Riječka umjetnica Nora Turato nova je zvijezda međunarodne performans scene. Posljednjih godina izlagala je i izvela performanse na mnoštvu adresa, među najpoznatijim su lokacijama Kunsthalle Wien u Beču te Mumok također u austrijskoj prijestolnici, Metro Pictures u New Yorku, Manifesta 12 u Palermu, Centre d’Art Contemporain u Ženevi, Museum of Contemporary Art u Denveru, Kölnischer Kunstverein, Kunstmuseum Liechtenstein, da nabrojimo samo neke od njih.
Ova umjetnica s diplomom grafičkog dizajna u svojim je dvadesetim godinama i živi u Amsterdamu, gradu u kojemu je i diplomirala. U međuvremenu, na nekoliko je portala među kojima je i ArtNet, proglašena novom nadom umjetnosti, imenom na koje svakako valja obratiti pozornost jer će još puno toga u budućnosti napraviti, u naslovu je stajalo kako je ona “umjetnički dinamo performansa”. Jedna je od tri pozvane umjetnice na izložbu THT-a koja se 17. svibnja otvara u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, bit će to prigoda da kod nas pogledamo njezin beskompromisan i moćan rad.
Studirali ste grafički dizajn na Akademiji Gerrit Rietveld, no češće se bavite performansom?
- Prije nego što sam odlučila upisati grafički dizajn bavila sam se glazbom i iskreno sam vjerovala da je to moj pravi poziv. Studij dizajna činio se kao odlična dopuna glazbenoj karijeri, i nadala sam se da ću ih, izradom promotivnih materijala, plakata, i omota albuma, moći povezati. Tijekom studija, postupno sam se udaljila od glazbe i od glazbene scene. No, iako mi je izgradnja karijere u grafičkom dizajnu postajala sve važnija, i premda više nisam snimala glazbu, nastavila sam pisati i prikupljati tekstove pjesama.
Čim sam shvatila da uopće ne trebam glazbu kako bih oživjela svoje tekstove, na poziv prijatelja održala sam svoj prvi govorni performans. Reakcije su bile nevjerojatne i jednostavno sam nastavila u istom smjeru. No, nikad nisam odlučila odustati od dizajna i početi iznova graditi umjetničku karijeru. Dogodilo se to samo od sebe, pukom snagom ljudi koji su me pozivali da radim ono što volim i omogućili mi da od toga živim.
Jeste li se, ipak, bavili grafičkim dizajnom, i što vam je bilo važno u ovom segmentu?
- Provela sam šest godina na studiju grafičkog dizajna, a dvije sam godine, kao profesionalni dizajner, radila u struci, tako da moja sklonost grafičkom dizajnu i nije osobito začuđujuća. Iskreno sam vjerovala da ću čitav život raditi kao dizajner, ova blistava umjetnička karijera dogodila se sasvim slučajno. Ipak, s obzirom na količinu grafike u mojem radu, mogli biste tvrditi da se i dalje bavim grafičkim dizajnom, samo ne radom za klijente. Zapravo, ova me prilika da se bavim dizajnom, ali ne i maštarijama klijenata, doista raduje.
Nakon studija, odlučili ste ostati živjeti u Amsterdamu. Zašto baš ovaj grad, što vas je njemu privuklo?
- Otišla sam u Amsterdam na savjet Lane Cavar (poznata hrvatska grafička dizajnerica s iskustvom Yalea, op.a.). Još dok sam pohađala srednju školu, zamolila sam ju za savjete i smjernice o obrazovanju u dizajnu. Lana je preporučila odsjek grafičkog dizajna na Akademiji Gerrit Rietveld koji je, tada, vodila Linda van Deursen, Lanina poznanica s Yalea. Bila sam užasno mlada i na njezin sam se savjet jednostavno prijavila. Nakon što sam diplomirala na Rietveldu, godinu dana sam provela na pristojno plaćenom mjestu u marketinškoj tvrtki. Iskreno, nevjerojatno sam se dosađivala. Ubrzo sam odlučila nastaviti sa studijem i, opet u Nizozemskoj, upisala MA program Werkplaats Typografie.
Dok sam radila na zajedničkom projektu s Mevisom i Van Deursenom, inzistirali su da upoznam Davida Maljkovića, Riječanina s kojim su radili na drugom projektu. Upoznavanje Davida bilo je svojevrsna prekretnica, iskreno je podržao moj interes za umjetnost i savjetovao da se prijavim na Rijksakademie, koja umjetnicima nudi dvogodišnje pravo na vlastiti studio, plaću, radionice i mentorstvo. Upadom na Rijks dobila sam nešto manevarskog prostora za svoje prve korake u umjetnosti, a nisam morala raditi u marketingu kako bih se uzdržavala. Znam se našaliti da sam najbolje savjete dobivala od snažnih i samodostatnih žena, sve dok nisam upoznala Davida.
I, potom, odlučujete ostati živjeti u Amsterdamu?
- Sve se dogodilo vrlo prirodno, gotovo organski. Nije bilo konkretne odluke o ostanku. Danas sam se, nakon punih deset godina, srodila s Amsterdamom. Postao je pravi dom. Usprkos tome, raduju me sve češće prilike za rad u Hrvatskoj, šansa da se povežem (govoriti o ‘obnavljanju veze’ bilo bi previše) s lokalnom scenom.
Uskoro ćemo vaš rad moći vidjeti i u Zagrebu, u Muzeju suvremene umjetnosti, jedna ste od pozvanih autorica za T-HT izložbu. Znate li već što ćete pokazati?
- Sedamnaestog ću, na dan otvaranja, izvesti svoj najnoviji scenarij ‘Dobar, loš, od viskoze’. Performans sam napisala za svoju solo izložbu u Kunstmuseum Liechtenstein, a ovo je, zapravo, jedna od posljednjih prilika da ga pogledate, prije nego što ga arhiviram i počnem raditi na novome.
U nedavnom ste intervjuu, za ArtNet, čini mi se, rekli da je ženska histerija još tabu, a da ženski glasovi nastoje uvijek zvučati poput telefonskih operatera, s čime se apsolutno slažem. Zašto je to tabu, i zašto ste upravo to odabrali kao temu kojom se bavite u svojim radovima?
- Teme ženskoga glasa i ženske histerije samo su neke od bezbroj tema utkanih u moj rad, ali portali ih vole osobito istaknuti. Osvrnemo li se na kontekst u kojem živimo, to je sasvim razumljivo. Ni ja nemam ništa protiv, o takvim je temama dobro otvoreno raspraviti, dobro je zajednički ih protumačiti.
Odrasla sam okružena snažnim muškarcima s jedne strane i ženama čiji su životi prilagođavani muškim potrebama s druge strane, unutar šire kulture koja potiče takav poredak. Ovo je, valjda, moj odgovor. Moj djed iz Dalmacije jednom me upozorio da me nitko neće oženiti jer sam prenaporna; da već vidi kako se, ako ne pripazim, pretvaram u ludu usidjelicu. Žao mi je što nije poživio da vidi kako zarađujem kao profesionalno naporna.
U istom ste intervjuu koji spominjete, za portal ArtNet, rekli kako Hrvatska nije još spremna za ovu vrstu rada, vikanja, da bi vas u najmanju ruku neobično gledati ovdje?
- Rekla sam nešto slično, ali potom je prilično izvučeno iz konteksta. Recepcija rada doista ovisi o kontekstu, svaki drugi stav bio bi vulgarna generalizacija. No, ako ću generalizirati, temeljem svog osobnog iskustva, mislim da postoji nešto poražavajuće u onome što naša mediteranska katolička klima očekuje (ili, bolje rečeno, ne očekuje) od žena.
S ove su vas stranice uvrstili u petero najvećih nada među mladim autorima te vas nazvali umjetničkim dinamom. Koliko vam to znači?
- ArtNet svakih pet minuta izmišlja takve površne izjave i popise, oni su poput Forbesa svijeta umjetnosti. Lijepo je, naravno, što me smatraju relevantnom ili važnom. Iako mi to pomaže da ono što želim i volim radim s još većom slobodom, reći da sam iskreno počašćena bilo bi nategnuto. Istina je da sam, pukom slučajnošću, smislila nešto čime se rijetki trenutačno bave. Istina je da ulažem gomilu truda u čvrst i uvjerljiv rezultat. Istina je i da ovi faktori, zbrojeni, djeluju u moju korist i omogućuju da se istaknem. I sama sam znatiželjna kako će se stvari dalje razvijati.
Na performansima pričate i po pola sata neprekidno, odakle crpite inspiraciju za govor? Društvene mreže? Knjige? Svakodnevica? Ili sve zajedno?
- Uvijek držim bilješke otvorene na mobitelu. Neprekidno tražim jezik, tako provodim većinu vremena: slušam, čitam, govorim i zapisujem sve što me zainteresira. Nasumični razgovor s prijateljem može uroditi rečenicom koja će se kasnije pojaviti u mojem scenariju. Objave na Twitteru, vijesti, filmovi, književnost, videoblogovi, pisani blogovi, reddit, tulumi, sve ulazi i odzvanja u mojim scenarijima. U tome je, na neki način, ljepota onoga što radim. U činjenici da svoj rad temeljim na življenju, potrošnji i tumačenju okolne kulture.
Koliko su fizički i mentalno zahtjevni takvi nastupi, koliko vas iscrpe?
- Ovakvi nastupi su nevjerojatno naporni. Ne radi se toliko o fizičkoj iscrpljenosti, koliko o emocionalnoj. Ponekad se zapitam zašto se stavljam u takve situacije pred tolikim grupama ljudi. Nastupanje, usprkos tome, smatram strašno uzbudljivim. No, tek sam nedavno, prije par mjeseci, doista osvijestila važnost vrhunske mentalne i tjelesne spreme. Počela sam stvarno, ali stvarno puno vježbati. Mnogo vremena posvećujem plivanju, radu s utezima, vježbam izdržljivost, bavim se pilatesom, pohađam glasovne vježbe. Mislim da sada trebam zastati i locirati prostor za napredak, što je izuzetno uzbudljivo.
Rekli ste da ako uzimate pola sata nečijeg vremena, morate uvijek nešto dati zauzvrat?
- Velika sam obožavateljica zabave i popularne kulture i koliko god voljela koncept guranja publike do krajnjih granica i testiranja njihova strpljenja, želim da publika moj rad može doživjeti na što više razina, bez obzira na to je li riječ o humoru, prepoznatljivosti, empatiji ili pukoj zbunjenosti. Nastojim balansirati na granici između zabave i truda, na nečemu nalik dobrim kulturnim kalorijama.
Koji su vam uzori?
- Ne biste vjerovali u koliko sam se idola ugledala kao tinejdžerica... Ali valjda je to ono što tinejdžeri rade kako bi odrasli, traže uzore. Fascinirala me svaka žena s bas gitarom. Sjećam se i posebne opsesije s Kim Deal, njezinim glasom. To je vjerojatno bio moj prvi uži interes za nečiji glas, povod prvim razmatranjima o moći i dosegu nečijega glasa.
Smiješno, gledano unatrag, radilo se o posve tradicionalnom, nehisteričnom, grlenom, zavodljivom ženskom glasu. Kasnije, dok sam studirala, iskreno sam voljela Genu Rowlands i njezine uloge u ‘Premijeri’ i ‘Ženi pod utjecajem’. Mislim da su me ti filmovi definirali kao mladu izvedbenu umjetnicu.
Često se referirate na ikone pop-kulture kao što su Courtney Love i Isabelle Huppert u filmu ‘Elle’. Zašto baš njih?
- Zanima me kako popularna kultura smišlja, piše, razvija i izvodi svoje ženske likove te kako su se ti prikazi promijenili. Pretpostavljam da volim spominjati Courtney jer je nekad bila doista šokantna. Usporedimo li je s drugim ženskim ikonama devedesetih, njezin plačljivi alter-ego drolje iz dječjeg vrtića doista je izniman. Bila je, na svoj način, pionirska ličnost. Bila je vrlo višestrana, imala je vrlo različite interese, i održavala vrlo naporan javni imidž: bila je bijesna, tužna, histerična, zavodljiva, slatka, nestabilna, drogirana, pametna, i štošta drugo. Iz perspektive tadašnje mladeži, proširila je granice ženskosti.
‘Elle’ me zainteresirao i zato što ga je režirao stariji muškarac koji je, pukom slučajnošću, devedesetih režirao ‘Sirove strasti’. Ova dva filma svjedoče o promjeni paradigme u pisanju i izvođenju ženskih likova. Elle je toliko slojevit lik da je ne možete svesti na proste faktore. Ona izmiče klasifikaciji, i to je ono što je čini toliko suvremenom. Ne moram ni spominjati Isabelle Huppert koja je fantastična.
U Palermu ste na Manifesti pokazali rad inspirirani lokalnim odnosom prema ženama kroz povijest, odnosno prema ženama došljacima, a izveli ste ga u baroknoj crkvi. Kako su prihvatili taj rad?
- Rad nisam smatrala nimalo problematičnim sve dok se skupina bijesnih građana nije ukazala pred crkvom i nazvala me ‘vranom u raju’ i ‘krokodilom’. To svjedoči o mojem kulturnom mjehuriću, o životu okruženom slobodoumnim ljudima koji nisu vidjeli ništa sporno u izvođenju toliko sekularnog rada u toliko nesekularnom prostoru.
Kako dajete nazive radovima, primjerice “Leaning is the New Sitting” (naslanjanje je novo sjedenje)?
- Naslove uvijek izvlačim iz samog scenarija, kao što i rečenice scenarija izvlačim iz drugih izvora. Čitav proces je prilično cirkularan, jezik recikliram za različite okolnosti i namjene. Kad neku rečenicu izvučete iz konteksta i pretvorite u naslov, ona poprimi posve nov značaj. To je nešto što nastojim istražiti. Sintagma ‘naslanjanje je novo sjedenje’ dolazi iz članka o pojavi tzv. neprijateljskog dizajna u javnim prostorima. Neki gradovi su, kako bi starijim građanima omogućili da sjednu dok čekaju autobus i istovremeno spriječili beskućnike da spavaju na javnim klupama, smislili krajnje zapanjujuće klupe za naslanjanje.
Puka paradoksalnost situacije u kojoj morate osmisliti nešto restriktivno, a završite sa zanimljivim proizvodom, osim što je zanimljiva, uvelike motivira moj rad. Ovo možete vidjeti i na kutijama cigareta, gdje se jednostavna crna Helvetica, umetnuta u minimalistički crni okvir na bijeloj pozadini, počinje doimati zlokobno. Upozorenje koje je kupce trebalo odbiti od pušenja postalo je privlačan dizajn. Slična se stvar, premda još apsurdnija, dogodila u Norveškoj, gdje je unificirani vizualni identitet duhanskih proizvoda, osmišljen kako bi bio što odbojniji, osvojio nagradu za najbolji dizajn.
Kako iz današnje perspektive gledate na svoje početke u glazbi, na svoj punk bend Klaus?
- Klaus je, iskreno, bio nevjerojatno vrijedno iskustvo. Pružio mi je prvu priliku da slobodno izrazim svoju kreativnost. Čak i bude li me svaki ton onoga što sam tada snimila preplavio užasnim osjećajem srama, uvijek ću se rado prisjetiti Klausa. Klaus je moje srednjoškolsko iskustvo učinio smislenim. Pružio mi je gomilu prilika da odrastem i da testiram svoju samodostatnost. Ne moram ni isticati da me, u vrlo ranoj dobi, naučio kako nastupati pred ljudima. Otvorio mi je nebrojena nova poznanstva i nova prijateljstva. Za mene, kao bijesnu i nesigurnu tinejdžericu, bio je spasonosan.
Jednom ste uz performanse rekli “svijet vrišti na mene, ja vrištim na njega”. Ima, zapravo, dodirnih veza s punkom?
- Odrasla sam slušajući punk i noise glazbu. Stav koji dolazi s tom vrstom glazbe uvelike je utjecao na mene kao tinejdžericu. Izvrtanje očekivanog, društveni i politički angažman, i želja za provokacijom, i dalje potiču većinu mojih odluka. Prevedena u odrasliji jezik, mislim da se ova pubertetska ljutnja naziva znatiželjom. Mislim da je to ono čemu sada težim.
Za nastupe pažljivo birate odjeću, netko je spomenuo Balenciagu, cipele su svakako vrlo upečatljive, kao i različite boje kose... Nastupi u javnosti uvijek su pažljivo osmišljeni...
- Čim izvodite kakav performans, odjeća poprima novo značenje. To je, nažalost, neizbježno. Bez obzira na to nastupam li gola, u trapericama, ili u haljini prekrivenoj šljokicama, bez obzira na to što odlučila odjenuti ili ne odjenuti, odjeća će poprimiti novo značenje. Odlučila sam prihvatiti tu činjenicu i istražiti što uopće mogu učiniti s modom. Moj se rad ionako temelji na sadašnjem trenutku, na duhu vremena, na svojevrsnoj strukturi osjećaja. Moda se, a pogotovo prolazni trendovi, izvrsno uklapa u taj okvir. Ionako ne nastojim napraviti nešto vječno.
Iako se crni kombinezon ili kombinacija bijele košulje i traperica mogu doimati kao razboritiji izbor, svejedno je riječ o izboru, a takvo forsirano inzistiranje na razboritosti smatram pomalo napornim. Neiskrena razboritost prelazi u glumatanje i kič. Za nastupe odijevam ono što bih odjenula na vjenčanje najbolje prijateljice: potrudit ću se jer sam uzbuđena i jer želim pokazati da mi je stalo. Potpuno sam nezainteresirana za održavanje privida lažne apatije prema nečemu što volim.