Gledatelj na Motovun Film Festivalu (MFF) računa da će ga poneki angažirani film dobrano uzdrmati, zna i da je relativno malo onih ležernih ili humornih uz koje dobro legnu kokice, a ni ove godine, u svome 22. izdanju, festival nije pokleknuo u tom stavu koji bi se mogao opisati kao savjest društva s duhovitim intermezzima. Pritom je odškrinuo i nekoliko zanimljivih hrvatskih, ali i ex-Yu prozora koji su uglavnom i nastali u regionalnom autorsko-produkcijskom miksu.
Da, bilo je u Motovunu jako dobrih filmova iz drugih dijelova Europe - tu svakako spada poljski “Kler”, koji Crkvu vidi kao mafijašku organizaciju, rusko-francuski triler “Tvornica”, koji govori o oligarhu, bijednim radnicima i tranzicijskom kapitalizmu, kao i pobjednički “Bijeli, bijeli dan”, skandinavski film o obitelji i borbi s bolom - ali pažnju je domaćoj publici ipak snažno privukao hrvatski i regionalni film koji se tematski protegnuo kroz razdoblje zadnjih 70-ak godina. Zavirilo se tako u neugodnu i ružnu endehazijsku prošlost, pa onu prkosnu punkersko-rockersku izniklu na dokovima Uljanika, a sadašnjost je zauzeo crnohumorni, čak ciničan pogled na život generacije mladih i visokoobrazovanih koja od Triglava do Gevgelije traži bolju budućnost dok im delo ili rabota uglavnom izmiče, osim kao prekarni rad.
Centralno je mjesto zauzeo - nekako prirodno za ove naše poviješću iznurene i uznemirene prostore - mučni crno-bijeli film “Dnevnik Diane Budisavljević”, premijerno prikazan i višestruko nagrađen na festivalu u pulskoj Areni. Igrano-dokumentarno svjedočanstvo o progonu i spašavanju (srpske) djece iz ustaških logora privuklo je više publike nego veselo otvaranje motovunskog festivala, doslovce ju je potom ulijepilo u plastične stolice pod oblačnim nebom na glavnom trgu, kako to biva s teškim, sporim istinama.
Kad ih se sažvače, nakon aplauza koji film zaslužuje za svaku od 80 minuta, ostaje pak pitanje: kako to da je humanitarka i socijalna aktivistkinja Diana Budisavljević (Austrijanka, pripadnica građanske klase i supruga uglednog liječnika srpske nacionalnosti koja je u NDH sa suradnicima organizirala mrežu za spašavanje oko 10 tisuća djece) desetljećima nakon Drugog svjetskog rata javnosti ostala nepoznata, sve do objave njezina dnevnika početkom 2000-ih? Zašto je antifašistička vlast njezinu pomno vođenu datoteku konfiscirala pa sakrila ili uništila, zabranila joj rad na spajaju djece i roditelja, a samu akciju prešućivala?
I kakve je to posljedice imalo na dojam o nama samima kao društvu suočenom sa stravom zločina koji su počinjeni u njegovu krilu? O tome će, vjerojatno, biti rasprave kada film krene u redovnu kinodistribuciju, a redateljica Dana Budisavljević s pravom ističe da premalo znamo o NDH i o tome kako su društvo i vlast funkcionirali.
Crno-bijele naočale
Na istraživanju i filmu, njezinu prvom dugometražnom, radila je skoro 10 godina, kroz regionalnu koprodukciju koja je dobila financijsku potporu Hrvatske, Srbije i Slovenije. Rezultat je dragulj, ali tek ćemo prema prijemu u široj publici saznati je li zaista došao njegov trenutak, kako se nada redateljica, onaj koji će pokazati da je hrvatsko društvo spremno odbaciti crno-bijele naočale i podjele te se otvoriti prema “nijansama naše političke prošlosti, a iznad svega izdići čovjeka koji je spreman pomoći drugome” (iz intervjua Slobodnoj Dalmaciji). Svakako, čulo se u tihom žamoru publike, u pitanju je film koji bi, što zbog svjedočanstava preživjelih, što zbog jednostavnosti, trebao biti prikazivan i u školama.
Smijeh, uglavnom izmamljen ironijom, donio je slovenski hit nagrađen na festivalu u Portorožu “Nikad više luzerica” (“Ne bom več luzerka”), a njime je ekipa na čelu s Igorom Mirkovićem odlučila otvoriti MFF. Radnja filma odvija se u Ljubljani, a komotno je to moglo biti i u Zagrebu ili nekom drugom srednjoeuropskom gradu koji se bori s istim socijalnim demonima i iseljavanjem. Potvrđuje se još jednom da uvriježeni ekonomski pokazatelji kojima baratamo, poput onog o BDP-u po glavi stanovnika - a Slovenija u njima debelo vodi u regiji - nisu najbolji kriterij za opis stvarnosti; za preciznije uvide potrebne su daleko suptilnije metode.
Ovo je, doduše, igrani film o generaciji, onima koji se nalaze u kasnim 20-ima i ranim 30-ima i muče se oko odluke o ostanku kod kuće ili emigraciji, o načinu na koji će zagaziti u život nakon završenog studija, ali je ispunio svrhu ekonomsko-socijalnog pokazatelja stanja. Djeluje kao efektna karikatura, a u slovenskim je medijima opisan kao iskren i bolno istinit. Uostalom, redateljica Urša Menart, pripadnica slovenskog mladog vala, inspiraciju je, priznaje, našla u vlastitom iskustvu, shvativši da su joj sve prijateljice odselile u inozemstvo, a svako malo otputi se i još poneki znanac.
U bijesu izgovorena rečenica: “Nešto moraš napraviti, boriti se moraš, ne možeš samo otpizditi”, poruka je koju svojoj generaciji šalje glavni lik Špela, mlada povjesničarka umjetnosti, dok se svim silama trudi uspjeti u Ljubljani jer će inače, kako kaže, pobijediti kreteni. No njenog mladića ništa ne motivira da ostane, zavede ga San Francisco, a ona više gladna nego sita radi kao recepcionarka u umjetničkoj galeriji, spasiteljica na bazenu, konobarica i predavačica u domu za umirovljenike. Toliko joj ne ide, tržište rada tako je ponižava (dok ona, kao, skuplja reference za CV) da povremeno živi u komuni sa sličnim mladim ljudima, pa u osiromašenom domaćinstvu s roditeljima, ali Urša Menart dala joj je dovoljno prkosa.
Odlučila je da neće biti “gubitnica”, pa nas film ostavlja u uvjerenju da je preokret u društvima iz kojih se iseljava, a ne useljava, možda još moguć. Urši Menart to je uspjelo, a “Nikad više luzerica” bio je jedan od razloga zašto je ona ostala u Sloveniji i, eto, pohodila Motovun, gdje je s kolegama javno raspravljala o balkanskoj (regionalnoj) kinematografiji, njenoj produkciji i distribuciji te pitanju može li steći prepoznatljivost kao što ga ima, primjerice, skandinavska kinematografija.
I drugi film iz regije, iz Makedonije, u glavnoj ulozi ima mladu, obrazovanu, ali nezaposlenu ženu, no njena se storija vrti oko rečenice: “Žena sam, nisam idiot.” Nju ispali Petrunija, mlada Makedonka koja je završila u policijskoj stanici jer se usprotivila tradiciji, štoviše crkvenoj tradiciji. Moglo bi se reći da je film “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” (“Gospod postoi, njezinoto ime e Petrunija”) hrvatskoj publici pomalo egzotičan, smješten u daleki Štip i tamošnje običaje, ali budući da se primarno ipak bavi pitanjem žene i pobunom protiv patrijarhalnog društva, on je “razgovarao” s motovunskom publikom bez greške.
Opravdan je razlog zašto je nastao u širokoj međunarodnoj koprodukciji (Makedonije, Belgije, Francuske, Hrvatske i Slovenije), apsurdnost situacija u kojima se nalazi Petrunija svima je na neki način blizak, bilo da se radi o opstanku u svijetu krojenom po muškoj mjeri, o ulozi religije ili o borbi mlade osobe sa samom sobom.
Režirala ga je Teona Strugar Mitevska, a pisala je i scenarij, i to zajedno s Elmom Tataragić (iz BiH). Njihova je Petrunija slučajna junakinja, proganjana jer je spontano skočila u hladnu rijeku zajedno s muškarcima ne bi li dohvatila drveni križ (Časni krst) koji je bacio svećenik na ceremoniji Bogojavljenja. To žene, prema običaju, nisu nikad radile. Ona križ uhvati i odluči zadržati, privodi je policija, a ne opravdava je i ne razumije čak ni majka, koja, kad dođe u prigodu govoriti pred televizijskim kamerama, apelira na gledatelje da njenoj kćeri netko među njima dade posao; to joj je, smatra njena majka, najveći problem i razlog “nedjela”.
Priča o križu kaže da će onaj tko ga uhvati biti sretan cijele godine, a tu negdje treba tražiti i motiv Petrunije da zapliva za njim. Ona je zaglavila u provinciji i ne vidi perspektivu. Film je pak nastao prema istinitom događaju iz 2014. godine, premijeru je imao na Berlinskom festivalu, a u Motovunu je dobio nagradu Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI. U obrazloženju odluke žiri je, među ostalim, poručio da je glavni lik pametna žena koja ima složenu osobnost i koja otkriva svoju moć tijekom filma; ona je simbol potrebe za slobodom.
Posveta Uljaniku
Sasvim poseban film, koji je u Motovunu doživio premijeru negdje oko ponoći, nakon oluje s tisućama munja, bio je “Tusta”, priča o preminulom frontmenu pulskog punk-rock banda KUD Idijoti Branku Črncu Tusti. Scenama snimljenima i u pulskom brodogradilištu, redatelj Andrej Korovljev ujedno je dao usputnu posvetu ugaslom Uljaniku, gdje je Tusta radio te bio jedan od sindikalnih čelnika, a Korovljev još 2000. godine snimio dokumentarac “Godine hrđe”.
“Tusta” je nastajao sedam godina, a nije glazbeni dokumentarac, nego film o “najvećem frontmenu ex-Yu punk-rock scene, čovjeku koji je prerastao glazbu i postao simbolom slobodnog mišljenja i zdravog razuma”, kako ga je opisala producentska kuća Factum. Također je nastao u regionalnoj koprodukciji, sadržajem i emocijama sjajno se uklopio u motovunski duh, a nekima je poslužio da si sjetno u bradu izgovore: “Punk is not dead.”