U nedjelju 21. srpnja održavaju se prijevremeni parlamentarni izbori u Ukrajini. Fenomen Ukrajine se nastavlja.
Izbori će, kako stvari stoje, nastaviti “seriju” drastičnih epohalnih, čini se, promjena koje će stubokom promijeniti političku scenu te ratom, okupacijom, korupcijom i beznađem izmučene zemlje.
Naime, nakon što je prije koji mjesec na čelo države došao glumac i stand up komičar Vladimir/Volodimir Zelenski, sada će u Vrhovnu Radu ući i zastupnici njegove stranke Sluga naroda (prema njegovom iznimno popularnom sitcomu u kojem glumi običnog čovjeka, srednjoškolskog profesora koji postaje “slučajni predsjednik”), od kojih, (a to je bio i uvjet) nitko (barem ne velika većina) do sada nije bila u politici.
Prema svim anketama, stranka će premoćno dobiti izbore. Prema zadnjem istraživanju, četiri dana prije izbora, dobiva 42,5 posto, a neki tvrde da će biti na granici 50 posto. No, to nije sve. Antiestablišmentski pokret koji je zahvatio Ukrajinu iznjedrio je još jednog netipičnog predstavnika - stranka Glas (Golos) popularnog sredovječnog rockera Svjatoslava Vakarčuka (frontman grupe Okean Eljzi) dobiva oko 7 posto te će te dvije antisistemske stranke najvjerojatnije koalirati pa će Ukrajina potpuno biti u rukama “estradnih političara” koje su dešperatni i izgubljeni Ukrajinci izbacili na površinu, jer su potpuno izgubili nadu tražeći očajnički, ali još neizvjesni, put ka spasu.
Stranke starog sustava Batkivščina vječne ukrajinske Željezne lady Julije Timošenko i Europska solidarnost dosadašnjeg predsjednika Petra Porošenka na granici su od oko 8 do 10 posto. No, osim stranke Vladimira Zelenskog, veliki uspjeh, čini se, očekuje i otvoreno prorusku stranku Oporbena platforma - Za život, samozatajnog krsnog kuma Putinove kćeri Viktora Medvedčuka te proruskog predsjedničkog kandidata Jutrija Bojka, koji je dobio u prvom krugu više od deset posto glasova i bio četvrti. Bojko je i formalni šef Platforme.
Politički osjećaji
Stranka je nastala na ostacima i ruševinama Stranke regija, odbjeglog predsjednika Viktora Janukoviča. Naime, Platforma prema anketama dobiva oko 15 posto glasova, a pretpostavlja se da bi mogli dobiti još dodatnih 5 - 6 posto, s obzirom na to da dobar dio proruski orijentiranih Ukrajinaca, ipak zbog opće atmosfere (više od 70 posto Ukrajinaca Ruse smatra agresorima i neprijateljima) nerado javno iskazuje takve svoje političke osjećaje. Tako bi se ovo ljeto u potpunosti politička pozornica Ukrajine mogla izmijeniti.
Dakle, u vrh države dolaze posve novi sloj ukrajinskog i društva i politike, a uz njih vrlo dobro organiziran, iz Moskve vođen, gotovo na ilegalnim i izvanrednim uvjetima produciran proruski sektor. U Moskvi su shvatili dvije stvari - sada kada dolazi do lomova u političkom establišmentu Ukrajine, a pozicija Rusije u Ukrajini sve lošije stoji i ukrajinski se brod sve više udaljava od ruske luke, ploveći u zagrljaj političko-ideološkog neprijatelja NATO-a, zadnji je čas da se nešto učini i pokušava spasiti što se spasiti dade, prije nego Ukrajina zauvijek otplovi ili se krene u neke nepopularne ekstremne i rizične opcije s neizvjesnim krajem.
Kremlj je krenuo i s još jednom akcijom - dijele ruska državljanstva građanima odmetnutih ukrajinskih paradržavnih tvorevina Lugansk i Donjeck, kao što su ruskom putovnicama opskrbili građane gruzijskih separatističkih pokrajina Abhazije i Južne Osetije, a sada idu dalje i olakšavaju dobivanje ruskog državljanstva za sve Ukrajince koji to žele. Osim toga, ljuti su što na ukrajinskim izborima ne mogu glasovati Ukrajinci iz Rusije, kojih je navodno čak pet do šest milijuna. No, kako bilo, Moskva će imati značajniji udio na ukrajinskoj političkoj sceni, što situaciju u toj državi čini još kompliciranijom i turbulentnijom. Možda 20 posto Vrhovne Rade koju bi kontrolirao Kremlj nije nešto, ali je - prvo zalog za budućnost i znak da nije sve izgubljeno te ipak dovoljno važno mjesto s kojeg se mogu čuti i alternativne političke poruke, ali i pozicija da se možda može blokirati neki zakon ili makar artikulirati određeno nezadovoljstvo.
Zato je Moskva odlučila otvorenije pristupiti ovim izborima te je ujedinila nekoliko proruskih opcija u jedno i to pod kapom Medvedčuka. Name, proruski kandidati, njih trojica, na predsjedničkim izborima zajedno su dobili nešto oko 20 posto glasova i u Moskvi su jednostavnom aritmetikom zbrojili i zaključili da bi samo jedan njihov kandidat ušao u drugi krug. Stoga su se prihvatili ovih izbora i zaključili - jedna lista oko koje će se okupiti svi “naši”. Kremlj je sve nestrpljiviji s ukrajinskom političkom scenom, koju naziva nacionalističkom, nerazumnom, antiruskom, pogotovo kada se drznu reći da je Krim ukrajinski i da žele u NATO. To ih potpuno izbaci iz takta te smatraju da su svi proukrajinski političari antiruski, osim Medvedčuka. Rusija šalje poruku ne samo “svojoj koloni” u Ukrajini, nego svima kojima je dosta rata, političke kleptokracije i pauperizacije društva - da samo “mir s Rusima” može donijeti pravi mir.
Odnosi s Rusijom
Rusija se otvoreno deklarirala, kada su pred predsjedničke izbore premijer Dmitrij Medvedev i šef Gazproma Aleksej Miler primili Medvedčuka i Bojka u Kremlju, pokazujući time - evo, Medvedčuk je umjereni političar s kojim možemo razgovarati i dati ustupke. Miler nije bio za ništa na tom sastanku - on je obećao da bi Gazprom opet mogao davati Ukrajincima plin povoljno i smanjiti cijenu za kućanstva za trećinu, ali skinuti sankcije s ukrajinskih tvrtki koje posluju s Rusijom. Dakle, Medvedčuk je onaj koji može izgladiti odnose s Rusijom, ali pitanje je koliko to više može imati efikasnog utjecaja na Kijev i njihovu poziciju prema Rusiji.
Naime, Rusi isto tako ne žele dati “ustupke”, a da im to na kraju ne da očekivane rezultate. No, neki preduvjeti su potrebni. Medvedčuk je dugo bio igrač iz drugog plana. Nije se puno izlagao, ali očito su u Kremlju zaključili da je došlo vrijeme da se i on mora isturiti jer vrijeme curi. Zanimljivo da je Medvedčuk - jedini ukrajinski (ako je ukrajinski u onom smislu u kojem većina Ukrajinaca misli da bi ukrajinski političari trebali biti) političar koji bez bijesa Moskve kaže (navodno i samom Putinu), kako barem sam kaže, da je Krim ukrajinski. Dojam je da je Medvedčuk političar kojem su u Kremlju sva vrata otvorena i on je, ako ne čovjek spasitelj, makar figura bez koje Vladimir Zelenski neće moći izgladiti odnose s Rusima.
On je važan igrač u tom pravcu, smatraju u Kremlju. I sve će učiniti da pokažu kako je Medvedčuk ta karika koja nedostaje i za kojom Kijev, koliko god im to bilo odiozno, moraju posegnuti. Ukrajinski politolog Mihail Pogrebenski smatra kako je Medvedčuk političar kojeg trebaju i Moskva i Kijev te dase Rusija mora držati njega, jer drugog nikog nema, a i Zelenski će jednom morati za njih posegnuti. No, koliko je to sada Ukrajincima više važno? Oni žele u NATO i EU, pa što košta. No, Moskva daje određeni “suport” Medvedčuku jer misli da bi osim njegova stabilnog biračkog tijela mogao privući i dio onih koji se kolebaju.
Kako kaže Konstantin Kosačov, predsjednik vanjskopolitičkog odbora ruske Dume - Medvedčuk i Platforma su dugoročni projekt opsluživanja ruskih interesa u Ukrajini. Naime, Medvedčuk se u travnju susreo i s predsjednikom Putinom kako bi dogovorio oslobađanje 26 ukrajinskim mornara, zarobljenih nedaleko od Krima u studenom prošle godine, ali čini se da taj jaki izborni adut ipak neće biti realiziran. Medvedčuk želi izravne pregovore s predstavnicima pobunjenih tvorevina te se i našao s njima. Iznio je plan federalizacije Ukrajine, na što su u Kijevu alergični.
No, bez obzira na to, Medvedčuk u Ukrajini ima status izdajnika i petokolonaša, a državno tužiteljstvo je baš u vezi s tim podiglo i optužni prijedlog. On jest figura koju većina Ukrajinaca odbija i smatra Putinovom marionetom, ali je neprikosnoveni vođa, one tihe, gotovo ilegalne, ali ipak ne tako malobrojne (oko četvrtine stanovništva) manjine okrenute licem prema Moskvi, bez obzira na Krim, Donbas i ostale stvari. Naime, dok je dijelu neutralnih Ukrajinaca Krim bio “inicijalna kapisla” da se okrenu ukrajinskima tendencijama, onom drugom dijelu “jasno je” i prihvaćaju rusko objašnjenje da bi Krim i dalje bio ukrajinski da se nisu okrenuli protiv majčice Rusije.