Postoji cijela jedna biblioteka knjiga o ambijentalnom kazalištu, čak gotovo i u nas, i te takozvane ambijentalne predstave gotovo su postale sinonim za našu ljetnu kulturu općenito. Što će ti Hamlet ako se ne penje po Lovrijencu? Bolje je Šerbedžiju promatrati u pitomome šumarku brijunskom negoli u nekom kašljucavom polumraku teatarskom; gdje li će Lizistrata da se inati negoli među zidinama kojeg od propalih carstava u Puli? I Varaždin, i Osijek, i Zadar, i Tučepi, i Savičenta, i Šibenik, i Sisak, i Hvar, i Pag, i još stotinu mjesta - svi daju ljetne predstave na otvorenome, ispred kuća, po dvorcima, tvrđama, parkovima, kamenolomima i teško je zamisliti urbani teren na kojemu se u nas nešto kazališno ne igra ovo ljeto.
Konkurencija je, dakle, snažna i nesmiljena, a ipak je, eto, jednome kazališnom amateru pošlo za rukom da nadmaši sve aktivne profesionalce teatarske.
Kostimi svih aktera
Posrijedi je, dakako, ministar državne imovine, doktor ekonomskih znanosti Goran Marić. Točnije, donedavni ministar. A ta promjena iz ministra u neministra, taj motiv “imao pa nemao”, njega je Goran Marić iznio kao grandioznu kazališnu predstavu na otvorenome, koju je, očito, upravo on i režirao, a uz svesrdnu i stručnu pomoć lokalne glumačke družine “Zna se”. Pomno izabrani kostimi svih aktera, skupocjena odijela u kontrastu s izvanrednom scenografijom jedne, usudio bih se kazati, gotovo simbolične ruševine.
Profesionalci znaju da kazalište ne podnosi metafore, ali voli simbole, te je predstavljena nakupina kamena i natrule drvenarije upravo iznikla kao “Suvremena Hrvatska”, a sam ministar/neministar, kao glavni junak te tragikomedije, dao joj je potreban kontrast svojom nadmoćnom elegancijom, svojim izglačanim rukavima. Ne manju ulogu odigrao je ovome našem nekretninskom Hamletu njegov Horacije, domaćin puki i prijatelj, ministar koječega Oleg Butković, inače domaćin Marićev i u (partijskoj) stvarnosti Novog Vinodolskog, ne jedino u prikazanoj predstavi.
Taj dobri Horacije, također dakle potekao iz viših krugova, također opremljen skupocjenim odijelom ministarskim, nije znao da će Hamlet javno, pred njim, pokleknuti. Ništa od mačevanja. Ovaj je Hamlet sam sebe teško ranio. Tu ni Shakespeare ne pomaže.
Možda uopće nije posrijedi Hamlet, možda je Goran Marić zapravo zaigrao još kakvog mnogo moćnijeg i nesretnijega junaka, poput Prometeja.
Možda bi nam zbilja mogli pomoći još dakle mudriji antički pisci. Možda ministar Marić kao junak pripada ponajprije njima. I jedino bi možda Eshil, Sofoklo ili Euripid te, dakako, već spomenuti Aristofan bili kadri da ovako plastično oslikaju lik Marićev, kojem je očito barem jedan roditelj s Olimpa, ili ga Zeus nemilice protežira, jer kako bi inače bio u stanju da dvije tisuće šest stotina puta nekome nešto nekretninsko daruje i potpiše.
Gledatelj odmah zamišlja dvije tisuće šest stotina ruševina kakva je ta koja se koči iza ministra/neministra, a koje to poluboštvo dijeli lijevom i desnom rukom, kao da blagoslove dijeli...
Nekretninski heroji
Ministar državne imovine Goran Marić bijaše to dostojanstveniji u svojem pokleknuću i utoliko što su u ovoj izvanredno režiranoj predstavi svi akteri bili smjerni i koncentrirani. Čak i jedan lik više nalik Rosencrantzu ili Guilderstenu, novljanski gradonačelnik Velimir Piškulić, s kojim je nekretninski heroj posrnuli, najprije, točno u podne, potpisao dva ugovora o darovanju dviju katastarskih čestica za zemljišta vrijedna ukupno šest milijuna kuna.
Dakako, posrijedi je kazališna predstava, pa to zemljište ne možemo vidjeti, ali vidimo ruševinu iza ministara, kojima, poput dvorjana, vješto asistiraju mjesni stasiti vatrogasci. Koliko god ta ruševina djelovala ruševno, scenografski učinkovito, u njoj se krije još urušenija situacija. Ondje žive dva lika, koja se, dakako, kriju od nas gledatelja, ali koje će trebati pohvatati i ukloniti.
Eto, tako, uvijek kad neko poluboštvo zamahne svojim čarobnim štapićem, netko dobije milijune u četvornim metrima, a netko nogom u guzicu i iz posljednje straćare. Opet se dakle klonimo metafora i ostajemo pri simbolima. Naime, ako ruševni kućerak simbolizira Hrvatsku, onda ta dvojica, dvije, ili dvoje stanara simboliziraju njezine građane.
Poluboštvo posrnulo izjavilo je prije svojega herojskog autodafea da je darovao takvih čuda u vrijednosti od dvije i po milijarde kuna, a za projekte vrijedne deset milijardi kuna. Još kad ti projekti upale, to će sigurno narasti na stotinu milijardi kuna, a do konca Marićeva ovozemaljskog bivanja, možda i na tisuću milijardi.
Prije negoli je predstava započela, gledatelje su fascinirali unaprijed pripremljeni brojni stalci za mikrofone i kamere. Kao u svakoj dobroj predstavi ambijentalnoj, oni su unaprijed slutili dramu, simbolizirali predstojeću senzaciju, taj snažan obrat iz najvećega u manje.
Nedostajala je na koncu jedino možda kakva videoprojekcija nekretnina samoga poluboštva, ulaštenih i brojnih, koje bi također uspješno simbolizirale da ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu, pa čak ni Hamletu, Lizistrati ili Prometeju. Da ne kažem publici.