13 godina laži

Dakle, sada je jasno da je Ante Gotovina, navodni veliki ratni heroj, umirovljeni general Hrvatske vojske i jedan od najtraženijih haaških bjegunaca, zapravo osuđivani kriminalac. Riječ je o materijalnoj činjenici, dakle o presudama s ukupno devet i pol godina zatvora za tri nasilna kaznena djela, a ne o nečijoj ocjeni ili o bilo čijem mišljenju o Gotovini.

Čovjek zbog kojeg se Hrvatska ponovno nalazi pred međunarodnom izolacijom naprosto je kriminalac.

Međutim, mnogo frapantnije od te poražavajuće činjenice (koja ne mora umanjivati određene Gotovinine ratne zasluge), jest trinaestgodišnja zavjera šutnje o njegovoj kriminalnoj prošlosti, za koju su odgovorne hrvatske, ali i francuske vlasti.

Ante Gotovina vratio se u Hrvatsku početkom devedesetih godina, kao jedan od onih emigranata s realnim ratnim iskustvom (Gotovina je bio pripadnik Legije stranaca), koji su se, prirodno, odmah uključili u sastav hrvatskih oružanih snaga.

Posve je, međutim, nevjerojatno da Gotovina već tada nije prošao nikakvu sigurnosnu provjeru.

U ono je vrijeme šef hrvatske državne sigurnosti bio Josip Manolić, iskusni obavještajac i inteligentan političar, koji, među ostalim, nije vjerovao emigrantima.

Nejasno je kako Manolić nije doznao baš ništa o Gotovininoj, početkom devedesetih još posve nedavnoj kriminalnoj prošlosti.

Nadalje, još je nevjerojatnije da o Gotovininim francuskim presudama nije znao ništa ni Hrvoje Šarinić.

Šarinić je, podsjetimo, nositelj najviših francuskih državnih odlikovanja.

Šarinić je, kao dugogodišnji najbliži suradnik predsjednika Tuđmana, funkcionirao i kao poveznica između hrvatske i francuske politike.

Šarinić je, naposljetku, i sam u jednom razdoblju u ranim devedesetima obavljao dužnost šefa obavještajne službe, odnosno predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost.

On je, dakle, po svim kriterijima morao biti informiran o slučaju visokog časnika Hrvatske vojske, francuskog državljanina, koji je osuđivan u Francuskoj.

Ante Gotovina dobio je generalski čin 1993. ili 1994. godine. Ondašnji šefovi kontraobavještajne službe Ministarstva obrane, primjerice Markica Rebić, morali su ponovo, prije dodjele čina, provesti sigurnosnu provjeru za novog generala. Ako su svoj posao obavili korektno, bilo bi logično da su doznali za Gotovinine presude.

Nadalje, posljednja presuda protiv Ante Gotovine donesena je krajem 1995. godine, nekoliko mjeseci poslije Oluje, u vrijeme kada je Ante Gotovina bio velika nacionalna zvijezda; čovjek čije se lice bezbroj puta pojavljivalo na televiziji i u novinama.

Kako je moguće da baš nitko, bilo u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, ili u francuskom veleposlanstvu u Zagrebu, nije doznao za novu presudu protiv u ono vrijeme jednog od najpoznatijih ljudi na hrvatskoj javnoj sceni?

Pet godina kasnije, kada se promijenila vlast, i kada su razne društvene grupe koje nisu mogle podnijeti pad Tuđmanova sustava zaredale s demonstracijama protiv Račana i Mesića, tadašnji potpredsjednik Vlade Goran Granić rekao mi je kako smatra da je baš Ante Gotovina jedan od glavnih organizatora protuvladinih mitinga. U tom je trenutku Račanova vlada imala vrlo snažan povod da još jednom provjeri tko je, zapravo, taj čovjek.

Naposljetku, kada je u lipnju 2001. godine stigla očekivana optužnica protiv Ante Gotovine i kada je on pobjegao - a taj je bijeg ubrzo prerastao u glavni hrvatski politički problem - Račanova je vlada naprosto morala doznati baš sve o Anti Gotovini.

Ako novinarima nije bilo teško otići u nadležne isntitucije i nabaviti presude protiv Gotovine, posve je nevjerojatno, namjerno više puta koristim tu riječ, posve je nevjerojatno da država uz sve svoje službe, institucije i diplomatske kanale nije uspjela doznati da je Ante Gotovina osuđivani kriminalac.

Zašto, dakle, Račanova vlada nije poduzela ništa da rekonstruira stvarnu Gotovininu prošlost iako bi joj to koristilo i na vanjskopolitičkom i na unutarnjopolitičkom planu: primjerice, spriječilo bi se ili barem ublažilo stvaranje nacionalističkog mita od odbjegloga generala?

I na kraju, Sanaderova je vlada prije točno godinu dana upozorena na postojanje Gotovinina kriminalnog dosjea: što je Sanaderova vlada poduzela da taj dosje službeno pribavi i da ga objavi, budući da se sve važne informacije o Anti Gotovini tiču hrvatske javnosti?

Na sva ova pitanja, koja se tiču ponašanja svih garnitura hrvatskih vlasti u posljednjih trinaest godina, ne postoji ni jedan racionalan odgovor.

No, isto vrijedi i za francuske vlasti.

Gotovina, koji je i francuski državljanin, i koji je, dakle, osamdesetih i devedesetih godina bio osuđivan zbog kriminala u Francuskoj, uredno je, kao i drugi časnici HV-a, tijekom rata surađivao s francuskim časnicima u sklopu mirovnih snaga UN-a.

Je li moguće da francuska vojska ima tako lošu obavještajnu službu da nije uspjela doznati bitne podatke o svom državljanu, bivšem legionaru, a sadašnjem generalu Hrvatske vojske, koji ima značajnu ulogu u ratu, u kojem, na posredan način, sudjeluju i Francuzi?

A ako su odgovarajuće francuske službe o tome sve znale, zašto nisu obavijestile Hrvatsku?

Ili jesu, ali se odlučilo da se o Gotovininim presudama šuti?

Na posljetku, Francuzi Gotovinu nisu ni pokušali pozvati na izvršenje kazne iz kasnijih presuda, nego su mu, umjesto toga, u Zagrebu uredno produžili francusku putovnicu.

Kada bismo povjerovali da se sve to dogodilo nemarom, ili da je tek posljedica loše organizacije u francuskoj državnoj upravi, morali bismo konstatirati kako je Francuska puno šlampavija zemlja i od Hrvatske, u što je teško povjerovati.

Čini se, dakle, neovisno o tvrdnjama Josipa Manolića i Hrvoja Šarinića u njihovim današnjim intervjuima u Magazinu, da ne postoji ni najmanja mogućnost da hrvatske vlasti još od 1991. godine, a pogotovo poslije Gotovinina uspona na sam vrh vojne hijerarhije, nisu znale tko je, zapravo, Ante Gotovina.

Nadalje, čini se jednako nevjerojatnim da francuske vlasti nisu znale kako je jedan od najpoznatijih generala HV-a u njihovoj zemlji osuđen na ukupno devet i pol godina zatvora.

Očigledno je, znači, da se o Gotovini trinaest godina svjesno lagalo, i s hrvatske i s francuske strane.

Paradoksalno je da dvije posljednje hrvatske vlade nisu trebale imati baš nikakav javni razlog da prikrivaju bilo koju kompromitirajuću činjenicu o Anti Gotovini, jer im te činjenice, kako smo već rekli, koriste i na vanjskom i na unutarnjem planu: da su Račanova ili Sanaderova vlada na vrijeme objavile Gotovinin kriminalni dosje, jedna od optužaba iz najnovijeg pisma Carle Del Ponte o Hrvatskoj naprosto ne bi bila moguća.

O unutarnjim pozitivnim aspektima objavljivanja Gotovininih presuda za Račana već smo govorili.

Kada je, pak, riječ o Sanaderu i o HDZ-u, premijer i njegova stranka ne bi morali, da je javnost na vrijeme upoznata s činjenicama o Gotovininoj prošlosti, godinu dana izbjegavati odgovor na pitanje jesu li spremni uhititi odbjeglog generala, te bi vrlo vjerojatno izostao cirkus s Gotovininim posterima u Zadru.

Usprkos svemu tome, ni Račanova ni Sanaderova vlada nisu objavile podatke o Gotovininoj kriminalnoj prošlosti.

Baš kao što su se i francuske vlasti, i vojne i civilne, pravile da ne znaju ništa o francuskim presudama protiv hrvatskog generala.

Kako se sve to moglo dogoditi? Zašto su svi kojih se to tiče, i koji su morali ili mogli nešto znati o tome, šutjeli o kriminalnoj prošlosti Ante Gotovine?

Odgovor na to pitanje može biti ili u nevjerojatnom spletu okolnosti ili, što nam se čini razumnijim, u onoj sferi visoke politike o kojoj se baš nikada ili gotovo nikada javno ne progovara, i o kojoj se može samo nagađati.

 

Davor Butković