Godine 1945. slovenske su komunističke vlasti internirale 70-ak djece čiji su roditelji proglašeni narodnim izdajicama te za njih organizirale posebni internat na Petričkovu brdu nedaleko od Celja. Sudbina te djece tema je dokumentarca "Otroci s Petrička" (Djeca s Petričekovog brda) koji je u ponedjeljak šokirao malobrojnu publiku na festivalu ZagrebDox.
"Djeca s Petričekovog brda" dugometražni je dokumentarni film ljubljanskog redatelja Mirana Zupaniča (1961.), nastao u produkciji TV Slovenije. Film u kojem Zupanič intervjuira desetak "djece s Petrička" slobodno je baziran na memoarskoj knjizi "Ukradeno djetinjstvo" autora Ivana Otta, jednog od dvojice Hrvata među "otrocima s Petričke". Film je u Sloveniji premijerno prikazan u rujnu 2007. kada je na slovenskom festivalu u Portorožu dobio glavnu nagradu, obično rezerviranu za igrane filmove. Potom je prikazan i na slovenskoj televiziji.
Nove obitelji i imena
Štićenici internata na Petričku jednim su dijelom bili djeca bjelogardejaca i domobrana koji su se 1945. zaputili sa zbjegom prema Bleiburgu, a većim dijelom riječ je o djeci pripadnika njemačke manjine ili njemačkih doseljenika koje je Treći Reich naseljavao na teritoriju Slovenije. Godine 1945. njemački građani i bjelogardejci povukli su se prema Austriji, ali su ih zapadni saveznici vratili Titu. Za narodne izdajice slovenske su komunističke vlasti organizirale logor u Teharju u Štajerskoj. Sredinom 1945. vlasti iz Teharjeva odvode djecu koja su zajedno s roditeljima bila u zbjegu.
| Djeca su u internatu podvrgavana drilu i ideološkom 'prosvjetljivanju', a onda bi dobili udomitelje, nove obitelji, imena, čak i identitet. Štićenici Petrička prvi su put izišli u javnost sa svojom sudbinom 1993. |
Okrutna 'udova'
U uvodu filma upravo Ott pripovijeda o okolnostima predaje partizanima 1945. te o životu u logoru Teharjevo. Ott pripovijeda o jezivom tretmanu interniranih, kojima su čuvari katkad kliještima lomili pste zbog prstena, čupali im zlatne zube ili ih tjerali da rokću, pošto su "izdajničke svinje" i "izdajice slovenskog naroda". Prava tema Zupaničeva filma je razdoblje nakon što djecu odvode od roditelja i interniraju u Petričku. U Petričku glavna odgajateljica bila je mlada djevojka kojoj u filmu ne navode ime, ali su je djeca zvala "Crna udova".
Odjevena najčešće u crno, mlada, lijepa i okrutna, "udova" je djecu šibala bičem i konopcem, mentalno ih zlostavljala, oduzimala im fotografije i uspomene. Petričkim zatočenicima najteže je padala omraza okolnog stanovništva. Djeca su u Petričku privedena pješice celjskim ulicama, kroz špalir uvreda i prijetnji. U školi su bila izložena fizičkom zlostavljanju, da bi ih potom u Petrički čekala kazna zbog tuče.
Najzanimljiviji dio Zupaničeva filma je onaj u kojem internirani - koji danas žive od Australije, do Njemačke i same Slovenije - analiziraju posljedice koje je stigma ostavila na njih. Djeca su se željela osloboditi stigme "djece izdajnika" i uklopiti se. Mnogi su već u srednjoj školi ulazili u SK, postajali politički aktivni, ali bi partijski angažman uvijek zapinjao zbog obiteljske mrlje.
Gdje je grob?
Mnogi su dospjeli kao udomljeni u staračka seoska domaćinstva gdje su fizički naporno radili i ostali uskraćeni za naobrazbu. Natprosječno ih je mnogo završilo u alkoholizmu.
Većini su roditelji ubijeni i najčešće im ne znaju grob, a najmlađi "otrok" iz Petričke - čovjek koji se danas zove Peter Turnšek - prvi je put lice oca i majke vidio u 56. godini, na fotografiji koju je dobio od tetke koju je pronašao u Francuskoj. Začudo, postoji zajednička fotografija sve djece Petričke.
Sačuvao ju je u Australiji Guenther Slamer, a na njoj se vidi i "Crna udova" koja se na slici doima gotovo pa vršnjakinjom internirane djece. Sama zgrada na Petričkom brdu tijekom kasnijih desetljeća bit će vrtna restauracija, a osobito su sablasne fotografije izletnika koji mirno ručaju i ispijaju pivo na mjesto negdašnjeg logora. Danas je zgrada devastirana, a na mjestu logora Teharje je spomenički kompleks.
Jurica Pavičić