ALEKSANDAR DUBČEK

Čovjek koji je želio demokratski komunizam

 REUTERS

U prvom novogodišnjem broju zagrebačkog Vjesnika u srijedu 1968. objavljena su mišljenja desetorice svjetskih analitičara i diplomata o nastupajućoj godini. Svi su spominjali Vijetnam, Bliski istok, Kinu, nuklearno naoružanje. Direktor Poljskog instituta za međunarodna pitanja plašio se porasta njemačkih neofašističkih i desničarskih snaga, ali nitko, baš nitko, nije očekivao da će 1968. biti obilježena zbivanjima u srcu Europe.

Malo tko mogao je pretpostaviti kako će zemlja čija je komunistička partija bila jedna od najkonzervativnijih, najsubmisivnijih Sovjetskom Savezu, koja je najglasnije izražavala odanost sovjetskom primjeru, učenju i praksi, postati razdjelnica u povijesti komunističke Europe. Malo je bilo onih koji su mogli pretpostaviti da će mirni i disciplinirani Slovaci i Česi postati posljednji lagerski vjesnici promjena. Eksperiment koji se zove Praško proljeće počeo je mirno i mirno je završio, intervencijom, bez krvi, samo osam mjeseci kasnije.

Nacionalni pedigre

Izbor Aleksandra Dubčeka za prvog sekretara CK KP Čehoslovačke 5. siječnja 1968. rijetkima je bio vijest. Dubček se školovao u Sovjetskom Savezu, bio na vezi s tajnim službama, ali je imao želju za promjenom i vjeru da sustav može postati bolji. Najprije je postao sekretar za industriju u CK, branio Hruščovljeve reforme u raspravama s Kinezima srčanije i više od svoga prvog pretpostavljenog, Antonina Novotnyja, koji ga je zbog dobrog znanja ruskog često vodio na putovanja. Reformama oduševljeni Dubček takvim je nastupom ugrožavao domaće konzervativce, pa je nekoliko godina guran u stranu. Iz Praga je vraćen u Bratislavu, gdje je inače i živio.

Imenovan je prvim čovjekom partije u tome dijelu države. Tamo je olabavio pritisak na medije i dopustio novinarskim i udruženju pisaca da prodišu, počinju postavljati pitanja, propituju praksu Novotnyja i ostalih iz vrha. Došlo je do preispitivanja krutih čeških stavova o važnim točkama iz slovačke povijesti. Dubček se pojavio na proslavi 150 godišnjice rođenja Ludovika Štura, kodifikatora slovačkog jezika, ličnosti usporedive s Ljudevitom Gajem u Hrvatskoj. Dubček i Štur rođeni su u istoj kući u Uhrovecu, što je nesumnjivo pojačalo Dubčekov nacionalni pedigre. “Partija osjeća” da promjene u Čehoslovačkoj kasne za onima u Sovjetskom Savezu, izgovarao bi, ne bez ironije, Dubček, onemogućavajući da ga Novotny napada.

Protuudar konzervativaca protiv “Bratislavskog proljeća” ipak je pripreman i trebao je udariti na većinu Slovaka, brojne književnike i znanstvenike. Dubček je optužen za “nacionalističke devijacije”, ali prvi sekretar KP Čehoslovačke za novu čistku nije dobio potporu od Leonida Brežnjeva. Konačno, Dubček je tijekom izbivanja Novotnyja u Moskvi, kada boravi na proslavi 50. godišnjice Oktobarske revolucije, uspio koordinirati reformiste. Potom je iz Moskve u Prag doputovao sam Brežnjev, ali odnose u Partiji Čehoslovačke prepustio je drugovima u čehoslovačkom vodstvu. Aparatčicima u vrhu partije bilo je to dovoljno da shvate promjenu smjera. Dubček nije bio nepoželjan, ali Novotny je postajao bivši. “Drugovi, kakav sam ja bio kult ličnosti?”, pitao se Novotny kada je stvar odlazila kraju. “Pa ja sam općenito samo upravljao armijom, službom sigurnosti, sudovima i predsjedničkim uredom”, rekao je čovjek koji je bio i šef jedine i vladajuće Partije. Zvučalo je to kao u vicu, ali konačno je staljinistima u Čehoslovačkoj došao kraj. Prijedlog da se razdvoje funkcije šefa partije i države, sada se ostvario.

Čak i onima koji su slušali, rijetki su mogli naslutiti da će mirna, nikada konfliktna Čehoslovačka postati mjesto razdjelnice epohe. U ljeto 1967. jedan od kasnije najvažnijih čehoslovačkih reformatora Zdeněk Mlynář, došao je posjetiti svoga studentskog kolegu, lokalnog dužnosnika u sjevernokavkaskom Stavropolu. Mihael i Raisa Gorbačov stanovali su u stanu manjem i lošijem nego što bi političar njegova ranga imao u češkoj provinciji. Mlynář je pisao interne partijske brošure, tražio da se odluke donose na temelju analiza, stvarnog stanja, za opći interes.

Hladan tuš

Čeh je do tada već dva puta bio u Jugoslaviji, nešto ranije i u Belgiji. Nakon što su se Nikita Hruščov i Josip Broz Tito izmirili, postalo je prihvatljivo da se socijalističko gospodarstvo može pomoći kapitalističkim mjerama. Mlynář je sada drukčije gledao i na vrijeme provedeno na studiju tijekom pedesetih, na socijalizam. Velike se promjene spremaju u Pragu, rekao je Gorbačovu. Kada su promjene krenule, u proljeće 1968., čovjek broj dva Stavropolske oblasti poslao je telegram u Prag. “Zdeněk, vremena su teška, moramo ostati u vezi”, brzojavio je studentskom kolegi Gorbačov, ali poruka do Praga nikada nije došla. “Preusmjerena je na drugo odredište”, obavijestio je Gorbačova lokalni šef KGB-a.

Dubček se pokazao spremnim i sposobnim manevrirati kako bi staljiniste iz Praga pomaknuo u stranu i preuzeo vlast. Koliko je bio iskreno predan najdubljim reformama, nije bilo sasvim jasno. Prvi govor koji je održao bio je prepun fraza. Potom se malo ohrabrio, pa su u veljači već jasno govorili o potrebi traženja novog rješenja između Čeha i Slovaka i traženju čehoslovačkog puta u socijalizam. Svima je trebalo neko vrijeme da se prepozna da se Prag mijenja. “Stvari u Češkoj odvijaju se vrlo dobro. Otišli su vrlo radikalno u suštinske promjene u društveno-ekonomskim odnosima. Izgleda da drže sve procese u rukama i da se neće moći ponoviti Mađarska iz 1956. godine. Koliko će to značiti i za socijalizam i od kakvog će to značaja biti za nas, u Jugoslaviji!

Oni se u nas kunu, na naše iskustvo pozivaju i našim primjerom idu. A kao da idu odlučnije, dosljednije i smjelije. Samo da ne precijene svoje mogućnosti i idu ispred onoga što im odnos snaga dopušta. I to bi bilo i razumljivo: riječ je o zemlji koja je razvijenija od nas u svakom pogledu, s većom kulturom, razvijenijom ekonomikom i duljim demokratskim tradicijama. Lager je zabrinut. Na brzinu je organizirao sastanak u Dresdenu... Česi su nastavili dalje”, pisao je krajem ožujka 1968. srbijanski političar Draža Marković. Drugi važni akter, direktor radija i televizije Zdravko Vuković napisao je kako bi ustrajnost kolega iz Praga pokazala da “djeluju neke zakonitosti u socijalističkom svijetu, jer se ne bi moglo više govoriti samo o Jugoslaviji kao eksperimentu”. Na konzervativce ovo sve djeluje kao hladan tuš. Socijalizam s ljudskim licem bio je nada.

Gospodarski razvoj

Hrvatske novine oduševljeno i opširno donosile su reportaže iz Praga. VUS je tako tražio da Luboš Kohut, popularni profesor, napiše što se u Čehoslovačkoj zbilo u nekoliko mjeseci novih vlasti. Promijenjen je sastav predsjedništva CK i predsjedništva Narodne skupštine. Ukinuta je jedna od najkrućih cenzura tiska uopće, što je samo potvrdio zakon donesen u lipnju. Rehabilitirano je 40.000 ljudi, a mnogi su i financijski obeštećeni. Rješavano je slovačko pitanje, koje je u mnogočemu bilo u temelju promjena. Slovačka se unutar Čehoslovačke gospodarski dobro razvijala, ali na polju političkih i kulturnih prava trebalo je ispraviti ono što je bilo krivo. U državi nije odlučivala ideologija, nego odnosi između vladajućih snaga. Sada je to mijenjano, mada ni Dubček nije smijenio baš sve koji su bili protiv reformi, ako su bili neprijatelji njegova neprijatelja Novotnyja.

Napao ga i Gorbačov

Promjene u Čehoslovačkoj doskora su uplašile sve članove Lagera. Potom su počele plašiti rukovodstva u sovjetskim republikama koje su bile najbliže Čehoslovačkoj. Brežnjev, koji je isprva podupro Dubčeka, brzo je utihnuo. Njega su, konačno, optuživali da je dopustio “truli liberalizam”, da je emocionalan, neodlučan, naivan, pisao je Vlad Zubok. Potpore iz Sovjetskog Saveza, barem one vidljive, više nije bilo. Koalicija ekonomskih reformista, naprednih znanstvenika, prosvijećenih aparatčika, znala je da će uspjeh Praga biti ohrabrenje za Sovjetski Savez. Oni sami nisu imali nikoga tko bi ih povezao i poveo. Ono što je 1955., kada je Hruščov otputovao u Jugoslaviju i 1956., kada je progovorio na 20. kongresu KPSS-a i osudio Staljina, bilo samo zasijano, što je zamirisalo, sada se možda moglo ostvariti.

Tada je “zajuženje” koje je Nikita Hruščov donio slomljeno intervencijom u Mađarskoj 1956., kada je mađarski vrh s Imrom Nagyjem pobjegao u jugoslavensko veleposlanstvo. Najnapredniji od sovjetskih političara tada su radili u međunarodnom odjelu Centralnog komiteta u Moskvi. Nikolaj Smeljov prisjećao se kako su se hodnicima CK vodile verbalne bitke: “Ne smijemo poslati tenkove u Čehoslovačku”, dok bi drugi odgovarali: “Vrijeme je da pošaljemo tenkove i završimo s tim kuplerajem u Čehoslovačkoj”. Provincijalni političar Mihael Gorbačov, bez obzira na to što je stvarno mislio, kao i ostali napadao je čehoslovačko vodstvo, kritizirao odbijanje puta kojim su sovjetski drugovi već kročili, pozvao vodstvo da ispuni svoju dužnost i obrani komunizam. Ono što je Gorbačov učinio 19 godina kasnije, sada je napadao. Kada se i sam pretvorio u reformista poput Dubčeka, sistem je već bio posve truo.

Aleksandar Bovin dobio je zadaću propagandno objasniti intervenciju snaga Varšavskog ugovora (bez Rumunjske) koja je počela 21. kolovoza 1968. “Pisao je odvratne tekstove... pijući i plačući od sramote i očaja.” Intervenciju su zagovarali i Jurij Andropov, šef KGB-a, Nikolaj Podgorni, ukrajinski partijski šef Petro Šelest. Kasnije su intervenciju tražili i Istočni Nijemci, ali i poljski reformist Wladislav Gomulka. Glasovi iz Bukurešta ili mrmljanje iz Budimpešte nije moglo zaustaviti ništa.

“U ideološkom i moralnom, u humanističkom smislu, sovjetskom okupacijom Čehoslovačke socijalizam je doživeo istorijski krah”, napisao je 23. kolovoza 1968. u svoj dnevnik Dobrica Ćosić. Raspoloženje je bilo opće i slično je govorio i državni vrh, kao i obični ljudi na ulici. “Invazija Čehoslovačke poljubac je smrti” za međunarodni komunistički pokret, barem u Europi, komentirao je u Helsinkiju američki diplomat, nekadašnji ambasador u Jugoslaviji i SSSR-u, George Kennan. Nada da će se dva suprotstavljena sustava približiti, postati sličniji, da će socijalizam postati demokratski, time je ugašena. Nade da će ideološki sukobi utihnuti također su prestale.

Sovjetska intervencija i intervencija zemalja Varšavskog ugovora - osim Rumunjske - iznova je zatrovala odnose između dva bloka i ugasila nadu, pokvarila atmosferu. Pokazala je, na određeni način, da međuratna Mala Antanta još postoji, ali i da je njezina snaga ograničena. Tito je bio u Pragu 9., a Ceausescu 15. kolovoza. Podvukli su načela neuplitanja u unutarnje stvari drugih, potpisali sporazume, ali svi su akcijski programi kraju došli 21. kolovoza 1968. godine.

Većina svjetskih državnika u isto je vrijeme primila sovjetske ambasadore, koji su ih obavještavali o predstojećoj intervenciji. Josip Broz Tito na Brijunima Ivanu Benediktovu nije ponudio ni da sjedne. Lupio je šakom o stol. Sazvana je izvanredna sjednica združenog predsjedništva Vlade i CK. “Glupo, tragična odluka, nepopravljivo”, zapisao je u bilješkama sa sastanka Miko Tripalo, prenoseći Titove riječi. “Mi ćemo se boriti”, “mogućnost sporazuma s Talijanima”. Na stvari nije Čehoslovačka, zapravo je riječ o nama.

Mi smo stvarna oporba sovjetskom vodstvu s našim unutarnjim razvojem, našom odlučnošću da ne dopustimo uplitanje u naše unutarnje prilike, govorio je jugoslavenski šef u zemlji u kojoj je u tome trenutku na ljetovanju bilo nekoliko najvažnijih ministara iz čehoslovačke vlade, kao i supruga Aleksandra Dubčeka, koja je na ljetovanju na Kvarneru. Edvard Kardelj, prenosio je Tripalo, ocijenio je sve “antisocijalističkim udarom”, “ugled SSSR-a znatno opada”.

Urho Kekkonen, finski predsjednik, sovjetskom veleposlaniku Andreju Kovalevu koji ga je informirao kako su Čehoslovaci sami tražili bratsku pomoć, hladno je odgovorio: “Moji osobni odnosi sa sovjetskim vodstvom toliko su dobri da nema baš nikakve potrebe da lažete”. Demonstracije koje su eruptirale svijetom, počevši od golemih okupljanja u Beogradu, do Helsinkija, postale su odlično oružje zapada. Mijalko Todorović Plavi govorio je ispred 250.000 okupljenih i izgovorio rečenice koje su se kasnije često citirale. “Najslavnija zastava svjetskog komunizma” već zaprljana 1948., sada je ponovo pala.

Popraviti svijet

Zapad ipak nije želio, pa ni namjeravao, reagirati. Dubčeka se, za razliku od Mađara 1956., nije ohrabrivalo, guralo još dalje i više, ali nije mu se ni pomagalo. Ulaska u ono što je bilo sovjetsko nije trebalo biti. Na dan intervencije predsjednik SAD-a, osim dugog poslijepodnevnog sna, razgovarao je o Vijetnamu, problemu koji ga je doista morio. Toga rujna u UN-u sovjetski prijemi su bojkotirani, ali “kazna” je trajala kratko. U Jugoslaviju je brzo doputovao Andrej Gromiko, ministar vanjskih poslova, u Finsku je došao predsjednik vlade Kosigin, diplomatska ofenziva trebala je svima. Sve se vratilo na početak, ali više ništa nije bilo isto, bez obzira što je moralo proći još dvadeset godina da se razmjeri Praškog proljeća stvarno očitaju.

Aleksander Dubček nije odmah smijenjen. Prvo je “sukarniziran”, pa poslan za ambasadora u Ankaru, a potom postavljen za činovnika u jednoj od šumarija u Slovačkoj. Prvi se put javno oglasio kada mu je dopušteno da 1988. preuzme počasni doktorat Sveučilišta u Bologni. Tada je prvi put javno govorio za medije. U zgradi politologije u Forliju, gdje se nalazi taj dio bolonjskog sveučilišta, već godinama stoji bista Aleksandra Dubčeka. U toj zgradi predajem već 10 godina.

Sveučilište u Zagrebu nikako da prihvati ponudu Bologne da sudjeluje u zajedničkom programu o istočnoj i jugoistočnoj Europi, koji se tamo izvodi. Česi i Slovaci, za razliku od nas, ne zaboravljaju one koji su, barem na šest mjeseci, promijenili tijek vlastite povijesti nabolje. Aleksandar Dubček 1992. poginuo je u prometnoj nesreći kada se, kao čovjek koji veže dva doba - Baršunastu revoluciju i Praško proljeće - vraćao kući u Bratislavu. Bio je predsjednik parlamenta. Zvučao je “demode”, ali je bio važan simbol jednog vremena i nada koje su trebale svijet barem popraviti, ako ga već ne učiniti savršenim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2020 15:39