Knjigu “Spomenik Monument Database” Donalda Niebyla koja je ovih dana izišla na tržište, tiskala je londonska izdavačka kuća Fuel Publishing & Design. Urednici su Damon Murray i Stephen Sorrell. O knjizi koja se može nabaviti na Amazonu navodi se, među ostalim, da je “vodič kroz divlji svijet komunističkog minimalizma u Titovoj Jugoslaviji”. Objašnjava se da je sagrađeno na tisuće spomenika diljem cijele bivše Jugoslavije, “od resorta na moru do udaljenih planina”, te da je riječ o “maštovitim formama od čelika i betona. Josip Broz Tito, umjesto da gleda prema ideološki bliskijem Sovjetskom Savezu, okrenuo se apstraktnom ekspresionizmu i minimalizmu”.
Knjiga sadrži i mapu s vrlo preciznim uputama kako obići sve spomenike koji su u njoj prikazani. Od aktualne izložbe u njujorškoj MoMA-i do europskih fotografa Jana Kempenaersa i Wolfganga Thalera, interes za ovu temu ne jenjava. O Niebylovoj knjizi piše međunarodna štampa pa je ovih dana izišao prikaz njegovih fotografija, među ostalim, i u Guardianu.
S Niebylom, Amerikancem iz Illinoisa i po temeljnoj struci biologom, razgovaramo za Magazin. Kako kaže: “Knjiga je razrada moje web stranice Spomenik Database i donosi bitne informacije za osamdesetak spomenika Drugom svjetskom ratu koji su podignuti na području bivše Jugoslavije. To je, vjerujem, prvi tako detaljan vodič objavljen na engleskom jeziku o ovim spomenicima. Interes je velik, zvali su me da predstavim knjigu u Londonu, New Yorku, potom i u Chicagu i Beogradu”. Posljednje je tri godine Niebyl proveo putujući zemljama bivše Jugoslavije, snimajući spomenike, istražujući ih. Do sada je snimio nešto manje od tri stotine spomenika; u knjizi je izbor od njih osamdeset.
Popularan Džamonja
Kako se uopće zainteresirao za temu? Ima li nekih ranijih dodira s ovim krajevima? “Nakon što sam godinama proučavao spomenike u bivšoj Jugoslaviji, uzeo sam određeno slobodno vrijeme između dvaju poslova da putujem po prostorima bivše Jugoslavije i tragam za ovim spomenicima. Puno sam putovao i kao strancu nije mi se bilo lako snaći, često ne samo da nije bilo preciznih, nego nije bilo nikakvih uputa. Zato sam djelomice i započeo ovaj projekt. Svaki sam spomenik snimio do najsitnijeg detalja. Nikad se nisam smatrao fotografom, naprosto mi je cilj snimiti ove spomenike iskreno i dokumentarno.
Moj je pristup često u suprotnosti s prikazima ovih spomenika u prošlosti koji su više naginjali jednom artističkom pogledu”, tvrdi. Jedan od radova koji su ga inspirirali bila je i fotografska serija spomenika koje je prije nekoliko godina snimio belgijski autor Jan Kempenaers: “S njim sam se ranije dopisivao tijekom rada na projektu. Omogućio mi je pristup nekim informacijama koje su mi bile od koristi, prije svega u izradi mapa za obilazak spomenika”.
Najprije je snimio monumentalni “Spomenik revolucije naroda Moslavine” u selu Podgarić u Hrvatskoj koji je oblikovao kipar Dušan Džamonja: “Bio je to sjajan spomenik upravo za početak mojeg putovanja. Ima snažan vizualan učinak na gledatelja, impresivan je i može se reći da je jedan od najpopularnijih kod međunarodne zajednice kad je riječ o spomenicima u bivšoj Jugoslaviji”, otkriva.
Njegova je mrežna stranica, dakle, između ostalog, baza podataka za spomenike, prije svega za strance, a projektu se posvećuje svaki dan, nakon posla. Detaljno je to razrađena stranica s nizom podataka o pojedinim spomenicima, do najsitnijih detalja, ali i o širem kontekstu, npr. spominju se filmovi s područja nekadašnje Jugoslavije i slično. Kako govori naš sugovornik: “Nakon što sam se vratio s prvog posjeta spomenicima bivše Jugoslavije, a bilo je to prije dvije godine, uspio sam skupiti značajnu količinu informacija o povijesti spomenika, njihovu značenju, potom sve prevedene natpise, upute kako doći do pojedinih radova. Bila mi je želja pomoći ljudima da ne moraju prolaziti kroz slične probleme kroz koje sam ja prolazio dok sam pokušavao pronaći pojedine spomenike.
Spomenik u Ilirskoj Bistrici (Slovenija) izgrađen 1965., autora Janeza Lenassija i Žive Baraga-Moškon
Odlučio sam otvoriti web stranicu na kojoj bih podijelio sve informacije koje sam skupio. Čim sam pokrenuo stranicu, dobio sam mnoštvo poruka i upita; mnoštvo se ljudi diljem svijeta zainteresiralo za moj rad, nisam čak ni siguran da sam očekivao baš takvu reakciju kad sam počeo raditi na projektu. Odlučio sam nastaviti. U regiju sam se vratio 2017., pa 2018. godine kako bih prikupio još podataka i snimio još fotografija. Moram reći da mi se javljaju i ljudi iz bivše Jugoslavije, neki od njih samo kako bi mi zahvalili na mojem radu, i uistinu osjećam koliko je tema koje sam se dotaknuo važna. U međuvremenu sam stupio u kontakt s nekim arhitektima i kiparima koji su još živi te sam kontaktirao obitelji onih koji su preminuli”. Reakcije koje je dobio od posjetitelja svoje stranice s područja bivše Jugoslavije, kaže, različite su, ali u pravilu su vrlo pozitivne. “Neki misle da je to naprosto sjajno i zahvaljuju mi.
Drugi su, pak, zbunjeni i misle da gubim vrijeme, ne razumiju zašto bi jedan Amerikanac uopće putovao tisućama kilometara da vidi ove spomenike. U rijetkim prilikama ljudi su uznemireni jer na ove radove pokušavam baciti novo svjetlo, vjeruju da bi ovi spomenici trebali biti zaboravljeni.” Ne žali što je pokrenuo ovaj projekt, dapače, strast za ovom temom u njemu raste na dnevnoj bazi. Iako mu nije uvijek bilo lako; od samog početka bila je to jedna velika avantura: “Kada sam pokušavao doći do Kozare (spomenik Dušana Džamonje, op.a.), ili sam nešto krivo upisao u navigaciju ili se nešto krivo pokazalo. Uglavnom, završio sam na blatnoj cesti u strmovitom šumskom klancu, daleko od bilo kakvog većeg sela ili grada, doslovce sam se osjećao kao da sam usred ničega.
Sve je izgledalo toliko loše da sam u jednom trenutku zamalo odustao. No, dok sam se vraćao hodajući putem kojim sam se dovezao, naišao sam na obitelji koje su u šumu došle na piknik i zamolio ih za pomoć. Budući da sam bio toliko udaljen od svega, bojao sam se da neće govoriti engleski, ali bila su to djeca vlasnika kuće u neposrednoj blizini koja su ga posjetila iz Banja Luke i engleski su govorila gotovo savršeno. Uspjeli su skupiti tim mladih ljudi koji je uspio izvući moj auto. Zatim su me počastili večerom, s puno rakije. Ono što je mogla biti tragedija, pretvorilo se u jednu od najzabavnijih večeri na putu”.
Spomenik Revolucije Naroda Moslavine u Podgariću Dušana Džamonje izgrađen 1967.
Neobični oblici
Jedno je poglavlje na njegovoj stranici posvećeno, kako piše, “neobičnim” oblicima spomenika. Kako ih on tumači, koje oblike naziva neobičnima? “Mnogi spomenici koji predstavljaju apstraktna i modernistička djela nakon Drugog svjetskog rata daleko su od bilo čega poznatog u memorijalnoj arhitekturi Amerike, čak i zapadne Europe. Sve dok 1980. godine, primjerice, u Americi nije izrađen prvi modernistički spomenik, na Vietnam Veterans Memorialu u Washingtonu koji potpisuje Maya Lin.
Međutim, čak je i ovaj spomenik ‘stišaniji’ u odnosu na neke lokacije iz bivše Jugoslavije. Brojni ex-Yu apstraktni spomenici vrlo su neobični, čak nadzemaljski u svojoj pojavnosti. Mnogi ih ljudi izvan vaših krajeva ni ne razumiju. Ljudima koji žive izvan ovog teritorija nepoznati su vizualni jezik i simboličke poruke sadržane unutar tih formi, i tako nastaje zbrka. Radom na bazi podataka spomenika i svojom najnovijom publikacijom široj publici otkrivam priče i značenja mnogih spomenika”, vjeruje.
Tko su mu bili glavni sugovornici na projektu? “Koristim vrlo širok raspon izvora. Od starih novinskih članaka iz regije do povijesnih publikacija oko razdoblja Drugog svjetskog rata. Razgovarao sam sa stručnjacima i lokalnim ljudima, ali, kako sam već spomenuo, i s nekim autorima koji su još živi.”
Spomenik na Tjentištu (BiH) autora Miodraga Živkovića i Ranka Radovića iz 1971. godine
Interaktivna mapa
Podaci govore o zapuštenosti spomenika, mnogi su se hrvatski umjetnici, svaki na svoj način, pozabavili temom. I naš je sugovornik, tvrdi, svjestan odnosa prema ovim spomenicima; toj je temi posvećeno i čitavo jedno poglavlje na njegovoj stranici. S druge strane, interes za njih u bivšoj Jugoslaviji sve više raste. Je li pogledao izložbu u njujorškoj MoMA-i, koju je popratila gotovo čitava međunarodna štampa, “Concrete Utopia” (konkretna, odnosno betonska utopija), o arhitekturi bivše Jugoslavije od 1945. do 1980. godine, a koja je pokrila među ostalim i temu spomenika? “Da, bio sam na izložbi u MoMA-i, na njezinu otvaranju.
Smatram da je izvrsna. Izložba podcrtava fascinantnu arhitektonsku povijest bivše Jugoslavije koja je donedavno bila zaboravljena, čak marginalizirana na Zapadu. Pronašao sam neke sjajne radove koji su čak i mene iznenadili, unatoč već duljem temeljitim bavljenjem ovom temom. To je prva važna izložba o jugoslavenskoj arhitekturi u SAD-u i vjerujem da je cijeli projekt impresivan i značajan”, smatra naš sugovornik.
Uz knjigu dijeli i čitavu interaktivnu mapu. kako putovati autobusom, avionom, automobilom. Prije svega, strancima daje “upute za upotrebu”, pa tako, među ostalim, piše: “Mnoga područja bivše Jugoslavije imaju komplicirane odnose, koji se u mnogim slučajevima prelamaju i na spomenike. Dok je većina lokalnih ljudi zadovoljna jer vas vidi uz spomenike, jer želite učiti o njihovoj povijesti, u nekim dijelovima bili su manje oduševljeni mojim istraživanjima”.