Nekoliko posljednjih slučajeva samoubojstava i pokušaja samoubojstava te bježanja mladih od kuće koji su izazvali veliku pozornost javnosti potaknuli su Jutarnji list da na okruglom stolu okupi renomirane stručnjake - psihijatre, pedagoge, sociologe i psihologe. Iskazali su stavove o razlozima destrukcije i autodestrukcije mladih te predložili rješenja kako bi im se pomoglo.
Stručnjaci su zabrinuti brojem samoubojstava i samoozljeđivanja među mladima, ali i količinom publiciteta kojeg u medijima dobivaju priče o tinejdžerskim samoubojstvima. Dokazano je da je stupanj publiciteta proporcionalan broju samoubojstava koja uslijede. Dokazano je da, nakon što TV izvjesti o samoubojstvu, u slijedećih deset dana poraste broj samoubojstava, a taj se termin oponašanja označava kao "Wertherov efekt".
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i stručnjaci donijeli su preporuke kako izvještavati o samoubojstvima, a iskustva nekih zemalja koje su preporuke uvele kao obavezne, pokazuju da je time značajno smanjen broj samoubojstava i pokušaja samoubojstava među mladima. Jutarnji se stoga opredijelio da će ubuduće poštivati smjernice i naputke stručnjaka u cilju zaštite djece i smanjenja "Wertherova efekta".
Istodobno smo odlučili pokrenuti akciju kojom želimo osvijestiti javnost da prepozna moguće probleme i suicidalne namjere kod djece te da pokušamo svi zajedno doprinjeti smanjenju samoubojstava kakva su se zaredala u Hrvatskoj posljednjih mjeseci.
Stručnjaci na našem okruglom stolu složili su se da bi mediji trebali oprezno, sa što manje detalja, izvještavati o samoubojstvima djece. Istaknuli su da bi više društvene pažnje trebalo posvetiti prevenciji tragičnih događaja, za što bi trebalo dodatno zaposliti više stotina stručnjaka. Porazno je da najmanje dječjih psihologa, psihijatara i pedagoga imaju županije koje su najviše traumatizirane ratom, kao i područja od posebnog državnog interesa. Primjerice, jedan psiholog brine o 3500 školske djece, a u stručnim ustanovama na pomoć se čeka i do četiri mjeseca.
Stručnjaci upozoravaju da se u praksi sve više i češće susreću s djecom kojoj nedostaje roditeljske ljubavi i podrške. To potvrđuju i statistike prema kojima se raspada svaki četvrti brak, a skladnim obiteljskim odnosima ne može se pohvaliti niti dio onih koji su još zajedno. Posljedice najviše osjećaju djeca koja se za pomoć češće obraćaju vršnjacima.
Cijela bi se javnost trebala senzibilizirati za probleme djece i mladih koji na tako tragičan način pozivaju u pomoć. Za početak predlažu otvaranje barem četiri županijska centra u kojima bi radili psiholozi, pedagozi i liječnici, a u kojima bi roditelji i djeca mogli dobiti pomoć i savjet. Premda su takvi centri već predviđeni Nacionalnim programom za mlade još 2003., zabrinjava činjenica da su do sada u državi otvorena samo tri (Velika Gorica, Mali Lošinj i Pula). Primjerice, u Francuskoj postoji čak 600 takvih centara.
JUKIĆ: Problem suicida među djecom postoji i njega ne možemo negirati. Ne možemo ignorirati interes javnosti za ovakve stvari. Dio javnosti laže sam sebe jer, primjerice, kažu da im se to gadi, a s druge strane sve to čitaju. Kad se radi o drastičnim stvarima, u svakome od nas čuči neki samoubojica i ubojica. I strah je velik, i svaki put kad vidimo da je netko drugi učinio ono što smo i mi mogli učiniti, na neki način smo radosni i razmišljamo: 'Dobro je da se to meni nije dogodilo, dobro da se nije dogodilo mojem djetetu'.
Logično je i da mediji pišu o tome jer njihovi čitatelji žele o tome čitati. No, kako će pisati konstruktivno da bi se djelovalo preventivno? Najvažnije je stajalište žrtve, obitelji i rodbine. Novine i mediji o ovome mogu izvještavati na puno suptilniji način, bez senzacionalizma. Nikada to ne treba gurati na naslovnice. To su ljudske sudbine koje su strašne. Stopa suicida danas iznosi 18 na 100.000 stanovnika i statistički je manja nego prije 10 ili 15 godina, kada je bila 24 na 100.000 stanovnika. Ali ako pitate ljude je li porasla stopa suicida, reći će da jest. Zašto? Zato jer se u izvještavanju o ovom konkretnom slučaju nije spalio jedan dječak, nego deset, onoliko koliko je novina o tome izvijestilo. Svatko je to objavio na svoj način. Čitanje i konzumiranje tolikih informacija dovelo je do percepcije da je više samoubojstava.
RUDAN: Stopa suicida kod djece iznosi 5 na 100.000. Najkritičnija je dob od 15. do 19. godine. To je srednja i kasna adolescencija. Ona je složena, postavlja velike zahtjeve pred pojedinca i uvijek je stresna. Pobornik sam škole koja tvrdi da nema mirne adolescencije. Ugroženi su i oni koji se jako bune i protive, ali i oni koji su premirna djeca. Poslušne obično svi doživljavaju kao 'zlatnu djecu' koja nemaju problema, ali praksa pokazuje da je velik dio te djece neprepoznat. Oni su se odrekli sebe, jako pate. Ne znaju što su njihove potrebe, njihovi osjećaji. Grade ono što bismo mogli nazvati 'lažnim ja', nesvjesno glume, prilagođavaju se drugome kako bi zadovoljili očekivanja, čine to zato da ih drugi vole. Oni su u najvišem riziku.
MILIŠA: Čini se da je najproblematičnija ona skupina u koju spada najveći broj djece. To je skupina koja je tiha, koja nikome ne stvara probleme, osim sebi samima. Mi tu fluidnu generaciju ne primjećujemo. To se u sociologiji zove 'skeptična generacija'. Mladi danas žele biti zapaženi pod svaku cijenu. Razgovarao sam s mnogo mladih ljudi i oni u medijima vide način da postanu popularni. Bitno je da te netko zapazi. Također, često kad govorimo o nasilju, govorimo o direktnom nasilju, a puno je opasnije indirektno. To je vrsta nasilja koja stvara socijalno izoliranog pojedinca, a neki su stvorili i termin 'prognanici života'. Uzmite samo grafite kojima mladi pokazuju ono što ih boli. 'Gdje je krvi, tu si prvi', 'Najbolji oblik samokritike je samoubojstvo' koji se nalazi u Zadru u pothodniku, potom 'Ako ova škola znači život, živjela smrt'. Moja subjektivna percepcija je da su djeca znatno bolja u odnosu na nas, s obzirom na okolnosti u kojima žive. Čudim se što mlada generacija nije već izazvala nemire i prosvjede. Pritom ne mislim samo na autodestrukciju, već mislim i na izlazak na ulicu.
Komunikacija 'oči u oči'
Promijenio se i način komuniciranja u institucijama. Nema komunikacije 'oči u oči'. Nedostaje stručnjaka, prvenstveno psihologa i pedagoga u školama, jer na 3500 učenika dolazi jedan pedagog. Agresivno ili nasilno ponašanje promatra se kao društveno poželjno, a mladi vide uzore u sportašima i nasilnim sportovima. Naše škole pak sliče na kasarne. Tri od šest škola ima više od tisuću učenika, neke rade i u tri smjene, kao da mladi prolaze kroz željezničke stanice, 'učionica kao mučionica'. Mislim da zato ovaj fenomen treba sociološki promatrati. No ne bih se složio s prof. Rudan da je adolescencija sama po sebi burno razdoblje. U primitivnim društvima, koja imaju komunikaciju 'oči u oči', ne postoji pojam adolescencije. On je sociološki i društveno uvjetovan, nije prisutan u svakoj kulturi i nije jednak u svakom vremenu.
• Nakon pokušaja samospaljenja dječaka iz Varaždina, objesila se 14-godišnjakinja u Našicama. Je li riječ o modelu kopiranja i poistovjećivanja?
JAKUŠIĆ: To je već viđen fenomen. Isto se dogodilo kod suicida ratnih veterana. Iza jednog suicida došao bi drugi. Ja to znam i iz škola. Kada se netko otruje i onda se pročuje da se intoksirao, obično se u sljedećih par dana još netko otruje. Bojim se da je primjer varaždinskog dječaka bio triger za djevojčicu u Našicama, iako ne mislim da ona ranije nije imala ozbiljnih problema. Jako je opasno o tome pisati na senzacionalistički način jer osobe koje su labilnije mogu napraviti nešto destruktivno.
KUZMAN: Zaprepastili su me rezultati istraživanja ESPAD. Među ostalim, tražili smo odgovor na tri pitanja u razmaku od četiri godine. Pitanja su bila: 'Jesi li ikada pobjegao od kuće na duže od jedan dan?', 'Jesi li ikada razmišljao o samoozljeđivanju?' i 'Jesi li ikada pokušao samoubojstvo?' Kod sva tri pitanja u Hrvatskoj je zabilježen porast, s time da dečki više bježe od kuće. Na duže od jedan dan lani je od kuće pobjeglo 8 posto dječaka. O samoozljeđivanju je 2003. razmišljalo 21 posto dječaka i 23 posto 2007. Djevojčica je o samoozljeđivanju 2003. razmišljalo 39 posto, a 2007. čak 43 posto u dobi od 15 do 16 godina. Zadnjem podatku gotovo ne vjerujem. Oko 12 posto djevojčica je odgovorilo da je pokušalo samoubojstvo. Za dečke je to 7, odnosno 9 posto.
Dijete koje je dobro uklopljeno, koje ima problema i bori se protiv granica koje mu odrasli postavljaju, jer toga mora biti i uvijek je bilo, izuzetno će rijetko odjednom otići u rizično ponašanje. Češće se dogodi nekoliko rizičnih ponašanja koja nagovještavaju složenu sliku koju treba prepoznati. Često roditelji pitaju što napraviti - zabraniti ili ne, kazniti ili ne, reagirati ili ne, kako se postaviti? Imaju potrebu postaviti granice, a danas se dosta često piše da djecu treba odgajati u slobodi. Ali što se događa? Evo jedna priča iz života. Kaže dijete ocu: 'Ako mi budeš zabranio ovo ili ono, ja ću nazvati Hrabri telefon!' To je apsurd. Roditeljima bi trebalo pomoći u tome da budu roditelji, osnovati školu za roditelje. Pogledajte deset obitelji u svom okruženju. Od tih deset obitelji, sedam nema nikakvih problema sa svojom djecom osim ponekog lupanja vratima, dvije obitelji imaju malo problema koji eventualno skližu u delinkvenciju ili probleme u školi. Jedna obitelj ima velikih problema, bilo da je to ovisnost, problemi sa zakonom ili psihijatrijski problem. Kad se tih deset obitelji nađe, o kome oni razgovaraju? O toj jednoj obitelji koja ima problem. O ovome što je normalno, o tome se ne razgovara. To nije zanimljivo.
BULJAN-FLANDER: Svi smo svjesni toga da način izvještavanja u medijima može djelovati na povećanje ili smanjenje suicida kod djece. Mene je zabrinulo ono što sam čula od jedne mame koja je nazvala da se preko veze naruči kod psihologa za svoje dijete. Zvala je najprije Dječju bolnicu u Klaićevoj i rekli su joj da se čeka od 6 do 8 tjedana, potom je zvala polikliniku u Kukuljevićevoj i tamo su joj rekli da se čeka na termin do kraja travnja. U Poliklinici za zaštitu zlostavljane djece čeka se od mjesec i pol do dva na termin. Možemo napraviti sjajnu stvar, reći koji su rizični znakovi i roditelji će ih prepoznati i htjeti pomoći djeci. Ali kamo će otići? Mislim da ova država štedi na djeci. Psiholozi, pedagozi i sociolozi u udrugama su super, entuzijasti su, ali ti ljudi traže stalan posao, a ne možeš im ga dati. Mislim da to mora biti odgovornost države. Jedan školski doktor dolazi na 5000 djece. U Osijeku nema niti jednog psihologa.
• Što roditelji mogu učiniti, kako mogu detektirati problem? Trebaju li se bojati interneta?
BULJAN-FLANDER: U Poliklinici smo 2005. proveli istraživanje na uzorku od 4000 djece i dobili zastrašujuće podatke. Dobili smo podatke da više od 70 posto djece ima e-mail kojem roditelji nemaju pristup, a 27 posto djece dobiva poruke seksualiziranog sadržaja u smislu 'Da li masturbiraš?', 'Nosiš li tange?', 'Jesi li za cyber-sex?'. Veliki dio te djece pokazuje uznemirujuće reakcije, ali nikome ne kaže da im se to događa. Jako me zabrinulo da je 27 posto djece spremno otići na susret s online prijateljem, i to bez pratnje roditelja.
JAKUŠIĆ: Kada vidim da bi 27 posto otišlo na sastanak s online prijateljem, to mi govori da je to populacija koja se ne zna zaštititi, ima problema sa sobom. U probleme ubrajam i prometne nesreće, padove, lomove, a kojih je sedam, osam puta više nego suicida među djecom. Među tom djecom sigurno ima autodestruktivne djece koja su neprepoznata. Mislim da je to veći problem od nerealiziranih suicida. Imamo i populaciju teških bolesti. Kada na onkologiji u Klaićevoj razgovaramo s bolesnom djecom i njihovim roditeljima, vidimo da je mnogo relapsa bolesti došlo nakon određenih šokova i gadnih zbivanja u toj obitelji. Postoji skrivena populacija depresivne djece koja svoje pravo stanje pokazuje i na druge načine, kroz bolesti. Njih ne vidimo i o njima ne pišemo.
'Lažni ja' i poziv u pomoć
BUTORAC: Pobornik sam teze da se o djeci do 18. godine ne bi trebalo ništa pisati osim suhoparne vijesti o događaju, jer time nanosimo golemu štetu. Molim da se predstavnici svih medija nađu i da se u skladu s preporukama koje postoje dogovore oko standarda pisanja o djeci. Možemo govoriti i o kompetentnosti roditelja za tu ulogu. Kod nas za odgoj danas često nema puno vremena. Znam majke pitati: 'Sjećate li se kad ste zadnji put u proteklih šest mjeseci zagrlili svoje dijete?', a očeve: 'Kada ste zadnji put s djetetom otišli na utakmicu ili negdje drugdje gdje ste ga gledali u oči, komunicirali?' Danas je toga jako malo i kod djece koja su naoko uspješna. Djevojčice koje se samoozljeđuju zapravo zovu u pomoć, 'dajte me primijetite, ja sam tu'. Pitajte mlade kome bi se obratili u slučaju da se suoče s velikim intimnim problemom. Samo će od 15 do 20 posto djece odgovoriti da je to roditelj.
RUDAN: Ja i dalje mislim da je u pitanju generacija koja je neprimijećena, koja ima 'lažni ja'. Emocionalni život te djece je negdje zapeo. To su djeca koja teško ostvaruju odnose s drugima, osim s grupom, jer grupa je ta koja te nikada na ugrozi i uznemiri kao što te može uznemiriti bliski emocionalni odnos. Kad razgovarate s tom djecom, vidite da ona u sebi imaju neku gorčinu, ljutnju, gotovo osjećajnu zbrku. Bilo bi dobro da se ta djeca prepoznaju i liječe. Namjerno ne govorim o depresiji koja također ima težinu kada je riječ o pokušaju suicida, iako depresija postoji kod djece i adolescenata i čak taj postotak nije malen, osobito kod curica. Nedavno smo na jednom savjetovanju čuli primjer četverogodišnjeg dječaka koji hoda po krovovima ne bi li se ubio, no to su ipak specifični slučajevi. Kod adolescenata su problemi izraženiji i brojniji. Ja možda imam starinske poglede, no nas su uvijek učili da igre pijeskom i drugi starinski načini igranja imaju u sebi nečeg sublimatornog. Djeca kroz to savladaju agresiju, ovladaju raznim porivima i nauče se s njima nositi. Današnja asfaltna djeca, nažalost, ni ne vide pijesak. Današnja djeca pate jer ne znaju što bi s agresijom pa je često okreću prema sebi ili nekome drugom.
Ima li suosjećanja?
ŠIMIĆ: Osjećam se jako odgovorno kad čujem da je ono što mi u vrtićima pružamo djeci od prve do šeste godine ono što im ostaje za cijeli život. Imam dosta staža i s tog aspekta mogu reći da je rat granica, da se osjeća strahovita razlika u odnosima prije i poslije rata. Odnosi dijete-dijete, dijete-roditelj i roditelj-odgajatelj prije rata su bili 60 posto topliji i normalniji. Dijete je poštovalo dijete i roditelja, roditelj je poštovao i cijenio odgajatelja. To se sve izgubilo nakon nesretnog rata, počelo je lutanje, početak nečeg novog što je teško definirati.
Ja gledam svako dijete kao čovjeka. Nisam psiholog, ali iz iskustva mogu detektirati koje dijete ima neki problem. Događa se da psiholog dođe u skupinu, 'snimi' dijete koje ima problem i ne vrati se dva mjeseca. Jer ne može na toliki broj djece doći ranije. I kako da sada ja pomognem tom djetetu? Roditelji najčešće šute i taje problem. Ne vodim statistike, ali vidim iz priloženog što se događa s obiteljima, ili je u pitanju samohrana majka, ili je obitelj pred raspadom, dogovore se, sve je na demokratskoj bazi, ja ću danas doći po dijete, ti ćeš sutra.
Dijete više ne zna kome pripada, izgubljeno je i prestaje pozitivno gledati, prvenstveno na sebe. Mi to pokušavamo popraviti kroz različite aktivnosti i igrice. Učimo dijete da bude otvoreno, a kad dođe u školu, tamo vladaju neka druga pravila. Ovdje mu dopuštamo slobodu, da se kreativno razvija, da kaže svoje mišljenje, da upozna prijatelja. Kad dođe u školu, dijete mora 45 minuta mirno sjediti i izgubljeno je. Trebalo bi taj prijelaz učiniti manje stresnim. Ta bi adaptacija trebala trajati godinu dana.
• Je li nestalo suosjećanja u društvu?
RIJAVEC: Proveli smo istraživanje na oko 1000 srednjoškolaca i studenata o njihovim životnim ciljevima i važnosti koju im pridaju. Živimo u kulturi koja stavlja naglasak na tzv. ekstrinzične ciljeve, to su novac i bogatstvo, popularnost i slava i na kraju imidž. S druge strane postoje intrinzični ciljevi. To su osobni rast i razvoj, bliski odnosi s ljudima, pomaganje drugima, odnosno život u zajednici.
Svjetska istraživanja kazuju da ekstrenzični ciljevi ne samo da ne pridonose psihološkoj dobrobiti, nego je mogu i smanjiti. Na našem se uzorku pokazalo isto. Srednjoškolci i studenti koji u svom psihološkom svijetu vrijednosti vide u novcu, slavi i imidžu manje su zadovoljni i sretni, više su depresivni, a ovi drugi imaju veću psihološku dobrobit. Što mi činimo da ih usmjerimo? Navest ću jedan primjer koji mi je ostao u srcu. U 4. razredu provodili smo program pozitivne psihologije, trebali su svaki dan kao zadaću napraviti jedno dobro djelo i napisati mali dnevnik o tome. Jedan 10-godišnji dječak na kraju je napisao: 'Baš dobro da smo imali tu zadaću, pa sam mogao biti dobar'.
Djeca su slađa?!
MILIŠA: Moj je prijedlog Ministarstvu obrazovanja da pod hitno bace tablice 'Stop nasilju u školama'. Trebalo bi i onemogućiti militantne deformirane kampanje, poput UNICEF-ove na koju su potrošeni milijuni. Kažemo da nema psihologa, a ja se pitam kakvi su učinci kampanje koja poručuje 'Djeca su slađa od šećera'. Jedna djevojčica u Zadru mi je rekla: 'Pa to i pedofili kažu'. Vrlo je važna i društvena inicijacija. Jedna je djevojčica prije par godina u osnovnoj školi imala spolni odnos u zahodu, Jutarnji je o tome pisao. Kad su je pitali zašto, pokazalo se da je to učinila upravo zbog društvene inicijacije. Ona je shvatila da će tako biti prihvaćena od svojih vršnjaka i, nažalost, bila je prihvaćena.
Drugi slučaj, djevojka tjedna, novinar je pita kako zamišlja svoju budućnost, a ona k'o iz topa odgovara: 'Želim postati bogata udovica'. To su te esktrinzične vrijednosti u najnegativnijem smislu, pa se ne bih složio s profesoricom Rijavec. Kapitalizam je potekao iz protestantizma koji krase ekstrinzične vrijednosti: upornost, štedljivost, materijalna neovisnost, samostalnost. To su ekstrinzične vrijednosti kapitalizma, a mi ih gledamo kao nešto negativno. Pa nije novac negativan, negativna je percepcija korištenja novca. I naveo bih jedan slučaj kako ne treba raditi. Mirjana Hrga je u Dnevniku Nove TV deset minuta imala intervju s djevojčicom koja je pobjegla od kuće. Uvjeren sam da će nakon toga bijeg od kuće postati pomodarstvo.
LEPUŠIĆ: Zasmetalo mi je kad je profesor Miliša spomenuo sport u negativnom kontekstu. Sport je dobar primjer nečega što bi trebalo pomoći da se mladi izvuku iz ovisnosti. No, u ovom razgovoru smo konstatirali koliki su razni postoci, ali smo ponudili malo rješenja. Što sad?
BULJAN-FLANDER: Obitelj se svakako mora više baviti djetetom, prve su godine najvažnije, ali svakako je potreban i veći angažman društva.
MILIŠA: Iznio bih vrlo konkretan prijedlog. Hrvaska ima različite centre, osim centara za mlade. Sve zemlje EU imaju centre za mlade. Drugi je prijedlog da se pokrene list za tinejdžere koji bi se zvao 'Pozitivne vibracije'. Tinejdžeri su inficirani seksom i imitatorstvom.
RUDAN: I nasilnom glazbom.
BULJAN-FLANDER: Moja je molba upućena medijima, da ne nude nasilne heroje.
LEPUŠIĆ: Što znači nasilna glazba? House glazba je vjerojatno za vas nasilna, kao i rock. U nekim sam školama doživljavao da ravnatelj škole kaže: 'Rock glazba je demonska glazba'. Strahota, pa ovo je 21. stoljeće! Ne sviđa mi se to što kažete, gospođo profesor, to o vraćanju u pijesak. Čemu to? Pa valjda se moramo prilagoditi vremenu!
RUDAN: Govorila sam o tome da to ima svojih razvojnih prednosti.
LEPUŠIĆ: Znam, ali kada čovjek govori da je nešto prije bilo bolje, automatski je star. Treba se prilagoditi i internetu. Zašto bi bilo bolje sada vraćati djecu u pijesak i modeliranje?
RUDAN: Ne mogu sada objašnjavati jer to ima sublimatorni karakter.
LEPUŠIĆ: Nemojmo zagovarati povratak u pijesak.
RUDAN: Nisam ja za povratak u pijesak, to sam upotrijebila samo kao metaforu.
• Mislite li da današnji roditelji trebaju dopustiti djeci da koriste internet, da slušaju glazbu kakvu vole, da pišu blogove? Ili moraju naći način kako da ih kontroliraju, a da im dijete odmah ne kaže: 'Nazvat ću Hrabri telefon'?
LEPUŠIĆ: Roditelji bi u tom slučaj morali biti informirani, morali bi znati što je blog, morali bi znati kakva je neka vrsta glazbe.
• A što ako ne znaju?
LEPUŠIĆ: Upravo je u tome probem. Naravno da bi trebala postojati i kontrola. Definitivno nam je potrebna neka škola za roditelje gdje bi se obučili.
RUDAN: Nemojte se ljutiti, ali ni ja se s vama ne slažem. Što znači prilagoditi se? Moje je mišljenje da adolescenti trebaju autoritet, a ne da ih kupujemo malo rock glazbom, malo nečim drugim. Nije dobro kada mame počnu glumiti prijateljicu, nije dobro ni kada profesori to rade. Mi nismo njihovi vršnjaci. Djeca trebaju odrasle osobe koje im mogu pomoći kada se nađu u gužvi. I sami adolescenti znaju reći: 'Mama, ja hoću mamu, neću prijateljicu, jer prijateljice imam'. Jedno je autokratski roditelj koji je tiranin i ne da djetetu da se razvije, a sasvim drugo je zdravi autoritet. Odustajući, od autoriteta smo u moderna vremena napravili gužvu. Nije sve što je moderno automatski i dobro. Ne treba se svemu prilagođavati, neke stvari treba i korigirati.
LEPUŠIĆ: Zašto adolescente stalno pokušavamo napraviti po uzoru na sebe? Stalno se tu generaciju tjera da bude naša slika. Mlada generacija ipak nosi nove ideje, to su štuke među šaranima.
Ne znaju izraziti osjećaje
BUTORAC: Htjela bih ujediniti ove dvije rasprave koje su naoko antagonističke. Mi od mladih sasvim sigurno ne želimo stvoriti kopije ili replike nas odraslih. Ali kada je dijete okrenuto računalu, internetu, blogovima, ono stvara potpuno umjetan osjećaj prihvaćanja, pripadanja, interakcija. U normalnoj, stvarnoj situaciji to je dijete socijalno izolirano.
MILIŠA: Ma, jasno.
RUDAN: Vratili smo se na moj pijesak.
BUTORAC: I drugo, kada se nađu uživo s drugom osobom, oni ne znaju progovoriti jer ih ne učimo da znaju reći: 'Osjećam to i to i zbog toga me je sram' ili 'Mislim to i to i ponosim se svojim stavom'. Znam mnogo mladih osoba koje na blogovima o sebi pišu traktate, ali kada se nađu u živoj situaciji, izgubljene su.
• Mislite li da blogove treba kontrolirati?
BUTORAC: Mislim da treba.
• Tko bi ih trebao kontrolirati?
BUTORAC: Budući da očevi i majke nemaju ni pola sata vremena da popričaju sa svojim djetetom, da ga pitaju kako je danas, trebali bi barem kontrolirati što pišu na blogu.
LEPUŠIĆ: Mislite li da će blogovi koji se kontroliraju biti iskreni? Nakon što deset puta pročitate blog svoga djeteta, mislite li da će ono jedanaesti put biti iskreno?
BUTORAC: Nisam rekla da treba čitati dječje blogove. Ali ako moje dijete tri sata opsesivno piše svaki dan, ja se kao roditelj moram ozbiljno zabrinuti. Ja sam svojim sinovima, dok su išli u osnovnu školu, zabranila da budu više od pola sata ili sat na internetu. Bolje da idu igrati košarku, da se druže, da budu kao sav normalan svijet.
RUDAN: Djeci ipak nije sve dozvoljeno, postoje granice.
LEPUŠIĆ: Granice apsolutno postoje, ali kontrolu blogova ne vidim kao rješenje.
MILIŠA: Ni ja se s tim ne slažem. Zašto da se mi kao roditelji prilagođavamo nekoj tehnici i pišemo blogove? Da bismo mogli komunicirati sa svojom djecom? To je odustajanje od svih naših ljudskih potreba.
JAKUŠIĆ: Ali tko će tu djecu usmjeravati kada su roditelji cijeli dan na poslu? Vi morate raditi, jer od jedne plaće ne možete živjeti. I sada ponovno dolazimo do egzistencijalnih pitanja, što muči većinu obitelji.
KUZMAN: Mi smo svi zbunjeni. Možda rat možemo uzeti kao granicu, iako bi se sve ovo vjerojatno dogodilo i bez rata. Stvari su se jako promijenile u odnosu na to kakve su bile u vrijeme naših roditelja. Zbunjena su i djeca jer ih mi zbunjujemo. Generacija naših roditelja točno je znala što radi tata, što mama, a što ti, i što ne smiješ. Mogao si se buniti koliko hoćeš, no to je bilo tako. Ni to nije bilo posve dobro. No, pogledajte, mi odrasli ljudi toliko raspravljamo o tome što bismo djeci trebali pustiti, a što zabraniti, kako postupiti da se oni ne uvrijede, a kako postupiti da ih ohrabrimo i dozvolimo im da odrastu do svojih potencijala.
• Što bismo trebali učiniti?
KUZMAN: Trebali bismo roditelje ohrabriti da budu roditelji.
RUDAN: Moramo se vratiti poštovanju čovjeka. Sve dok se ne vratimo na to da svakog čovjeka, bez obzira na dob, treba poštovati, do tada nećemo ništa napraviti. Naš je čovjek stalno izložen nekoj diskriminaciji i poniženju, a to djeca gledaju. Kako da oni nauče uvažavati sami sebe ako mi jedan drugoga ne uvažavamo, ako su roditelji frustrirani?
BUTORAC: Djeca preslikavaju odnose iz obitelji na odnose s društvom.
RUDAN: Postali smo jako narcistično društvo.
KUZMAN: Znamo da nema dovoljno stručnjaka, no ponavljamo taj obrazac zatvaranja očiju. Ankete pokazuju da su mladi koji su ovisnici o heroinu bili ovisnici najmanje tri do pet godina prije nego što su to roditelji uočili. I mi možda ponavljamo taj obrazac.
RIJAVEC: Puno se napada nastavnike da i oni zatvaraju oči, no ne može ni nastavnik sam ako nema podršku, a nema je. Nedavno sam sa studentima bila u Antwerpenu na njihovu učiteljskom fakultetu. Oni u svakoj školi imaju tim od pet stručnjaka i kada se dogodi problem, zajedno s učiteljem rade plan kako pomoći učeniku. Naši su nastavnici sami, a nisu ni educirani. U takvoj je situaciji najlakše zatvoriti oči. Osim toga, u našem školstvu nema načina da se riješite lošeg profesora. Na sreću, više ih je dobrih nego loših.
MILIŠA: U svim profesijama ljudi mogu dobiti otkaze, osim u prosvjeti. To je naslijeđeno mediokritetstvo. Drugo što sam želio reći, mi smo se u Hrvatskoj jako potrudili da napustimo patrijarhalnu obitelj, misleći da je patrijarhalna obitelj sama po sebi nešto negativno. Sada smo došli do kvazidemokratskog pristupa djetetu. Nemojmo zaboraviti ni to da su sva istraživanja pokazala da najveći utjecaj na mladi naraštaj imaju upravo mediji. Unatoč tome na fakultetima nemamo niti jedan kolegij koji se zove medijska pedagogija.
• Što sada svi zajedno možemo učiniti?
BUTORAC: Imam jednu iracionalnu ideju, možda je neostvariva. Zašto ne bismo organizirali akciju, neka traje pet dana, u koju bismo pozvali i predsjednike države i Vlade, da prikupimo, recimo, 30 milijuna kuna i krenemo u pilot-projekt u četiri županijska centra, ako može i više. Možemo bez Rijeke, jer Rijeka je jako dobro organizirana. Možemo uzeti Split, Zadar i Osijek, jer u Osijeku ništa ne funkcionira, nemaju psihologa, nemaju pedagoga, nemaju liječnika. Zašto ne bismo organizirali da se skupi dovoljno novca da se zaposle stručnjaci? Jamčim da imamo i psihologa i socijalnih pedagoga i socijalnih radnika. Pratim zapošljavanje tih struka od 1994. Svuda je zabrana zapošljavanja, i to traje već 15 godina, i logično da mora uroditi destabilizacijom. Na ovaj bismo način sigurno mogli zaposliti 150 ljudi, pa neka državu bude sram.
'Mrtvi' programi države
KUZMAN: Nije točno da ova država nema ništa, ima. Imamo strateške dokumente u kojima sve dobro piše, ali se to ne provodi. Danas smo dobili upit pravobraniteljice za djecu je li se nešto poduzelo po dokumentu koji se zove Nacionalni program za zaštitu prava i interesa djece. Postoji i Nacionalni pogram za mlade izrađen 2003. To su strateški dokumenti ove države. U oba dokumenta piše da će se poraditi na izučavanju uzroka i jačanju kapaciteta za sprečavanje i prevenciju samoubojstava u djece i mladih.
U Nacionalnom programu za mlade postoji i ono što je predložio i profesor Miliša, a s čime se jako slažem. Riječ je o osnivanju otvorenih centara za mlade. Danas ne postoje mjesta na koja bi klinci koji imaju problema došli, pokucali i nešto pitali.
MILIŠA: Centri postoje u Velikoj Gorici, Malom Lošinju i Puli. Pulski centar radi na svega 45 četvornih metara. Istodobno, samo u Zadarskoj županiji ima oko 200 napuštenih školskih objekata. To je mrtvi kapital. I sada se mi pitamo zašto ne otvaramo centre za mlade. Zato što to nije profitabilno. Najmanje psihologa, pedagoga i drugih stručnjaka ima u nekadašnjim područjima od posebne državne skrbi. Danas se ona zovu područjima od posebnog društvenog interesa. Kakav je to poseban društveni interes kada je najmanje psihologa u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a nakon nje dolazi Osječko-baranjska županija?
RIJAVEC: Čitajući novine mladi dobiju krivu sliku svijeta, stječe se dojam da ljudi samo ubijaju i kradu. Čovjek mora biti divlji da bi opstao. Zašto uz crnu kroniku ne bi postojala i bijela kronika?
Goranka Jureško;Ivana Kalogjera Brkić;Suzana Ciboci
Stručnjaci su zabrinuti brojem samoubojstava i samoozljeđivanja među mladima, ali i količinom publiciteta kojeg u medijima dobivaju priče o tinejdžerskim samoubojstvima. Dokazano je da je stupanj publiciteta proporcionalan broju samoubojstava koja uslijede. Dokazano je da, nakon što TV izvjesti o samoubojstvu, u slijedećih deset dana poraste broj samoubojstava, a taj se termin oponašanja označava kao "Wertherov efekt".
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i stručnjaci donijeli su preporuke kako izvještavati o samoubojstvima, a iskustva nekih zemalja koje su preporuke uvele kao obavezne, pokazuju da je time značajno smanjen broj samoubojstava i pokušaja samoubojstava među mladima. Jutarnji se stoga opredijelio da će ubuduće poštivati smjernice i naputke stručnjaka u cilju zaštite djece i smanjenja "Wertherova efekta".
Istodobno smo odlučili pokrenuti akciju kojom želimo osvijestiti javnost da prepozna moguće probleme i suicidalne namjere kod djece te da pokušamo svi zajedno doprinjeti smanjenju samoubojstava kakva su se zaredala u Hrvatskoj posljednjih mjeseci.
Stručnjaci na našem okruglom stolu složili su se da bi mediji trebali oprezno, sa što manje detalja, izvještavati o samoubojstvima djece. Istaknuli su da bi više društvene pažnje trebalo posvetiti prevenciji tragičnih događaja, za što bi trebalo dodatno zaposliti više stotina stručnjaka. Porazno je da najmanje dječjih psihologa, psihijatara i pedagoga imaju županije koje su najviše traumatizirane ratom, kao i područja od posebnog državnog interesa. Primjerice, jedan psiholog brine o 3500 školske djece, a u stručnim ustanovama na pomoć se čeka i do četiri mjeseca.
Stručnjaci upozoravaju da se u praksi sve više i češće susreću s djecom kojoj nedostaje roditeljske ljubavi i podrške. To potvrđuju i statistike prema kojima se raspada svaki četvrti brak, a skladnim obiteljskim odnosima ne može se pohvaliti niti dio onih koji su još zajedno. Posljedice najviše osjećaju djeca koja se za pomoć češće obraćaju vršnjacima.
Cijela bi se javnost trebala senzibilizirati za probleme djece i mladih koji na tako tragičan način pozivaju u pomoć. Za početak predlažu otvaranje barem četiri županijska centra u kojima bi radili psiholozi, pedagozi i liječnici, a u kojima bi roditelji i djeca mogli dobiti pomoć i savjet. Premda su takvi centri već predviđeni Nacionalnim programom za mlade još 2003., zabrinjava činjenica da su do sada u državi otvorena samo tri (Velika Gorica, Mali Lošinj i Pula). Primjerice, u Francuskoj postoji čak 600 takvih centara.
JUKIĆ: Problem suicida među djecom postoji i njega ne možemo negirati. Ne možemo ignorirati interes javnosti za ovakve stvari. Dio javnosti laže sam sebe jer, primjerice, kažu da im se to gadi, a s druge strane sve to čitaju. Kad se radi o drastičnim stvarima, u svakome od nas čuči neki samoubojica i ubojica. I strah je velik, i svaki put kad vidimo da je netko drugi učinio ono što smo i mi mogli učiniti, na neki način smo radosni i razmišljamo: 'Dobro je da se to meni nije dogodilo, dobro da se nije dogodilo mojem djetetu'.
Logično je i da mediji pišu o tome jer njihovi čitatelji žele o tome čitati. No, kako će pisati konstruktivno da bi se djelovalo preventivno? Najvažnije je stajalište žrtve, obitelji i rodbine. Novine i mediji o ovome mogu izvještavati na puno suptilniji način, bez senzacionalizma. Nikada to ne treba gurati na naslovnice. To su ljudske sudbine koje su strašne. Stopa suicida danas iznosi 18 na 100.000 stanovnika i statistički je manja nego prije 10 ili 15 godina, kada je bila 24 na 100.000 stanovnika. Ali ako pitate ljude je li porasla stopa suicida, reći će da jest. Zašto? Zato jer se u izvještavanju o ovom konkretnom slučaju nije spalio jedan dječak, nego deset, onoliko koliko je novina o tome izvijestilo. Svatko je to objavio na svoj način. Čitanje i konzumiranje tolikih informacija dovelo je do percepcije da je više samoubojstava.
RUDAN: Stopa suicida kod djece iznosi 5 na 100.000. Najkritičnija je dob od 15. do 19. godine. To je srednja i kasna adolescencija. Ona je složena, postavlja velike zahtjeve pred pojedinca i uvijek je stresna. Pobornik sam škole koja tvrdi da nema mirne adolescencije. Ugroženi su i oni koji se jako bune i protive, ali i oni koji su premirna djeca. Poslušne obično svi doživljavaju kao 'zlatnu djecu' koja nemaju problema, ali praksa pokazuje da je velik dio te djece neprepoznat. Oni su se odrekli sebe, jako pate. Ne znaju što su njihove potrebe, njihovi osjećaji. Grade ono što bismo mogli nazvati 'lažnim ja', nesvjesno glume, prilagođavaju se drugome kako bi zadovoljili očekivanja, čine to zato da ih drugi vole. Oni su u najvišem riziku.
MILIŠA: Čini se da je najproblematičnija ona skupina u koju spada najveći broj djece. To je skupina koja je tiha, koja nikome ne stvara probleme, osim sebi samima. Mi tu fluidnu generaciju ne primjećujemo. To se u sociologiji zove 'skeptična generacija'. Mladi danas žele biti zapaženi pod svaku cijenu. Razgovarao sam s mnogo mladih ljudi i oni u medijima vide način da postanu popularni. Bitno je da te netko zapazi. Također, često kad govorimo o nasilju, govorimo o direktnom nasilju, a puno je opasnije indirektno. To je vrsta nasilja koja stvara socijalno izoliranog pojedinca, a neki su stvorili i termin 'prognanici života'. Uzmite samo grafite kojima mladi pokazuju ono što ih boli. 'Gdje je krvi, tu si prvi', 'Najbolji oblik samokritike je samoubojstvo' koji se nalazi u Zadru u pothodniku, potom 'Ako ova škola znači život, živjela smrt'. Moja subjektivna percepcija je da su djeca znatno bolja u odnosu na nas, s obzirom na okolnosti u kojima žive. Čudim se što mlada generacija nije već izazvala nemire i prosvjede. Pritom ne mislim samo na autodestrukciju, već mislim i na izlazak na ulicu.
|
|
|
Dr. Ksenija Butorac, kriminologinja i psihoterapeutkinja, načelnica odjela tretmana zatvorenika i maloljetnika Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, također je vanjska članica tima za krizne intervencije Ministarstva obrazovanja koji je intervenirao i u posljednja dva slučaja suicida učenika.
|
Doc. dr. Gordana Buljan Flander, psihologinja, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, među prvima je ukazala na veliki društveni problem zlostavljanja djece te na opasnosti interneta. Objavila je više radova i knjiga o zlostavljanoj djeci, među kojima "Zašto baš ja" o bullyingu, "Odgajam li dobro svoje dijete" i "Hiperaktivno dijete".
|
Komunikacija 'oči u oči'
Promijenio se i način komuniciranja u institucijama. Nema komunikacije 'oči u oči'. Nedostaje stručnjaka, prvenstveno psihologa i pedagoga u školama, jer na 3500 učenika dolazi jedan pedagog. Agresivno ili nasilno ponašanje promatra se kao društveno poželjno, a mladi vide uzore u sportašima i nasilnim sportovima. Naše škole pak sliče na kasarne. Tri od šest škola ima više od tisuću učenika, neke rade i u tri smjene, kao da mladi prolaze kroz željezničke stanice, 'učionica kao mučionica'. Mislim da zato ovaj fenomen treba sociološki promatrati. No ne bih se složio s prof. Rudan da je adolescencija sama po sebi burno razdoblje. U primitivnim društvima, koja imaju komunikaciju 'oči u oči', ne postoji pojam adolescencije. On je sociološki i društveno uvjetovan, nije prisutan u svakoj kulturi i nije jednak u svakom vremenu.
• Nakon pokušaja samospaljenja dječaka iz Varaždina, objesila se 14-godišnjakinja u Našicama. Je li riječ o modelu kopiranja i poistovjećivanja?
JAKUŠIĆ: To je već viđen fenomen. Isto se dogodilo kod suicida ratnih veterana. Iza jednog suicida došao bi drugi. Ja to znam i iz škola. Kada se netko otruje i onda se pročuje da se intoksirao, obično se u sljedećih par dana još netko otruje. Bojim se da je primjer varaždinskog dječaka bio triger za djevojčicu u Našicama, iako ne mislim da ona ranije nije imala ozbiljnih problema. Jako je opasno o tome pisati na senzacionalistički način jer osobe koje su labilnije mogu napraviti nešto destruktivno.
KUZMAN: Zaprepastili su me rezultati istraživanja ESPAD. Među ostalim, tražili smo odgovor na tri pitanja u razmaku od četiri godine. Pitanja su bila: 'Jesi li ikada pobjegao od kuće na duže od jedan dan?', 'Jesi li ikada razmišljao o samoozljeđivanju?' i 'Jesi li ikada pokušao samoubojstvo?' Kod sva tri pitanja u Hrvatskoj je zabilježen porast, s time da dečki više bježe od kuće. Na duže od jedan dan lani je od kuće pobjeglo 8 posto dječaka. O samoozljeđivanju je 2003. razmišljalo 21 posto dječaka i 23 posto 2007. Djevojčica je o samoozljeđivanju 2003. razmišljalo 39 posto, a 2007. čak 43 posto u dobi od 15 do 16 godina. Zadnjem podatku gotovo ne vjerujem. Oko 12 posto djevojčica je odgovorilo da je pokušalo samoubojstvo. Za dečke je to 7, odnosno 9 posto.
Dijete koje je dobro uklopljeno, koje ima problema i bori se protiv granica koje mu odrasli postavljaju, jer toga mora biti i uvijek je bilo, izuzetno će rijetko odjednom otići u rizično ponašanje. Češće se dogodi nekoliko rizičnih ponašanja koja nagovještavaju složenu sliku koju treba prepoznati. Često roditelji pitaju što napraviti - zabraniti ili ne, kazniti ili ne, reagirati ili ne, kako se postaviti? Imaju potrebu postaviti granice, a danas se dosta često piše da djecu treba odgajati u slobodi. Ali što se događa? Evo jedna priča iz života. Kaže dijete ocu: 'Ako mi budeš zabranio ovo ili ono, ja ću nazvati Hrabri telefon!' To je apsurd. Roditeljima bi trebalo pomoći u tome da budu roditelji, osnovati školu za roditelje. Pogledajte deset obitelji u svom okruženju. Od tih deset obitelji, sedam nema nikakvih problema sa svojom djecom osim ponekog lupanja vratima, dvije obitelji imaju malo problema koji eventualno skližu u delinkvenciju ili probleme u školi. Jedna obitelj ima velikih problema, bilo da je to ovisnost, problemi sa zakonom ili psihijatrijski problem. Kad se tih deset obitelji nađe, o kome oni razgovaraju? O toj jednoj obitelji koja ima problem. O ovome što je normalno, o tome se ne razgovara. To nije zanimljivo.
|
|
|
Dr. Nenad Jakušić, psihijatar, ravnatelj Psihotrauma centra Dječje bolnice u Klaićevoj, 23 godine bavi se psihijatrijom, od toga posljednjih 13 gotovo isključivo radi s djecom i adolescentima, među kojima su bili i oni koji su pokušali suicid.
|
Prof. dr. Vlado Jukić, psihijatar, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, u svom znanstvenom radu zauzima se protiv stigmatizacije psihičkih bolesnika, a od Domovinskog rata posebno se bavi oboljelima od PTSP-a. Objavio je nekoliko knjiga i udžbenika iz psihijatrije.
|
BULJAN-FLANDER: Svi smo svjesni toga da način izvještavanja u medijima može djelovati na povećanje ili smanjenje suicida kod djece. Mene je zabrinulo ono što sam čula od jedne mame koja je nazvala da se preko veze naruči kod psihologa za svoje dijete. Zvala je najprije Dječju bolnicu u Klaićevoj i rekli su joj da se čeka od 6 do 8 tjedana, potom je zvala polikliniku u Kukuljevićevoj i tamo su joj rekli da se čeka na termin do kraja travnja. U Poliklinici za zaštitu zlostavljane djece čeka se od mjesec i pol do dva na termin. Možemo napraviti sjajnu stvar, reći koji su rizični znakovi i roditelji će ih prepoznati i htjeti pomoći djeci. Ali kamo će otići? Mislim da ova država štedi na djeci. Psiholozi, pedagozi i sociolozi u udrugama su super, entuzijasti su, ali ti ljudi traže stalan posao, a ne možeš im ga dati. Mislim da to mora biti odgovornost države. Jedan školski doktor dolazi na 5000 djece. U Osijeku nema niti jednog psihologa.
• Što roditelji mogu učiniti, kako mogu detektirati problem? Trebaju li se bojati interneta?
BULJAN-FLANDER: U Poliklinici smo 2005. proveli istraživanje na uzorku od 4000 djece i dobili zastrašujuće podatke. Dobili smo podatke da više od 70 posto djece ima e-mail kojem roditelji nemaju pristup, a 27 posto djece dobiva poruke seksualiziranog sadržaja u smislu 'Da li masturbiraš?', 'Nosiš li tange?', 'Jesi li za cyber-sex?'. Veliki dio te djece pokazuje uznemirujuće reakcije, ali nikome ne kaže da im se to događa. Jako me zabrinulo da je 27 posto djece spremno otići na susret s online prijateljem, i to bez pratnje roditelja.
JAKUŠIĆ: Kada vidim da bi 27 posto otišlo na sastanak s online prijateljem, to mi govori da je to populacija koja se ne zna zaštititi, ima problema sa sobom. U probleme ubrajam i prometne nesreće, padove, lomove, a kojih je sedam, osam puta više nego suicida među djecom. Među tom djecom sigurno ima autodestruktivne djece koja su neprepoznata. Mislim da je to veći problem od nerealiziranih suicida. Imamo i populaciju teških bolesti. Kada na onkologiji u Klaićevoj razgovaramo s bolesnom djecom i njihovim roditeljima, vidimo da je mnogo relapsa bolesti došlo nakon određenih šokova i gadnih zbivanja u toj obitelji. Postoji skrivena populacija depresivne djece koja svoje pravo stanje pokazuje i na druge načine, kroz bolesti. Njih ne vidimo i o njima ne pišemo.
'Lažni ja' i poziv u pomoć
BUTORAC: Pobornik sam teze da se o djeci do 18. godine ne bi trebalo ništa pisati osim suhoparne vijesti o događaju, jer time nanosimo golemu štetu. Molim da se predstavnici svih medija nađu i da se u skladu s preporukama koje postoje dogovore oko standarda pisanja o djeci. Možemo govoriti i o kompetentnosti roditelja za tu ulogu. Kod nas za odgoj danas često nema puno vremena. Znam majke pitati: 'Sjećate li se kad ste zadnji put u proteklih šest mjeseci zagrlili svoje dijete?', a očeve: 'Kada ste zadnji put s djetetom otišli na utakmicu ili negdje drugdje gdje ste ga gledali u oči, komunicirali?' Danas je toga jako malo i kod djece koja su naoko uspješna. Djevojčice koje se samoozljeđuju zapravo zovu u pomoć, 'dajte me primijetite, ja sam tu'. Pitajte mlade kome bi se obratili u slučaju da se suoče s velikim intimnim problemom. Samo će od 15 do 20 posto djece odgovoriti da je to roditelj.
RUDAN: Ja i dalje mislim da je u pitanju generacija koja je neprimijećena, koja ima 'lažni ja'. Emocionalni život te djece je negdje zapeo. To su djeca koja teško ostvaruju odnose s drugima, osim s grupom, jer grupa je ta koja te nikada na ugrozi i uznemiri kao što te može uznemiriti bliski emocionalni odnos. Kad razgovarate s tom djecom, vidite da ona u sebi imaju neku gorčinu, ljutnju, gotovo osjećajnu zbrku. Bilo bi dobro da se ta djeca prepoznaju i liječe. Namjerno ne govorim o depresiji koja također ima težinu kada je riječ o pokušaju suicida, iako depresija postoji kod djece i adolescenata i čak taj postotak nije malen, osobito kod curica. Nedavno smo na jednom savjetovanju čuli primjer četverogodišnjeg dječaka koji hoda po krovovima ne bi li se ubio, no to su ipak specifični slučajevi. Kod adolescenata su problemi izraženiji i brojniji. Ja možda imam starinske poglede, no nas su uvijek učili da igre pijeskom i drugi starinski načini igranja imaju u sebi nečeg sublimatornog. Djeca kroz to savladaju agresiju, ovladaju raznim porivima i nauče se s njima nositi. Današnja asfaltna djeca, nažalost, ni ne vide pijesak. Današnja djeca pate jer ne znaju što bi s agresijom pa je često okreću prema sebi ili nekome drugom.
|
|
|
Prim. dr. Marina Kuzman, liječnica, voditeljica odjela školske medicine i prevencije ovisnosti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, autorica je i koautorica raznih programa za prevenciju ovisnosti, spolnog i zdravstvenog odgoja u školama.
|
Dr. Dubravko Lepušić, ginekolog u KB-u Sestara milosrdnica, organizator edukacije srednjoškolaca po cijeloj Hrvatskoj o spolno prenosivima bolestima u suradnji s učenicima, što je odlično prihvaćeno.
|
Ima li suosjećanja?
ŠIMIĆ: Osjećam se jako odgovorno kad čujem da je ono što mi u vrtićima pružamo djeci od prve do šeste godine ono što im ostaje za cijeli život. Imam dosta staža i s tog aspekta mogu reći da je rat granica, da se osjeća strahovita razlika u odnosima prije i poslije rata. Odnosi dijete-dijete, dijete-roditelj i roditelj-odgajatelj prije rata su bili 60 posto topliji i normalniji. Dijete je poštovalo dijete i roditelja, roditelj je poštovao i cijenio odgajatelja. To se sve izgubilo nakon nesretnog rata, počelo je lutanje, početak nečeg novog što je teško definirati.
Ja gledam svako dijete kao čovjeka. Nisam psiholog, ali iz iskustva mogu detektirati koje dijete ima neki problem. Događa se da psiholog dođe u skupinu, 'snimi' dijete koje ima problem i ne vrati se dva mjeseca. Jer ne može na toliki broj djece doći ranije. I kako da sada ja pomognem tom djetetu? Roditelji najčešće šute i taje problem. Ne vodim statistike, ali vidim iz priloženog što se događa s obiteljima, ili je u pitanju samohrana majka, ili je obitelj pred raspadom, dogovore se, sve je na demokratskoj bazi, ja ću danas doći po dijete, ti ćeš sutra.
Dijete više ne zna kome pripada, izgubljeno je i prestaje pozitivno gledati, prvenstveno na sebe. Mi to pokušavamo popraviti kroz različite aktivnosti i igrice. Učimo dijete da bude otvoreno, a kad dođe u školu, tamo vladaju neka druga pravila. Ovdje mu dopuštamo slobodu, da se kreativno razvija, da kaže svoje mišljenje, da upozna prijatelja. Kad dođe u školu, dijete mora 45 minuta mirno sjediti i izgubljeno je. Trebalo bi taj prijelaz učiniti manje stresnim. Ta bi adaptacija trebala trajati godinu dana.
• Je li nestalo suosjećanja u društvu?
RIJAVEC: Proveli smo istraživanje na oko 1000 srednjoškolaca i studenata o njihovim životnim ciljevima i važnosti koju im pridaju. Živimo u kulturi koja stavlja naglasak na tzv. ekstrinzične ciljeve, to su novac i bogatstvo, popularnost i slava i na kraju imidž. S druge strane postoje intrinzični ciljevi. To su osobni rast i razvoj, bliski odnosi s ljudima, pomaganje drugima, odnosno život u zajednici.
Svjetska istraživanja kazuju da ekstrenzični ciljevi ne samo da ne pridonose psihološkoj dobrobiti, nego je mogu i smanjiti. Na našem se uzorku pokazalo isto. Srednjoškolci i studenti koji u svom psihološkom svijetu vrijednosti vide u novcu, slavi i imidžu manje su zadovoljni i sretni, više su depresivni, a ovi drugi imaju veću psihološku dobrobit. Što mi činimo da ih usmjerimo? Navest ću jedan primjer koji mi je ostao u srcu. U 4. razredu provodili smo program pozitivne psihologije, trebali su svaki dan kao zadaću napraviti jedno dobro djelo i napisati mali dnevnik o tome. Jedan 10-godišnji dječak na kraju je napisao: 'Baš dobro da smo imali tu zadaću, pa sam mogao biti dobar'.
Djeca su slađa?!
MILIŠA: Moj je prijedlog Ministarstvu obrazovanja da pod hitno bace tablice 'Stop nasilju u školama'. Trebalo bi i onemogućiti militantne deformirane kampanje, poput UNICEF-ove na koju su potrošeni milijuni. Kažemo da nema psihologa, a ja se pitam kakvi su učinci kampanje koja poručuje 'Djeca su slađa od šećera'. Jedna djevojčica u Zadru mi je rekla: 'Pa to i pedofili kažu'. Vrlo je važna i društvena inicijacija. Jedna je djevojčica prije par godina u osnovnoj školi imala spolni odnos u zahodu, Jutarnji je o tome pisao. Kad su je pitali zašto, pokazalo se da je to učinila upravo zbog društvene inicijacije. Ona je shvatila da će tako biti prihvaćena od svojih vršnjaka i, nažalost, bila je prihvaćena.
Drugi slučaj, djevojka tjedna, novinar je pita kako zamišlja svoju budućnost, a ona k'o iz topa odgovara: 'Želim postati bogata udovica'. To su te esktrinzične vrijednosti u najnegativnijem smislu, pa se ne bih složio s profesoricom Rijavec. Kapitalizam je potekao iz protestantizma koji krase ekstrinzične vrijednosti: upornost, štedljivost, materijalna neovisnost, samostalnost. To su ekstrinzične vrijednosti kapitalizma, a mi ih gledamo kao nešto negativno. Pa nije novac negativan, negativna je percepcija korištenja novca. I naveo bih jedan slučaj kako ne treba raditi. Mirjana Hrga je u Dnevniku Nove TV deset minuta imala intervju s djevojčicom koja je pobjegla od kuće. Uvjeren sam da će nakon toga bijeg od kuće postati pomodarstvo.
LEPUŠIĆ: Zasmetalo mi je kad je profesor Miliša spomenuo sport u negativnom kontekstu. Sport je dobar primjer nečega što bi trebalo pomoći da se mladi izvuku iz ovisnosti. No, u ovom razgovoru smo konstatirali koliki su razni postoci, ali smo ponudili malo rješenja. Što sad?
BULJAN-FLANDER: Obitelj se svakako mora više baviti djetetom, prve su godine najvažnije, ali svakako je potreban i veći angažman društva.
MILIŠA: Iznio bih vrlo konkretan prijedlog. Hrvaska ima različite centre, osim centara za mlade. Sve zemlje EU imaju centre za mlade. Drugi je prijedlog da se pokrene list za tinejdžere koji bi se zvao 'Pozitivne vibracije'. Tinejdžeri su inficirani seksom i imitatorstvom.
RUDAN: I nasilnom glazbom.
BULJAN-FLANDER: Moja je molba upućena medijima, da ne nude nasilne heroje.
LEPUŠIĆ: Što znači nasilna glazba? House glazba je vjerojatno za vas nasilna, kao i rock. U nekim sam školama doživljavao da ravnatelj škole kaže: 'Rock glazba je demonska glazba'. Strahota, pa ovo je 21. stoljeće! Ne sviđa mi se to što kažete, gospođo profesor, to o vraćanju u pijesak. Čemu to? Pa valjda se moramo prilagoditi vremenu!
RUDAN: Govorila sam o tome da to ima svojih razvojnih prednosti.
LEPUŠIĆ: Znam, ali kada čovjek govori da je nešto prije bilo bolje, automatski je star. Treba se prilagoditi i internetu. Zašto bi bilo bolje sada vraćati djecu u pijesak i modeliranje?
RUDAN: Ne mogu sada objašnjavati jer to ima sublimatorni karakter.
LEPUŠIĆ: Nemojmo zagovarati povratak u pijesak.
RUDAN: Nisam ja za povratak u pijesak, to sam upotrijebila samo kao metaforu.
|
|
|
Prof. dr. Zlatko Miliša, pedagog i sociolog, pročelnik Odjela za pedagogiju Sveučilišta u Zadaru, s velikim iskustvom u pedagoškom radu, autor i koautor brojnih priručnika i knjiga, među kojima je netom izišla "Odgoj i manipulacija djecom u obitelji i medijima".
|
Prof. dr. Majda Rijavec, psihologinja, Učiteljski fakultet, autorica je i koautorica brojnih znanstvenih i popularnih knjiga iz psihologije na temu psihologije pozitivnog razmišljanja, psihologije sreće, samomotivacije i važnosti ljubavi.
|
• Mislite li da današnji roditelji trebaju dopustiti djeci da koriste internet, da slušaju glazbu kakvu vole, da pišu blogove? Ili moraju naći način kako da ih kontroliraju, a da im dijete odmah ne kaže: 'Nazvat ću Hrabri telefon'?
LEPUŠIĆ: Roditelji bi u tom slučaj morali biti informirani, morali bi znati što je blog, morali bi znati kakva je neka vrsta glazbe.
• A što ako ne znaju?
LEPUŠIĆ: Upravo je u tome probem. Naravno da bi trebala postojati i kontrola. Definitivno nam je potrebna neka škola za roditelje gdje bi se obučili.
RUDAN: Nemojte se ljutiti, ali ni ja se s vama ne slažem. Što znači prilagoditi se? Moje je mišljenje da adolescenti trebaju autoritet, a ne da ih kupujemo malo rock glazbom, malo nečim drugim. Nije dobro kada mame počnu glumiti prijateljicu, nije dobro ni kada profesori to rade. Mi nismo njihovi vršnjaci. Djeca trebaju odrasle osobe koje im mogu pomoći kada se nađu u gužvi. I sami adolescenti znaju reći: 'Mama, ja hoću mamu, neću prijateljicu, jer prijateljice imam'. Jedno je autokratski roditelj koji je tiranin i ne da djetetu da se razvije, a sasvim drugo je zdravi autoritet. Odustajući, od autoriteta smo u moderna vremena napravili gužvu. Nije sve što je moderno automatski i dobro. Ne treba se svemu prilagođavati, neke stvari treba i korigirati.
LEPUŠIĆ: Zašto adolescente stalno pokušavamo napraviti po uzoru na sebe? Stalno se tu generaciju tjera da bude naša slika. Mlada generacija ipak nosi nove ideje, to su štuke među šaranima.
Ne znaju izraziti osjećaje
BUTORAC: Htjela bih ujediniti ove dvije rasprave koje su naoko antagonističke. Mi od mladih sasvim sigurno ne želimo stvoriti kopije ili replike nas odraslih. Ali kada je dijete okrenuto računalu, internetu, blogovima, ono stvara potpuno umjetan osjećaj prihvaćanja, pripadanja, interakcija. U normalnoj, stvarnoj situaciji to je dijete socijalno izolirano.
MILIŠA: Ma, jasno.
RUDAN: Vratili smo se na moj pijesak.
BUTORAC: I drugo, kada se nađu uživo s drugom osobom, oni ne znaju progovoriti jer ih ne učimo da znaju reći: 'Osjećam to i to i zbog toga me je sram' ili 'Mislim to i to i ponosim se svojim stavom'. Znam mnogo mladih osoba koje na blogovima o sebi pišu traktate, ali kada se nađu u živoj situaciji, izgubljene su.
• Mislite li da blogove treba kontrolirati?
BUTORAC: Mislim da treba.
• Tko bi ih trebao kontrolirati?
BUTORAC: Budući da očevi i majke nemaju ni pola sata vremena da popričaju sa svojim djetetom, da ga pitaju kako je danas, trebali bi barem kontrolirati što pišu na blogu.
LEPUŠIĆ: Mislite li da će blogovi koji se kontroliraju biti iskreni? Nakon što deset puta pročitate blog svoga djeteta, mislite li da će ono jedanaesti put biti iskreno?
BUTORAC: Nisam rekla da treba čitati dječje blogove. Ali ako moje dijete tri sata opsesivno piše svaki dan, ja se kao roditelj moram ozbiljno zabrinuti. Ja sam svojim sinovima, dok su išli u osnovnu školu, zabranila da budu više od pola sata ili sat na internetu. Bolje da idu igrati košarku, da se druže, da budu kao sav normalan svijet.
RUDAN: Djeci ipak nije sve dozvoljeno, postoje granice.
LEPUŠIĆ: Granice apsolutno postoje, ali kontrolu blogova ne vidim kao rješenje.
MILIŠA: Ni ja se s tim ne slažem. Zašto da se mi kao roditelji prilagođavamo nekoj tehnici i pišemo blogove? Da bismo mogli komunicirati sa svojom djecom? To je odustajanje od svih naših ljudskih potreba.
JAKUŠIĆ: Ali tko će tu djecu usmjeravati kada su roditelji cijeli dan na poslu? Vi morate raditi, jer od jedne plaće ne možete živjeti. I sada ponovno dolazimo do egzistencijalnih pitanja, što muči većinu obitelji.
KUZMAN: Mi smo svi zbunjeni. Možda rat možemo uzeti kao granicu, iako bi se sve ovo vjerojatno dogodilo i bez rata. Stvari su se jako promijenile u odnosu na to kakve su bile u vrijeme naših roditelja. Zbunjena su i djeca jer ih mi zbunjujemo. Generacija naših roditelja točno je znala što radi tata, što mama, a što ti, i što ne smiješ. Mogao si se buniti koliko hoćeš, no to je bilo tako. Ni to nije bilo posve dobro. No, pogledajte, mi odrasli ljudi toliko raspravljamo o tome što bismo djeci trebali pustiti, a što zabraniti, kako postupiti da se oni ne uvrijede, a kako postupiti da ih ohrabrimo i dozvolimo im da odrastu do svojih potencijala.
|
|
| Prof. dr. Vlasta Rudan, dječja psihijatrica, KBC Zagreb, u svom radu posebnu pažnju posvećuje adolescentima i njihovim emocionalnim te problemima u ponašanju, educirala se na vrhunskim američkim i europskim klinikama. |
Josip Šimić, odgajatelj u Dječjem vrtiću Medveščak, jedan od prvih u Hrvatskoj koji već 23 godine radi s djecom od prve do šeste godine života.
|
• Što bismo trebali učiniti?
KUZMAN: Trebali bismo roditelje ohrabriti da budu roditelji.
RUDAN: Moramo se vratiti poštovanju čovjeka. Sve dok se ne vratimo na to da svakog čovjeka, bez obzira na dob, treba poštovati, do tada nećemo ništa napraviti. Naš je čovjek stalno izložen nekoj diskriminaciji i poniženju, a to djeca gledaju. Kako da oni nauče uvažavati sami sebe ako mi jedan drugoga ne uvažavamo, ako su roditelji frustrirani?
BUTORAC: Djeca preslikavaju odnose iz obitelji na odnose s društvom.
RUDAN: Postali smo jako narcistično društvo.
KUZMAN: Znamo da nema dovoljno stručnjaka, no ponavljamo taj obrazac zatvaranja očiju. Ankete pokazuju da su mladi koji su ovisnici o heroinu bili ovisnici najmanje tri do pet godina prije nego što su to roditelji uočili. I mi možda ponavljamo taj obrazac.
RIJAVEC: Puno se napada nastavnike da i oni zatvaraju oči, no ne može ni nastavnik sam ako nema podršku, a nema je. Nedavno sam sa studentima bila u Antwerpenu na njihovu učiteljskom fakultetu. Oni u svakoj školi imaju tim od pet stručnjaka i kada se dogodi problem, zajedno s učiteljem rade plan kako pomoći učeniku. Naši su nastavnici sami, a nisu ni educirani. U takvoj je situaciji najlakše zatvoriti oči. Osim toga, u našem školstvu nema načina da se riješite lošeg profesora. Na sreću, više ih je dobrih nego loših.
MILIŠA: U svim profesijama ljudi mogu dobiti otkaze, osim u prosvjeti. To je naslijeđeno mediokritetstvo. Drugo što sam želio reći, mi smo se u Hrvatskoj jako potrudili da napustimo patrijarhalnu obitelj, misleći da je patrijarhalna obitelj sama po sebi nešto negativno. Sada smo došli do kvazidemokratskog pristupa djetetu. Nemojmo zaboraviti ni to da su sva istraživanja pokazala da najveći utjecaj na mladi naraštaj imaju upravo mediji. Unatoč tome na fakultetima nemamo niti jedan kolegij koji se zove medijska pedagogija.
• Što sada svi zajedno možemo učiniti?
BUTORAC: Imam jednu iracionalnu ideju, možda je neostvariva. Zašto ne bismo organizirali akciju, neka traje pet dana, u koju bismo pozvali i predsjednike države i Vlade, da prikupimo, recimo, 30 milijuna kuna i krenemo u pilot-projekt u četiri županijska centra, ako može i više. Možemo bez Rijeke, jer Rijeka je jako dobro organizirana. Možemo uzeti Split, Zadar i Osijek, jer u Osijeku ništa ne funkcionira, nemaju psihologa, nemaju pedagoga, nemaju liječnika. Zašto ne bismo organizirali da se skupi dovoljno novca da se zaposle stručnjaci? Jamčim da imamo i psihologa i socijalnih pedagoga i socijalnih radnika. Pratim zapošljavanje tih struka od 1994. Svuda je zabrana zapošljavanja, i to traje već 15 godina, i logično da mora uroditi destabilizacijom. Na ovaj bismo način sigurno mogli zaposliti 150 ljudi, pa neka državu bude sram.
'Mrtvi' programi države
KUZMAN: Nije točno da ova država nema ništa, ima. Imamo strateške dokumente u kojima sve dobro piše, ali se to ne provodi. Danas smo dobili upit pravobraniteljice za djecu je li se nešto poduzelo po dokumentu koji se zove Nacionalni program za zaštitu prava i interesa djece. Postoji i Nacionalni pogram za mlade izrađen 2003. To su strateški dokumenti ove države. U oba dokumenta piše da će se poraditi na izučavanju uzroka i jačanju kapaciteta za sprečavanje i prevenciju samoubojstava u djece i mladih.
U Nacionalnom programu za mlade postoji i ono što je predložio i profesor Miliša, a s čime se jako slažem. Riječ je o osnivanju otvorenih centara za mlade. Danas ne postoje mjesta na koja bi klinci koji imaju problema došli, pokucali i nešto pitali.
MILIŠA: Centri postoje u Velikoj Gorici, Malom Lošinju i Puli. Pulski centar radi na svega 45 četvornih metara. Istodobno, samo u Zadarskoj županiji ima oko 200 napuštenih školskih objekata. To je mrtvi kapital. I sada se mi pitamo zašto ne otvaramo centre za mlade. Zato što to nije profitabilno. Najmanje psihologa, pedagoga i drugih stručnjaka ima u nekadašnjim područjima od posebne državne skrbi. Danas se ona zovu područjima od posebnog društvenog interesa. Kakav je to poseban društveni interes kada je najmanje psihologa u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a nakon nje dolazi Osječko-baranjska županija?
RIJAVEC: Čitajući novine mladi dobiju krivu sliku svijeta, stječe se dojam da ljudi samo ubijaju i kradu. Čovjek mora biti divlji da bi opstao. Zašto uz crnu kroniku ne bi postojala i bijela kronika?
Goranka Jureško;Ivana Kalogjera Brkić;Suzana Ciboci
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....