Zašto je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame velika katastrofa? Zato što je ta crkva iznimno važna za Pariz, za Francusku, ali i za čitavu europsku kulturu i civilizaciju, za čovječanstvo uopće. Gradnja Notre-Dame traje od 1163. do konačnog dovršetka 1345. godine, ali najintenzivnije se gradi potkraj 12. i u prvim desetljećima 13. stoljeća.
Bilo je to doba velikog političkog i gospodarskog razvoja Europe. Ona tada preuzima od Bizantskog Carstva i arapskog svijeta poziciju stjegonoše tehničkog i tehnološkog razvoja i tu će poziciju zadržati (od kraja 19. stoljeća zajedno sa SAD-om) sve do današnjih dana (kada je u značajnoj mjeri gubi).
Sposoban kralj
To je i doba ponovnog rađanja europske civilizacije. Obilježeno je remek-djelima književnosti na narodnim jezicima, vrhuncem romanike i počecima gotike u likovnoj umjetnosti, obnovom proučavanja prava, prihvaćanjem znanstvenih dostignuća istočnih naroda te pojavom prvih sveučilišta (uključujući i parišku Sorbonne).
Povijesnu priču valja početi godinom 1180., kada vlast u Francuskoj preuzima jedan od najsposobnijih kraljeva za mnogo generacija - Filip II. August (rođen 1165. godine, umro 1223.). Mnogo su vremena i energije Filipu oduzeli odlazak u križarski rat (1190.), sukobi s papom, rat protiv Engleske, ali je on iznimno mnogo učinio na unutarnjoj izgradnji zemlje, postavši u pravom smislu riječi utemeljitelj centralizirane i birokratizirane francuske države. Prvi se od francuskih kraljeva prozvao “kraljem Francuske”. Uveo je funkciju središnjih sudskih službenika koji su obilazili teren i kontrolirali lokalnu upravu, sudili u važnim slučajevima te o svemu izvještavali dvor. Postavljao je lokalne upravitelje za određeno područje, s punom vlašću na četiri-pet godina u upravi, sudstvu i vojsci. Uz njih je djelovalo i mnoštvo službenika koje je izravno postavljao. Svi su oni za srednjovjekovna mjerila bili izrazito efikasni. U Filipovo vrijeme nastavljeno je jačanje središnjega kraljevskoga suda. Uvodi se središnji račun prihoda i rashoda.
Važnost trgovine
Filip je bio izrazito naklonjen gradovima i trgovini, mnogo više negoli prethodnici. Svjestan je da je trgovina jedna od najvažnijih djelatnosti. Trgovački poslovi koji su se odvijali u Parizu donosili su mu novac, privlačili mnoge putnike i nove stanovnike. Kralj je zaposlio istaknute građane u središnjem upravnom aparatu, a veliki kraljevski pečat i kraljevsku riznicu, tijekom svog izbivanja iz kraljevstva za križarskog rata, povjerio je na upravu šestorici bogatih pariških trgovaca (dakle, ni plemstvu ni Crkvi!). Izdao je brojne povlastice francuskim građanima i štitio je strane trgovce na francuskom ozemlju. Naplatom povlastica gradovima te porastom poreznih prihoda i carina od trgovine znatno su povećani kraljevski prihodi. Filipova vladavina označila je prekretnicu u procesu jačanja središnje vlasti u Francuskoj, odnosno točku s koje nije bilo povratka na razdoblje velikaške premoći i rascjepkanosti kraljevstva.
Kako je Francuska bogata poljoprivredna zemlja, a poljoprivreda u to vrijeme predstavlja temelj bogatstva, to je osnova bogatstva države i njezine prijestolnice. Istodobno, Pariz je bio prijestolnica tog ojačalog kraljevstva. Sve to mu donosi nemjerljive koristi - za Filipove vladavine Pariz postaje centar bez konkurencije u Francuskoj, ali i u Europi. Naime, ni njemačke zemlje ni Italija u tim vremenima nisu bile centralizirane poput Francuske da bi iznjedrile tako jaku prijestolnicu, a Engleska je bila periferna zemlja.
Prvi bedemi u srednjem vijeku
Filip II. August je potkraj 80-ih, prije odlaska u križarski rat, započeo gradnju jakog gradskog bedema. Cijeli projekt završen je 1215. godine. Sagrađeni od kamena, širine do tri i visine do 10 metara, bili su to prvi bedemi u srednjem vijeku koji su u potpunosti opasali Pariz, kako desnu (u dužini od 2800 m), tako i lijevu obalu (2600 m). Bili su to bedemi gotovo bez premca i u Europi i u svijetu. Na zapadnom dijelu grada bedemi završavaju uz Seineu, obrambenom citadelom i najvišom promatračnicom - Louvreom. To je tada bila četverokutna utvrda, visine 30 metara, što je bila novost u vojno-obrambenoj arhitekturi. Louvre je imao i ulogu kraljevskoga sefa. Bio je čvrst i neprobojan, na njegovu prvom katu čuvali su se kraljevski dragulji, na drugom novac i državni dokumenti (zapravo začeci državnog trezora i državnog arhiva), na trećem, posljednjem, rijetke i skupocjene tkanine.
Bio je običaj da podanici iskazuju svoje poštovanje kralju i vlasti naklonom ispred ove moćne utvrde, simbola jakog vladara i države. Filip II. preselio se s Île de la Cité (Gradski Otok) u Louvre.
Od Louvrea do utvrde na lijevoj obali mogao se preko Seine razapeti željezni lanac kako bi se, u slučaju napada rijekom, spriječio prolazak neprijateljskih brodova u samo srce grada.
I tako je Pariz definitivno postao grad na Seinei, na njenoj desnoj i lijevoj obali, s centrom na Île de la Cité. Iako se kralj preselio u Louvre, Île de la Cité je u to vrijeme i dalje centar. Osim upravnih zgrada, na otoku je bilo sagrađeno čak 13 crkava (većinom se radilo o redovničkim zajednicama).
U međuvremenu, uglavnom baš za vladavine Filipa II. Augusta ključna, najvažnija crkva postat će Notre-Dame.
U mentalitetu Europljana 12. stoljeća, posebice u crkvenim krugovima, javlja se tada novo izražavanje pobožnosti, usmjereno na Kristovu ljudskost, općenito na emocije i majčinstvo - pa se razvija marijanski kult (kult Djevice Marije). Štovanje Marije kao univerzalne posrednice (universalis mediatrix) i pomiriteljice (reconciliatrix) između Boga i vjernika, supatnice u zemaljskim nevoljama i zagovarateljice kod Krista, sudjeluje u otkupljenju čovjeka i njegovih grijeha. Ona je tražila izraz u likovnoj umjetnosti i arhitekturi - težilo se mističnom, osjećajnom, uzvišenom, usponu prema nebu. Mnogi ljudi u Crkvi maštali su o građevinama koje će se vinuti uvis i nadmašiti sve prije viđeno, za što romanički stil, robustan i masivan, nije više odgovarao. Prve težnje napuštanju kanona romaničke umjetnosti javljaju se baš u Parizu i oko njega, zahvaljujući Sugeru, opatu samostana Saint Denis (10 km sjeverno od Pariza). On je 1135. započeo obnovu samostanske crkve u skladu s novim nazorima. Nove ideje brzo će se proširiti u okolici, pa je, kako kaže legenda, pariški biskup Maurice de Sully 1163. srušio katedralu St. Etiennea da bi podigao novu, veću i moćniju koja mu se ukazala u snu i koja je trebala svjedočiti vjeru i odanost kraljevstva kršćanstvu, a ujedno simbolizirati i moć crkve kao institucije. I tako je kamen temeljac novoga zdanja položen 1163. u nazočnosti pape Aleksandra III. i kralja Luja VII. Crkva je bila posvećena Notre-Dame, dakle, Djevici Mariji (Gospi).
Kor je sagrađen do oko 1177., a novi oltar posvećen je pet godina poslije. Tada je, naime, bilo uobičajeno da se gradi prvo istočni dio crkve s oltarom i da se on natkrije kako bi se nesmetano održavale službe Božje, dok se preostali dio crkve i dalje gradi. Slijedila je izgradnja transepta, pa središnjeg broda početkom 13. stoljeća. Do sredine stoljeća uglavnom je završena zapadna fasada, a onda su se u sljedećim godina dogodile važne promjene: transepti su redizajnirani sukladno najmodernijim trendovima - graditelj Jean de Chelles na portalu na sjevernom dijelu transepta izradio je spektakularnu rozetu s vitrajima. Od 1258. je graditelj Pierre de Montreuil izveo sličan projekt na južnom dijelu transepta. Na mnogim se mjestima isprepleću arhitektonski i skulptorski elementi rane, razvijene i kasne gotike.
Bez statičkih proračuna
Gradnja je trajala gotovo 200 godina, do sredine 14. stoljeća. Nije bilo arhitektonsko-građevinskih projekata u suvremenom smislu riječi. Arhitekata graditelja (to je zapravo bila ista osoba) bilo je mnogo, što se, primjerice, vidi iz činjenice da su tornjevi različite visine i različiti u nizu detalja. Ti su arhitekti građevinari bili eksperimentatori, ali je opći koncept bio poznat - nova katedrala trebala je biti viša, stremiti prema nebu, pa je postala jedan od prvih primjera gradnje u gotičkome stilu. Kako nije bilo ni statičkih proračuna, problem takve naravi, ako bi ga se pri gradnji uočilo, nastojao bi se riješiti u hodu. U jednom su se trenutku u tankim, tipično gotičkim zidovima počele pokazivati pukotine, pa je arhitektima postalo jasno da ih moraju ojačati. Tako su izmišljeni vanjski potporni lukovi, nazvani kontrafori (franc. contrefort = potporanj), koji su ubrzo postali dio stila. U visoke zidove ugrađivani su golemi otvori za prozore ispunjene obojenim staklom - to su bili vitraji. Vitraji su omogućavali da u crkvu uđe puno više Sunčeva svjetla negoli u doba romanike. Tako se Sunčeve zrake lome i u unutrašnjosti crkve stvaraju magičnu nestvarnu atmosferu koja svjedoči Božju prisutnost, Nebeski Jeruzalem na Zemlji. Uz visoke stupove i staklene zidove, velike rozete na križištu brodova i transepta veličanstvene su u svojem obliku i bojama. Portali okrenuti zapadu bili su ukrašeni bojama i zlatnim listićima. U zalazak Sunca katedrala je sjajila božanskom svjetlošću.
Tri velika ulazna portala na glavnome zapadnom pročelju ukrašena su reljefnim prikazima novozavjetnih događaja i poruka. Ljudi u srednjem vijeku su nepismeni, knjige su rijetke i pisane rukom, mogu ih čitati malobrojni obrazovani. Stoga je pročelje crkve veliki ekran na kojem se u slikama prikazuje biblijski tekst.
Notre-Dame je bila u vrijeme gradnje, a i danas je jedna od najvećih crkava u Europi. Dimenzije (dužina 127 m, širina 48 m i visina 69 m) odavale su istodobno monumentalnost i vječnost. Kada se stane ispred ulaza i podigne pogled prema vrhovima tornjeva - čini se da se katedrala penje u nebo i s njime spaja. To je put do Boga i obećanog onozemaljskoga života.
Navodna Kristova kruna
Katedrala je imala četrdesetak zvona prema kojima su se stanovnici ravnali i dijelili dan, pa i noć. Uz stalne zvonare, bila je potrebna ispomoć, jer su zvona bila teška i bilo ih je mnogo. Sirotinja bi za obrok i čašu vina pomagala zvonarima da obave posao. Otuda i riječ klošar - clochard (franc. cloche = zvono). Najveće i najstarije zvono ima svoje ime - Emanuel - upotrebljava se rijetko zbog svoje starosti, veličine i težine (30 t), a zvoni samo za vrijeme najvećih blagdana.
Kralj Luj IX. Sveti 1239. donio je iz Svete zemlje navodnu Kristovu krunu koja je u golemoj procesiji donesena pred Notre-Dame i tamo predstavljena narodu. Bila je to navodno najveća i najsvetija relikvija u Europi, što je Parizu tada donijelo i status najznačajnije hodočasničke destinacije u Europi.
U sljedećim stoljećima Notre-Dame postaje ključno mjesto francuske povijesti, kulture, kršćanstva i politike. U nju se nakon Francuske revolucije smješta Kristova kruna, u njoj se Napoleon i kruni i vjenčava. Nakon oslobođenja Pariza 1944. predsjednik Charles de Gaulle prolazi Champs-Élysées i ide do Notre-Dame na Te Deum. Sve do prije nekoliko dana u katedrali Notre-Dame održavale su se državne svečanosti u povodu velikih događaja.
Tako je Notre-Dame bila i ostala srce Île de la Citéa. Île de la Cité je srce Pariza, Francuske, svijeta.
Sve kilometraže na francuskim cestama i autocestama računaju se od točke 0 km koja se nalazi na Place du Parvis de Notre-Dame, ispred katedrale.