BOJAN BUGARIČ - INTERVJU

Populizam je odgovor na podbačaj politika lijevog centra, danas smo na točki gdje se odlučuje o Europi mira i prosperiteta ili Europi nasilja i rata

arhivksa fotografija
Slovenija, Ljubljana.
Bojan Bugaric, profesor na Pravnom fakultetu. Foto: Jure Erzen / Delo / CROPIX
Jure Erzen / Delo / CROPIX / CROPIX

Bojan Bugarič

Danas smo na točki gdje se odlučuje o Europi mira i prosperiteta ili Europi nasilja i rata. Ne moramo  uništiti EU da bismo gradili novu Europu

Francuski ekonomist Thomas Piketty, poznat po hit-knjizi “Kapital u 21. stoljeću”, i skupina suradnika nedavno su objavili “Manifest za demokratizaciju Europe” (nalazi se na www.tdem.eu), što je njihov poziv na duboku transformaciju europskih institucija i politike. Među potpisnicima je naveden niz uglednih znanstvenika i političara, a jedan od njih je Bojan Bugarič, profesor prava na Sveučilištu u Sheffieldu gdje predaje pravo EU te ustavno i javno pravo, a drži i seminar o populizmu i demokraciji.

Vrlo angažiran intelektualac, Bugarič je bio među slovenskim pregovaračima za ulazak u Europsku uniju, kao i državni tajnik u slovenskoj vladi početkom 2000-ih. Gostovao je od tada kao profesor na nekoliko sveučilišta u Europi i SAD-u, objavio brojne članke, a Američko društvo za komparativno pravo njegov je rad o krizi ustavne demokracije u postkomunističkoj Europi uvrstilo među nekoliko najboljih u 2014. godini.

Zašto je potpisao “Manifest za spas Europe od sebe same”, kako je opisan u Pikettyjevu tekstu u Guardianu? Bugarič odgovara da je to poticaj za promjene koje su nužne ako ne želimo da Europska unija propadne. “Prepustimo li je populistima”, kaže, “Europe za pet do 10 godina neće biti”. Manifest identificira glavna pitanja na koja Unija mora odgovoriti, nabraja, od porasta nejednakosti u članicama, do kombinacije kriza - krize eura, migrantske krize, krize vladavine prave u Mađarskoj i Poljskoj...

Sam Piketty poručuje da je Europa “uhvaćena” između pokreta čiji su programi ograničeni na hvatanje stranaca i izbjeglica te, s druge strane, onih koji tvrde da su Europljani, ali zapravo smatraju da je “tvrdokorni liberalizam i širenje tržišnog natjecanja dovoljno za definiranje političkog pokreta”. Europi danas nedostaje, tvrdi, socijalna ambicija. Manifest pak počinje riječima koje asociraju na prve rečenice američkog Ustava, “Mi, europski građani, iz različitih zemalja…”

Koje konkretne prijedloge donosi Manifest?

- Izdvojio bih dva. Prvi se tiče drukčijeg europskog proračuna koji bi praktično pokazao novi oblik solidarnosti za malog čovjeka koji dosad nije bio u prvom planu politike europske integracije. Ona je više koristila velikim, mobilnim međunarodnim korporacijama i kućanstvima s visokim dohocima i imovinom. Novi proračun bi se financirao iz poreza na najviše plaće, one veće od 200 tisuća eura godišnje, na bogatstvo veće od milijun eura, na CO2 emisije i od poreza koje bi plaćale korporacije. Proračun bi bio u visini četiri posto europskog BDP-a, što je oko 800 milijardi eura. Taj bi se novac uglavnom trošio za smanjenje razlika unutar država članica EU, ne između samih država članica.

Primarno bi se upotrijebio za stimuliranje inovacija te istraživanja i razvoja, čime bi se pomoglo gospodarski rast i nova radna mjesta. Velik dio bi se dodijelio zelenoj tehnologiji. Također, veliki dio bi se vratio državama članicama, da ga upotrijebe kako same smatraju da je najbolje za njihov razvoj. Tu se vidi da Manifest eksplicitno ne želi EU kao oblik tzv. transferne unije, gdje najbogatije države pomažu manje razvijenima. Europska unija bi se mogla ponovno približiti običnom čovjeku bazirajući se na pravoj, europskoj solidarnosti, gdje bi se koristi od globalizacije redistribuirale od onih koji naviše profitiraju od nje prema financiranju javnih dobara. Manifest predviđa također i osnivanje Europske parlamentarne skupštine, gdje bi se odlučivalo o proračunu i financijskim pitanjima uz daleko veću ulogu europskih građana.

Jeste li razgovarali s Pikettyjem oko sadržaja Manifesta? Je li to, po vama, rađanje ozbiljnog pokreta u Europi ili tek romantičarska ideja?

- S njime se nisam susretao, u kontaktu sam s najužim krugom suradnika koji su pripremali Manifest. Je li to rađanje ozbiljnog pokreta ili samo Pikettyjeva romantičarska ideja, ovisi o uvjerljivosti ideja i spremnosti političkih aktera da ih usvoje, ili neke slične. Sve je to ostvarivo ako se nađu novi politički akteri koji su spremni uvjeriti europske građane da je spas Unije u njihovu egzistencijalnom interesu. Trenutačno vidim samo dvije mogućnosti: ili će Uniju preuzeti desni autoritarni populisti i pretvoriti je u nešto što više neće biti Unija otvorenih granica nego njena direktna negacija, ili će se pojaviti novi lijevo-liberalni akteri koji će spasiti Europu. Sadašnji mainstream je previše pasivan i nema odgovora na ta pitanja.

Dolazi li inspiracija iz Francuske i žutih prsluka? Jesu li ti prosvjedi autentično francuska stvar, ‘lokalni problem’ građana s Emmanuelom Macronom, ili nešto više?

- Inspiracija je nastala puno prije žutih prsluka. Njihova pojava vrlo jasno pokazuje da status quo liberalne politike centra, koju vodi Macron, nije primjeren odgovor na antagonizme u Francuskoj. Pojava žutih prsluka jasno pokazuje da populizam u Europi, i u svijetu, nije nešto kratko i prolazno. On je zakašnjeli odgovor nezadovoljnih građana na gotovo 30-godišnju hegemoniju neoliberalnog kapitalizma koji su provodile kako vlade desnog centra tako i vlade lijevog centra. Populisti šalju jasan signal da žele promjenu takve politike koja je zaboravila na ‘malog’ građana i njegove dnevne muke i gorčinu. To nije više samo ‘francuska’ stvar, to je samo francuska verzija populizma.

Zbiva li se onda nešto pozitivno ili potencijalno opasno za liberalnu demokraciju?

- Populizam moramo gledati u empirijskom kontekstu: postoji progresivni, dobri populizam (tipičan primjer je bio američki New Deal predsjednika FDR-a), ali postoji i loš, autoritarni, nacionalističko autarkijski populizam, koji danas u Europi dolazi primarno iz desnih političkih krugova. Ali ne smijemo zaboraviti na autoritarnost lijevih populista u Latinskoj Americi, gdje su uglavnom lijevi populisti, Chavez, Maduro i slični, svoje zemlje doveli do siromaštva i autoritarnih političkih sustava.

Od lijevih populizama u početku je puno obećavala grčka Syriza i španjolski Podemos. Danas vidimo da ni jedan ni drugi nisu ostvarili svoja obećanja. U Europi je u ovom trenutku desni populizam mnogo opasniji za liberalnu demokraciju jer njegovi protagonisti direktno i eksplicitno tvrde da žele promijeniti narav liberalne demokracije u nešto drugo. Zbog historijskih paralela i ideala mnogih desnih populista, slika u mnogočemu podsjeća na Europu iz 1930-ih godina. To je veoma zabrinjavajuće.

Kako biste ideološki definirali svoje poglede na europsku sadašnjost i budućnost?

- Europska unija je mnogo više od običnog tržišta i takozvane četiri ‘slobode’. EU je istodobno i mirovni projekt. Bez nje dolazi neminovni povratak u nacionalne države, sa snažnom nacionalističkom notom, koja Europi u posljednjih 200 godina nikad nije donijela ništa dobro nego samo nasilje i rat. Zbog toga je potrebno Uniju sačuvati, iako je ona daleko od idealnog projekta. Neoliberalni konsenzus od Maastrichta nadalje premalo je pozornosti pridavao malom čovjeku, njegovu položaju u globaliziranoj i otvorenoj Europi. To ipak ne znači da moramo EU uništiti prije nego što počnemo graditi drugu Europu. Tu je u posljednjih 200 godina bilo više nasilja i rata nego bilo gdje u svijetu, ali da EU i dalje obavlja svoju funkciju, potreban je radikalan remont u pravcu koji je opisan u Manifestu.

Tko su vaši istomišljenici, kakav je to intelektualni milje?

- Moji sumišljenici su svi Europljani koji su svjesni tog paradoksa, da je jedan od najrazvijenijih dijelova svijeta istovremeno veoma izložen riziku i koji dolaze sa svih političkih i ideoloških strana. Dijelimo pripadnost takvoj europskoj ideji. Timothy Garton Ash, liberal iz Oxforda, recimo, primjer je takvog tipa intelektualca.

Što znači vaš poziv na ‘repolitizaciju europskog ustavnog poretka’?

- Repolitizacija znači više participacije malog čovjeka, više utjecaja običnih ljudi na odluke o Europi i istovremeno manje tehnokracije, različitih političkih i financijskih krugova koji, bez odgovornosti prema ljudima, donose glavne odluke u Europi.

Jeste li vi ljevičar i što to danas u EU znači? Je li podjela na lijevo i desno zapravo prevladana?

- Što se tiče same suštine Europe, nisam ni lijevo ni desno nego podupirem otvorenu Europu, Europu pluralizma i razlika. Samo takva Europa može preživjeti na dulji rok. Podjela na lijevo i desno još je uvijek važna i ona će biti važna u budućnosti jer predstavlja samu srž političkog pluralizma, to jest fakta da kao ljudi različito gledamo na mnoga pitanja u društvu. Ono što je novo za Europu jest činjenica da je ona uz lijevi vs. desni politički pol istovremeno podijeljena i na nacionalni vs. europski (međunarodni) pol. Mnogi populisti su danas u ekonomskom smislu lijevi, ali socijalno su desni i protueuropski. S druge strane, britanski laburistički vođa Jeremy Corbyn je lijevo, ali je istovremeno skeptičan prema EU. Mislim da je to njegova velika greška.

Daje li predstojeći odlazak Angele Merkel s njemačkog ‘trona’ priliku za promjene europske ideje? Kako ste sami javno govorili, Njemačka ju je oblikovala u skladu sa svojim viđenjima i interesima, u pitanju je određena vrsta ekonomske ortodoksije.

- Odlazak Angele Merkel mogao bi nešto značiti ako bi njena stranka ili druge stranke ponudile nešto drukčije za Europu. Osim Zelenih, ništa takvo nije na horizontu u Njemačkoj. To je jedan od velikih problema za Europu. Njemačka bi morala biti svjesnija što EU znači za Njemačku i ne tretirati EU samo kao svoju interesnu zonu. Da, Njemačka je u toku financijske krize i krize eura transformirala EU u ‘austerity union’, koji dobro služi primarno interesima njemačkoga gospodarstva, ali ne EU u cjelini.

O tome lijepo piše Jürgen Habermas, ali nažalost, on je jedan od rijetkih Nijemaca koji je toga svjestan. On je odrastao u vrijeme Drugoga svjetskog rata, zato to veoma dobro razumije. Negativni efekti promašene politike rezanja potrošnje (austerity) lijepo se vide na europskom jugu, gdje je danas nezaposleno gotovo 50 posto mladih ljudi, u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu. Ta je politika i ekonomski i politički pogrešna, to je danas sasvim jasno.

Što je to značilo za zemlje poput Slovenije i Hrvatske?

- Slovenija i Hrvatska su male ekonomije koje nemaju puno utjecaja na glavne odluke u Bruxellesu. One su uglavnom ‘model-takers’. Politika rezanja potrošnje bitno je utjecala na vrste politika koje je Slovenija provodila. Hrvatsku ne poznajem dobro.

Kako ocjenjujete to što se kuha u srednje i istočno europskim zemljama, a vidi se dobro u Mađarskoj i Poljskoj? Koliko one udaraju tempo u EU?

- Događaju se veoma retrogradni procesi, vraćanje u autoritarne oblike vladanja, i to u zemljama koje su bile pioniri tranzicije, to jest u Poljskoj i Mađarskoj. Demokratska, ustavna vladavina prava je polako, korak po korak, zamijenjena nečim što zovu iliberalna vladavina. Ti režimi negiraju neke osnovne elemente ustavne demokracije, temelje europske pluralističke demokracije. Zašto se to događa? Jer je potpora demokraciji manje snažna nego na zapadu. Demokracija se nije dovoljno primila. Bilo je i mnogo grešaka i loših politika, i to vlada lijevog centra, koje nisu pridavale dovoljno pozornosti pitanju socijalnog identiteta Poljaka i Mađara.

Populizam je odgovor na podbačaj politika lijevog centra. Zbog povijesti bi nas to moralo jako brinuti. U tom je dijelu svijeta fašizam nastao autohtono (Mađarska za vrijeme Horthyja itd.). Paradoksalno je da je Orban postao ‘role model” za mnoge druge europske zemlje. To je vrlo opasno. Orbanov režim je negacija pluralizma, vladavine prava.

Ima li zaista danas mjesta tolikom pesimizmu oko projekta EU?

- Pesimizam je na mjestu, pogotovo ako smo svjesni historijske komponente. Mislim da smo danas na točki gdje se odlučuje o Europi mira i prosperiteta ili Europi nasilja i rata. Ali to ne dolazi odmah. Ako čitate povijest Weimarske Republike i Europe iz 1930., vidite mnoge sličnosti s današnjom situacijom. Preporučujem knjigu Benjamina Cartera Hetta ‘The Death of Democracy, Hitler’s Rise to Power and the Downfall of the Weimar Republic’ (2018.), koja povlači snažne paralele s krizom globalizacije tada i sada. Postojale su i razlike, naravno.

Tada nije bilo EU. Ali bitno je da je prošlo više od 10 godina od trenutka kada se desni populizam pojavio u liku nacista i fašista u ranim 1920-im godinama do destrukcije Europe u kasnim 1930-im godinama. Demokracija je strašno krhka pojava. Kada živimo u njoj nismo svjesni da je za očuvanje potrebna snažna demokratska borba. Zvuči kontraintuitivno, ali to je veoma bitno: za očuvanje demokracije potrebno je više demokracije. Tu je vrlo važan i doprinos harvardskog ekonomista Danija Rodrika koji piše kako je hiperglobalizaciju potrebno ponovno regulirati.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo