Na starom kalendaru na zidu trošne, vjetru otvorene drvene kuće do danas je ostao okrenut mjesec rujan iz 1980. godine. Nečija crna gumena čizma pored starog kreveta i knjige za školu s oznakama bivše države sve je što je ostalo od ljudske sudbine o kojoj danas ne znamo ništa. Osim da je u godini u kojoj je umro Josip Broz Tito svoj životni put nastavila daleko od sela Šebreki.
I ostalih pet kuća u njemu je danas urušeno, a suha trava što je obavila mjesta gdje su se nekad rumenile voćke, govori nam da su seljaci davno odlučili napustiti zemlju. Radi skromne gradske plaće u gradu ili teškoga gastarbajterskog života, valjda.
U Hrvatskoj, prema posljednjem popisu stanovništva, postoji 31 naselje s jednim, 41 s dva i 40 s tri stanovnika. Čak 105 hrvatskih naselja nema niti jednog stanovnika. Ali već punim mahom pokrenuta deruralizacija još nije do kraja zadala udarac propadanju hrvatskog sela koje je sve praznije. Ono tek slijedi. Prema procjenama stručnjaka, pri sljedećem popisu broj napuštenih naselja mogao bi nadmašiti 1000.
Kako je počelo
Taj proces počeo je još 60-ih godina prošlog stoljeća kada je uvedena privredna reforma u bivšoj državi, podsjeća demograf Anđelko Akrap, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Naime, u zapadnim zemljama tada je bila povećana potražnja za radnicima za nekvalificirane djelatnosti.
- Između 1947. i 1954. godine na području Hrvatske dogodio se veliki baby boom. Ti ljudi su između 1961. i 1971. godine ulazili u radnu dob i prihvaćali te poslove. U tom desetogodišnjem razdoblju oko 300.000 građana otišlo je u zapadne države, a njih oko 80 posto bilo je iz seoskih naselja - objasnio je Akrap.
Ta migracija bila je prvi jači udarac odumiranju hrvatskih naselja. Drugi se, prema Akrapovim riječima, dogodio između 1961. i 1983. godine kada je zabilježen najveći porast gradskog stanovništva, pogotovo dodjeljivanjem besplatnih stanova.
- Ta dva vala stvorila su snažan oslonac za izumiranje naselja. Uz to, stalni su problemi bili nepovezanost tih naselja s gradskim centrima zbog loše prometne strukture te nesagrađena temeljna infrastruktura poput vodovoda, struje i telefona. Jednostavno nije bilo urbanizacije prostora - naglasio je Akrap.
I dok se nestašica vode i struje u reality showu “Farma”, koji se trenutačno prikazuje na malim ekranima, gledateljima čini vrlo egzotičnom, ljudi koji žive samo 20 metara od Jastrebarskog ili Karlovca upravo tako provode dane. Ali rijetki stanovnici susjednih gradova znaju objasniti kako ta mjesta pronaći.
Mjesto Konjkovsko udaljeno je samo nekoliko kilometara od Karlovca. Nakon što smo u selu Mahično skrenuli s asfaltirane ceste, našli smo se na putu koji nas je vodio prema odredištu. U vrtu ispred 100 godina stare kuće dan su provodili Vladimir Bradač i njegova supruga Marica Pavlaković. Bradač je jedan od dvoje preostalih starosjedilaca u selu kojemu također prijeti epitet - mrtvo selo. Danas ondje živi samo petero stanovnika. Prije je bilo drugačije.
- Do 1964. godine u Konjkovskom je živjelo više od 40 stanovnika. Tada su ljudi završavali svoje nove kuće u većim mjestima te se počeli odseljavati. Ovdje se nije moglo proći autom jer nije bilo prave ceste. Asfalt koji vidite napravljen je tek poslije. Tada se živjelo od poljoprivrede, a danas ovo selo nestaje, odumire, kao i susjedna - priča nam Bradač.
I on i njegova supruga zapravo žive u Draganiću, mjestu prije Karlovca, no Bradač je još prijavljen boraviti u rodnoj kući. Preselio se tijekom Domovinskog rata jer je u Karlovcu dobio bolji posao.
- Zaposlio sam se na željeznici u Karlovcu i morao sam se preseliti bliže tom mjestu. Naime, nisam mogao svakodnevno putovati jer je bilo potpuno nemoguće voditi takav život - nastavlja Bradač.
Oko njegove stare kuće nalaze se i nove, moderne, no sada su prazne. Tek vikendom ondje ima više od petero stanovnika.
- U Konjkovskom će života uvijek biti jer je ovo raj za vikendaše. No, tko će se ovdje doseliti? Teško je očekivati da više itko stalno živi ovdje kada mi umremo - rezignirano će Bradač koji nam je jedini, s obzirom na to da je ovdje rođen, znao točno objasniti kako ćemo doći Šebreka.
Na putu do sela stali smo pokraj stare drvene kuće, doma 86-godišnje Mare Mausser. Ona ovdje živi od rođenja, u dobrom je fizičkom stanju, no kada joj se spomene sudbina njezina sela, naglo mijenja raspoloženje.
naselja
- Nema ovdje više života, a nekada je ulica bila puna. Što će sada biti ovdje? Pustoš, samo vikendice - rekla je baka Mara, oslanjajući se nervozno na svoj štap.
Jedno od takvih sela je i Grabarak pokraj Jastrebarskog. Ono već deset godina službeno nema niti jednog stanovnika zavedenog u popis. No, u Grabaraku su sve kuće nove, uređene, a put do sela je jasno određen. Pokraj jedne od kuća nalaze se improvizirana ljuljačka za mališane te vreća za ležanje. Na podu su razbacane dječje igrice. Stotinjak metara dalje nalazi se neočišćeni roštilj. Tamo svaki vikend dolaze vikendaši koji su to mjesto, u kojem je nekad postojao svakodnevni život, pretvorili u turističko naselje. Ali ako se dječji smijeh i graja i užurbani koraci roditelja čuju samo vikendom, to još nije dovoljno da bi neko naselje doista oživjelo. Dr. Ivan Lajić, znanstveni savjetnik u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, upozorava da je naselje male demografske mase upravo nestankom stanovništva fertilne dobi osuđeno na izumiranje.
Vikendaški trend
- Većina naselja bez stanovnika locirana je na brdsko-planinskim područjima. U tome prednjače Žumberak i Gorski kotar, osobito šire područje Kupske doline te Banovina i Kordun. Nekoliko naselja takvog tipa nalazi se u unutrašnjosti naših većih otoka - objasnio je Ivan Lajić.
Jednim od glavnih razloga odumiranja tih naselja smatra ukidanje područnih škola. Naime, djeca su tada bila osuđena na elementarno obrazovanje u drugim naseljima, a nakon toga se nisu više vraćala u zavičaj.
Upravo je ukidanje škole potaknulo odumiranje sela Tihočaj pokraj Jastrebarskog. Danas u tom selu, udaljenom devet kilometara od asfalta a samim time i od civilizacije, živi troje stanovnika. Makadamski put vodio nas je prema tom naselju. Velika žuta ploča s natpisom sela označila je da smo došli do cilja. Na ulazu u mjesto dočekao nas je 50-godišnji Nikola Fratrić za kojega mnogi u šali kažu da je gradonačelnik tog mjesta.
U selu Tihočaj pored Jasterbarskog danas živi troje stanovnika: Nikola Fratrić te bračni par Marija i Janko Gvozdenović (na slici), koji u poznim godinama žive bez vode
Fratrić je ovdje rođen i sjeća se kako je 70-ih godina u mjestu bilo oko 60 stanovnika. Tada su on i njegovi kolege do škole hodali jedan sat po neobilježenom putu.
- U područnu školu išlo nas je 20. Bilo je teško, ali istodobno i lijepo živjeti. Prvi su otišli iz sela trbuhom za kruhom, a ostale je zatim počeo iseljavati sustav tadašnje države. Ukinuli su područnu školu i roditelji nisu imali gdje sa djecom. Morali su se iseliti kako bi pružili svojim najmilijima bolju budućnost - ispričao je Fratrić koji se ovdje danas bavi ovčarstvom.
Dodao je da solidno živi, zadovoljan je svime što ima i nikada se ne bi odselio. Najbliži dućan udaljen je desetak kilometara pa se u njemu opskrbljuje tako što kupuje velika pakiranja potrebnih namirnica.
Dok hodamo prema njegovoj kući, Fratrić nam skreće pozornost na trojicu radnika koji obnavljaju susjednu kuću.
- Vikendaši su se počeli ovamo vraćati. Polako su počeli obnavljati kuće. U selu ima ukupno 11 kuća, od kojih je sedam već obnovljeno. Svi koji su otišli trbuhom za kruhom sada se vraćaju i grade vikendice u kojima provode slobodno vrijeme - napomenuo je Fratrić.
Bračni par Marija i Janko Gvozdenović u to su mjesto doselio prije 30 godina. Unatoč tome što imaju 83 godine, dobro se drže. Kažu da su zdravi i sretni ovdje, no ipak im nedostaje jedna nužna stvar.
- Nemamo vode pa moramo po nju ići tačkama deset kilometara u brdo. Imamo sve, i struju, i TV i telefon, sve su nam uveli, osim vode. Zimi se još snađemo, uzimamo snijeg i topimo ga za svakodnevne potrebe - ispričala je Marija Gvozdenović koja se nada da će se i to uskoro riješiti jer joj je teško po pet dana biti bez vode.
Nova populacijska politika
Tek danas se, tvrdi profesor Anđelko Akrap, stvaraju uvjeti koji su trebali biti prije 40 godina. Rat je do krajnjih granica radikalizirao sve nepovoljne demografske procese.
- Na selu prevladava staro stanovništvo, ono se ne obnavlja i nema biološke osnove za sprečavanje povećanja broja naselja bez stanovnika. Nema šanse da se sva naselja revitaliziraju, nema ekonomske i demografske opravdanosti, a najvažnije od svega jest da su izolirani - predviđa Akrap.
U novije se vrijeme događa i oprečna pojava, formiranje novih naselja, upozorava dr. Lajić. To su prvenstveno turistička naselja koja sve više imaju i stalno stanovništvo, primjerice Gajac na Pagu.
Prema Akrapovu mišljenju, jedini način za rješavanje problema jest da nova nacionalna populacijska politika stimulira povratak u manje sredine. To je ipak teško očekivati s obzirom na to da, unatoč našim uzastopnim molbama, nitko iz novoosnovanog Ministarstva regionalnog razvitka nije našao pet minuta za razgovor o toj temi. Ostaje nam samo da se prisjetimo stiha iz pjesme Arsena Dedića, “... malena mjesta srca moga...” koji će jednoga dana značiti mnogo više od nostalgije za zavičajem. On će biti notni svjedok načina života koji će izumrijeti.
Mijo Mašić iz Državnog zavoda za statistiku pojasnio nam je da općinska i gradska vijeća mogu ukinuti mrtvo naselje.
- Popis o kojemu govorimo datira iz 2001. godine, a mi u Zavodu za statistiku ne znamo ništa o nenaseljenim naseljima, osim da imaju taj status. Podatke pratimo preko geodetske uprave. No, taj broj je velik i zato što se više ne koristi opcija da se ta mrtva naselja ukidaju i pripajaju susjednima. Naime, općinska i gradska vijeća odlučuju o ukidanju naselja i dok su bile stare općine, to se prakticiralo. Danas toga nema, iako bismo mi željeli da se to i dalje radi - ispričao je Mijo Mašić.
Sanjin Španović
I ostalih pet kuća u njemu je danas urušeno, a suha trava što je obavila mjesta gdje su se nekad rumenile voćke, govori nam da su seljaci davno odlučili napustiti zemlju. Radi skromne gradske plaće u gradu ili teškoga gastarbajterskog života, valjda.
U Hrvatskoj, prema posljednjem popisu stanovništva, postoji 31 naselje s jednim, 41 s dva i 40 s tri stanovnika. Čak 105 hrvatskih naselja nema niti jednog stanovnika. Ali već punim mahom pokrenuta deruralizacija još nije do kraja zadala udarac propadanju hrvatskog sela koje je sve praznije. Ono tek slijedi. Prema procjenama stručnjaka, pri sljedećem popisu broj napuštenih naselja mogao bi nadmašiti 1000.
Kako je počelo
Taj proces počeo je još 60-ih godina prošlog stoljeća kada je uvedena privredna reforma u bivšoj državi, podsjeća demograf Anđelko Akrap, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Naime, u zapadnim zemljama tada je bila povećana potražnja za radnicima za nekvalificirane djelatnosti.
| Tek danas se u malim naseljima stvaraju uvjeti koji su trebali biti riješeni prije 40 godina. Zato su sretnija među njima danas meka vikendaša |
Ta migracija bila je prvi jači udarac odumiranju hrvatskih naselja. Drugi se, prema Akrapovim riječima, dogodio između 1961. i 1983. godine kada je zabilježen najveći porast gradskog stanovništva, pogotovo dodjeljivanjem besplatnih stanova.
- Ta dva vala stvorila su snažan oslonac za izumiranje naselja. Uz to, stalni su problemi bili nepovezanost tih naselja s gradskim centrima zbog loše prometne strukture te nesagrađena temeljna infrastruktura poput vodovoda, struje i telefona. Jednostavno nije bilo urbanizacije prostora - naglasio je Akrap.
I dok se nestašica vode i struje u reality showu “Farma”, koji se trenutačno prikazuje na malim ekranima, gledateljima čini vrlo egzotičnom, ljudi koji žive samo 20 metara od Jastrebarskog ili Karlovca upravo tako provode dane. Ali rijetki stanovnici susjednih gradova znaju objasniti kako ta mjesta pronaći.
Mjesto Konjkovsko udaljeno je samo nekoliko kilometara od Karlovca. Nakon što smo u selu Mahično skrenuli s asfaltirane ceste, našli smo se na putu koji nas je vodio prema odredištu. U vrtu ispred 100 godina stare kuće dan su provodili Vladimir Bradač i njegova supruga Marica Pavlaković. Bradač je jedan od dvoje preostalih starosjedilaca u selu kojemu također prijeti epitet - mrtvo selo. Danas ondje živi samo petero stanovnika. Prije je bilo drugačije.
- Do 1964. godine u Konjkovskom je živjelo više od 40 stanovnika. Tada su ljudi završavali svoje nove kuće u većim mjestima te se počeli odseljavati. Ovdje se nije moglo proći autom jer nije bilo prave ceste. Asfalt koji vidite napravljen je tek poslije. Tada se živjelo od poljoprivrede, a danas ovo selo nestaje, odumire, kao i susjedna - priča nam Bradač.
I on i njegova supruga zapravo žive u Draganiću, mjestu prije Karlovca, no Bradač je još prijavljen boraviti u rodnoj kući. Preselio se tijekom Domovinskog rata jer je u Karlovcu dobio bolji posao.
- Zaposlio sam se na željeznici u Karlovcu i morao sam se preseliti bliže tom mjestu. Naime, nisam mogao svakodnevno putovati jer je bilo potpuno nemoguće voditi takav život - nastavlja Bradač.
Oko njegove stare kuće nalaze se i nove, moderne, no sada su prazne. Tek vikendom ondje ima više od petero stanovnika.
- U Konjkovskom će života uvijek biti jer je ovo raj za vikendaše. No, tko će se ovdje doseliti? Teško je očekivati da više itko stalno živi ovdje kada mi umremo - rezignirano će Bradač koji nam je jedini, s obzirom na to da je ovdje rođen, znao točno objasniti kako ćemo doći Šebreka.
Na putu do sela stali smo pokraj stare drvene kuće, doma 86-godišnje Mare Mausser. Ona ovdje živi od rođenja, u dobrom je fizičkom stanju, no kada joj se spomene sudbina njezina sela, naglo mijenja raspoloženje.
naselja
|
Ukidanje područnih škola istjeralo je fertilno stanovništvo, a bez biološke pretpostavke ne može se zaustaviti rast mrtvih
|
Jedno od takvih sela je i Grabarak pokraj Jastrebarskog. Ono već deset godina službeno nema niti jednog stanovnika zavedenog u popis. No, u Grabaraku su sve kuće nove, uređene, a put do sela je jasno određen. Pokraj jedne od kuća nalaze se improvizirana ljuljačka za mališane te vreća za ležanje. Na podu su razbacane dječje igrice. Stotinjak metara dalje nalazi se neočišćeni roštilj. Tamo svaki vikend dolaze vikendaši koji su to mjesto, u kojem je nekad postojao svakodnevni život, pretvorili u turističko naselje. Ali ako se dječji smijeh i graja i užurbani koraci roditelja čuju samo vikendom, to još nije dovoljno da bi neko naselje doista oživjelo. Dr. Ivan Lajić, znanstveni savjetnik u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, upozorava da je naselje male demografske mase upravo nestankom stanovništva fertilne dobi osuđeno na izumiranje.
Vikendaški trend
- Većina naselja bez stanovnika locirana je na brdsko-planinskim područjima. U tome prednjače Žumberak i Gorski kotar, osobito šire područje Kupske doline te Banovina i Kordun. Nekoliko naselja takvog tipa nalazi se u unutrašnjosti naših većih otoka - objasnio je Ivan Lajić.
Jednim od glavnih razloga odumiranja tih naselja smatra ukidanje područnih škola. Naime, djeca su tada bila osuđena na elementarno obrazovanje u drugim naseljima, a nakon toga se nisu više vraćala u zavičaj.
Upravo je ukidanje škole potaknulo odumiranje sela Tihočaj pokraj Jastrebarskog. Danas u tom selu, udaljenom devet kilometara od asfalta a samim time i od civilizacije, živi troje stanovnika. Makadamski put vodio nas je prema tom naselju. Velika žuta ploča s natpisom sela označila je da smo došli do cilja. Na ulazu u mjesto dočekao nas je 50-godišnji Nikola Fratrić za kojega mnogi u šali kažu da je gradonačelnik tog mjesta.
U selu Tihočaj pored Jasterbarskog danas živi troje stanovnika: Nikola Fratrić te bračni par Marija i Janko Gvozdenović (na slici), koji u poznim godinama žive bez vode
Fratrić je ovdje rođen i sjeća se kako je 70-ih godina u mjestu bilo oko 60 stanovnika. Tada su on i njegovi kolege do škole hodali jedan sat po neobilježenom putu.
- U područnu školu išlo nas je 20. Bilo je teško, ali istodobno i lijepo živjeti. Prvi su otišli iz sela trbuhom za kruhom, a ostale je zatim počeo iseljavati sustav tadašnje države. Ukinuli su područnu školu i roditelji nisu imali gdje sa djecom. Morali su se iseliti kako bi pružili svojim najmilijima bolju budućnost - ispričao je Fratrić koji se ovdje danas bavi ovčarstvom.
| U selu ima ukupno 11 kuća, od kojih je sedam već obnovljeno. Svi koji su otišli trbuhom za kruhom sada se vraćaju i grade vikendice u kojima provode slobodno vrijeme |
Dok hodamo prema njegovoj kući, Fratrić nam skreće pozornost na trojicu radnika koji obnavljaju susjednu kuću.
- Vikendaši su se počeli ovamo vraćati. Polako su počeli obnavljati kuće. U selu ima ukupno 11 kuća, od kojih je sedam već obnovljeno. Svi koji su otišli trbuhom za kruhom sada se vraćaju i grade vikendice u kojima provode slobodno vrijeme - napomenuo je Fratrić.
Bračni par Marija i Janko Gvozdenović u to su mjesto doselio prije 30 godina. Unatoč tome što imaju 83 godine, dobro se drže. Kažu da su zdravi i sretni ovdje, no ipak im nedostaje jedna nužna stvar.
- Nemamo vode pa moramo po nju ići tačkama deset kilometara u brdo. Imamo sve, i struju, i TV i telefon, sve su nam uveli, osim vode. Zimi se još snađemo, uzimamo snijeg i topimo ga za svakodnevne potrebe - ispričala je Marija Gvozdenović koja se nada da će se i to uskoro riješiti jer joj je teško po pet dana biti bez vode.
Nova populacijska politika
Tek danas se, tvrdi profesor Anđelko Akrap, stvaraju uvjeti koji su trebali biti prije 40 godina. Rat je do krajnjih granica radikalizirao sve nepovoljne demografske procese.
- Na selu prevladava staro stanovništvo, ono se ne obnavlja i nema biološke osnove za sprečavanje povećanja broja naselja bez stanovnika. Nema šanse da se sva naselja revitaliziraju, nema ekonomske i demografske opravdanosti, a najvažnije od svega jest da su izolirani - predviđa Akrap.
U novije se vrijeme događa i oprečna pojava, formiranje novih naselja, upozorava dr. Lajić. To su prvenstveno turistička naselja koja sve više imaju i stalno stanovništvo, primjerice Gajac na Pagu.
Prema Akrapovu mišljenju, jedini način za rješavanje problema jest da nova nacionalna populacijska politika stimulira povratak u manje sredine. To je ipak teško očekivati s obzirom na to da, unatoč našim uzastopnim molbama, nitko iz novoosnovanog Ministarstva regionalnog razvitka nije našao pet minuta za razgovor o toj temi. Ostaje nam samo da se prisjetimo stiha iz pjesme Arsena Dedića, “... malena mjesta srca moga...” koji će jednoga dana značiti mnogo više od nostalgije za zavičajem. On će biti notni svjedok načina života koji će izumrijeti.
Mijo Mašić iz Državnog zavoda za statistiku pojasnio nam je da općinska i gradska vijeća mogu ukinuti mrtvo naselje.
- Popis o kojemu govorimo datira iz 2001. godine, a mi u Zavodu za statistiku ne znamo ništa o nenaseljenim naseljima, osim da imaju taj status. Podatke pratimo preko geodetske uprave. No, taj broj je velik i zato što se više ne koristi opcija da se ta mrtva naselja ukidaju i pripajaju susjednima. Naime, općinska i gradska vijeća odlučuju o ukidanju naselja i dok su bile stare općine, to se prakticiralo. Danas toga nema, iako bismo mi željeli da se to i dalje radi - ispričao je Mijo Mašić.
|
Tko odlučuje o ukidanju naselja
|
Sanjin Španović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....