registrirane u Gabrićevoj kaptolskoj kuriji, a Gabrić im je sam bio osoba ovlaštena za zastupanje. Je li - dakle - Mijo Gabrić bio tek nestašni svećenik koji se malo preozbiljno zaigrao monopoli tuđim novcem, vjerujući da iz tople sigurnosti kurije može glumiti kapitalista? Ili je pak riječ o crkvenoj verziji Mile Minderbindera, lika iz Hellerove “Kvake 22”, tipa kojem su odora, patriotizam i rat tek koprena za poslovne kombinacije i profiterstvo? Ne znamo, i nećemo ni znati dok stvar ne dođe (ako dođe) do suda. Zasad se tek možemo jetko zabavljati Gabrićevom kaznom. Osim što je dobio pet godina zabrane javnog istupanja, Gabrić će - naime - morati ići trideset dana na duhovne vježbe te do daljnjega postiti utorkom i petkom. Kad čovjek čita o toj osebujnoj pokori, može tek zamišljati kako bi to izgledalo da se taj penološki model primijeni i šire u hrvatskom društvu. Zamišljam prizor Polančeca i Sanadera kako mrmljaju na duhovnim vježbama, Čobankovića koji utorkom mora jesti čimulice i cikoriju, ili Nadana koji po kazni mora postiti petkom.

I eto nas, na koncu priče, tu smo gdje smo. Prebendari su smijenjeni, ime im se koji tjedan uz bruku vuklo po novinama, a Mijo Gabrić je dobio novi dijetni program. Crkva je ostala bez nekretnina i bez pedeset milijuna eura knjigovodstvene vrijednosti. A kao vidljivi trag te farse stoje tragovi u prostoru. Jedna zgrada popločana maton-pločicama, imitacija Renza Piana, koja je nekoć bila shopping-hub za zagrebačku visoku buržoaziju, da bi danas nastojala sebe rebrendirati u hotel. Potom, niz vila uz podsljemensku cestu, kuća za mladu i bogatu društvenu elitu, čardaka koji sad stoje nedovršeni, a uokolo njih su iskopana zemlja, zaboravljena mehanizacija i narančasta mrežasta ograda. Neka nova, bogata i uspješna elita trebala je tu - na prebendarskoj zemlji - stanovati, kupovati, provoditi slobodno vrijeme i navečer otići na japanski sashimi. Umjesto tog obećanja glamura i uspjeha dobili smo ono što smo dobili: zaplijenjene nekretnine, dugove, propale projekte, stečajeve i otvorena gradilišta.

Slučaj prebendarskog monopolija spada, naravno, u one afere koje su dušu dale da u lijevoj i liberalnoj javnosti pobude osjećanje moralne panike. Slučaj će - ne bez razloga - ponovo javnost prisjetiti da je ustanova koja je tako spiskala stotine milijuna i dalje na državnoj kasni, da nije dužna plaćati PDV, da nije dužna podnositi financijske izvještaje te da sama nerijetko drugima soli pamet oko ekonomskih i socijalnih pitanja. Afera prebendara još će jednom potaknuti crkvi nesklonu javnost da se prisjeti koliko je crkva u Hrvatskoj privilegirana i na pijedestalu.

No, u ovoj priči čini mi se zanimljivijim ne to po čemu je crkva odjelita i izdvojena, nego ono po čemu je ona nažalost - ista kao društvo u kojem živi. Jer, slučaj prebendarskog monopolija i nije ništa drugo nego case study petnaest godina hrvatske ekonomije i politike. I zagrebačka se nadbiskupija, baš kao i naša republika na Jadranu, početkom 2000-ih probudila ugodno iznenađena činjenicom da su joj u ruke pale nekretnine koje su iz misterioznih razloga (čitaj: rentne pozicije) najednom postale nezdravo vrijedne. I nadbiskupija, kao i Hrvatska, nije baš najmudrije birala ljude kojima će povjeriti svoje resurse. I ona se, kao Hrvatska, počela igrati monopolija vjerujući da je nebo granica, da će ljudi samo više trošiti, više kupovati, više dizati kredite, da će cijene samo rasti i da “svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo”, kako bi to sročio Sidran. A onda se dogodilo da se to - nije dogodilo. I eto nas gdje smo. Prostor je ošo - jer, prostor se uvijek troši jednokratno. Novac je nestao. Ostali su dugovi, ovrhe, propali projekti i zdanja u visokom rohbau.

A kad to čovjek vidi, ne može doli priznati. Nema što, stvar je nepobitna: crkva je uvijek dijelila hrvatsku sudbinu.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo