Kako se izbori približavaju, tako se pojačava žamor zazivanja kandidata koji bi, vjeruje se, mogli zamijeniti predsjednicu na isteku mandata i na izmaku političkih ideja. Dva imena koja se u tom smislu najviše i najnapadnije spominju imena su pobijeđenih bivših lidera HDZ-a i SDP-a Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića.
Prizivanje kreće iz dva glavna motiva: jedan je rastući osjećaj da predsjednica nema idealne uvjete obraniti mandat te da je utoliko ranjiva i pobjediva, a drugi, naravno znatno važniji, da se i putem izbora za predsjednika države, kad je to zasad nemoguće unutar stranaka i na razini Vlade, nastoji pritiskati promjene smjerova i ključnih kadrova u dvjema najvećim strankama, HDZ-u i SDP-u. Utoliko su i Karamarko i Milanović samo zamišljeni idealni korisnici funkcije predsjednika Republike kao pretpostavljene odskočne daske za preuzimanje dominacije na političkoj sceni. Slično, uostalom, kao i sadašnja predsjednica, dok se činilo da je u stanju preuzeti HDZ, to jest dok se planovi nisu izjalovili.
I Karamarko i Milanović namjernom šutnjom (a barem za Milanovića znamo da u šutnju mora ulagati ogromne napore) zapravo programirano pothranjuju izvjesnost njihova opetovanog kandidiranja i povratka jer je njihova mističnost u politici za njih daleko sigurnija i isplativija od aktivnog bavljenja politikom tijekom kojega bi, kao i ostali, non-stop bili izloženi podsjećanjima na pogreške iz dosadašnje karijere i preispitivanjima njihovih stajališta i kapaciteta za budućnost. I Karamarko i Milanović, dakle, puno su ozbiljniji kandidati dok ne govore i zato, ako se zaista kane reaktivirati, u njihovu je slučaju najbolje da to učine što je moguće kasnije, to jest da svoje kampanje i izloženost javnosti svedu na minimum.
Nijemi kandidati, Karamarko i Milanović, isplate se i ostalima na sceni, kao neka vrsta političkih plašila: evo, ako se ne dogovorimo, doći će vam Karamarko ili Milanović, pa ćete vidjeti. Ili, iz perspektive predsjednice: bolje vam je da (o)stanete uz mene jer, evo, samo što nisu, tu su pred vratima Pantovčaka, nervozno čekaju - Milanović i Karamarko.
Dapače, predsjednica - koja se nije stigla toliko realizirati kao državnica koliko kao vješta celebrity blogerica - u ovom trenutku ima najveći interes od potenciranja teze o izvjesnosti kandidature Milanovića i/ili Karamarka jer guranjem Karamarka Plenkoviću pred oči, a Milanovića Bandiću može pojačati čvrstinu sanitarnoga političkog kordona koji bi se mogao okupiti oko nje. Upravo su Plenković ili Bandić političke osobe kojima je u interesu držati Karamarka ili Milanovića podalje od politike, a baš će njih dvojica, ne dogodi li se u sljedećim mjesecima nešto veliko, nepredviđeno, baš će oni u ovoj izbornoj godini imati u zajedničkim rukama najveći stupanj moći, a time i najbolju startnu poziciju za predsjedničke izbore na kojima će, moglo bi se očekivati, ipak aktivnije poduprijeti dosadašnju predsjednicu.
I dok je na prvu prilično jasno da Karamarko nema dobar godišnji politički horoskop zbog današnjih odnosa na političkoj sceni, koje definira programski i izvedbeno slaba, ali interesno i matematički stabilna koalicija HDZ-a i partnera, kod Milanovića je stvar nešto složenija.
Poniranje SDP-a u područja sve manje relevantnosti traži od upravljača te stranke da hitno nešto poduzmu prije eventualnoga konačnog sloma. No, stvari su otišle tako daleko da se sada više to “nešto” što bi vratilo stranku u sferu intrigantnosti, primijećenosti, konflikta ne može realizirati sitnim gestama kao što je ova s Mirelom Holy ili jučer s Josipovićem. Utoliko bi mogući SDP-ov poziv Milanoviću mogao doći ne toliko sa strane njegovih povrijeđenih i marginaliziranih saveznika iz vremena bivše Vlade koju je prevodio koliko od onih koji su ga dosad odbacivali.
Milanović bi se, paradoksalno, mogao pojaviti kao džoker onih koji su dokrajčili SDP. Pitanje je, naravno, njegove taštine kako bi uopće mogao prihvatiti takvu svoju novu ulogu; dakle, da ne dolazi kao čistač lošeg Bernardićeva SDP-a, nego kao čovjek koji, baš naprotiv, treba poslužiti da taj ruinirani Bernardićev SDP ipak iz nekog razloga opstane.
To i jest najveći problem Milanovićeve eventualne kandidature: činjenica da ga najviše zazivaju oni koji politički propadaju. On ni po čemu nije kandidat nove snage, nove energije, nove ideje, novih ljudi, nego neki zamišljeni spasitelj posrnulih projekata i karijera.
Novi istup predsjednika HNS-a Ivana Vrdoljaka samo je posljednji primjer podmetanja Milanovića kao kandidata gubitničke Hrvatske. Vrdoljak, danas HDZ-ov partner, koji je svjestan da će na sljedeće izbore ići bez HDZ-a jer mu više ne treba, traži slamku spasa sa samog dna anketnih ljestvica popularnosti političkih stranaka. Taj, dakle, minorni glas Hrvatske, tih 1 i nešto posto, danas vjeruje da osnažuje Milanovićevu kandidaturu dok govori: Milanović je kapitalac, neka nam se vrati. Minimalac zove kapitalca: Kapitalac, vrati se! Slično je i s drugima koji se danas zaklinju u Milanovića čak više nego onda kad su s njim bili u svakodnevnoj suradnji.
Pogledajmo primjer Gordana Marasa, koji je sebe donedavno vidio u najmanju ruku kao političku osobu broj jedan u Zagrebu; sada mu već i taj prostor gutaju i Anka Mrak Taritaš i Dalija Orešković, a željom njegove stranke, sigurno ne i njegovom, odnedavno opet i Mirela Holy. Maras iz dana u dan ima sve manje izglede da se politički realizira i kao takav se eksponira kao glavni, najveći prizivatelj Zorana Milanovića. Pa to Milanoviću baš i nije neki forte. Nadalje, Krešo Beljak, nasrtljivi pretendent na sve, kojem HDZ svakog dana papa stranku gric po gric - također je veliki navijač za Milanovićev povratak. I na kraju, da stvar dođe do krajnjih granica bizarnosti, evo i Josipovića, koji se Milanoviću nudi za saveznika ustreba li.
Da rezimiramo, ako se za Milanovića danas najviše zauzimaju Maras, Vrdoljak, Beljak i Josipović te ako im se u tome danas-sutra pridruži čak i ošamućeni Bernardić, stvorit će se strašan antiklimaks u vezi njegove moguće kandidature. Čovjek koji je toliko dugo i strpljivo šutio ne bi li stvorio neki kapital za novi pokušaj, mogao bi najednom biti prokazan kao prizvani vođa propalih političara i struktura. Teško je zamisliti kritičan broj građana koji to ne bi prepoznao i koji bi, zabunom, tako kandidiranog Milanovića doveo na Pantovčak.