Mladen Ignac (21) imao je teško djetinjstvo. Odrastao je u romskom naselju Piškorovec gdje je u siromaštvu proveo više od pola svog života. Suočen s okrutnošću života, da bi preživio, snalazio se kako je mogao. Često je bio gladan, a o slatkišima i igračkama mogao je samo sanjati. Uvjeti života su bili nikakvi, a bilo je noći koje je proveo promrzao i usamljen na hladnoj kiši. Roditelji se nisu znali brinuti o njemu i ostaloj djeci, a brižnost nije osjetio sve do trinaestog rođendana kad mu je Centar za socijalnu skrb pružio sigurnu luku i toplo utočište. Ustanova je njega i desetogodišnju sestru Maju ubrzo smjestila u Mursko Središće kod udomitelja Vladimira i Marine Hoblaj o kojima nije ništa znao osim da imaju puno slatkiša, što mu je kazao stariji brat Igor koji je već živio kod Hoblaja. To je njegovoj mlađoj sestri bio dovoljan motiv da poželi ostati kod ove obitelji, dok je Mladen tražio puno dublji smisao životne promjene koja ga je tada snašla. Prvih nekoliko tjedana pružao je jaki otpor, a u više navrata je pokušao pobjeći od udomiteljske kuće. Tako je bilo sve do trenutka kad je napokon shvatio da će mu ova obitelj pružiti ono za čim žudi cijeli život – ljubav.
- Prvih mjesec dana privikavanja bilo mi je prilično teško jer nisam imao neke osnovne životne navike i rutine. S vremenom sam se prilagodio i prihvatio novonastalu situaciju. Tijekom odrastanja u udomiteljskoj obitelji sve smo rješavali razgovorom što je u meni izazivalo pozitivne emocije. Prije toga nisam znao za takve metode rješavanja nesuglasica jer moji biološki roditelji nikada nisu vodili dijalog sa mnom. Bliskost su potaknula i obiteljska druženja, no ponajprije ljubav koju su mi pružili – ponosno ističe Mladen Ignac i nadodaje kako je upravo zahvaljujući podršci Marine i Vladimira uspio postići svoje životne ciljeve.
Želja za učenjem
Jedan od Mladenovih ciljeva bio je i odlazak na stručnu praksu u inozemstvo tijekom srednjoškolskog obrazovanja.
Školovao se za njegovatelja u Srednjoj školi Čakovec gdje je preko nastavnika i koordinatora za Erasmus Mladena Tote doznao za Erasmus+. Riječ je o najvećem programu Europske unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport koji već 35 godina obogaćuje živote i širi vidike milijunima građana svih generacija. Nastavnik je uočio Mladenov interes za programom pa ga je pozvao na individualni razgovor i ohrabrio da se prijavi.
- Nastavnik mi je rekao da sam sposoban, snalažljiv i da se trebam othrvati strahovima. No, potaknula me i želja da vidim kako je živjeti u inozemstvu sa samo nekoliko kolega iz škole, što znači samostalno organizirati slobodno vrijeme, biti odgovoran i točan na praksi te poslu. Budući da sam se uz srednju školu doškolovao za konobara i sportskog animatora, otvorila mi se prilika da odrađujem praksu u Sloveniji. Pohađao sam pripremne radionice, a nastavnik Tota mi je pružio puno korisnih savjeta te stalno brinuo da sve dobro prođe – prisjeća se te dodaje kako mu se cijelo Erasmus iskustvo toliko svidjelo da se iduće 2019. godine ponovno prijavio i na tri tjedna otputovao u susjednu državu.
Kaže kako mu je međunarodno iskustvo tijekom drugog i trećeg razreda srednje škole pomoglo da postane samostalniji, organiziraniji i samopouzdaniji. Bilo mu je „vjetar u leđa” za nadolazeće životne izazove, a ponajviše za pronalazak posla.
Hrabra odluka
Prošle godine se odlučio na još jedan korak koji mu je promijenio život.
Otišao je „trbuhom za kruhom” u Njemačku. Bez ikakvog znanja njemačkog i engleskog jezika usudio se na ovaj korak jer je, kako sam kaže, komunikativan, lako pronalazi prijatelje i dobro se snalazi u svakoj okolini. Upravo su mu te osobine pomogle da se brzo zaposli kao njegovatelj u Chiemingu, malom mjestu u Bavarskoj.
- Za preseljenje u Njemačku sam se odlučio jer mi je želja uštedjeti novac da si mogu priuštiti vlastitu kuću ili stan. U Njemačkoj radim u firmi u kojoj su me voditeljica, kao i sve ostale kolege jako dobro prihvatili. Govorim njemački jezik, ali se malo teže snalazim s gramatikom. Često se dogode trenutci u kojima mi nedostaju obitelj, braća i prijatelji, no tih dana sam sebe podsjetim na motiv odlaska iz Hrvatske i bude mi nešto lakše – ispričao je Mladen te nadodao kako se za dvije, tri godine planira vratiti u Lijepu našu.
Na međunarodnu karijeru prije četiri godine odvažila se i mlada Osječanka Tajana Mohnacki (29). Njoj je Erasmus priča donijela bogato iskustvo i zaposlenje.
Ona se pak, zahvaljujući iskustvu koje je stekla tijekom Erasmusa 2016. godine, odlučila preseliti u Dublin gdje trenutačno radi u području internacionalizacije visokog obrazovanja. Radno vrijeme provodi držeći radionice te treninge za sveučilišno osoblje, domaće i internacionalne studente. Uz to, osmišljava i organizira razne aktivnosti s ciljem povezivanja studenata s lokalnom zajednicom.
Odrasla je u okolini koja ju je poticala na uspjeh, od obitelji do profesora. Uživala je u slobodi da sama izabere svoj karijerni put, čak i kad nije znala kud ju on vodi. To su ujedno i glavni razlozi zbog kojih misli da je imala zdraviji odnos prema obrazovanju od nekolicine njenih vršnjaka.
Sama je odlučila i da će se prijaviti na Erasmus+.
- Za Erasmus+ sam saznala u srednjoj školi. Tako da sam na neki način uvijek bila svjesna njegovog potencijala i mogućnosti. No, mislim da sam program uistinu upoznala kroz iskustva internacionalnih studenata kada sam počela volontirati u Erasmus studentskoj mreži (ESN) Osijek, što me je ujedno i motiviralo da se i sama prijavim na razmjenu. U ESN-u blisko surađujemo s dolaznim studentima, dočekujemo ih u njihovom novom gradu, pomažemo im pri integraciji i organiziramo aktivnosti za njih kroz cijelu akademsku godinu. Ne samo da je volontiranje u ESN-u dobra priprema za odlazak na razmjenu, već u vama i probudi volju i želju za istom ako ju već niste imali. Isto tako, promoviramo mobilnost te u suradnji sa Sveučilištem, pomažemo odlaznim studentima pripremiti dokumentaciju i pripremiti se za razmjenu. Nakon što sam imala priliku raditi na tome, moja prijava za Erasmus+ je bila dosta lagana i glatka – ispričala je Tajana i nadodala kako je otputovala u Poznan, u Poljsku koji ju jako podsjeća na rodni kraj.
Bogato iskustvo
Na Erasmus je otišla na drugoj godini diplomskog studija, što znači da je imala za riješiti samo diplomski rad. Otišla je na Sveučilište Adama Mickiewicza u Poznanu u veljači, a na razmjeni je ostala šest mjeseci. Otprilike je znala što može očekivati od mobilnosti, barem u vidu nekih formalnih koraka jer je tada već tri godine volontirala u ESN-u i podržavala nekoliko generacija internacionalnih studenata koji su došli na razmjenu u Osijek.
Živjela je u sobi s djevojkom iz Italije, dok je predavanja pohađala u miješanoj grupi u kojoj je bilo internacionalnih i poljskih studenata. Brzo su oformili svoju malu međunarodnu grupu te su zajedno izlazili i putovali po Poljskoj i okolnim državama.
Kako sama kaže, zahvaljujući odlasku na Erasmus+ postala je otvorenija, samostalnija i optimističnija. Proširio joj je vidike i probudio znatiželju o temama koje ju nisu prije previše zanimale te razbio predrasude o stvarima kojih ranije nije niti bila svjesna. Potaknuo ju je i da češće putuje.
- Razmjena je definitivno igrala veliku ulogu u načinu na koji se odnosim prema putovanjima. U mlađim danima sam bila sramežljiva i povučena, bilo mi je nezamislivo nešto napraviti sama. Zahvaljujući odlasku na Erasmus postala sam puno otvorenija i samostalnija. Putovanja postanu nova normala i u neke gradove se konstantno vraćate, kao da ste ostavili dio sebe u njima koji pokušavate vratiti natrag. Jako je čudan osjećaj znati grad kao dlan vlastite ruke, a ne živjeti u njemu. Od mog zadnjeg Erasmusa prošlo je pet godina, a ja se još uvijek sjećam koji tramvaj vozi od centra do doma. Otići na razmjenu znači izgraditi novi dom i obitelj, no to morate iskusiti da biste razumjeli – kaže Tajana te savjetuje svima koji razmišljaju o programu da se informiraju i pošalju prijavu već na sljedećem natječaju, a ako uoče neke prepreke (financijske, jezične, poteškoće u učenju ili mobilnosti), obrate se uredu za međunarodnu suradnju i/ili ESN-u jer za sve postoji rješenje.
Zbog ljubavi i Erasmusa doselio u Hrvatsku
Sličan stav je imao i Poljak Boleslaw Slocinski (32) kada se prije pet i pol godina prijavio na Erasmus i odlučio napustiti grad Gdanjsk. On je, baš kao i Tajana, volontirao tijekom studija u studentskim udrugama, a već je u srednjoj školi provodio aktivnosti i razne projekte u sklopu programa The Youth in Action u udruzi „Wspólne Miasto. Upravo je preko nje i doznao za Erasmus+ program, no nije se odmah prijavio.
Boleslaw ili kako ga prijatelji od milja zovu, Bolek, prvo je diplomirao prostorno planiranje, pronašao siguran posao u međunarodnoj korporaciji te je većinu vremena provodio u uredu. No, sve ga je manje privlačila ideja za osmosatnim sjedenjem u klaustrofobičnoj prostoriji pred ekranom. Vapio je za prirodom i zrakom. Za promjenom.
Danas je zaposlen u BIOM udruzi koja se bavi borbom protiv krivolova i drugih zločina nad prirodom. Već je pet godina ovdje, sretan je, kaže, i ne planira otići iz Lijepe naše. No, za to ima jako dobre motive.
- Na studiju u Poljskoj upoznao sam svoju sadašnju suprugu Ivu iz Hrvatske koja je tada, dakle prije otprilike sedam godina, bila na razmjeni u Gdanjsku te ondje pohađala diplomski studij. Ona je ujedno i osoba koja me upoznala s radom udruge BIOM jer je i sama bila njihova volonterka. Osim toga, Iva je moj prvi kontakt s Hrvatskom te jedan od glavnih razloga zbog kojih sam postao volonter Europskih snaga solidarnosti (mlađi brat Erasmusa+) – ispričao je Boleslaw te nastavio kako je do 2018. godine volontirao, a nakon toga je potpisao ugovor i postao zaposlenik BIOM-a.
Bivši volonter se ne srami priznati da se na ovaj korak odlučio zbog ljubavi – prema prirodi i Ivi. U Hrvatskoj se, kaže, osjeća kao kod kuće jer ga Zagreb u mnogočemu podsjeća na Gdanjsk, no priznaje da je ovdje ipak malo opuštenije.
Nakon samo šest mjeseci mogao je pročitati prvu knjigu na hrvatskom jeziku, „Osmi povjerenik” Renata Baretića bila je prva koja se našla u njegovim rukama. No, nije se sam snalazio s jezikom jer mu je u učenju pomogla učiteljica Patrycja, također Poljakinja, koja je prije njega volontirala u udruzi BIOM. Zahvaljujući njoj, danas se savršeno sporazumijeva s Ivom, ostalim članovima obitelji te kolegama s kojima redovito odlazi na terene.
- Hrvatski jezik koristim svaki dan na poslu pa sam ga jednostavno morao brzo naučiti. Iako trenutačno radim na raspisivanju jednog projekta, često odlazim na terene i komuniciram s drugima, što je također dio moga posla. Ove godine sam putovao u Međimurje, Deltu Neretve i druge terene s velikim prirodnim površinama, a posebno me impresionirala upravo Neretva. Moj zadatak u udruzi je borba protiv zločina nad prirodom, prije svega protuzakonito ubijanje ptica i trovanje divljih životinja. Drugim riječima, učim ljude na koje sve načine direktno ili indirektno ugrožavaju prirodu – kaže zaposlenik BIOM-a te nadodaje kako je jedan od njegovih poslova i komunikacija s medijima te da je ovo njegov prvi intervju ove sezone.
Na pitanje što mu najviše nedostaje iz Gdanjska, odmah je odgovorio - pieroge!
- Inače, riječ je o faširanom kuhanom tijestu punjenom svježim sirom, krumpirom i prženim lukom. Taj specijalitet se ne može probati nigdje u Hrvatskoj pa ga odmah prvo jedem kad obilazim obitelj u Poljskoj – kroz osmijeh govori Boleslaw te nadodaje kako se bez obzira na omiljeno jelo ne bi vratio u Gdanjsk jer je u Zagrebu, zahvaljujući razmjeni, stekao obitelj, karijeru, prijatelje te povrh svega – sreću.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Agencije za mobilnost i programe Europske unije.