FESTIVAL U MOTOVUNU

ŠTO O DRŽAVAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE MOŽEMO NAUČITI GLEDAJUĆI NJIHOVE FILMOVE? Čini se da čak ni Slovenci ne žive bogzna kako...

 

Gledatelj na Motovun Film Festivalu (MFF) računa da će ga poneki angažirani film dobrano uzdrmati, zna i da je relativno malo onih ležernih ili humornih uz koje dobro legnu kokice, a ni ove godine, u svome 22. izdanju, festival nije pokleknuo u tom stavu koji bi se mogao opisati kao savjest društva s duhovitim intermezzima. Pritom je odškrinuo i nekoliko zanimljivih hrvatskih, ali i ex-Yu prozora koji su uglavnom i nastali u regionalnom autorsko-produkcijskom miksu.

Da, bilo je u Motovunu jako dobrih filmova iz drugih dijelova Europe - tu svakako spada poljski “Kler”, koji Crkvu vidi kao mafijašku organizaciju, rusko-francuski triler “Tvornica”, koji govori o oligarhu, bijednim radnicima i tranzicijskom kapitalizmu, kao i pobjednički “Bijeli, bijeli dan”, skandinavski film o obitelji i borbi s bolom - ali pažnju je domaćoj publici ipak snažno privukao hrvatski i regionalni film koji se tematski protegnuo kroz razdoblje zadnjih 70-ak godina. Zavirilo se tako u neugodnu i ružnu endehazijsku prošlost, pa onu prkosnu punkersko-rockersku izniklu na dokovima Uljanika, a sadašnjost je zauzeo crnohumorni, čak ciničan pogled na život generacije mladih i visokoobrazovanih koja od Triglava do Gevgelije traži bolju budućnost dok im delo ili rabota uglavnom izmiče, osim kao prekarni rad.

Centralno je mjesto zauzeo - nekako prirodno za ove naše poviješću iznurene i uznemirene prostore - mučni crno-bijeli film “Dnevnik Diane Budisavljević”, premijerno prikazan i višestruko nagrađen na festivalu u pulskoj Areni. Igrano-dokumentarno svjedočanstvo o progonu i spašavanju (srpske) djece iz ustaških logora privuklo je više publike nego veselo otvaranje motovunskog festivala, doslovce ju je potom ulijepilo u plastične stolice pod oblačnim nebom na glavnom trgu, kako to biva s teškim, sporim istinama.

Kad ih se sažvače, nakon aplauza koji film zaslužuje za svaku od 80 minuta, ostaje pak pitanje: kako to da je humanitarka i socijalna aktivistkinja Diana Budisavljević (Austrijanka, pripadnica građanske klase i supruga uglednog liječnika srpske nacionalnosti koja je u NDH sa suradnicima organizirala mrežu za spašavanje oko 10 tisuća djece) desetljećima nakon Drugog svjetskog rata javnosti ostala nepoznata, sve do objave njezina dnevnika početkom 2000-ih? Zašto je antifašistička vlast njezinu pomno vođenu datoteku konfiscirala pa sakrila ili uništila, zabranila joj rad na spajaju djece i roditelja, a samu akciju prešućivala?

I kakve je to posljedice imalo na dojam o nama samima kao društvu suočenom sa stravom zločina koji su počinjeni u njegovu krilu? O tome će, vjerojatno, biti rasprave kada film krene u redovnu kinodistribuciju, a redateljica Dana Budisavljević s pravom ističe da premalo znamo o NDH i o tome kako su društvo i vlast funkcionirali.

Crno-bijele naočale

Na istraživanju i filmu, njezinu prvom dugometražnom, radila je skoro 10 godina, kroz regionalnu koprodukciju koja je dobila financijsku potporu Hrvatske, Srbije i Slovenije. Rezultat je dragulj, ali tek ćemo prema prijemu u široj publici saznati je li zaista došao njegov trenutak, kako se nada redateljica, onaj koji će pokazati da je hrvatsko društvo spremno odbaciti crno-bijele naočale i podjele te se otvoriti prema “nijansama naše političke prošlosti, a iznad svega izdići čovjeka koji je spreman pomoći drugome” (iz intervjua Slobodnoj Dalmaciji). Svakako, čulo se u tihom žamoru publike, u pitanju je film koji bi, što zbog svjedočanstava preživjelih, što zbog jednostavnosti, trebao biti prikazivan i u školama.

Smijeh, uglavnom izmamljen ironijom, donio je slovenski hit nagrađen na festivalu u Portorožu “Nikad više luzerica” (“Ne bom več luzerka”), a njime je ekipa na čelu s Igorom Mirkovićem odlučila otvoriti MFF. Radnja filma odvija se u Ljubljani, a komotno je to moglo biti i u Zagrebu ili nekom drugom srednjoeuropskom gradu koji se bori s istim socijalnim demonima i iseljavanjem. Potvrđuje se još jednom da uvriježeni ekonomski pokazatelji kojima baratamo, poput onog o BDP-u po glavi stanovnika - a Slovenija u njima debelo vodi u regiji - nisu najbolji kriterij za opis stvarnosti; za preciznije uvide potrebne su daleko suptilnije metode.

Ovo je, doduše, igrani film o generaciji, onima koji se nalaze u kasnim 20-ima i ranim 30-ima i muče se oko odluke o ostanku kod kuće ili emigraciji, o načinu na koji će zagaziti u život nakon završenog studija, ali je ispunio svrhu ekonomsko-socijalnog pokazatelja stanja. Djeluje kao efektna karikatura, a u slovenskim je medijima opisan kao iskren i bolno istinit. Uostalom, redateljica Urša Menart, pripadnica slovenskog mladog vala, inspiraciju je, priznaje, našla u vlastitom iskustvu, shvativši da su joj sve prijateljice odselile u inozemstvo, a svako malo otputi se i još poneki znanac.

 

U bijesu izgovorena rečenica: “Nešto moraš napraviti, boriti se moraš, ne možeš samo otpizditi”, poruka je koju svojoj generaciji šalje glavni lik Špela, mlada povjesničarka umjetnosti, dok se svim silama trudi uspjeti u Ljubljani jer će inače, kako kaže, pobijediti kreteni. No njenog mladića ništa ne motivira da ostane, zavede ga San Francisco, a ona više gladna nego sita radi kao recepcionarka u umjetničkoj galeriji, spasiteljica na bazenu, konobarica i predavačica u domu za umirovljenike. Toliko joj ne ide, tržište rada tako je ponižava (dok ona, kao, skuplja reference za CV) da povremeno živi u komuni sa sličnim mladim ljudima, pa u osiromašenom domaćinstvu s roditeljima, ali Urša Menart dala joj je dovoljno prkosa.

Odlučila je da neće biti “gubitnica”, pa nas film ostavlja u uvjerenju da je preokret u društvima iz kojih se iseljava, a ne useljava, možda još moguć. Urši Menart to je uspjelo, a “Nikad više luzerica” bio je jedan od razloga zašto je ona ostala u Sloveniji i, eto, pohodila Motovun, gdje je s kolegama javno raspravljala o balkanskoj (regionalnoj) kinematografiji, njenoj produkciji i distribuciji te pitanju može li steći prepoznatljivost kao što ga ima, primjerice, skandinavska kinematografija.

I drugi film iz regije, iz Makedonije, u glavnoj ulozi ima mladu, obrazovanu, ali nezaposlenu ženu, no njena se storija vrti oko rečenice: “Žena sam, nisam idiot.” Nju ispali Petrunija, mlada Makedonka koja je završila u policijskoj stanici jer se usprotivila tradiciji, štoviše crkvenoj tradiciji. Moglo bi se reći da je film “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” (“Gospod postoi, njezinoto ime e Petrunija”) hrvatskoj publici pomalo egzotičan, smješten u daleki Štip i tamošnje običaje, ali budući da se primarno ipak bavi pitanjem žene i pobunom protiv patrijarhalnog društva, on je “razgovarao” s motovunskom publikom bez greške.

Opravdan je razlog zašto je nastao u širokoj međunarodnoj koprodukciji (Makedonije, Belgije, Francuske, Hrvatske i Slovenije), apsurdnost situacija u kojima se nalazi Petrunija svima je na neki način blizak, bilo da se radi o opstanku u svijetu krojenom po muškoj mjeri, o ulozi religije ili o borbi mlade osobe sa samom sobom.

Režirala ga je Teona Strugar Mitevska, a pisala je i scenarij, i to zajedno s Elmom Tataragić (iz BiH). Njihova je Petrunija slučajna junakinja, proganjana jer je spontano skočila u hladnu rijeku zajedno s muškarcima ne bi li dohvatila drveni križ (Časni krst) koji je bacio svećenik na ceremoniji Bogojavljenja. To žene, prema običaju, nisu nikad radile. Ona križ uhvati i odluči zadržati, privodi je policija, a ne opravdava je i ne razumije čak ni majka, koja, kad dođe u prigodu govoriti pred televizijskim kamerama, apelira na gledatelje da njenoj kćeri netko među njima dade posao; to joj je, smatra njena majka, najveći problem i razlog “nedjela”.

Priča o križu kaže da će onaj tko ga uhvati biti sretan cijele godine, a tu negdje treba tražiti i motiv Petrunije da zapliva za njim. Ona je zaglavila u provinciji i ne vidi perspektivu. Film je pak nastao prema istinitom događaju iz 2014. godine, premijeru je imao na Berlinskom festivalu, a u Motovunu je dobio nagradu Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI. U obrazloženju odluke žiri je, među ostalim, poručio da je glavni lik pametna žena koja ima složenu osobnost i koja otkriva svoju moć tijekom filma; ona je simbol potrebe za slobodom.

Posveta Uljaniku

Sasvim poseban film, koji je u Motovunu doživio premijeru negdje oko ponoći, nakon oluje s tisućama munja, bio je “Tusta”, priča o preminulom frontmenu pulskog punk-rock banda KUD Idijoti Branku Črncu Tusti. Scenama snimljenima i u pulskom brodogradilištu, redatelj Andrej Korovljev ujedno je dao usputnu posvetu ugaslom Uljaniku, gdje je Tusta radio te bio jedan od sindikalnih čelnika, a Korovljev još 2000. godine snimio dokumentarac “Godine hrđe”.

“Tusta” je nastajao sedam godina, a nije glazbeni dokumentarac, nego film o “najvećem frontmenu ex-Yu punk-rock scene, čovjeku koji je prerastao glazbu i postao simbolom slobodnog mišljenja i zdravog razuma”, kako ga je opisala producentska kuća Factum. Također je nastao u regionalnoj koprodukciji, sadržajem i emocijama sjajno se uklopio u motovunski duh, a nekima je poslužio da si sjetno u bradu izgovore: “Punk is not dead.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo