MAŠA KOLANOVIĆ

U SAMOM SRCU NEW YORKA STRAHOVITO MI JE NEDOSTAJAO NEW YORK Naša poznata znanstvenica i književnica se ekskluzivno za Magazin javila iz srca epidemije

    AUTOR:
    • Maša Kolanović

  • OBJAVLJENO:
  • 02.05.2020. u 21:57

NEW YORK, NY - APRIL 27: A person rides the Staten Island Ferry as it passes the Statue of Liberty on April 27, 2020 in New York City. Hospitals in New York City, which have been especially hard hit by the coronavirus, are just beginning to see a downturn in COVID-19 cases. Spencer Platt/Getty Images/AFP
== FOR NEWSPAPERS, INTERNET, TELCOS & TELEVISION USE ONLY ==
AFP

Prizor iz New Yorka, Maša Kolanović

Znanstvenica i književnica Maša Kolanović sredinom siječnja otišla je na proljetni semestar na stipendiju New York Universityja gdje istražuje književnu povijest kapitalizma. Grad koji je njezina opsesija još od osnovne škole sada, pod udarom epidemije, postao je neki drugi grad

18 je sati i 58 minuta. Još dvije minute i počinje. Uvijek ima i ranoranilaca koji krenu barem pola minute ranije. Nemamo svi precizno sinkronizirane satove. Evo ih, počeli su. Postaje sve jače i jače. Uzimam mali kineski bubanj, dječju igračku koju je moja kći dobila od bratova prijatelja za kinesku Novu godinu. Na balkonu stana u kampusu u njujorškom Greenich Villageu divlje bubnjam i luđački vrištim.

Da sam samo djelić ovog prizora mogla vidjeti prije nego što sam došla ovdje, pomislila bih da ću u New Yorku iz nekog razloga poludjeti.

Moja opsesija New Yorkom dugo traje. Još u osnovnoj školi lijepila sam u bilježnicu slike New Yorka, iskidane iz žurnala i pisala o tom gradu kojeg do tada nikada nisam vidjela s neprimjerenim oduševljenjem i nekom pomalo uvrnutom čežnjom za dijete od deset godina. Poznavala sam na neviđeno njegova ikonička mjesta na karti dobro kao Pero Orlić Pariz iz Krležine novele “Hodorlahomor Veliki”.

Ima valjda u tome neke arhetipsko-provincijalne žudnje svih nas iz tihih periferija diljem svijeta, taj New York nam se čini većim od života ili kao život sam u svom vrenju poput mravinjaka u rano proljeće. Tih ranih devedesetih je New York za mene bio samo fikcija, a jedini stvarni doticaji su bili preko rodbine, točnije četiri strica koja su tamo otišla još sedamdesetih godina i svako ljeto dolazila u posjet rodnoj Privlaci, malom mjestu pokraj Zadra.

Njihovi veliki koferi koji su mirisali na svježi jeans i žvakaće gume, kičaste pepeljare i suveniri na Kip slobode, naposljetku i prve barbike… prenosili su dašak svega toga što je za mene tada bio New York i Amerika, šarena utopija blagostanja koja svoje imaginacijske korijene vuče još iz pretkolumbovskih vremena. Prošlo je od toga desetak godina kada sam prvi put posjetila New York u zimu 2001., kada mi je brat ovdje došao na doktorski studij, naposljetku ostao i ostvario zavidan uspjeh.

Od tada u New York dolazim često i svim racionalnim demontažama uprkos, taj me grad uvijek ošamuti adrenalinom kao da još uvijek lijepim šarene sličice u onu bilježnicu. Stipendija me dovela u ovaj grad i na proljetni semestar 2020. na New York University. Sredinom siječnja došla sam ovdje s mojom šestogodišnjom djevojčicom i naši su dani prolazili u snoviđenju njujorške utopije.

View of the Empire State Building in New York in the United States this Saturday. New York City is the epicenter of the Coronavirus pandemic (COVID-19).
Brazil Photo Press via AFP
 

Nakon mog posla i njezine škole, utapale smo se u oceanu najrazličitijih ljudi i prizora, obilazile muzeje, ulice, parkove i punktove kakvih je prepun ovaj kozmopolitski grad, a kakvih nema u našem rodnom gradu ni za lijek. Pokazivala sam joj sve čari, zavodljivosti i paradokse suvremenog kapitalizma, različitosti svijeta u kojem živimo, za kojeg nema bolje škole za život nego što je to New York.

I moja djevojčica upijala je sve kao da sam joj nekim ‘’pamćenjem vrste’’ ubrizgala svoje oduševljenje o svemu što nudi ovaj grad, o svemu o čemu nas uči ovaj grad. Slike iz male bilježnice vraćale su nam se u svom trodimenzionalnom, znatno složenijem obliku. I tako su nam prolazili dani sve dok u grad nije došao koronavirus.

Nije da nije bilo upozorenja. O koroni se pričalo, od korone se i ovdje strahovalo, isprva u rasistički intoniranom zazoru od kineskih restorana i Kineske četvrti. Onda smo gledali na vijestima kako se gradovi diljem svijeta zaključavaju… no, bilo je teško uopće zamisliti što bi to značile mjere distanciranja za ovakav grad u kojem od gustoće gotovo i da ne postoji ideja personalnog prostora na javnim površinama, a duh slobodnog izražavanja individualizma je imperativ njegovih ulica. Lakše je bilo zamisliti kolektivnu zarazu svih, nego pustoš i distancu na njujorškim ulicama.

Dogodile su se više-manje obje stvari.

S nevjericom sam počela svjedočiti kako nestaju ljudi s njujorških ulica i zatvaraju se svi javni prostori osim onih neophodnih za život dok su zaraza virusom, a uskoro i smrti dobivale stravične brojke čije su decimale vrtoglavo rasle iz dana u dan. Kao da je fotošopom netko uporno i precizno rezao i trajno uklanjao ljude s inače gusto ispunjenih površina grada. S gašenjem i tišinom koja je nastupila na ulicama, New York je počeo nalikovati na mjesto iz nekog košmarnog i ružnog sna.

U početnoj nevjerici, moja šestogodišnja djevojčica i ja prolazile smo pustim ulicama u sjenama velikih nebodera između kojih se samo čuo zvuk vjetra, tuljenje sirena Hitne pomoći uz potmule ritmičke udare s gradilišta. Na Times Squareu, ispod velike reklame za novu sezonu HBO-ova serijala ‘’WestWorld’’ s kosturolikim robotom probijenim na šiljak nebodera, moja kći mi je rekla: ‘’Mama, mene je malo strah’’.

U samom srcu New Yorka strahovito mi je nedostajao New York…

Protective masks are distributed free of charge in Central Park in New York in the United States this Saturday. New York City is the epicenter of the Coronavirus pandemic (COVID-19).
Brazil Photo Press via AFP
 

New York nisu impresivne grdosije od nebodera, ni dućani, ni muzeji, išarani zidovi, galerije, barovi, klubovi. New York su ljudi. To je sirova energija najrazličitijih ljudi koje je privukao ovaj grad ili samo u njemu pokušavaju opstati. I ta mi se spoznaja objelodanila tako jasno u nestanku ljudi s njegovih ulica. U prvim danima stroge karantene, kada je strah ne samo zatvorio nego pomalo i paralizirao ljude, između opsesivnog čitanja i gledanja vijesti, nisam iz ruke ispuštala knjigu Jasona Polana ‘’Every Person in New York’’.

Njegova knjiga, debela poput telefonskog imenika, sadrži ilustracije svih ljudi koje je autor između 2008. i 2014. zabilježio na njujorškim ulicama, ispod i iznad njih. Ljudi u podzemnoj željeznici, ljudi na ulicama, ljudi u muzejima, ljudi u restoranima… Polan je u brzim potezima nacrtao oko 3000 ljudi u svojoj knjizi. Knjigu tih dana nisam ispuštala iz ruku kao neki oblik praznovjerja. Prolazila sam njezinim debelim hrptom jagodicama prstiju gore-dolje kao u nekakvoj mantri, ne bi li se ljudi možda što prije živi i zdravi vratili na ulice. Gledala sam nacrtane ljude koje smo prije samo tjedan dana ranije moja kći i ja gledale uživo, gusto stisnute s drugim promatračima u krugu fontane na Washington Squareu na kojoj su skejteri izvodili svoje vratolomije. Od inače zaglušujuće buke grada koja je uostalom dio njegove čari, sada je samo ostala sablasna tišina kao zvučna pozadina za sirene ambulantnih kola. Ponekad me njihov zvuk podsjeća na zavijanje gladnih vukova. Ponekad na cvilež ostavljenog psa, ovisno kako vjetar donosi zvuk. Kažu da je u podzemnoj željeznici jezivo.

Dani su prolazili u ritmu: buđenja i lomljenja nade. New York nije bio osamljen. Cijeli svijet je prolazio kroz isti tunel i još uvijek prolazi u nadi da svjetlo koje se nazire nije novi vlak. Grafikoni novih slučajeva, smrti i hospitalizacija nalikuju panorami Manhattana. Idu malo gore pa malo dolje i tako u nedogled. Guverner Cuomo svaki dan kao Šeherezada preko ekrana izvještava o stanju stvari i čini se kao da ovo sve traje već 1001 noć.

I reklame na televiziji su se u međuvremenu prilagodile ovoj novoj normali. Kao da su ljudi oduvijek samo doma u svojim pidžamama, peku kruh i razgibavaju se sa svojom djecom ispred televizijskih ekrana. Vidimo zvijezde u njihovim spavaćim sobama, kuhinjama i kućnoj odjeći. Bilo bi gotovo uvredljivo prikazati išta iz nekadašnje normale. Zlo mi je od ove implozije svijeta u četiri zida.

Već je prošlo više od mjesec dana, popustila je i ona početna paraliza.

Grad čije su ulice kipjele vibrantnom energijom dobio je neku melankoličnu patinu. Inače ubrzani Njujorčani nekako su nježniji i krhkiji ovih dana. Iznad maski im vire samo oči. I u tim očima sad ima nešto slomljeno. Sve ono što je bilo na rubu i topilo se u buci i gustoći ljudi, sad je postalo vidljivo više nego ikad. To su prije svega beskućnici koji mole za sitniš s više praznim nego punim čašama ovih dana. Dobro im pamtim lica. Viđam ih svaki dan. To su vidno rastrojeni čovjek koji prilazi prometnom policajcu i govori mu kako jedan beskućnik spava u banci, u onom zatvorenom trijemu gdje su bankomati.

Policajac ga se pokušava otarasiti, ali ovaj inzistira, na rubu živčanog sloma mu govori kako u banci spava beskućnik i da ga treba od tamo hitno maknuti. Policajac pomalo posustaje dok čovjek na rubu živčanog sloma uporno ustraje i kao ključan argument navodi da beskućnik nema masku. To je usamljeni metalac na stijeni u Central Parku koji glasno pušta ‘’Welcome to the Jungle’’. To su barovi zaglavljeni u vremenu zatvaranja s ukrasima od Dana svetog Patrika.

Prijateljica Nataša koja živi u 43. ulici, tik do Times Squarea, šalje video policajca na konju koji kao usamljeni jahač prolazi pustom ulicom, kao u kakvom vesternu. Policajci opominju grupicu beskućnika iz automobila preko razglasa: ‘’Drugs are still illegal, guys’’. Pogledala sam nebrojeno puta tog usamljenog jahača kojeg je Nataša snimila, ima nešto umirujuće u zvuku kopita u pustoj ulici. I ovo je New York.

Svojoj kćeri pokušavam objasniti da je ovo čemu svjedočimo nešto iznimno, da se New York ne pretvara u bundevu baš tako lako iako sve činjenice govore protiv mene. No, ona se s vremenom gotovo organski prilagodila na ovaj Novi New York, kao da je upravo tako i trebalo biti.

Ovih dana često se sjetim slikovnice Miroslava Saseka ‘’This is New York’’ koju sam joj redovito čitala prije našeg dolaska ovamo. U slikovnici su se iz stranice u stranicu kao u kakvom zavodljivom striptizu razotkrivala sva ikonička mjesta grada u ilustracijama koje i pola stoljeća nakon nisu izgubile svoj šarm.

People in Hazmat suits transport a deceased body on a stretcher outside a funeral home in Brooklyn on April 30, 2020 in New York City. - Dozens of bodies have been discovered in unrefrigerated overflow trucks outside the Andrew T. Cleckley Funeral Home, following a complaint of a foul odor. (Photo by Johannes EISELE / AFP)
AFP
 

U njima je tako jednostavno i upečatljivo uprizoreno sve ono što će uvijek biti privlačna sila ovoga grada. I znale smo točno što slijedi iz stranice u stranicu koje smo uzbuđeno okretale prije spavanja. Ta je slikovnica po svom oduševljenju New Yorkom za mene bila najbliže onoj mojoj bilježnici kojoj se u međuvremenu izgubio trag. U ovoj našoj stvarnoj slikovnici, stvari su drugačije.

Primjerice, smeće izgleda drugačije. Manje je hrane u njujorškim kontejnerima. Sada su to maske i tanke, zaštitne rukavice. Skinute s ruku i bačene na pod, izgledaju kao potrošeni kondomi nekog čudovišta. Ili kao ruka koja pokazuje znak pobjede. Stisnuta šaka. Srednji prst. Oni još uvijek nadrkani Njujorčani mogu i dalje barem kolutati očima iznad maske. I ovo je New York.

Moja je kći bez prevelikog čuđenja i puno bolje nego ja prihvatila ovaj Novi New York.

U međuvremenu smo ušli dublje u proljeće i Central Park je prepun ljudi, malo otkočenih od one početne paralize. Odlazak na rekreaciju im daje barem privid neke normale. Jedan muškarac ide ravno prema meni. Kao da je ušao u ovu dimenziju iz neke daleke budućnosti, prilazi mi i govori: ‘’Weird but important memories’’. Istina. I ovo je New York.

New York su skejteri s maskama i u zaštitnom odijelu, kao da su izašli iz nekog trash SF spota Beastie Boysa. New York je gej piknik s muškarcima sa šljokičastim zaštitnim maskama. New York je čovjek sa zaštitnom maskom na kojom malim slovima beskonačno mnogo puta piše FUCK FUCK FUCK FUCK…

Bliži se 19 h. Moja kći i ja uzimamo mali kineski bubanj i pripremamo glasnice za sve njujorške udarnike na prvoj liniji fronte. Za radnike u bolnicama, radnike u dućanu, radnike u javnom prijevozu, za beskućnike koji se nemaju gdje skloniti, za sve one koji su ostali bez posla i nemaju što jesti, za sve one koji su malo poludjeli od svega ovoga, da izdrže… Evo ga, samo što nije počelo… I ovo je New York.

Izdvajamo