IZBOR

IZBOR TOMISLAVA ČADEŽA Najbolje kazališne predstave u 2018. godini

Piše:

Objavljeno: 29. prosinac 2018. 19:19

Iza nas je još jedna dobra i raznolika kazališna godina. Publike je sve više u teatrima, a predstave su snažne i važne, govore o vremenu u kojem živimo. Magazin donosi izbor najboljih predstava ozbiljnog kritičara i strastvene gledateljice.

NAJBOLJE VELIKE PREDSTAVE

1. Tit Andronik

Igor Vuk Torbica

(Zagrebačko kazalište mladih)

U ožujku razveselili su me Igor Vuk Torbica i njegova umjetnička ekipa, koji su kredibilno oživjeli Shakespeareova Tita Andronika u Zagrebačkom kazalištu mladih, u klasičnom prijevodu Vladimira Gerića i dramaturškoj obradi Katarine Pejović. Redatelj gradi izgled predstave sumoran i težak: zdrava jetra na dlanovima Aronovim predstavljaju zdravo dijete, a svinjski papak odrezanu šaku (Titusovu), snop uredskih olovki predstavlja gotovo dva tuceta mrtvih Titusovih sinova.

No, opet sve tako da se ne pretjeruje s nasiljem, nego upravo suprotno, sve do konca umjesto krvi teče voda, a ubojstveni čini simbolični su... Ova krvava tragedija, u kojoj nema nevinih, i u kojoj su praktički svi ubojice, otvorila je prostor za grandioznu igru Sretenu Mokroviću u naslovnoj ulozi Tita Andronicusa, ratnika koliko surovog i taštog, toliko zarobljena i ljubavlju. Mokrović ga ne donosi kao “plemenitog divljaka”, nego kao suvremenog hajduka dobra srca. Uvjerljivu igru ansambla krijepe i izvanredni kostimi Doris Kristić.

2. Peer Gynt

Erik Ulfsby

(HNK Zagreb)

U travnju nas je u zagrebačkom HNK dočekao Peer Gynt Henrika Ibsena u režiji Norvežanina Erika Ulfsbyja i prijevodu Miše Grundlera. Prijevod je ponešto “grbav”, ali bijaše to ipak izniman kazališni događaj. Sofisticirana režija kad je posrijedi mizanscena, promišljenost scenskog volumena umrežena s glazbenom pričom Mitje Smrekara Vrhovnika, napučenom sporim taktovima, teškim dobama, a melodičnom i sugestivnom. Posebno me je oduševila jeftina a efektna scenografija Arnea Nøsta.

Na kotačićima klize dva četvrtkruga, spojiva u polukrug, dakle most, ili polovicu goleme ure što izviruje iz tla, pred njima je pet dvokrilnih paravana, posve u dnu, na stražnjem crnom zidu pozornice, vodoravno je položen ekran i jedna široka okomita bijela vertikala. Svi ti mostovi i paravani laki su, sastavljeni od letvica i bijelih gumiranih traka koje se lako razmiču. Svaki element ima fiksirano desetke položaja, a u svakom kad se nađu odnosu, odozgo, s projektora, na njih se apliciraju sugestivni prizori, livade i kamena zdanja, prozori i vrata, pa kroz njih prolaze akteri, svjetlo, glazba i gluma. Takvo što u nas još nismo vidjeli.

3. Slikari rudari

Samo M. Strelec

(DK Gavella)

U svibnju praizvedena je predstava “Slikari rudari” u Zagrebačkom dramskom kazalištu Gavella, u prijevodu Tomislava Kuzmanovića i režiji slovenskoga gosta Same M. Streleca. Posrijedi je rekao bih klasična ansambl predstava za mušku podjelu. Hrvatski glumci u ovoj tipično engleskoj priči uspjeli su izraziti i ono “naše”, a bez izravne kakve adaptacije na temu našega naivnog slikarstva, primjerice hlebinske škole…

Đorđe Kukuljica napokon je pridobio glavnu ulogu i bio me toliko oduševio da ću dugo pamtiti njegovu kreaciju Olivera Kilbourna, radnika i slikara naivca, kojemu je moral vlastite, radničke klase, vjernost drugovima, odanost profesiji, važnija od takozvanog umjetničkog uspjeha. Između vlastite “sreće” i očekivanja zajednice, Kilbourn bira ovo drugo. Štogod poduzeo, ishod neće biti povoljan. Slikari evocirani u drami dakle doista su postojali i kao ljudi i odreda su zaboravljeni. Umjetničko tržište jest kapitalističko igralište, čije zakonitosti ne računaju na ljudskost, solidarnost i slične trice i kučine.

4. Brodolomke

Krešimir Dolenčić

(Moruzgva)

U listopadu svidjela mi se privatna, komercijalna predstava “Brodolomke”, u produkciji Kazališta Moruzgva i Ludens teatra, u režiji Krešimira Dolenčića, po tekstu samih glumaca u predstavi, u zagrebačkom Kazalištu Vidra. Briljira Luka Petrušić u ulozi pomućena terapeuta medicinara, a među izvrsnim kreacijama glumica najteža je Darije Lorenci Flatz.

Predstava nije jedino zabavna, naoko jednostavna, otprve privlačna, nego i prosvjećuje, sofisticirane je dramaturgije, katarzu donosi nenametljivo, glumačkom silinom i energijom, putem događaja koji su prepoznatljivi te za svojih devedeset minuta postiže intenzitet kakav se ne viđa često na našim pozornicama.

Četiri glumice, Ecija Ojdanić, Anita Matić Delić, Daria Lorenci Flatz i Sanja Milardović, te jedan glumac, Luka Petrušić, ne zabavljaju publiku olako, ne šmiraju - osim namjerno, Petrušić, koji kongenijalno, improvizirajući, nasmijava i kolegice na sceni...

Ana Tonković Dolenčić adaptirala je songove, pratila razvoj likova, usklađivala i fiksirala tekst izvedbe, a cijeli je proces rada potrajao šest mjeseci.

5. Huddersfield

Rene Medvešek

(Zagrebačko kazalište mladih)

Potkraj listopada zaigrala je u Zagrebačkom kazalištu mladih predstava “Huddersfield”, drama Uglješe Šajtinca, srpskoga dramatičara i prozaika, u režiji Renea Medvešeka. Drama se u izvorniku događa u vojvođanskom gradiću, a ovdje ju je dramaturg Tomislav Zajec prenio u Karlovac.

Radnja teče kakvih deset godina od početka rata, kad su se sudbine naših vršnjaka počele rasplitati upravo onako kako se raspliću u ovoj drami.

Rene Medvešek režirao je, dakle, jedan komad što bi se reklo brutalan i težak, naturalističan, nemilosrdan, ali koji plijeni svojom ljudskošću, svojom scenskom poetikom, koja donosi čiste emocije, koja izaziva sućut u gledatelju i koja svaku agresiju oplahne antiklimaksom makar i iznuđene ljudskosti.

Izvrstan je Damir Šaban u ulozi PTSP-jem i alkoholom pomućena Oca, koji živi s depresivnim sinom, nezaposlenim veteranom, povremenim novinarom Racom, a kojega, kao tipičnog predstavnika izgubljene generacije, igra Dado Ćosić.

NAJBOLJE MALE PREDSTAVE

1. Pod naponom

Davor Kovač

(Kazalište KNAP)

U ožujku me zaintrigirala predstava “Pod naponom” u izvedbi riječke glumice Andree Slame i u režiji Davora Kovača, prikazana u Kazalištu KNAP na zagrebačkoj Peščenici. Producent je nova nezavisna skupina Mašina igre.

Posrijedi je pedesetominutna monodrama, još k tome gotovo čista koreodrama, scensko djelo koje rekreira život djevojke u srednjim dvadesetima koja je pretrpjela šestomjesečnu torturu u kazamatima režima nekadašnjeg čileanskog desničarskog diktatora Augusta Pinocheta.

Mnogo rada potrebno je da se postigne uživljenost i uvježbanost kakvu je Slama donijela u komoran, u crno presvučen prostor za igru, koji tek s jedne strane zatvara gledalište za nekoliko tuceta gledatelja. Visoka vertikala crnih zidova i zavjesa prostor čine klaustrofobičnim, a klaustrofobiji pridonosi i sa svrhom odmjerena igra svjetla, gdje protagonistica iskrsava isprva iz tame jedino nakratko, orubljena četverokutom svjetla, a zatim sve češće i dulje. Rekviziti jesu golemo ogledalo, koje prvo zrcali publiku, bolnički krevet, lavor, haljina na vješalici, najnužnije da se prikaže jeziva patnja djevojke u rukama mučitelja.

2) Oskar i mama Ruža

Marija Sekelez

(Žar ptica)

Potkraj ožujka privukla me monodrama glumice Marije Sekelez “Oskar i mama Ruža” u zagrebačkom kazalištu Žar ptica, autorski projekt, gdje je glumica i redateljica, i scenografkinja, i kostimografkinja.

Predstava od sedamdeset minuta izvodi na scenu Mamu Ružu koja razgovara s nevidljivim, teško bolesnim dječakom Oskarom. Marijana Nola dramatizirala je potresan a i zanimljiv roman iz 2002. Oscar i gospođa u ružičastom (fra. Oscar et la dame rose) Érica-Emmanuela Schmitta, francuskog pisca i filozofa, u nas objavljen u prijevodu Vjenceslava Kapurala.

Roman je epistolaran, čine ga pisma koja desetogodišnji Oscar piše Bogu. Njih je pronašla Mama Rose - gospođa iz naslova romana koja se pretvara da je sumo hrvač: ona dječaka posjećuje u ružičastoj uniformi kakvu nose medicinske sestre u dječjoj bolnici. Pisma opisuju dvanaest dana u Oscarovu životu ispunjenih zabavnim i smiješnim likovima. Tih dvanaest dana u Oscarovu životu mogli bi biti i njegovi posljednji dani: no zahvaljujući Mami Rose, koja se jako zbližava s Oscarom, oni postaju nezaboravni.

3) Katalonac Ivan Penović

(Teatar &td)

Lani sam u sličnom pregledu izdvojio rad mladog dramaturga Ivana Penovića i njegovu predstavu “Prijeđanje vublike”. Ove ću godine izdvojiti pak njegovu režiju iz lipnja, “Katalonac”, nastalu u koprodukciji umjetničke organizacije RUPER i Teatra &TD. Posrijedi je duhovita i autentična predstava, prikazana u lipnju u Teatru &td. Plod je promišljena rada, glumački je točna, mladenački lucidna, osviještenog ritma i ne preduga, premda traje dva sata. Glume Matija Čigir, Domagoj Janković, Karlo Mrkša, Pavle Vrkljan, Bernard Tomić i Filip Triplat.Penovićev teatar uvrnuto je televizičan (Comedy in Theory), kombinira suvremeni stand up i klasičnu, beckettovsku sumnju u mogućnost komunikacije, postdramski i epski teatar, glumu i glumu-o-glumi, poziciju i meta-poziciju, a teče glatko i vazda te nečim svježim mami…

Nedostatak je, ovdje, tek premalo “fizike” u glumačkim kreacijama. Nitko se od šestorice aktera pošteno ne oznoji. Ta ironija tjelesne suzdržanosti (i dok plešu na techno partyju) vjerujem da je također promišljena, ali više govori o nečemu što se nije odigralo jer se nije odigralo.

4) Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo

Zlatko Paković

(Leksikografski zavod Zagreb)

U srpnju zaintrigirala me Montažstrojeva predstava “Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo”, prikazana u zagrebačkom Leksikografskom zavodu. Redatelju i suizvođaču Zlatku Pakoviću Krleža nije poslužio jedino kao izlika za suvišno filozofiranje (ima i toga!) a niti za banalno telefoniranje vlastitih ideja (premda i toga ima!), nego i da oživi njegovo djelo, dakle koje je danas djelatno, ako se doista čita. Vilim Matula igra Miroslava Krležu a himne različite, da ne kažem i zabranjene, poput nacističke, pjeva i igra sopranistica Ana Jambrek, dojmljivo i s nekim finim dodatkom ironije u gestama.

Matula je gotovo posve nepatetičan, razveselio me koliko prirodno donosi Krležine pasaže, a kojih je odasvud i koji su često parafrazirani i prepleteni s dramaturškim dodacima redateljevim ili tek prepričani. Znači, o tome u kazališnoj knjižici nema podataka, ali, ovako na pamet, po sluhu, prvi temelj priči udaraju ulomci iz drame “U logoru” i iz balade “Na mukah”, dalje se množe iskazi iz esejističke zbirke “Deset krvavih godina”, iz romana “Na rubu pameti”, još nešto balada, tu je esej-predgovor Dijalektički antibarbarus, nešto poezije, i još, s vremenom, u sat i petnaest minuta, mnoštvo esejističkih i proznih doskočica…

5) Luđak i opatica

Jasmin Novljaković

(HNK Varaždin)

U studenome oduševila me predstava “Luđak i opatica” Stanislawa Ignacyja Witkiewicza, poljskog genija, u varaždinskom HNK, u režiji Jasmina Novljakovića. Dojmljiv je Marinko Prga kao ludi pjesnik Mieczyslaw Walpurg. Fizički dojmljiv, on tijelo koristi kao poligon koji plastično ocrtava nevidljivo, potisnuto u umu. Taj Luđak jest pjesnik, kad je “normalan” nekako odviše zaljubljen u svoje stihove e da ne bismo posumnjali da ti stihovi i nisu baš vrhunac umjetnosti. Kad opatici koju zavodi pročita jednu, to postaje jasno. Međutim, nju zavodi njegova vitalnost, njegova neobuzdanost, njegova ranjivost.

Ona, poput njega, postaje slijepa za njegovo ludilo (žeđ za ubijanjem!) i u toj sjeni smrti, pada mu na grudi. Tu opaticu, Sestru Anu, staloženo, s finim osjećajem za partnera, igra mlada Elizabeta Brodić. Njezina početna suzdržanost ne topi se prebrzo, ne otkriva prerano da je uvučena u “igru” s muškarcem, o kojem skrbi, što se kaže, po službenoj dužnosti. U predstavi igra još glumaca, a smještena je na malu scenu Zvonimir Rogoz pa joj nikako ne možemo pridati svojstva nego li komorna.

Osobni doživljaj godine

Napravio sam predstavu s Madom Peršić

U svibnju sam se našao s one strane ogledala, to jest na poklonu pred publikom, budući da je u Gavellinu klubu glumica Mada Peršić izvela monodramu Jelinek vs. Jelinek, koju smo zajedno osmislili. Kritike bijahu povoljne. Poznajem mnogo glumica i glumaca, njihov rad, razmišljanje, radnu etiku, ali još nisam susreo mladu umjetnicu s više energije i ideja. Mada Peršić kadra je zadržati pozornost publike i u nemogućim uvjetima, njezin osjećaj za improvizaciju trajno je inspirativan, a scenska inteligencija bujna.

U igri koja traje uvijek dulje od sata, a kraće od sat i petnaest minuta otkriva sudbine dvije naoko suprotstavljene ženske sudbine, dvije sposobne i hrabre Židovke, naše čuvene modne kreatorice Žuži Jelinek i austrijske književne nobelovke Elfriede Jelinek. U radu na predstavi pomagali su prevoditelji prije svega Helen Sinković i Sead Muhamedagić, koje je Madina kreativnost oduševila jednako koliko i mene. Kazalište koje ne računa na takozvani četvrti zid kao “obranu” od publike najviše me zanima i mislim da je najviše u duhu vremena. Takav je i Ostermeierov Rikard III., i on “spika” s publikom usred tragedije…

Gostovanje godine

Nezaboravni Rikard III. s Larsom Eidingerom

Među gostovanjima, prednjačio je Festival svjetskog kazališta koji je, među ostalim, prikazao u zagrebačkom HNK gostovanje sezone, Kralja Rikarda III., njemačkoga redatelja Thomasa Ostermeiera, u produkciji berlinskoga Schaubühnea, koja traje dva i po sata a i ne primijetiš kad prođu. Ovo je peta Ostermeierova režija koju sam vidio i mislim da je najbolja. Kad je Shakespeare posrijedi, gledao sam njegove režije Hamleta i Othella, također u prijevodu i obradi njegova stalnog suradnika, Mariusa von Mayenburga, koji Shakespearea osuvremenjuje drsko, hrabro i rekao bih točno.

Te su predstave dakle isto bile snažne umjetnine, ali ova je iznimna zato što rekreira Shakespearea tako da se osjećaš kao da si potpuno u njegovom vremenu sile, praznovjerja i straha, a na ivici novoga doba, gdje još ljudi vjeruju u duhove i vještice a istodobno i shvaćaju vlastitu naivnost, ali i dalje se plaše proročanstava. Izvanredan je, staromodno bi se reklo božanstven, Lars Eidinger u naslovnoj ulozi poremećena, lukavog kralja.

SNJEŽANA PAVIĆ - IZBOR GLEDATELJA

Ništa se ne može mjeriti s doživljajem živog glumca na pozornici, samo za tebe

Tko kaže da kod nas ništa ne valja? Kazalište je jedna od najboljih stvari koju imamo. U eri interneta i fantastičnih serija, sve više ljudi shvaća koliko je to dragocjeno iskustvo: živ glumac samo za tebe, sada, ovdje. Život je jedan, nema nastavka ni reprize, nijedna vam umjetnost to nije u stanju tako snažno predočiti kao teatar, učeći vas kako da ga ne protraćite. Glumci su nam sjajni, produkcije pristojne, dosta je dobrih predstava i uzbuđenja oko njih. Sa žarom se iščekuju premijere, raspravlja se o predstavama, a karte traže nekad i mjesecima unaprijed. Ove se zime nosi leopard uzorak, jede adventska hobotnica i ide u HNK i Zekaem.

Svaki izbor je nužno subjektivan, svatko njeguje svoje ljubavi. No, bez obzira na ukuse, kao favorit godine na izmaku nameće se “Ciganin, ali najljepši” Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, u režiji Ivice Buljana, s fantastičnom Ninom Violić i mladom zvijezdom Filipom Vidovićem u glavnim ulogama. Predstavom prema romanu Kristiana Novaka nisam oduševljena, ali o njoj se, definitivno, najviše pisalo, pričalo i raspravljalo, okupila je čitavu armiju obožavatelja. Zbog nje su mnogi pročitali odličan i važan roman, ljubitelji Novakove proze došli su pogledati predstavu. HNK-ov “Ciganin” važan je prije kao izniman društveni događaj, i scenski spektakl nego kao istinska kazališna poslastica. Najvažnije što nam je dao jest potvrda da konačno imamo nacionalnu kazališnu kuću u kojoj će se postaviti svježi roman najboljeg našeg suvremenog pisca, po vrućoj i bolno aktualnoj temi, u raskošnoj produkciji i s najboljim glumcima. Pa se prigovor što predstava predugo traje ili je zatrpana digresijama čini sitničavim zanovijetanjem.

Kazalište je živa stvar, neprestano u mijeni. Ono što je vrijedilo lani, danas zaboravite. Najbolje predstave u 2018. došle su nam iz Rijeke, neke od najboljih dramskih predstava gledali smo u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Kerempuh je zadržao imidž teatra za široke narodne mase željne smijeha i istodobno odvažno iskoračio u dramu i novo autorsko kazalište. Moj favorit prošle sezone je “Govori glasnije”, autorski projekt Bobe Jelčića s Nikšom Butijerom i Jadrankom Đokić u glavnim ulogama, snažna i dirljiva predstava u kojoj se publici postavljaju teška pitanja. Kakva smo mi to zemlja, kakvi smo mi to ljudi, ima li kod nas mjesta i posla za 56-godišnju Srpkinju iz Bosne? Ako nema mjesta za Branku, onda će i mnogi Hrvati shvatiti da je bolje da se odsele tamo gdje nas dobro prihvaćaju, u jednu Njemačku ili Irsku, umjesto da se zlopatimo u šatoraškoj strahovladi, gdje se uvijek nađe netko tko će te pljunuti kao “yugoslavena”.

O Hrvatskoj koja je postala domovina domoljubima s kaznenim dosjeom, visokim mirovinama i milijunskim neplaćenim porezom, a maćeha svima ostalima, govori bombastični prvi dio, također Kerempuhove predstave “Šest likova traži autora” u režiji Olivera Frljića. Frljić je najuspješniji naš redatelj s respektabilnom europskom karijerom, ali kako ovdje nema posla, posljednjih nekoliko godina radi u Njemačkoj. Jer to je ono iskonsko hrvatsko: nama ne trebaju najuspješniji, neka samo odu!

Uprizorenjem Bujančeve svadbe u prvom dijelu Pirandellove drame, Frljić je zagrebačkoj publici dao ono što očekuje od njega, a što većina tih koji o njegovu radu imaju decidiran stav nikad nisu vidjeli: grubo, šokantno, politički nekorektno pretjerivanje koje stvari dovodi do krajnje jasnoće. Frljić je ovdje tek koreografirao doneseni materijal: nije on izmislio da su na Bujančevoj svadbi bili Dario Kordić i Zlatko Hasanbegović, Josip Klemm i Željka Markić, Zdravko Mamić i Ivo Banac, Marko Perković Thompson i ministar Goran Marić. Ples hrvatske elite pod svinjskim maskama urnebesno je zabavan, ali predstava je sjajna prije svega zbog medijski neatraktivnog drugog dijela s iznimnim uprizorenjem Pirandella.

Sve tri predstave riječkog HNK Zajc koje sam gledala ulaze na listu deset najboljih: Büchnerov “Woyzeck” u režiji Anice Tomić s Deanom Krivačićem u glavnoj ulozi, “Predsjednice”, koje je prema tekstu Wernera Schwaba režirala Beograđanka Bojana Lazić, i “Michelangelo” slovenskog redatelja Sebastijana Horvata prema Krležinoj drami, u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama. Sve tri napravljene su u sjajnoj produkciji, vizualno su izuzetno upečatljive i s jakim glumačkim osobnostima.

Dok Bobo Jelčić i Frljić govore o posljedicama, o onome u čemu živimo danas, Zekaemov “Huddersfield” i Kerempuhov “Blue Moon” usudili su se kopati po dijagnozi. Tekst srpskog pisca Uglješe Šajtinca režirao je Rene Medvešek, a roman Damira Karakaša srpsko-crnogorski gost Boris Liješević. Oba govore o istom, o ratu, raspadu jednog društvenog sistema i rasapu svih vrijednosti, Karakaš iz perspektive kraja osamdesetih, a Liješević iz perspektive devedesetih. Obje su predstave velik događaj za naš teatar, jer još je kod nas teško taknuti u devedesete, u formativne godine mlade države, a s protokom vremena to postaje sve teže jer se stvar okamenila u mit. Mit, naravno, nije upitno propitivati. A baš je to ono što trebamo od umjetnosti.

Ako je Kerempuh napravio velik i vrijedan iskorak, Zekaem se potvrdio kao živo kazalište iznimnih glumaca u dijalogu s trenutkom, s više dobrih predstava (“Huddersfield”, “Proba orkestra”, “Pansion Eden”). Osim “Tesle Anonimusa” Filipa Šovagovića, Gavella prošle godine nije imala predstavu koja bi iskočila. To kazalište ima jako dobre glumce, zove ugledne redatelje, a predstave redovito ostavljaju dojam da se netko prestrašio i izbacio iz njih sve što bi moglo biti uzbudljivo i zanimljivo. Velika šteta.

Događaj godine je aktiviranje druge, male Gavelline scene, a posebnu pohvalu zaslužuju Festival svjetskog kazališta, Kerempuhovi Dani satire i Gavelline večeri jer usprkos sve manjim financijskim sredstvima u Zagreb dovode sjajne predstave koje inače ne bismo vidjeli. Najbolja gostovanja su bolna rock’n’roll drama “What is Europe?” Andrasa Urbana za sarajevski Mess, visokoestetiziran “Sumrak bogova” SNG Maribor u režiji Dalibora Matanića i urnebesna “Dantonova smrt” Mestnog gledališča ljubljanskog u režiji Aleksandra Popovskog.

Strah godine je sudbina Teatra &td nakon smjene Nataše Rajković: tamo rade Anica Tomić, Vedrana Klepica, Miran Kurspahić, Saša Božić i brdo mladih autora koji drugdje ne bi mogli raditi, a ostati bez toga bila bi ogromna šteta, jer je &td za mlade glumce i autore predvorje za veliki kazališni svijet. Uslijed opće ravnodušnosti prije nekoliko smo godina ostali bez Eurokaza, festivala inovativnog kazališta koji nam je dovodio ono najdrskije što se na svjetskim scenama moglo vidjeti.

Sada ga dijelom zamjenjuje udruga Domino Zvonimira Dobrovića, koji je na Queer Zagreb doveo nekoliko sjajnih performansa, na čelu s poljskom umjetnicom Anitom Wach koja je u suradnji sa slovenskom Via negativom izvela rad “Stotinu zdravica”. Ipak ne sasvim eutanaziran, Eurokaz nam je proteklih mjeseci donio jedno fantastično gostovanje (slovački Teatro Tatro s “Majstorom i Margaritom”) i nedavnu solidnu premijeru predstave Branka Brezovca “Posljednja noć”, u kojoj smo nekoliko dana prije podizanja zagrebačkog spomenika Tuđmanu gledali nasmijanog Franju s predizbornog plakata u tipičnoj kvartovskoj birtiji, kao metu za pikado.

Slovaci s “Majstorom i Margaritom”, u bijeloj cirkuskoj šatri koju su ljetos podigli u dvorištu Močvare na Savskom nasipu, možda su najbolja predstava koju smo gledali, a definitivno su dobitnici nagrade za kazališnu radost. Toliko veselja i umješnosti teško je zamisliti, Slovaci su svakako potvrdili glas koji ih prati, da su pravo teatarsko čudo. Teško je opisati što nam je pripremila ekipa iz Teatro Tatro, a ako ste propustili ovo čudesno uprizorenje Bulgakova, dajte učinite što možete da pritisnemo Bandića da dade pare Erukazu kako bi ih se dovelo opet, s novom predstavom, Cirkusom Harms. Za razliku od Bulgakova, Daniil Harms nije uspio preživjeti Staljinove čistke, ali njegov humor jest. Ne može biti korisnije: ako se moglo ostati čovjekom i smijati se pod Staljinovim brkom, što ne bismo preživjeli 2019.

1) Govori glasnije

Bobo Jelčić

Kerempuh

2) Šest likova traži autora

Oliver Frljić

Kerempuh

3) Woyzeck

Anica Tomić

HNK Zajc

4) Blue Moon

Boris Liješević

Kerempuh