StoryEditor

70 djece izdajica koju su preodgajali batinama

Godine 1945. slovenske su komunističke vlasti internirale 70-ak djece čiji su roditelji proglašeni narodnim izdajicama te za njih organizirale posebni internat na Petričkovu brdu nedaleko od Celja. Sudbina te djece tema je dokumentarca "Otroci s Petrička" (Djeca s Petričekovog brda) koji je u ponedjeljak šokirao malobrojnu publiku na festivalu ZagrebDox.



"Djeca s Petričekovog brda" dugometražni je dokumentarni film ljubljanskog redatelja Mirana Zupaniča (1961.), nastao u produkciji TV Slovenije. Film u kojem Zupanič intervjuira desetak "djece s Petrička" slobodno je baziran na memoarskoj knjizi "Ukradeno djetinjstvo" autora Ivana Otta, jednog od dvojice Hrvata među "otrocima s Petričke". Film je u Sloveniji premijerno prikazan u rujnu 2007. kada je na slovenskom festivalu u Portorožu dobio glavnu nagradu, obično rezerviranu za igrane filmove. Potom je prikazan i na slovenskoj televiziji.

Nove obitelji i imena



Štićenici internata na Petričku jednim su dijelom bili djeca bjelogardejaca i domobrana koji su se 1945. zaputili sa zbjegom prema Bleiburgu, a većim dijelom riječ je o djeci pripadnika njemačke manjine ili njemačkih doseljenika koje je Treći Reich naseljavao na teritoriju Slovenije. Godine 1945. njemački građani i bjelogardejci povukli su se prema Austriji, ali su ih zapadni saveznici vratili Titu. Za narodne izdajice slovenske su komunističke vlasti organizirale logor u Teharju u Štajerskoj. Sredinom 1945. vlasti iz Teharjeva odvode djecu koja su zajedno s roditeljima bila u zbjegu.



Djeca su u internatu podvrgavana drilu i ideološkom 'prosvjetljivanju', a onda bi dobili udomitelje, nove obitelji, imena, čak i identitet. Štićenici Petrička prvi su put izišli u javnost sa svojom sudbinom 1993.
Većina ih više nikad nije vidjela roditelje koji su listom ubijeni, a iznad grobova im se danas nalazi deponij. Djecu partizani interniraju u bivšu ladanjsku vilu na brdu Petričku, gdje djeca žive u polulogorskom režimu, ali istovremeno pohađaju obližnju školu. Najstarija ženska štićenica imala je 18 godina, najstariji muški "otrok iz Petrička" Gunther Slamer imao je 14, a najmlađi uznici godinu i pol. U Petričku djeca su podvrgavana drilu i ideološkom "prosvjetljivanju", da bi tijekom vremena dobivala nove obitelji, imena, čak i identitet. Štićenici Petrička prvi su put izišli u javnost 1993., kad u Mariboru grupa bivših uznika objavljuje oglas u novinama i poziva da se bivša djeca Petrička jave. Jedan od "otroka", Hrvat s njemačkom adresom Ivan Ott, potom će objaviti knjigu koja je ponukala Zupaniča na film.

Okrutna 'udova'



U uvodu filma upravo Ott pripovijeda o okolnostima predaje partizanima 1945. te o životu u logoru Teharjevo. Ott pripovijeda o jezivom tretmanu interniranih, kojima su čuvari katkad kliještima lomili pste zbog prstena, čupali im zlatne zube ili ih tjerali da rokću, pošto su "izdajničke svinje" i "izdajice slovenskog naroda". Prava tema Zupaničeva filma je razdoblje nakon što djecu odvode od roditelja i interniraju u Petričku. U Petričku glavna odgajateljica bila je mlada djevojka kojoj u filmu ne navode ime, ali su je djeca zvala "Crna udova".



 Odjevena najčešće u crno, mlada, lijepa i okrutna, "udova" je djecu šibala bičem i konopcem, mentalno ih zlostavljala, oduzimala im fotografije i uspomene. Petričkim zatočenicima najteže je padala omraza okolnog stanovništva. Djeca su u Petričku privedena pješice celjskim ulicama, kroz špalir uvreda i prijetnji. U školi su bila izložena fizičkom zlostavljanju, da bi ih potom u Petrički čekala kazna zbog tuče.



 Najzanimljiviji dio Zupaničeva filma je onaj u kojem internirani - koji danas žive od Australije, do Njemačke i same Slovenije - analiziraju posljedice koje je stigma ostavila na njih. Djeca su se željela osloboditi stigme "djece izdajnika" i uklopiti se. Mnogi su već u srednjoj školi ulazili u SK, postajali politički aktivni, ali bi partijski angažman uvijek zapinjao zbog obiteljske mrlje.

Gdje je grob?



Mnogi su dospjeli kao udomljeni u staračka seoska domaćinstva gdje su fizički naporno radili i ostali uskraćeni za naobrazbu. Natprosječno ih je mnogo završilo u alkoholizmu.



Većini su roditelji ubijeni i najčešće im ne znaju grob, a najmlađi "otrok" iz Petričke - čovjek koji se danas zove Peter Turnšek - prvi je put lice oca i majke vidio u 56. godini, na fotografiji koju je dobio od tetke koju je pronašao u Francuskoj. Začudo, postoji zajednička fotografija sve djece Petričke.



 Sačuvao ju je u Australiji Guenther Slamer, a na njoj se vidi i "Crna udova" koja se na slici doima gotovo pa vršnjakinjom internirane djece. Sama zgrada na Petričkom brdu tijekom kasnijih desetljeća bit će vrtna restauracija, a osobito su sablasne fotografije izletnika koji mirno ručaju i ispijaju pivo na mjesto negdašnjeg logora. Danas je zgrada devastirana, a na mjestu logora Teharje je spomenički kompleks.



Jurica Pavičić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. srpanj 2020 09:41