PIŠE VIKTOR VRESNIK

U PRIČI O MORALESOVOM PADU NIJE RIJEČ SAMO O SUDBINI JEDNOG ČOVJEKA Bolivija, kraj sna o velikom globalnom povratku ljevice

Former Bolivian President Evo Morales gestures during an interview with Reuters, in Mexico City, Mexico November 15, 2019. REUTERS/Edgard Garrido
REUTERS

Evo Morales

Evo Morales pobjegao je iz Bolivije nakon što je gotovo 14 godina bio na čelu države. Ali u priči o Moralesovu padu nije riječ samo o sudbini jednog čovjeka

Evo Morales proveo je na čelu Bolivije trinaest godina i devet mjeseci. Prije toga deset je godina vodio sindikat uzgajivača koke čiji je bio član punih 38 godina. Prve predsjedničke izbore, one 2005., dobio je sa 54 posto glasova, sljedeće, pet godina kasnije, sa 64 posto, 2014. je osvojio 61 posto glasova, ali tu je već prepoznat kao manipulator, kako ustavom i zakonima tako i multietničkom bolivijskom zajednicom koja ga je 2005. izabrala za predsjednika. Kada je prije mjesec dana mutnom izbornom pobjedom osvojio i četvrti mandat, ulica je eksplodirala. Prema starom, iskušanom južnoameričkom receptu, ulici se pridružila vojska. Moralesu i njegovim najbližim suradnicima nakon brze ostavke dozvoljen je odlazak u Meksiko. Nijedna druga država u susjedstvu nije ih htjela udomiti.

Za razliku od oduševljenja s kojim je dočekan na početku prvog mandata, ali i s kojim su sve donedavno o njemu govorili jačanju nove ljevice skloni političari u SAD-u i Europskoj uniji, Moralesova posljednja poruka njegovim saveznicima koji su ostali u Boliviji, kojima se ogrnut u zastavu Meksika obratio iz meksičkog vojnog zrakoplova, da će “i dalje zajedno raditi za Boliviju”, dočekana je sa strahom. Ne bez razloga. Značajan dio njegovog mandata Bolivija je, barem gledajući izvana, živjela u miru, a statistike međunarodnih financijskih institucija ukazivale su na solidan ekonomski rast, smanjivanje siromaštva i društvenih nejednakosti, jesu li današnji događaji znak povratka u stara vremena vojnih udara, diktature i bankrotirane države?

Još prije mjesec dana veliki europski i američki mediji koji danas ispisuju kroniku Moralesove propasti, o njemu su pisali kao o lideru koji je pokazao da moderna (ili modernizirana) ljevica čak i u Latinskoj Americi ipak može uspjeti. “Predsjednik Evo Morales transformirao je ekonomiju Bolivije beskompromisno slijedeći svoju lijevu agendu”, slavio ga je “progresivni” američki magazin the Nation, najstariji preživjeli tjednik u SAD-u. Ali ipak uz ogradu autora Zeeshana Aleema koji postavlja pitanje - može li to potrajati? I može li Moralesov scenarij, bez zadnjeg poglavlja kojemu danas svjedočimo, biti predložak za politički zaokret prema ljevici u ekonomski zrelim razvijenim državama - SAD-u i Europskoj uniji?

 

Najpopularnija učenica

Američki predsjednički kandidat Bernie Sanders i njegova najpopularnija učenica i suradnica u novoj predsjedničkoj kampanji, kongresnica Alexandria Ocasio Cortez, kao i u predizbornim sučeljavanjima sve jača potencijalna demokratska kandidatkinja Elisabeth Warren, te šef britanskih laburista Jeremy Corbyn koji se bori za pobjedu na skorim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu, bolivijski politički model još jučer su isticali kao primjer kako ljevica može biti uspješna.

Još ranije, prije nego što je lijevi val zahvatio bogati, ali klasno opet sve raslojeniji Zapad, u političkim je krugovima Evo Morales bio prepoznat kao južnoamerički ekvivalent Mustafe Kemala Atatürka, kao “čovjek koji je ponovno uspostavio naciju” i po tome su ga razlikovali od ostalih čvrstorukaških lidera ružičastog političkog vala koji je preplavio Južnu Ameriku. Bio je sasvim drukčiji od Huga Chaveza koji je ekonomski potopio naftom bogatu Venezuelu. Uostalom, londonski Financial Times objavio je njegov veliki intervju nekoliko dana uoči listopadskih izbora u Boliviji, predstavljajući ga u ležernom tonu (“Ručak s Financial Timesom”) kao heroja nacije.

- Bilo je dobro negdje do 2009. godine, u vrijeme dok ga se još moglo smatrati liderom, ali sve nakon toga miriši na politički autoritarizam - kaže mi Javier Gonzales, Bolivijac sa zavidnim radnim stažem u globalnim institucijama. Eva Moralesa upoznao je davno, prije dvadesetak godina dok je surađivao s UN-ovom agencijom za suzbijanje zloporabe narkotika, a Morales je bio šef sindikata bolivijskih uzgajivača koke. Putovali su zajedno Bolivijom, bili po najzabačenijim selima, upoznavali se sa situacijom na terenu. Morales se odlično snalazio, kaže Gonzales. Kako je sam indijanskog porijekla, ljudi su ga prihvaćali kao svojega. Rad za sindikat, kao i dugogodišnji aktivizam kojim je podupirao “cocalerose” još od kraja sedamdesetih ga je povezao s visokom politikom, ali i čvrsto usidrio u bazi.

SAD je htio uništiti sve plantaže koke u Latinskoj Americi, Morales kao lider bolivijskih uzgajivača to nije mogao dopustiti. SAD je postao neprijateljem, a on se povezao s liderima južnoameričke ljevice, prvo s Fidelom Castrom, kasnije s Hugom Chavezom i njegovim nasljednikom Nicolasom Madurom. Lider MAS-a (Movimento al Socialismo) postao je 1995., dvije godine kasnije bio je izabran u Kongres odakle su ga izbacili 2002. pod optužbom, točnom, da je dao podršku protuvladinim prosvjednicima. Te je godine i prvi put pokušao postati bolivijskim predsjednikom, ali istisnuo ga je SAD-u blizak čikaški diplomac Gonzalo Sánchez de Lozada kojemu je to bio drugi predsjednički mandat - u prvom, od 1993. do 1997. bio je zapamćen po liberalnim tržišnim reformama i demokratizaciji države koja je do tada dva desetljeća provela pod vojnom diktaturom, ali i kao prvi bolivijski političar koji je za potpredsjednika postavio pripadnika naroda Aymara. Sveučilišni profesor lingvistike Victor Hugo Cardenas (originalno prezime bilo je Choquehuanca) tako je postao prvi “domorodački” potpredsjednik države u Latinskoj Americi.

Sánchez de Lozada je međutim 2002. u svoj drugi mandat ušao s teškom hipotekom neoliberala koji je u svojem prvom mandatu privatizirao bolivijski plinski biznis i velikim međunarodnim korporacijama “poklonio” pravo izvlačenja ogromne dobiti (Boliviji je ostajalo samo 18 posto zarade). Srušila ga je “plinska pobuna”, koje je izbila kada je korporacijama dodatno odobrio izvoz plina u SAD putem Meksika, ali i dao im vojnu zaštitu unutar zemlje, “kako bi se osjećale sigurnima”. Zamijenio ga je njegov potpredsjednik u drugom mandatu Carlos Mesa, ali i njega je plinski biznis stajao karijere u visokoj politici. Dao je ostavku prije kraja druge predsjedničke godine, kada je, u vrijeme obnovljenog vala “plinske pobune” odbio prihvatiti rezultat Moralesovog sindikalnog referenduma kojim se narod izjasnio za nacionalizaciju svih biznisa povezanih s ugljikovodicima, čemu su se oštro protivili i MMF i velike međunarodne korporacije pod čijom je kontrolom bila eksploatacija plina.

Sada je bilo samo pitanje trenutka kada će vlast pripasti Evu Moralesu, kojega je podržavala brojna radnička i ruralna populacija, kao i pripadnici starosjedilačkih naroda (on sam je pripadnik Aymara naroda koji čini gotovo dvije trećine stanovništva Bolivije). Ušao je u predsjedničku palaču nakon kratkog interregnuma kada je, nakon Mesine ostavke, vlast pripala šefu vrhovnog suda Eduardu Rodríguezu koji je brzo raspisao izbore. Protukandidat mu je bio također Aymara, Victor Hugo Cardenas, prvi potpredsjednik Sáncheza de Lozade.

Moralesova je pobjeda bila premoćna, sa 54 posto glasova postao je prvi indijanski predsjednik Bolivije. Ključan je međutim bio radikalan politički zaokret ulijevo, kao i činjenica da Bolivija, unatoč povratku ljevice, nije otklizala u siromaštvo. Moralesovo razdoblje obilježeno je dobrom ekonomskom statistikom. Brojke iz MMF-a, institucije s kojom nikada nije bio u prijateljskom odnosu, pokazuju da je 2017. godinu Bolivija završila 42 posto bogatija nego 2005. kada je Morales izabran za predsjednika. Od 2006. do 2018. godine BDP je rastao po prosječnoj godišnjoj stopi od 4,9 posto. Čak i za ovu godinu MMF-ova je procjena rasta četiri posto, što je najviše u Južnoj Americi. Za prosječnog Bolivijca statistike su još bolje - Gini koeficijent, šifra iza koje ekonomski analitičari skrivaju socijalne razlike, pao je sa 59 na 44 (što je koeficijent manji, stanje na terenu je bolje, Hrvatski je, primjerice 29,3, SAD-ov 37,8), a opće siromaštvo se umanjilo za 25 posto.

Uvijek međutim postoji druga, tamnija verzija politike, a u Moralesovom slučaju taj potisnuti dio upravo sada izbija na površinu.

Bolivijska zabačena sela danas su jednako, ako ne i više zaostala kao i prije Moralesa, kaže Gonzales koji je u rodnoj Cochabambi, drugom najvećem bolivijskom gradu (i rodnom mjestu Eva Moralesa), zadnji put bio prije dvije godine. Činjenica je da je Morales uključio pripadnike indijanskih naroda u krug “punopravnih građana” čvršće od njegovih prethodnika (prvi je to bio napravio Sánchez de Lozada 1994.) i da je to danas zapisano u bolivijskom Ustavu, ali jednako tako stoji da ta pravna odluka nikada nije zaživjela izvan urbane zajednice, kao i da je Morales sam dvaput prekršio Ustav kada je trebalo zanemariti dvomandatni limit za izbornog predsjednika (da bi to napravio pozvao se na UN-ovu Deklaraciju o ljudskim pravima gdje piše da “svatko ima jednaka prava obavljati javnu službu u svojoj zemlji” i da se “nijedan dio Deklaracije ne može interpretirati na način koji bi to pravo mogao uskratiti”).

 

Domaći rasizam

- Bogati Indijanci sada mogu biti legalno bogati i mogu lakše sudjelovati u političkim procesima - objašnjava Gonzales, ali urbani slamovi i dalje su slamovi, a brojka o dostupnosti obrazovanja bezobrazni je falsifikat. Unatoč Ustavom reguliranoj ravnopravnosti svih bolivijskih naroda, domaći rasizam je i dalje jedan od najvećih društvenih problema.

I još nešto, iako je polovičnom nacionalizacijom energetskih kompanija (bolivijske rezerve prirodnog plina među najvećima su na svijetu) smanjio odljev profita iz zemlje - Boliviji sada ostaje 51 posto dobiti, što je značajan uspjeh - išao je na ruku multinacionalnim korporacijama kada je trebalo iseliti indijansku populaciju s novih nalazišta plina i pritom se nije ustručavao u akciju “mirnog preseljenja” povesti vojsku. Jednako tako pristao je prošle godine spaliti tisuće hektara Amazonske prašume (službeno odobrenje za to stiglo je iz njegovog ureda) kako bi omogućio proizvodnju etanola, opet na prijedlog korporacija.

Morales je bio aktivist sindikata uzgajivača koke 38 godina, od čega je deset godina bio njihov “dirigente”, ako netko misli da je to mogao biti bez dobrih kontakata s narkokartelima onda je ili naivan ili politički nepismen, upozorava Gonzales. Tu mu je optužbu davno prišio i SAD, ali sada je, čini se, izgubio saveznike i unutar Latinske Amerike, svugdje osim u Meksiku, gdje je moć kartela velika, i u Venezueli, čiji se uzdrmani predsjednik Nicolás Maduro ne odriče nijednog saveznika.

Morales sada iz Meksika poručuje da ga je srušila ekstremna desnica, da su mu prijetili smrću i da je morao otići. Stvarnost je drukčija, kaže Gonzales. Moguće je da su mu zaprijetili, ali otjerala ga je ulica koja mu je i pomogla da dođe na vlast. Nakon gotovo četrnaest godina na vrhu izgubio je povjerenje baze. Jesu li izbori bili namješteni? Možda. U svakom slučaju, nakon što su međunarodni promatrači prijavili niz nepravilnosti, Morales je najavio da će Bolivija ponovno izaći na birališta. Ne dođe li do neočekivanog radikalnog preokreta, on sam ovaj puta neće moći biti kandidat. Ključ je u činjenici da se kandidirao za četvrti mandat, protiv volje ustavnog suda, a čini se, ovaj put i protiv volje većine naroda. Argument na koji se pozvao 2014. godine, UN-ova Deklaracija o pravima čovjeka, nakon četrnaest godina na vrhu države, a bez podrške baze, više ne drži vodu.

Boliviju sada privremeno vodi Jeanine Añez Chavez, donedavna senatorica i potpredsjednica Senata desne političke orijentacije i žestoka Moralesova protivnica (predsjednica Senata Adriana Salvatierra pridružila se navodno Moralesu u Meksiku), za što je, unatoč manjku kvoruma na inauguracijskoj sjednici na koju nisu došli zastupnici Moralesovog MAS-a koji drži dvije trećine mjesta u oba parlamentarna doma, dobila podršku ustavnih sudaca. Njen je prvi i osnovni zadatak uspostaviti mir na ulicama i što prije raspisati izbore. Svrgnuti predsjednik Evo Morales zasad čini se ne pristaje na poraz i, iako formalno poziva na “zaustavljanje nereda”, čini se da zapravo pokušava organizirati svoje saveznike za pokušaj ponovnog osvajanja vlasti.

 

Rast ljevice

Američki, ali i europski politički analitičari koji su donedavno hvalili Moralesov obrazac lijevo usmjerene politike sada pokušavaju pronaći odgovor na novo pitanje - mogu li se prošlotjedni događaji u Boliviji promatrati kao upozoravajući pogled na jedan od potencijalnih scenarija budućnosti SAD-a, nakon što u post-trumpovskoj Americi i propadne pokušaj uspostave socijaldemokratske države? Američka ljevica i danas je značajno drukčija (manje lijeva) od europske, ali riječ socijalizam od pojave Bernieja Sandersa na predsjedničkim izborima 2016. više se u SAD-u ne smatra psovkom.

Njegov utjecaj nije zanemariv, kao ni utjecaj Alexandrije Ocasio Cortez, kongresnice iz njujorškog Bronxa u demokratskom taboru koja ne skriva svoja socijalistička uvjerenja. Demokratska senatorica i potencijalna predsjednička kandidatkinja iz Massachusettsa Elizabeth Warren ne izjašnjava se doduše kao “socijalist”, ali izašla je sa setom radikalno lijevih (za SAD) političkih prijedloga, a za najbliže savjetnike odabrala je Emmanuela Saeza i Gabriela Zucmana, bliske suradnike vjerojatno najeksponiranijeg protagonista ljevice s početka stoljeća - autora “Kapitala za 21. stoljeće” Thomasa Pikettyja.

Politička ljevica je na Zapadu u porastu, prije svega zbog dugoročno neodržive napetosti izazvane sve bržim društvenim raslojavanjem, ali i kao reakcija na snažan val populističke desnice koja je na vrh SAD-a dovela Donalda Trumpa, a Europu dotjerala do Brexita. Nakon pola stoljeća propalog eksperimenta na istoku Europe, s primjerima poput Rusije i Kine, ali i Castrove Kube ili Chavezove propale Venezuele, nije teško razumjeti zašto Zapad svoju novu i po mnogočemu od one stare drukčiju ljevicu usvaja s povećanim oprezom.

Sada treba povjerovati da je takva nova, zrelija ljevica, s liderima poput Bernieja Sandersa i Elisabeth Warren u SAD-u ili Ianisom Varoufakisom i Jeremyjem Corbynom u EU (i s globalnom intelektualnom podrškom iz pariškog laboratorija Thomasa Pikettyja) sposobna odgovorno upravljati svijetom i da njeni lideri danas, za razliku od svojih prethodnika mogu odoljeti izazovu autoritarizma i želji da ostanu na vlasti do vječnosti. Evo Morales odradio je u Boliviji dva dobra mandata, najveća pogreška, osim taštine, ostaje to što nije na vrijeme osposobio nasljednika. Bolivija je danas, unatoč njegovom predugom boravku na vrhu države, za dio društva bolja zemlja od one koju je preuzeo. To što je bolje onima koji su znali kako se zadržati u njegovoj blizini, jasan je pokazatelj da nitko na političkom vrhu ne smije ostati predugo.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo