StoryEditor
SUBOTNJA MATINEJA

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Život i rođenje fikcije iz začudne svakodnevice Ante Zlatka Stolice

“Blizina svega” još jedna je posve neočekivana, fascinantna knjiga, Stolica je još jedan moćan glas zapuštenoga hrvatskog jezika i klinički mrtve, jedva postojeće hrvatske književnosti
Ante Zlatko Stolica
 Damjan Tadić / CROPIX

Počnimo od naziva knjige, lijepog i vrlo začudnog: “Blizina svega”. Za njim slijedi moto, prepisan iz Oglasnika: “Prodajem stan, blizina škole, vrtića, autobus, zvjezdarnica, mir, blizina svega.” Ovaj su oglas, vjerojatno, pročitale stotine, tisuće ljudi, i svakome od njih djelovao je obično i u savršenom skladu s općom poetikom oglašavanja. Ljudi nemaju dar za čudo, pa im se zato čuda i ne događaju. Ustvari, dogode im se, i to ona prava, novozavjetna, Isusova čudesa, ali oni ih ne primijete.

Najprije u stvarnosti, a onda ni u jeziku, na koji se preslikava sve što jest i sve što može biti, pa tako i čudo. Posao pjesnika, ili posao pravog, rođenog i izabranog pisca između ostalog je u tome da prepoznaje čuda u jeziku. Ne da ih izmišlja. Izmišljati mogu i oni s manjkom dara, književni i pjesnički administratori. Ali prepoznati čudo kad čudo pročitaš ili ga čuješ izgovoreno, to može samo pjesnik, pravi, rođeni i izabrani pisac. To čudo u oglasu je “blizina svega”. Naravno da ga nije bio svjestan onaj koji je oglas sastavljao. Bilo mu je samo da što ljepšim prikaže svoj stan, i onda je napisao nešto što ne može biti, a što istovremeno jest. Pisac je tu nemoguću, sveizrecivu frazu oslobodio konteksta, i ona je nastavila živjeti. Ona je najtačniji naslov njegove knjige.

Ante Zlatko Stolica bilježi fragmente stvarnosti na način Sama Sheparda. Bavi se poetikom zbilje, svakodnevice i sjećanja srodno Semezdinu Mehmedinoviću. Uobličava mikrofabule u sve manje i manje priče kao István Örkény u “Jednominutnim novelama”. U tim pričama na virtuozan način izmjenjuje perspektive, zavodi čitatelja, svijet snima riječima. Recimo, ovako: “Neobično nisko leti avion, dio putnika naslonio je glavu na prozor, gledaju, još se mogu razaznati kuće, vide se čak i ljudi kao male točkice.

Neki čovjek šmrkom pere terasu ispred kuće, tipična scena prigradskih naselja i sela kojima nitko ne zna ime, tko je čovjek-točkica iz kojeg izbija mlaz vode dok pere terasu ispred svoje kuće, pita se netko svisoka, a možda se nitko i ne pita, možda nitko ne gleda, nego to ja tako mislim jer obično tako gledam iz aviona, u svakom slučaju, ne mogu znati, ne mogu provjeriti, perem terasu.”

“Blizina svega” (Fraktura, Zaprešić 2020.) kompozicija je proznih i prozno-pjesničkih tekstova, koju nije moguće žanrovski odrediti, kao što ni pojedine Stolicine tekstove nije moguće žanrovski odrediti, ali koji, svaki pojedinačno, imaju začudnu koherentnost, a svi zajedno čine čvrstu i zaokruženu, ali, opet, otvorenu cjelinu. On se, kao u Eliotovom poučku, igra objektivnim korelativom. Ovako glasi cijeli jedan tekst: “Budim se sam u krevetu, gledam je li koja od mojih ruku njena ruka.” Naizgled, to je nadrealistička slika. Zar bi neka od ruku među kojima se čovjek sam u krevetu budi mogla biti tuđa?

Ne, nije to pitanje, nego je pitanje zar bi neka od ruku među kojima se budi mogla biti njena. Takvo pitanje nema odgovora, jer je sav odgovor u njegovom postavljanju. Još uvijek ne izvan svakog sna, tek probuđeni gleda: “je li koja od mojih ruku njena ruka?” Efekt ovih riječi, efekt ove jednorečenične priče, ove lirske pjesme, proizlazi iz njezine tačnosti. Čitatelj, naime, zna, čitatelj u sebi pozna događaj o kojemu Stolica piše, i onda u tom poznanju osjeti onaj važan razlog književnosti. Mogućnost da nekim događajem izrazimo emociju koja se na drugi način skoro neizreciva.

Ante Zlatko Stolica (1985.) radi kao profesor hrvatskog jezika, odrastao je na Sućidru, bavi se filmom, koscenarist je “Kratkog izleta”, filma koji je prije dvije-tri godine nakratko ozario i uozbiljio domaću scenu. Pripada generaciji koja se rađala potkraj Jugoslavije, ne pamti socijalizam, a ni blagodati institucija zrele kulture, kakva je nekada bila hrvatska: regularnih filmskih natječaja, književnih časopisa, kriterija i kanona, koji bi umjetnicima pomagali da se kreću po društvenoj ljestvici, da rade svoj posao, da bivaju prepoznati i da im djela budu vidljiva.

Stolica, kao i Monika Herceg, kao i neki drugi pripadnici generacije, dolazi s ruba domovine i ruba Splita, praktično niotkud, ili otamo odakle se dolazi ako se želi biti pripadnik radikalnog krila Torcide ili neke druge ekstremno desne organizacije. Naprosto, nije predviđeno unutar društvenoga imaginarija da netko tko dolazi otamo bude išta drugo, a pogotovu ne pisac i umjetnik, još visokokultiviranog stila i nastupa, dorečen i dovršen. Istina, nije Stolica balavac, trideset i pet mu je, što su ozbiljne književne godine. U današnje vrijeme u Hrvatskoj neodgovorno bi bilo biti mladi pisac, pa onda takvih niti nema. Samo ozbiljnih pisaca, od kojih su neki, eventualno, u mladim godinama.

“Blizina svega” je i knjiga odrastanja, knjiga potrage za poslom, izvještaj o društvenim prilikama u Hrvatskoj tokom devedesetih i dvijetisućitih, knjiga o zavičaju i podrijetlu, knjiga o ljubavi. Knjiga o svemu, ali iz blizine. Ante Zlatko Stolica je, naravno, fikcionalni pisac. Svoj život on ispisuje kao fikciju, ali tako da bespotrebno ne izmišlja imena likova, niti pokušava da zakamuflira priču i sakrije u njoj ono što je stvarno. Upravo suprotno od toga, u ovakvoj književnosti fikcija je u fakciji, ništa nije izmišljeno, ali sve je napisano tako da je moglo biti i izmišljeno.

U tom igranom dokumentarizmu je, kao i u Sheparda i Mehmedinovića, a na neki način kao i u Paula Austera, ili kao u filmovima Jean-Luca Godarda iz njegovih zlatnih godina, stvarnost presudno važan element fikcije. U tim visokoimaginiranim tekstovima i filmskim slikama imaginacija nikada ne služi tome da se u priču donese nešto čega u zbilji nema, nego je zadatak imaginacije stalno i vrlo napeto prepoznavanje poetskih, narativnih, dramskih i imaginativnih potencijala zbilje.

Stolica se ne plaši vica, dosjetke i anegdote. Nema ni razloga: u vicu, dosjetki i anegdoti opasna je samo trulež općih mjesta. On ih, kao rođeni pisac i pjesnik, intuitivno izbjegava. Na opća mjesta nalijeću, o opća mjesta se kao o sepete s voćem u filmskoj potjeri, kao o stolice u nijemoj komediji, spotiču samo oni koji su bez dovoljno dara. Osim toga, ima i u tome nečega generacijskog: za razliku od onih prethodnih, koji su bilješke za tekst unosili u teke i notese, današnji pisci ih unose u mobilne telefone.

Ono što je nedarovite udaljilo od književnosti i dodatno ih onepismenilo, načitanima je i darovitima poslužilo kao savršen pjesnički i književni alat. Dužina sms-poruke, dužina tweeta, rečenična forma koja proizlazi iz skučenosti touch screena na iPhoneu, sveta svedenost romana od svega nekoliko riječi, koji istovremeno mogu ostati takvi kakvi su u iPhone uneseni, a mogu narasti i na sedamsto stranica teksta. Jednako je moderno i suvremeno jedno i drugo.

Ante Zlatko Stolica nastoji zabilježiti sliku svoga svijeta, onaj handkeovski unutrašnji svijet vanjskoga svijeta unutrašnjeg svijeta, opisuje prostor i vrijeme u kojem je odrastao, pa prostor i vrijeme u kojem živi. To zna biti melankolično, uznemirujuće, tjeskobno, tužno, a zna biti i urnebesno duhovito. No, osjećaji se nikad ne izriču, osjećaji proizlaze.

“Lutao bih pogledom po zaljevu dok mi se oči ubrzo ne bi umorile negdje na Kozjaku, brdu čije sam ime naučio iz glupe fore starijih susjeda, koji bi nas pitali Oćeš vidit Kozjak? ili Oćeš vidit Mosor? pa bi nas dizali za uši u zrak. Dvadesetak godina kasnije rekao sam ocu da je baš dobro da je taj preglupi običaj nestao, a on je sasvim ozbiljno odgovorio da običaj nije nestao zato što je glup, nego zato što su djeca predebela i ne može ih se više onako dizati u zrak. Prije su dica imala devetnaest, dvaest kila, danas imaju četrdeset.” Fragment je mnogo dužeg teksta.

U sadašnjosti, pak, život u Bistri, posao u Zagrebu, i bližnji, čija su imena i nadimci redom autentični. Kaže: “Sjedim na poljskom zahodu, slušam dronove.” Kaže: “Iznesem biljke na terasu kad Zlatarina ode na posao; kako se pomiče sunce, tako ih šetam ko pse.” I kaže: “Išla djevojka kroz park, a onda se nasred njega zaustavila, sjela u bolovima, jaukala, sjatili se psi, ljudi, policija. U izvještaju hitne pomoći kasnije su zapisali: bolovi u trbuhu, jaki bolovi u trbuhu, mlada djevojka, blijeda, Zlatarina moja.” E, u ovo se, gospodo draga, ja zaljubljujem!

Samo jedno nikako da si objasnim: kako se usred jednoga neupotrebom atrofiranog jezika, usred jedne klinički mrtve književnosti, svako malo rađaju ovako nečuveno dobri pisci. Nikad u posljednjih sto godina hrvatska književnost nije bila manja i beznačajnija. I nikad nije imala boljih pisaca, važnijih i većih knjiga. Čitatelj je zahvalan što živi u ovom vremenu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:52