U NEDJELJU SLAVE 70. GODINA

SJEVERNA KOREJA Jedan dan u državi u kojoj se ne prepoznaje granica između stvarnosti i fikcije

    AUTOR:
    • Boštjan Videmšek

  • OBJAVLJENO:
  • 08.09.2018. u 20:17

 

 

Tridesetak kilometara prije demilitarizirane zone (DMZ), koja razdvaja Sjevernu od Južne Koreje, poplave i klizišta prošli su tjedan temeljito promijenili krajolik i odnijeli mnoga sela. Vremenska nepogoda nije išla naruku ni ključnoj “strateškoj infrastrukturi” - širokoj autocesti koja vodi od Pjongjanga do 38. paralele. Cesta puna rupa, koja se svako toliko gotovo neprimjetno pretvori u nekoliko kilometara dugu uzletnu stazu, do vojnih je nadzornih točaka mirna i gotovo prazna. Promet je rijedak: na cesti je znatno više pješaka i biciklista od automobila. Ljudi sjede na rubovima ceste ili, naoko, lutaju po njoj. Tu i tamo može se vidjeti krave ili ovce i nekoga tko mete cestu. Nebom lete ždralovi i čaplje. Uz cestu se nižu polja riže i kukuruza. Većinom ručno obrađuju ih čupavi ljudi. U neosvijetljenim tunelima po sredini ceste stoje stari vojnički kamioni. Svjetla su im ugašena, a teretni prostori prepuni vojnika. Oni predstavljaju veliku većinu prometa na glavnim cestama, primjerice na autocesti prema luci Wonsan na istočnoj obali koju je neposredno prije našeg posjeta također poharala poplava.

Unatoč submisivnoj pasivnosti okolice, u trenutku našeg dolaska pred DMZ-om je vladalo opsadno stanje. Snažne su poplave, zajedno s erozijom koja je rezultat višegodišnje sječe šuma koje praktično više ne postoje te siromašne infrastrukture, izazvale mnoga klizišta koja su, između ostalog, potopila najvažniju cestu u najzatvorenijoj državi na svijetu. Partija je, prema običaju, mobilizirala ljude. Kolektivizam na djelu. Mehanizacije jednostavno nema dovoljno. Za razliku od ljudske sile. Mnoštvo mladih muškaraca, među kojima je bilo puno krhkih dječaka, lopatama je, krampovima i tačkama čistilo blato i kamenje. Sporo, neučinkovito, a temeljito. Iz velikih su zvučnika, kako bi podigle moral, odjekivale revolucionarne pjesme. “Radnim brigadama” zapovijedali su vojnici sjevernokorejske vojske, proporcionalno najveće na svijetu u kojoj u svakom trenutku služi 11 do 15 posto stanovništva. Prosječno tri milijuna ljudi. Radnici, očito sakupljeni sa svih strana, u bijelim majicama bez rukava ili goli do pojasa, motali su se naokolo. Nije se moglo zamijetiti posebno oduševljenje zbog “obnove domovine”. Upravo obrnuto. Patnički i izmučeni izrazi lica mladih muškaraca, većinom potpuno obrijanih glava, uz volovske su zaprege i stotine vojnih uniformi podsjećali na situacije iz tragične prve polovice 20. stoljeća koja je tako grko obilježila usud podijeljenog Korejskog poluotoka. Kolektivizam i odraz individualne patnje.

 

Raj koji jede svoju djecu

Demokratska Narodna Republika Koreja, možda najizmučenije i najtraumatiziranije dijete ovdje nikad završenog hladnog rata, u nedjelju 9. rujna proslavit će 70. rođendan. Pripreme za veliki događaj u trenutku našeg posjeta bile su u punom zamahu. Svuda po kristalno čistom Pyjongyangu tisuće ljudi vježbale su za veliku paradu i različite manje proslave kojima će sjevernokorejski režim obilježiti osnutak “socijalističkog raja na Zemlji”. Raja koji se izdigao iz brutalne japanske okupacije, nasilja Drugoga svjetskog rata i njegova nastavka u globalnom sukobu između Sjevera i Juga. Raja koji je progutao milijune života. Raja koji je uspostavio neizmjeran sustav gulaga i radnih logora. Raja koji je zajedno s revolucijom jeo vlastitu djecu. Raja koji je u ranim devedesetim godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza u jadnom kolapsu komunističkog bloka izgubio sponzore i potonuo u epidemiju gladi. Raja koji se temelji na kastnom sustavu. Raja koji je komunističku ideologiju pretvorio u religiju, a njezine dinastijske lidere u bogove. Raja koji uspješno razvija nuklearno oružje, ali velik dio stanovništva živi na razini - 17. stoljeća. Raja u kojem je fikcija najmoćnija istina. No, nije li cjelokupna ljudska civilizacija utemeljena na fikciji? Na kolektivnom opsesivno-kompulzivnom poremećaju?

 

Dobar život, državna skrb

U “Ulici budućnosti”, najnovijem i najmodernijem dijelu Pjongjanga, žene su pred futurističkim stambenim blokovima, koji podsjećaju na svemirska mjesta iz znanstvene fantastike starijeg datuma, uređivale travnjak i revno plijevile korov. Duga ulica koja slijedi sporu rijeku Taedong te završava s nedavno otvorenim kompleksom Sjevernokorejske svemirske agencije prekrasan je - i potpun - primjer modernog Potemkinova sela. Unatoč tome što bi u “Ulici budućnosti” trebao živjeti cvijet sjevernokorejske znanosti, istraživači i profesori, prometa gotovo da nema. Goleme zgrade neuobičajenih oblika djeluju prazno, samotno. Pred blokovima se nalaze (kineski) solarni paneli - opskrba električnom energijom još je uvijek poremećena, pa i u srcu režimskog ponosa. Promenadom šeću čudesno uređene djevojke i žene. Sve u visokim petama. Pokraj njih jure na običnim i električnim biciklima muškarci ozbiljnih, ali ponosnih lica. Pogledavaju se. “Tu se dobro živi. Ljudi dobivaju stanove na dar od države. Nasljeđuju ih njihova djeca. Sve je besplatno. Školstvo, zdravstvo, prehrana”, sama od sebe ispričala je vodičica (nadzornica) koja nas je pratila na svakom koraku. Očito je da je svaka pojedinost u Ulici budućnosti, a i na mnogim drugim mjestima, pomno promišljena. Scenografija je savršena, gradska tišina rijetko gdje tako glasna. Posred grada, tromilijunske prijestolnice, moguće je uz monoton tok rijeke čuti čak i kukce. Trumanov show u živo. Matrix. “Ulica budućnosti” trebala bi biti obrazac nove Sjeverne Koreje, takve kakve (još) nema. Tu se ne može govoriti o sadašnjosti. Taj se pojam može početi koristiti tek nekoliko metara izvan prijestolnice kada vrijeme u trenutku dobije potpuno nove dimenzije. Automobili postaju bicikli. Čvrst korak se gubi u blijedoj odsutnosti. Ljudi odjeveni po modi postaju siromašni seljaci. Ponosna lica pretapaju se u iscrpljene, od siromaštva i dobi išibane obraze. Šareni stambeni blokovi razgrađuju se u kolektivne farme koje se raspadaju i kolibe. Beton postaje blato. Visoka tehnologija se rastapa na lopate i krampove. Hrane prepuni tanjuri elite postaju kronična i epidemična pothranjenost. Ideologija se pretvara u golu egzistenciju. Fikcija postaje stvarnost. Unatoč potpunoj teatarsko-scenskoj domišljenosti (i maštovitosti), u “Ulici budućnosti” nešto sumnjivo, iznenađujuće nedostaje. Tu se ne vide golemi spomenici revoluciji, ni kipovi Velikog vođe i vječnog predsjednika Kim Il-sunga (umro 1994. godine) i njegova sina Kim Jong-ila (umro 2012.), koji poput svetišta ukrašavaju ne samo cijeli Pjongjang, nego i cijelu državu, pa i gotovo svaki sjevernokorejski dom, dušu, prošlost i sadašnjost. Ikona. Upozorenje. Božji kip. Putokaz. Ovdje, u ulici (sjevernokorejske) budućnosti biciklisti, ako je pogled oca i sina uperen ravno u njih, ne trebaju nasred pješačkog prijelaza sići s bicikla te se pokloniti vječnim, svemogućim vođama. Je li to politička i/ili obiteljska odluka mladog vrhovnog vođe Kim Jong-una koji je već više puta pokazao da budućnost svoje države vidi malo drukčije od svog oca i, još više, djeda?

 

Naši korejski izvori jedan za drugim ponavljaju da u državi već nekoliko godina traje sukob dviju struja. Dviju generacija. Mlađa, koju predstavlja Kim Jong-un, zauzima se za postupno otvaranje države. Starija, vječno odana Velikom vođi i revoluciji, želi ograničiti vlast Kima Trećeg i Sjevernu Koreju zadržati u potpunoj izolaciji, ali je jasno da je za to već prekasno. Već i zbog brojnih čistki u političkom i vojnom vrhu koje je proveo sve više samoinicijativni mladi (vrhovni) vođa i zapovjednik vojnih snaga. Kim Jon-un očito ima podršku Kine, geostrateške sile koja iz dana u dan sve snažnije diktira tempo događaja na sjevernom dijelu Korejskog poluotoka. Prije svega, svojom ekonomskom snagom: kineski je utjecaj u DNRK vidljiv na svakom koraku. Većina proizvoda u trgovinama kineskog je podrijetla, što posebno vrijedi za automobile na ulicama Pjongjanga. Tržnice - službeno, doduše, državne, ali djeluju na “privatni pogon” - pune su jeftine kineske robe. Na sjeveru države nastaju takozvane slobodne ekonomske zone gdje kineska poduzeća, između ostalog, izrađuju i električne automobile. Sjevernokorejska radna snaga jedna je od najjeftinijih na svijetu, a kineska je u posljednjem desetljeću ozbiljno poskupjela. Logika kapitala je jednostavna: i kapital(izam) se u Sjevernu Koreju, državu samoproglašene komunističke samodostatnosti temeljem ideologije juche, vjerojatno najstrašnije šale u povijesti ideologija, uspio probiti gotovo neopaženo. Pritom se ne smije zaboraviti da su prve slobodne zone, zametke kapitalizma, u Sjevernoj Koreji počele prije nekoliko godina graditi južnokorejske korporacije, primjerice Hyundai.

 

Kapitalizam dolazi

Bolna je ironija da je kapitalizam u Sjevernu Koreju počeo ulaziti početkom devedesetih godina, u trenutku velike gladi koja je, prema različitim podacima, izazvala smrt između milijun i tri milijuna ljudi. U tom je trenutku donekle ublažen režim na riječnoj granici s Kinom jer su stradali graničari. I oni su dobivali svaki po šaku riže. Ili nešto wonova. Brojni očajni i gladni ljudi po hranu su krenuli u Kinu. Oni koji tamo nisu ostali kao jeftina radna snaga ili su se pokušali probiti do Južne Koreje, vratili su se kući s odjećom i jeftinom tehničkom robom. Počeli su je prodavati. Prvo među sobom, a onda na tržnicama. Sjevernokorejski režim je tolerirao takve “korekcije” jer bi inače umrlo još više ljudi. Kao što je kratko vrijeme imao minimalnu toleranciju za prelaske granice. Glad i bijeg su ubrzo postali veliki posao u koji se također uplela država. Raširio se, uz sveprisutnu korupciju, lanac (pre)prodavača. Brojni su tako postali pripadnici nove sjevernokorejske elite. Kad se glad smirila, ljudi su nastavili bježati. Putevi su bili utabani. U Južnoj Koreji danas ima oko 30.000 prebjega sa Sjevera. U Kini njih gotovo sto tisuća. Službenih podataka nema. Brojne obitelji prebjega, koje su ostale u domovini, bile su kažnjene. Sjevernokorejski Arhipelag gulag se posljednjih godina suzio, ali i dalje djeluje. Kineska motivacija za političkom dominacijom nad Sjevernom Korejom nikako nije samo ekonomska. Ne samo zato što je tržište malo i praktično bez kupovne moći, nego zato što Peking svoju sjeveroistočnu susjedu koristi kao ključnu šahovsku figuru u velikoj geostrateškoj partiji. A sjevernokorejski razvoj nuklearnog oružja u toj je partiji najvažniji argument. Tako, osim Japana, ne ostaje nitko tko bi želio brz i nekontroliran pad sjevernokorejskog režima i/ili ujedinjenje dviju Koreja. Za Kinu bi to predstavljalo potres na tržištima. Za SAD gubitak vojne prisutnosti gotovo na kineskoj granici. Za Južnu Koreju velik financijski teret i golem sigurnosni i politički rizik. U tom kontekstu treba promatrati nedavni susret Kim Jong-una i američkog predsjednika Donalda Trumpa u Singapuru. U tom kontekstu nikoga ne bi trebalo iznenaditi što sigurnosno-obavještajna priopćenja jedno za drugim tvrde da se u Sjevernoj Koreji nastavlja razvoj nuklearnog oružja. Bez balističkih projektila Pjongjang je politički mrtav, a Kina geostrateški ozbiljno oslabljena. “Obvezali smo se da ćemo poštovati dogovor iz Singapura. Mi ga poštujemo, druga strana ne”, rekao mi je u sobi za razgovor u demilitariziranoj zoni (DMZ), gdje je DNRK s UN-om (ne sa SAD-om) 1953. godine potpisao prekid vatre, bojnik sjevernokorejske vojske kad sam ga pitao kako vidi budućnost Korejskog poluotoka. “Jednom će Koreja biti ujedinjena”, dodao je taj pristao i ponosan mladić. Rekao je i da je Sjeverna Koreja, po evanđelju Kim Il-sunga, apsolutna pobjednica nikad službeno završenog rata, spremna na nov oružani sukob. “Ako dođe do novog rata, neće biti milosti. Niti jedan Amerikanac neće preživjeti jer je Amerika počela rat”, ispalio je mladi bojnik. Oštre službene riječi sjevernokorejskog časnika nisu bile u skladu s njegovom facijalnom mimikom i opuštenošću, gotovo zadovoljstvom koje je pokazao pri spomenu činjenice da je ozračje na sjevernokorejskoj strani demilitariziranog područja izuzetno opušteno. Više nego ikad posljednjih godina, kako je ocijenio čest gost države nad 38. paralelom. Bojnika je još više razveselio i opustio dar gostiju - kubanska cigara. Ideologija, vojne zapovijedi i citati iz udžbenika povijesne mašte bili su odmah zaboravljeni.

 

Zvučnici kojima Sjever i Jug jedni drugima šalju svoje propagandne poruke ovaj su put zamukli. Na južnoj strani granice nije bilo nikoga. U ugodnom zelenom okolišu, koji je već davno prerastao ratne ruševine i gdje su životinje zamijenile ljude, najbolje su se čuli cvrčci. I na sjevernokorejskoj strani granice je DMZ više-manje simbolična i turistička točka. Tematski park povijesne ludosti. “Vi zapadni novinari dolazite s već gotovom pričom: kako je u DNRK sve grozno i strašno”, obratila mi se tijekom šetnje po Pjongjangu elegantna U., službenica Odjela za kulturu zadužena za veze s Europom. “Omogućite nam potpuni pristup, otvorite vrata, pustite nas da radimo svoj posao”, odgovorio sam. Zavodljivo se nasmijala. “Nedavno su došli Francuzi i pitali me je li istina da Pjongjang ima samo jednu postaju podzemne željeznice. Sami ste vidjeli da nije tako. Što da im kažem? Tako su uvjereni u svoju važnost da misle da ćemo samo za njih odigrati veliku predstavu i dovesti ljude.” Mudro sam šutio. Tijekom obilaska metroa pomislio sam na (dobro) režiranu predstavu. Tijekom silaska do najdublje postaje podzemne željeznice na svijetu najednom je na peron, oslikan ideološkim freskama, stigla veća vojna jedinica. U punom maršu zauzeli su vlak u kojemu nije bilo mjesta za strane posjetitelje. U čudu su ih gledali i lokalni putnici koji su ostali na peronu. Oko nas i U. su žene srednjih godina vrlo žustro mele potpuno čist pločnik. Na obližnjoj su zgradi radnici vodom ispirali fasadu. Ribiči su u široku rijeku Taedong ubacivali mamce. Gospođa u crvenom je na obali čitala knjigu. Skupina radnika je pod obližnjim drvetom pila pivo i pušila. Pred manjim trgovinskim centrom je skupina žena odjevenih u zeleno, prodavačice, izvodila plesnu koreografiju namijenjenu podizanju kolektivnog duha i morala. To je svakodnevni ritual, gotovo kao molitva. Njihova su lica smrtno ozbiljna. Tramvajski je promet na trenutak stao. Tisuće djevojčica i dječaka odjevenih u bijele košulje i crne hlače u potpunoj je formaciji kročilo kroz središte sjevernokorejske prijestolnice. Klicali su revolucionarne parole. Uz njih su išli kombiji opremljeni zvučnicima iz kojih su odjekivale komunističke koračnice. Svako malo na ulicama su se pojavljivali pioniri. Jednoj od skupina pionira (sami dječaci) pred mjesnim je kupalištem izuzetno autoritarno naređivala oko dvije godine starija djevojčica. Ozbiljnost i strogost njezina lica naprosto nije moguće opisati. U. je studirala klasičnu francusku književnost i obožava Victora Hugoa.

 

Svijet postoji izvan

O Balzacu, Flaubertu i posebno Alexandreu Dumasu spremna je raspravljati satima. Najdraža knjiga? “Četiri mušketira”. U svojoj bi biblioteci U. željela imati Alberta Camusa (!), ali je pristup međunarodnoj književnosti i pop-kulturi u Sjevernoj Koreji otežan čak i eliti. Stvari su se počele mijenjati posljednjih godina kad su preko USB-a i DVD-a u državu počeli ilegalno pristizati južnokorejski, kineski, indijski i američki filmovi i elektronske knjige. Svoj su dio posla obavile i južnokorejske radijske postaje. Svijet, kakav god bio, postoji tamo izvan. Iako o njemu nema nikakvih službenih (stvarnih) informacija. Blokada, koja je izdržala gotovo sedam desetljeća, ubrzano se probija. Za elitu, koja ima ograničen dostup internetu, blokada je samo - pro forma.

U. je dvaput bila u Parizu. Jasno, službeno. Voli francusku kulturu i jezik. Bila je oduševljena, ali i šokirana. “Toliko čitatelja. Toliko ljudi na ulicama. A kakva arhitektura. Otkrila sam da ono što vidiš uživo nije nužno tako kao što piše u knjigama.” Bi li se preselila u Francusku? Oštro: “Ne”. U. je rekla kako se život u Pjongjangu posljednjih pet, šest godina - dakle, tijekom vladavine Kima III. - bitno poboljšao. “Grad je življi. Puno se toga događa”, rekla je zadovoljno. Unatoč tome što su žene bile u središtu revolucije, sjevernokorejska je obitelj i dalje izrazito patrijarhalna. U., dakle gradska djevojka koju bi se lako moglo smjestiti u bilo koju svjetsku prijestolnicu i u njoj bi se odmah osjećala kao kod kuće, nakon udaje se preselila muževim roditeljima jer tako traži tradicija. Kći je ekonomska valuta, a sin je taj koji skrbi za obitelj. U. se morala odmah primiti svih kućanskih poslova. “Već sam se navikla”, suzdržano se nasmijala 30-godišnjakinja koja se najviše veseli suboti kad se s prijateljima uputi prema nekom od restauranata u elitnom dijelu Pjongjanga. Koji je od kraja Korejskog rata i velike obnove, tijekom koje je potpuno razrušeno mjesto sagrađeno iznova, postao prebivalište izabranih. Gornje, režimske kaste. Sjeverna Koreja se nedvojbeno mijenja. Nakon dugih desetljeća se zakračunata protuprovalna vrata konačno pomalo, ali ipak otvaraju. Samo toliko da se kroz njih probije jedna ili dvije sunčeve zrake. To može zaslijepiti, život u mraku oslabi vid. I najmanji izvor svjetlosti je velik šok za oči. Za jednom iluzijom može brzo slijediti druga. Zato bi morala međunarodna zajednica, koja je raspirivanjem Korejskog rata i lešinarskim šahom u doba hladnog rata pa sankcijama proteklih godina snažno pridonijela tragediji sjevernokorejskog stanovništva, u odnosu prema političkim - zasad još nikako društvenim - zbivanjima u Sjevernoj Koreji biti izuzetno oprezna. Nikamo se ne smije žuriti. Pregovarački i politički procesi moraju teći polako, smireno, postupno. Izbjegavajući nove tragedije i poštujući nove geostrateške odnose kako u svijetu tako i u regiji.

Izdvajamo