Još slabo poznati tajvanski redatelj Ang Lee, doškolovan u Americi, postigao je 1993. svjetski uspjeh komedijom “Svadbena svečanost” o gay paru koji bezbrižno živi u New Yorku sve dok jedan od njih ne dozna da mu u posjet dolazi njegova konzervativna obitelj s Tajvana, kojoj se on predstavlja kao sretno zaručen. Nema druge nego pronaći curu koja će mu izigravati nevjestu dok se rodbina ne vrati kući, što, dakako, izaziva niz komičnih obrata.
Zaplet je poznat (pogotovo sjajno izveden u starom filmu Franka Capre “Dama za jedan dan”), ali je gay kontekst nov, što je bilo dostatno da Lee izbori svoju prvu nominaciju za Oscara. Tada još nitko nije slutio da će priča biti iskorištena u doku drami (ili dokumentarcu - kako više volite) Želimira Žilnika “Najljepša zemlja na svijetu”, koji će ovih dana imati hrvatsku premijeru u sklopu ambiciozne i vrlo komplicirane autorove retrospektive i prigodne izložbe koja je počela još u proljeće u Edith-Russ-Hausu u njemačkom Oldenburgu, da bi se nastavila sada u Zagrebu u kinu Tuškanac i Galeriji Nova. Kustosice kolektiva WHW/Što, kako i za koga već su tada napravile opsežan intervju sa Žilnikom, dostupan na njegovoj internetskoj stranici, a originalno je bilo i to što se svaki od programa mogao pogledati besplatno puna dva tjedna “online”.
“Najljepšu zemlju na svijetu” vidjet ćemo zahvaljujući ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu, koji se od 2. do 9. prosinca održava u Zagrebu i Rijeci. Da našu publiku Žilnik itekako zanima, vidjelo se već ovog tjedna na Kratkom utorku u kinu Tuškanac, gdje je Ivan Ramljak uz razgovor s redateljem prikazao dva programa njegovih filmova, one najranije dokumentarce i nešto kasnije njemačke i jugoslavenske TV radove. Sve skupa trajalo je četiri i pol sata, a malo tko je napuštao dvoranu, jer je Žilnik fascinantan pripovjedač.
Što vezuje novi Žilnikov film i “Svadbeno vjenčanje”? Vrlo slična dramska situacija. Ovdje 23-godišnji Afganistanac Bager živi kao izbjeglica u Beču (Žilnik upozorava da je do 2016. 710 tisuća emigranata dobilo u Europskoj uniji status izbjeglica), dobro je naučio njemački, ima svoj krug prijatelja, a i djevojku Austrijanku. Iznenada se pojavljuje njegov djed Hajdar, koji je stigao na kratko iz Slovenije, na samo dva tjedna, i želi da unuk nastavi obiteljsku lozu na najbolji mogući način, ženidbom s curom iz njegova kraja. Njegovi znanci navrat-nanos pronalaze moguću kandidatkinju, svadba je održana, nevjesta je pokrivena neprozirnim velom, a djed u jednom trenutku mora otići jer mu viza istječe. “Nevjesta” vraća Hajdara njegovoj Austrijanki i priznaje da joj je pod velom bilo vrlo ugodno, mogla je drijemati i ne uplitati se u dosadnu svadbenu ceremoniju.
Oni su samo neki od protagonista ovog dokumentarca koji predstavlja čitavu galeriju izbjeglica u Austriji. Posebno su zabavne sredovječne Austrijanke koje svojoj prijateljici sa Srednjeg istoka tumače da je poligamija besmislena ako je prakticiraju muškarci, no ako žena ima pravo izabrati nekoliko partnera, to je već nešto sasvim drugo. Njihovoj sugovornici to se jako dopalo i jedva čeka da proba nešto takvo.
“Najljepša zemlja na svijetu” potvrđuje Žilnika kao majstora doku drame. Neke su scene, naime, čista zabilješka, ali neke su očito odigrane u dogovoru s redateljem. Pritom Žilnik koristi svaku priliku da napravi kadar slojevitijim, razgovor djeda i unuka odigrava se između rešetaka neke ograde, što je očita simbolika, kao i scene iz zoološkog vrta s panterom u kavezu, u drugom planu promaknu policijska kola i tome slično. Dio filma snimljen je u Subotici, gdje emigranti izjavljuju da im je u rodnom Kabulu bilo deset puta bolje, a posebno je zanimljiva rasprava tko je važniji po povijest kung fua - Bruce Lee ili Jackie Chan.
Želimir Žilnik
Prvi partizanski brak
Žilnik je autor nevjerojatne biografije. Rođen je 1942., oba roditelja bili su ilegalci i odmah su sklopili valjda prvi partizanski brak tih godina, da bi mu majku, Milicu Šuvaković, poslije uhapsili i odveli u logor na beogradskom Crvenom krstu, gdje je nakon poroda odmah strijeljana. Otac Konrad Žilnik, inače Slovenac koji se s obitelji preselio u Niš, ubijen je 1944. od strane četnika na jugu Srbije, i to drastično, na panju su mu sjekirom odsjekli glavu. Dimitar Anakiev, slovenski filmaš bugarskog podrijetla, snimio je dokumentarac “Posljednji Žilnik” i pronašao dvojicu iz te četničke grupe, od kojih je svaki tvrdio da je upravo on izvršio taj zločin.
Želimir Žilnik odrastao je kod djeda i bake po majci u Novom Sadu, kao sin narodnih heroja vjerovao je u komunizam, ali ne dogmatski. Ujak Milenko Šuvaković bio je kazališni redatelj i umjetnički ravnatelj Sterijinog pozorja, najvažnijeg jugoslavenskog kazališnog festivala, zainteresirao ga je za umjetnost, no njegov nećak ipak je studirao pravo (što će mu kasnije itekako koristiti) i vodio novosadski Forum mladih koji je ugošćavao filmske legende kao što su Dušan Makavejev i Mihovil Pansini, tada još u statusu filmskih amatera.
I sam se počeo baviti amaterskih filmom, a njegovi prvi profesionalni dokumentarci “Žurnal o omladini na selu, zimi”, “Pioniri maleni mi smo vojska prava, svakog dana ničemo ko zelena trava” i “Nezaposleni ljudi” bili su svojevrsna senzacija na Beogradskom festivalu kratkog igranog, animiranog i dokumentarnog filma. Ovaj potonji je podijelio prvu nagradu na prestižnom njemačkom festivalu u Oberhausenu, a o njima je oduševljeno pisao mladi Nenad Puhovski u zagrebačkom omladinskom tisku (danas je njegovo poduzeće Factum jedan od koproducenata “Najljepše zemlje na svijetu”).
Novosadska Neoplanta tih je godina slovila kako jedno od najliberalnijih filmskih poduzeća, vodio ga je Svetozar Udovički i nije postavljao ideološke ograde svojim autorima. Zahvaljujući hvaljenim kratkim dokumentarcima Žilnik je bio njihova velika nada, pa je 1968. dobio dugi igrani film “Rani radovi” (maturalni rad bavio mu se otuđenjem u istoimenoj knjizi Marxa i Engelsa) koji mu je snimio prijatelj Karpo Godina, a glumili su, između ostalih, atraktivna Milja Vujanović, još slabo poznati Marko Nikolić i filmski kritičar Bogdan Tirnanić. Okarakteriziran kao pamflet protiv komunizma (protagonisti su četvero mladih aktivista koji se neprestano uvjeravaju u iznevjeravanje ideala revolucije), film je bio pred zabranom, no Žilnik ga je svojom pravničkom vještinom obranio.
Poslali su ga na festival u Berlin, gdje je dobio Grand Prix i ocijenjen kao pravo osvježenje u odnosu na shematske političke filmove Jean-Luca Godarda. Bila je to prva takva nagrada jugoslavenskoj kinematografiji na jednom od tri najveća filmska festivala, no u Puli su ga potpuno ignorirali, dobio je tek specijalnu diplomu za režiju.
Godine 1971. Žilnik je pripremao svoj drugi dugi film “Sloboda ili strip”, htio je da taj bude još radikalniji od “Ranih radova”, ali u Neoplanti se promijenila uprava, umjesto Udovičkog za direktora su postavili političkog konformista Draška Redžepa, koji mu je stalno opstruirao snimanje. Film je naposljetku ostao nezavršen (prije pet godina pronašli su negativ snimljenog materijala u zapuštenoj arhivi Neoplante), a Žilnik se - shvativši da mu u toj kinematografiji nema budućnosti - zaputio u Njemačku, gdje je snimio nekoliko kratkih televizijskih filmova i jedan dugi, naslovljen “Raj”: taj se bavio terorizmom, krajnje nepoželjnom temom u toj zemlji, pogotovo kad se na to drznuo emigrant, pa se redatelj vratio u Jugoslaviju, gdje protiv njega ionako nije bilo sudskih procesa.
Filmska poduzeća su ga ignorirala, ali je zato bio dobrodošao na Televiziji Novi Sad, gdje je usavršio koncept doku drame, bez profesionalnih glumaca. Naslovi kao “Placmajstori”, “Sedam mađarskih balada”, “Bolest i ozdravljenje Bude Brakusa”, “Vera i Eržika” i “Dragoljub i Bogdan: struja”, nastali na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, dobili su kultni status u krugovima filmoljubaca nesklonih rutinskoj jugoslavenskoj kinematografiji.
Od sredine osamdesetih dobiva i duge profesionalne filmove, najprije futurističku fantaziju “Lijepe žene prolaze kroz grad” s Ljubom Tadićem i Milenom Dravić, a zatim socijalnu satiru “Tako se kalio čelik” s Lazarom Ristovskim. Ipak, najvažnija su mu ostvarenja iz razdoblja režima Slobodana Miloševića, “Tito po drugi put među Srbima” (1994.) i “Dupe od mramora” (1995.), oba iznimno popularna na srpskim piratskim kazetama koje su tih godina preplavile hrvatsko tržište. U prvom se glumac Dragoljub Ljubičić preobukao u Titovu maršalsku uniformu i izazivao prolaznike na najrazličitije komentare, dok je drugi puno subverzivniji (producirao ga je beogradski B92), jer su mu protagonisti transvestiti, transrodne osobe, poremećeni ratni veterani i narkomani.
Trilogija o ekscentričnom Romu
Od doku drame “Tvrđava Evropa” (2000.) počinje njegovo kontinuirano zanimanje za sudbinu izbjeglica, koje se nastavlja u “Destinaciji SERBISTAN” (2015.) i kulminira “Najljepšom zemljom na svijetu”. Usput je još snimio trilogiju o ekscentričnom Romu Kenediju Hasaniju - također krcatom izbjegličkim motivima - a u završnom dijelu “Kenedi se ženi” (2007.) glavni “glumac” dobio je nagradu na prvom Festivalu srpskog filma u Novom Sadu.
Radikalnost je i dalje sastavni dio njegova opusa, pa “Stara škola kapitalizma” (2009.) pokazuje sustavno uništavanje srpske industrije, dok se u njemu pojavljuju pokojni Lazar Stojanović, redatelj nekoć zabranjenog “Plastičnog Isusa”, i anarhist Ratibor Trivunac, koji je u povodu posjeta ondašnjeg američkog potpredsjednika Joea Bidena Srbiji spalio američku zastavu na početku Knez Mihajlove u Beogradu: dobio je deset dana zatvora, ali je pušten nakon tri dana, jer su odvjetnici objasnili da je paljenje zastave legitiman način protesta u mnogim svjetskim zemljama.
Žilnik je zapravo jedina legenda jugoslavenskog filma koja ne smanjuje svoju aktivnost. Teško je to pobrojati, no ukupno je snimio više od pedeset što dugih što kratkih filmova, i za nijednog se ne može reći da je rutinski. 76 mu je godina i jednako je provokativan kao i u doba kad je snimao svoje prve važne dokumentarce. Usprkos opsežnosti, izložbe i retrospektive u Njemačkoj i Hrvatskoj teško da će obuhvatiti sve što je dosad napravio, a u međuvremenu on je već prionuo na nove projekte.