'NEVJEROJATNO'

POGLEDALI SMO NETFLIXOVU MINI SERIJU, SNIMLJENU PO ISTINITOM DOGAĐAJU, KOJA JE OSVOJILA PUBLIKU Jesmo li dobili prvu feminističku krimi seriju?

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 26.10.2019. u 20:36

Sjajna serija o silovanju, okrutnom sustavu i žrtvi čiji se život raspada, a da nikoga za nju nije briga

Marie Adler nije se mogla pohvaliti sretnim djetinjstvom, a kamoli tinejdžerskim godinama. Odrasla bez roditelja, šutirana iz jedne u drugu zamjensku obitelj, često i zlostavljana, djevojka je dobila apartman u zajednici za rizičnu mladež. Jedne noći probudila se od neugode, nad nju se nadvio maskirani neznanac, zaprijetio joj da šuti, silovao ju je i neprestano snimao, a na odlasku poručio da će, ako slučaj prijavi policiji, fotografije završiti na internetu.

Tako počinje mini-serija od osam epizoda “Nevjerojatno”, koju možete pogledati na Netflixu. Snimljena je po istinitom događaju koji su istražili novinari Ken Armstrong i T. Christian Miller. Svoj rad nazvan “Nevjerojatna priča o silovanju” objavili su 2015. na portalima koji se bave kriminalnim i inim slučajevima i za njega dobili Pulitzerovu nagradu.

Njihov tekst privukao je eminentne filmaše i književnike, od Susannah Grant (nominirana za Oscara za scenarij “Erin Brockovich”) do Michaela Chabona (scenarist “Spider-Mana 2” i “Zlatnih dečki”), koji nisu baš bili sigurni kako događaje koje oni opisuju pretvoriti u fikciju. Razmišljali su i o filmu, da bi se naposljetku odlučili za mini seriju i angažirali odlične redatelje - Lisu Cholodenko (njezin “Djeca su u redu” nominiran je za četiri Oscara) i Michaela Dinnera (serija “Pravednik”), dok je Grantica potpisala zadnje tri epizode.

Netflix je odmah zagrizao, no treba napomenuti da se sve to odigravalo prije rasplamsavanja pokreta #Me Too. Kad je produkcija počela i medije su zapljusnuli dotad neprijavljeni slučajevi silovanja, Susannah Grant, koja je figurirala kao “showrunner” mini serije, upozorila je kolege iz producentske, scenarističke i redateljske ekipe da se čuvaju prigodnosti. Ako naprave dobar proizvod, publicitet oko #Me Too će im samo koristiti, ali bilo bi pogrešno da se samo na to oslone.

Kronika silovanja

Što je tako nevjerojatno u kronici silovanja Marie Adler (ime je, naravno, izmišljeno, ali prava žrtva surađivala je na projektu, kao i s novinarima koji su objavili nagrađeni članak)? To što se djevojka (nju izvrsno glumi Kaitlyn Dever) ipak obratila policiji, tamo su je satima vrlo neugodno “rešetala” dva detektiva, u bolnici je bilo još gore, tako da više nije znala što je kome rekla. Iz zamjenskih obitelji upozorili su policijske detektive da je Marie sklona izmišljanju kako bi privukla pažnju jer se stalno osjećala zanemarenom, oni su je pritisnuli s nelogičnostima u njezinim iskazima, da bi djevojka naposljetku bila prisiljena priznati da se silovanje uopće nije dogodilo.

Zbog toga su je u medijima proglasili lažljivicom, na poslu u robnoj kući premjestili su je u lošiji odjel kako ne bi imala kontakta s mušterijama, a naposljetku i otpustili. Još gore, policija je protiv nje podigla tužbu zato što je njezinim službenicima oduzimala dragocjeno vrijeme, izbjegla je kaznu zatvora, ali je morala platiti 500 dolara i sudjelovati na odvojenim i grupnim terapijama. Bilo je to u kolovozu 2008. u mjestu Lynnwood u državi Washington.

 

Tri godine kasnije u mjestu Golden u Coloradu policajku Karen Duvall (ime lika je izmišljeno, glumi je Merritt Wever, dvostruka dobitnica nagrade Emmy za sporedne uloge u seriji “Sestra Jackie” i mini seriji “Bezbožni”) zapao je slučaj silovanja punačke Amber (Danielle Macdonald iz komedije “Bucka”). I nju je u noći zaskočio neznanac, koji joj je ušetao u stan zahvaljujući njezinoj nesmotrenosti, mučenje je trajalo puna četiri sata, no ovo je po svemu bio pravi profesionalac. I on je koristio fotoaparat, prijetio da će snimke završiti na internetu, no bez obzira ne to koliko je bila preplašena, mlada žena nastojala ga je opustiti i štošta doznala, pa i to da govori nekoliko jezika.

Po tome što je pazio da ne ostavi ni najmanji trag po kojem bi policija otkrila njegov DNK (čak je pobrao njezine plahte i natjerao je da se tušira pola sata, nakon čega je nestao), shvatila je da je to već i prije radio i da će nastaviti vrebati nezaštićene žene. Odmah uočavamo veliku razliku u tome kako Karen Duvall pristupa žrtvi silovanja, nastoji joj biti potpora, priprema je kako će se prema njoj odnositi u bolnici i na drugim ispitivanjima, dok su se policajci u Lynnwoodu ponašali kao neugodni inkvizitori. Iz toga se lako da zaključiti zašto velik broj žena ne prijavljuje da su silovane, budući da su policajci poput onih koji su ispitivali Marie Adler u većini.

Bez nastavka

Suprug, koji radi za policiju u Westminsteru, također u Coloradu, upozorava Karen da je sličan slučaj silovanja prijavljen i u njegovoj postaji te da kontaktira policajku Grace Rasmussen (Toni Collette ne treba posebno predstavljati, nominirana je za Oscara za “Šesto čulo” i dobila je Zlatni globus i nagradu Emmy za seriju “Sjedinjene države Tare”). Dvije žene ne uspostavljaju odmah prisan odnos, njihov odnos prema poslu je jako različit, Karen je predana vjernica, a Grace ne polaže puno na religiju, međutim, obje puno bolje razumiju u kakvoj su situaciji žrtve silovanja od svojih muških kolega. Kako je moguće da nijedna od njih nije znala da se bave vrlo sličnim slučajevima?

Ponajprije stoga što policijski službenici u različitim okruzima ne razmjenjuju informacije, tek jedan od apsurda koji bi se mogao podvesti pod naslov “Nevjerojatno”, a to pak koristi serijski silovatelj jer nikad ne napada dvaput u istom okrugu. Tko je on? Karen i Grace mogle bi se zakleti da je u pitanju policajac - metodičan je, zna da na mjestu zločina ne smije ostaviti ništa po čemu bi ga identificirali - ili možda vojnik, koji je također svjestan kako policija funkcionira i u pravilu vlada stranim jezicima.

“Nevjerojatno” nije serija o superpolicajkama, nego o ženama koje znaju i pogriješiti, imaju veliku podršku svojih muževa (ti ih mijenjaju u kućnim poslovima i brizi o djeci), a u njihovim timovima često oni najmanje iskusni znaju ukazati na pravi trag jer su neiskvareni policijskom rutinom. Već je snimljeno puno serija u kojima su u središtu radnje policajke, američka “Cagney i Lacey” oponašala je slične teme s muškarcima (autorice su joj bile Barbara Avedon i Barbara Corday), s puno akcije i napetih situacija, a britanska serija “Sretna dolina”, koliko god bila izvrsna, mnoge je odbijala svojim naturalizmom. U odnosu na njih, “Nevjerojatno” se odlikuje gotovo običnom radnjom, policijski posao ne doima se kao posebno uzbudljiv, a činjenica da morate ostati u uredu do kasno u noć kako bi prelistali na stotine spisa nisu baš reklama tom pozivu.

Netflix je postavio seriju na svoju platformu sredinom rujna i otad “Nevjerojatno” stječe sve više pristalica. Neke od kritika naglašavaju kako je to izrazito feministička serija, s čime se možda njezini tvorci ne bi složili, no mora se priznati da je puno toga u njoj drukčije nego u serijama koje se bave silovanjima. Kao prvo, zločin se uopće ne prikazuje, samo u flashbackovima koji naviru u sjećanje mladoj Marie, međutim, oni su tako kratki da nikad nismo sigurni je li to njezino zamišljanje ili se nešto takvo uistinu dogodilo. Već samim time što su izostali eksploatacijski prizori silovanja, “Nevjerojatno” se izdvaja od desetina drugih proizvoda.

Susannah Grant smatra da “Nevjerojatno” neće imati nastavaka, da je priča završena, no gledanost mini serije je izvrsna, oko 30 milijuna gledatelja, a Toni Collette i Merritt Wever izvrstan su par koji bi mogao figurirati još u nekolicini podjednako ozbiljnih policijskih priča. Bar zbog njih isplatilo bi se nastaviti putem koji je utrla ova mini serija.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo