Mao Zedong je učinio velika djela i počinio teške štete. Sidney Rittenberg (85), čiju smo ocjenu upravo citirali, sada je znameniti sinolog, sveučilišni profesor koji tumači Kinu studentima, ali je istodobno i konsultant multinacionalnih tvrtki koje s Kinom rade izvrsne poslove. Maoa je poznavao osobno. Bio mu je tumač i prevoditelj, bio je "američki drug" i svojevrstan "pridruženi mandarin" kineske komunističke nomenklature, ali je dvaput okusio očaj zatvora Maove Kine: 1949-1955, i ponovo 1968-1977.
Peng Ru (92) jedina je preživjela ratnica kineske "crvene" Četvrte armije, prešla je i preživjela "dugi marš" 1934., bliska prijateljica bila joj je He Zizhen, Maova druga žena, poginula kada je skočila spasiti nekog generala i bila pogođena 16 puta. Ponosna je na svoj životni put, ali i na uspjehe svoga sina, odgojenoga u najboljoj tradiciji kineskog komunizma.
Ličnost koja fokusira tenzije
Chen Hongsheng danas je drug u najboljim godinama (60), obogatio se prodajući "mercedese", lani više od 5000 vozila, a ove godine računa na znatno veći broj limuzina s trokrakom zvijezdom, kojima će se pridružiti stotinjak "ferrarija" i ponešto "maseratija". Chen je 1982. posjetio Englesku i ondje vidio "automobile, udoban život, restorane i zabavu", pa je, kaže mama, shvatio zašto treba poduzeti "veliki skok u modernizaciju i tržišni socijalizam", zašto Kina mora "okrenuti stranicu", kako je to govorio Maov nasljednik, svojedobno i suradnik i uznik, Deng Xiaoping.
Mao Zedong (1893-1976), kineski državnik, revolucionar i erotoman, lirski pjesnik i satrap, univerzalni radikal i kineski tradicionalist, jedan od osnivača Kineske komunističke partije (1921), pobjednik u dugome oslobodilačkome (1936-1945) i građanskom ratu (1926-1949), ličnost je koja fokusira tenzije, katastrofe i podvige, koji su rezultirali baš ovakvom Kinom ‡ pred kojom se ovaj čas tresu gaće evropskim ekonomistima i političarima kao što je Giulio Tremonti: on bi pred njom podigao nov "kineski zid" protekcionizma.
Preokret u Maovo doba
Evo je točno tri desetljeća da je Mao umro i pokopan u mauzoleju na divovskome Trgu nebeskog mira (Tienanmen) usred Pekinga. Taj period dulji je od prethodnih 27 godina, koliko je ukupno bio na vlasti (1949-1976). Svejedno je i danas nužno govoriti o preokretu koji je proveden u Maovo doba. Rittenberg svjedoči: "Posljednji put sam razgovarao s Maom
tęte-a-tęte na prvosvibanjskoj proslavi 1967, dok je bjesnila Kulturna revolucija koju je razulario. Tog dana bio sam u skupini dostojanstvenika zajedno s njime, dok su pred njim u smotri mladi crvenogardisti prolazili Tienanmenom. Poklonio mi je primjerak svoje Crvene knjižice s potpisom, razmijenili smo nekoliko rečenica. Mao se šalio: 'Nisam učinio ništa, ova djeca čine sve, ja sam samo napisao nekoliko pjesama.' Nekoliko minuta kasnije opet sam ga vidio, udaljio se od tribine i sjeo da se odmori sa strane, sam. Iznenada mu se lice promijenilo: bilo je podbuhlo, mračno, s pogledom na pô puta između mržnje i očaja. Godinama potom, u zatvoru, ponovo sam mislio o tom kontrastu. Činilo se kao da razumije da je oslobodio demone koje ne zna kontrolirati."
Potomak ateističke židovske obitelji s bigotnog juga Sjedinjenih Država, po majci unuk jednoga od prvaka ruske boljševičke revolucije, Rittenberg je u američkoj vojsci određen za rad na Dalekom istoku, poučen mandarinskome kineskome, i poslan da bude dio američkih trupa koje su pomagale kineskoj nacionalističkoj vladi. Njezin šef Chiang Kai-shek (Jiang Jieshi) vodio je dva rata odjednom: protiv Japanaca kao okupatora i protiv Maovih komunista. Prvi Rittenbergov zadatak bio je administrativni: isplatiti nadoknadu za ubojstvo Šumske Vile Li. Tako se, u prijevodu, zvala Li Muxian, 12-godišnja djevojčica koju je džipom ubio pijani američki vojnik. Ocu je određena naknada od 26 dolara. Ritteberg je, pun srama, odnio novac, ali otac nije prosvjedovao. Štoviše, dao je polovicu stranom vojniku, po uvjetovanu refleksu, jer se tako redovito postupalo u korumpiranome kineskom sustavu. Rittenberg nije uzeo taj novac, ali mu se smučilo.
Sve njegove kasnije prosudbe o Maou polazile su od spoznaje kakva je bila Kina u kojoj je Mao preuzeo vlast, koliko je bila ponižena i bijedna. Zato je Rittenberger poslije završetka drugoga svjetskog rata ostao u Kini i pridružio se Maovim snagama, te ubrzo postao osobni tumač vođe komunista, a zatim predsjednika Republike.
Prvi put je zatvoren 1949, ali tada je sam bio dovoljno isprana mozga da bi mozgao što je sve sagriješio protiv Partije: imao je neodobrenu ljubavnu vezu, dvojio je o ispravnosti Leninove teze o diktaturi proletarijata, smatrao je da Tibet mora biti samostalan.
Briljantan um
Divio se kad je Mao pokrenuo Kulturnu revoluciju člankom "Bombardirati generalštab". Nije u njemu vidio borbu za vlast protiv drugova koji su Maoa izolirali (Liu Shaoqi, novi predsjednik Republike, Deng Xiaoping itd.), nego genijalan preokret protiv birokracije ("crvene buržoazije", rječnikom naših šezdesetosmaša). Ali nije bilo dovoljno: ponovo u zatvor, ponovo samokritika na koljenima pred Maovim portretom kao oltarom.
Nakon svega kaže: "Poznavao sam Maoa suviše dobro da bih ga svrstao samo u čudovišta. Imao je dvije ličnosti i dva života. Kad sam ga upoznao 1946, već je zračio onu karizmu kojom sam bio očaran, ali je svejedno bio pažljiv slušač, bivši seljak samouk otvorena i briljantna uma, kadar da usvoji mnogo od drugih. Dvadeset godina kasnije nije slušao ništa i nikoga, pretvorio se u carsku figuru, u vladara apsolutnoga i udaljenoga. Nikoga vlast nije pokvarila više nego njega.
Nova politika za novu Kinu
Upropastio je život golemom broju osoba. Deseci milijuna Kineza su pomrli, ne zato što bi ih se htjelo istrijebiti, nego zbog katastrofalnih pogrešaka njegove politike. Maova Kina i Nehruova Indija krenule su nekako istodobno u novi život. U Kinu je implementirana "narodna demokracija", u Indiju parlamentarna demokracija zapadnog tipa. Politika "Velikog skoka naprijed" je 1958 izazvala odjednom više žrtava, pa i gladi, nego nekoliko indijskih godina za redom, pa i uz stalna ubojstva među hinduistima i muslimanima. Slom te politike odveo je Kinu u kaos, a Maoa upisao među zločince odgovorne za milijune ljudskih žrtava.
Sadašnja politika kineskoga komunističkog vodstva je od Kine učinila zbiljsku lokomotivu svjetske konjunkture. Paradoksalno je da je to, po intenciji, onaj isti "veliki skok" na kojemu je Mao skrhao revoluciju ‡ samo što je ovaj put uspio, po cijenu golemih razlika između zona koje "vuku naprijed" i sela koje plaća golemu cijenu.
Inoslav Bešker
Peng Ru (92) jedina je preživjela ratnica kineske "crvene" Četvrte armije, prešla je i preživjela "dugi marš" 1934., bliska prijateljica bila joj je He Zizhen, Maova druga žena, poginula kada je skočila spasiti nekog generala i bila pogođena 16 puta. Ponosna je na svoj životni put, ali i na uspjehe svoga sina, odgojenoga u najboljoj tradiciji kineskog komunizma.
Ličnost koja fokusira tenzije
Chen Hongsheng danas je drug u najboljim godinama (60), obogatio se prodajući "mercedese", lani više od 5000 vozila, a ove godine računa na znatno veći broj limuzina s trokrakom zvijezdom, kojima će se pridružiti stotinjak "ferrarija" i ponešto "maseratija". Chen je 1982. posjetio Englesku i ondje vidio "automobile, udoban život, restorane i zabavu", pa je, kaže mama, shvatio zašto treba poduzeti "veliki skok u modernizaciju i tržišni socijalizam", zašto Kina mora "okrenuti stranicu", kako je to govorio Maov nasljednik, svojedobno i suradnik i uznik, Deng Xiaoping.
Mao Zedong (1893-1976), kineski državnik, revolucionar i erotoman, lirski pjesnik i satrap, univerzalni radikal i kineski tradicionalist, jedan od osnivača Kineske komunističke partije (1921), pobjednik u dugome oslobodilačkome (1936-1945) i građanskom ratu (1926-1949), ličnost je koja fokusira tenzije, katastrofe i podvige, koji su rezultirali baš ovakvom Kinom ‡ pred kojom se ovaj čas tresu gaće evropskim ekonomistima i političarima kao što je Giulio Tremonti: on bi pred njom podigao nov "kineski zid" protekcionizma.
Preokret u Maovo doba
Evo je točno tri desetljeća da je Mao umro i pokopan u mauzoleju na divovskome Trgu nebeskog mira (Tienanmen) usred Pekinga. Taj period dulji je od prethodnih 27 godina, koliko je ukupno bio na vlasti (1949-1976). Svejedno je i danas nužno govoriti o preokretu koji je proveden u Maovo doba. Rittenberg svjedoči: "Posljednji put sam razgovarao s Maom
tęte-a-tęte na prvosvibanjskoj proslavi 1967, dok je bjesnila Kulturna revolucija koju je razulario. Tog dana bio sam u skupini dostojanstvenika zajedno s njime, dok su pred njim u smotri mladi crvenogardisti prolazili Tienanmenom. Poklonio mi je primjerak svoje Crvene knjižice s potpisom, razmijenili smo nekoliko rečenica. Mao se šalio: 'Nisam učinio ništa, ova djeca čine sve, ja sam samo napisao nekoliko pjesama.' Nekoliko minuta kasnije opet sam ga vidio, udaljio se od tribine i sjeo da se odmori sa strane, sam. Iznenada mu se lice promijenilo: bilo je podbuhlo, mračno, s pogledom na pô puta između mržnje i očaja. Godinama potom, u zatvoru, ponovo sam mislio o tom kontrastu. Činilo se kao da razumije da je oslobodio demone koje ne zna kontrolirati."
Potomak ateističke židovske obitelji s bigotnog juga Sjedinjenih Država, po majci unuk jednoga od prvaka ruske boljševičke revolucije, Rittenberg je u američkoj vojsci određen za rad na Dalekom istoku, poučen mandarinskome kineskome, i poslan da bude dio američkih trupa koje su pomagale kineskoj nacionalističkoj vladi. Njezin šef Chiang Kai-shek (Jiang Jieshi) vodio je dva rata odjednom: protiv Japanaca kao okupatora i protiv Maovih komunista. Prvi Rittenbergov zadatak bio je administrativni: isplatiti nadoknadu za ubojstvo Šumske Vile Li. Tako se, u prijevodu, zvala Li Muxian, 12-godišnja djevojčica koju je džipom ubio pijani američki vojnik. Ocu je određena naknada od 26 dolara. Ritteberg je, pun srama, odnio novac, ali otac nije prosvjedovao. Štoviše, dao je polovicu stranom vojniku, po uvjetovanu refleksu, jer se tako redovito postupalo u korumpiranome kineskom sustavu. Rittenberg nije uzeo taj novac, ali mu se smučilo.
Sve njegove kasnije prosudbe o Maou polazile su od spoznaje kakva je bila Kina u kojoj je Mao preuzeo vlast, koliko je bila ponižena i bijedna. Zato je Rittenberger poslije završetka drugoga svjetskog rata ostao u Kini i pridružio se Maovim snagama, te ubrzo postao osobni tumač vođe komunista, a zatim predsjednika Republike.
Prvi put je zatvoren 1949, ali tada je sam bio dovoljno isprana mozga da bi mozgao što je sve sagriješio protiv Partije: imao je neodobrenu ljubavnu vezu, dvojio je o ispravnosti Leninove teze o diktaturi proletarijata, smatrao je da Tibet mora biti samostalan.
Briljantan um
Divio se kad je Mao pokrenuo Kulturnu revoluciju člankom "Bombardirati generalštab". Nije u njemu vidio borbu za vlast protiv drugova koji su Maoa izolirali (Liu Shaoqi, novi predsjednik Republike, Deng Xiaoping itd.), nego genijalan preokret protiv birokracije ("crvene buržoazije", rječnikom naših šezdesetosmaša). Ali nije bilo dovoljno: ponovo u zatvor, ponovo samokritika na koljenima pred Maovim portretom kao oltarom.
Nakon svega kaže: "Poznavao sam Maoa suviše dobro da bih ga svrstao samo u čudovišta. Imao je dvije ličnosti i dva života. Kad sam ga upoznao 1946, već je zračio onu karizmu kojom sam bio očaran, ali je svejedno bio pažljiv slušač, bivši seljak samouk otvorena i briljantna uma, kadar da usvoji mnogo od drugih. Dvadeset godina kasnije nije slušao ništa i nikoga, pretvorio se u carsku figuru, u vladara apsolutnoga i udaljenoga. Nikoga vlast nije pokvarila više nego njega.
Nova politika za novu Kinu
Upropastio je život golemom broju osoba. Deseci milijuna Kineza su pomrli, ne zato što bi ih se htjelo istrijebiti, nego zbog katastrofalnih pogrešaka njegove politike. Maova Kina i Nehruova Indija krenule su nekako istodobno u novi život. U Kinu je implementirana "narodna demokracija", u Indiju parlamentarna demokracija zapadnog tipa. Politika "Velikog skoka naprijed" je 1958 izazvala odjednom više žrtava, pa i gladi, nego nekoliko indijskih godina za redom, pa i uz stalna ubojstva među hinduistima i muslimanima. Slom te politike odveo je Kinu u kaos, a Maoa upisao među zločince odgovorne za milijune ljudskih žrtava.
Sadašnja politika kineskoga komunističkog vodstva je od Kine učinila zbiljsku lokomotivu svjetske konjunkture. Paradoksalno je da je to, po intenciji, onaj isti "veliki skok" na kojemu je Mao skrhao revoluciju ‡ samo što je ovaj put uspio, po cijenu golemih razlika između zona koje "vuku naprijed" i sela koje plaća golemu cijenu.
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....