Negdje na proljeće prošle godine, Svetozar Nilović Tozo, osnivač i voditelj muzeja starih računala Peek & Poke i Muzeja djetinjstva, dviju doista jedinstvenih riječkih “izvaninstitucionalnih institucija”, radio je u suradnji s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja izložbu “Povratak na Mjesec” i u pauzi posla poželio pojesti - rigojanči.
Tozo je, inače, ogromni entuzijast za riječku povijest, posebice one njezine “skrivene” dijelove vezane uz svakodnevicu, a rigojanči definitivno spada u tu kategoriju. Kultni je to kolač s dječjih rođendana kojim su se do prije kojeg desetljeća dičile sve riječke slastičarnice, a iako se za njega znalo i radilo ga se i u drugim dijelovima Hrvatske, onaj riječki smatrao se najboljim, slično kao i u slučaju samoborskih kremšnita, a Rijeka njegovim hrvatskim domom. Slastičarnica u hotelu Kontinental, kultnome Kontu, bila je, primjerice, po svojem rigojančiju nadaleko poznata - mamini ili bakini, iz kućne radinosti, teško da su se s njime mogli mjeriti.
Kako to obično s Nilovićem biva, spustio se do centra i krenuo obilaziti slastičarnice i pekare u potrazi za rigojančijem. I tako se, kako to obično s Nilovićem biva, rodio novi projekt.
- Niti u jednoj slastičarnici i pekari nisam ga našao. Gotovo je potpuno iščeznuo, istisnule su ga kremšnite i drugi kolači. Rigojanči je bio riječka specifičnost, pričao sam, recimo, s ljudima u Zagrebu koji za njega nisu nikada čuli. Drugdje u Hrvatskoj nije ga baš bilo po slastičarnicama - priča Svetozar Nilović.
Celebrity skandal
Vrlo brzo nakon potrage za svojim “kolačićem madeleine”, Nilović se bacio u akciju i, kako je to s njime najčešće slučaj, ekstenzivno istraživanje koje je poprimilo međunarodni karakter. U suradnji s Teom Perinčić i Pomorskim i povijesnim muzejom iskristalizirao se projekt “napada” s rigojančijem koji uključuje slikovnicu, dječju predstavu, izložbu te, naravno, reafirmaciju kultnog riječkog kolača kroz povratak na “mjesto zločina”, vitrine ugostiteljskog objekta u sklopu hotela na mostu preko Rječine koji se danas zove Cont.
Priča o nastanku rigojančija izuzetno je zahvalan materijal za različite vrste obrade, spominje je, među ostalima, Boris Dežulović u svojem romanu “Christkind”, ali Nilović se rijetko kada zadovoljava crticama s Wikipedije i usputnim zabilješkama. Šef Peek & Pokea i Muzeja djetinjstva povezao se s Mađarskim veleposlanstvom i Mađarskim institutom za kulturu u Zagrebu, a potom i dva mađarska muzeja. Prihvatili su ga, veli, s ogromnim entuzijazmom te se uputio u Mađarsku, pradomovinu tog slavnog kolača.
Jancsi Rigó, čovjek po kojemu je kolač dobio ime, bio je slavni romski violinist, virtuoz koji je sa svojim orkestrom žario i palio europskim pozornicama krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Na svojim je turnejama upoznao Claru Ward, kćer bogatog američkog industrijalca Ebera Brocka Warda rodom iz Detroita i suprugu belgijskog princa Charman-Chimaya što ju je, naravno, činilo princezom. Rodila se zabranjena ljubav koja je rezultirala razvodom i novim brakom, a sve je bilo popraćeno prvoklasnim skandalom mjerljivim s mnogobrojnim današnjima koji pune stupce “bulevarske štampe”.
- Rigó Jancsi i Clara Ward bili su celebrityji svojeg vremena, na neki način začetnici celebrity kulture. Nešto kao Brad i Angelina. Novine su ih pratile gdje god bi se pojavili, pisale o njima, njihova je ljubavna priča u isto vrijeme izazivala skandal i draškala maštu europske publike. Naslikao ih je, recimo, i slavni slikar Toulouse-Lautrec - govori Nilović, koji je u Mađarskoj, među ostalim, upoznao Katona Czabu, povjesničara koji se bavio Rigóvim životom, te za svoj projekt pribavio gomilu materijala iz državnih arhiva.
Clara se za svojeg prvog supruga, belgijskog princa, udala 1890. sa svega 16 godina (on je imao 31). Jancsija Rigóa, čije bi ime i prezime bi u prijevodu na hrvatski bilo Ivica Kos, upoznala je negdje sredinom 90-ih i vjenčali su se u tajnosti, a od princa Charman-Chimaya, čije obiteljsko prezime nosi poznati brend belgijskog piva Chimay, razvela se 1897.
- Povjesničar Csaba, koji je istraživao njegov život, otkrio mi je za našu priču važnu informaciju, da su, u periodu između 1894. i 1896., jedno vrijeme proveli u Rijeci. Tu je Rigó i nastupao. Bilo je to, kao što je poznato, vrijeme kada je Rijeka kao corpus separatum bila pod mađarskom upravom i grad je bio jako popularan među Mađarima, kao što je to i danas, u što sam se osobno uvjerio radeći na ovom projektu - govori Svetozar Nilović. Rigó je u to vrijeme, priča Nilović, želio svoju partnericu voditi u Pakozd, njegovo rodno selo pored Székesfehérvára, kako bi je upoznao sa svojim roditeljima. U vremenima njihovog intenzivnog ljubovanja nastao je i kolač čija se popularnost proširila diljem Austro-Ugarske Monarhije.
Uznemirujuća ljepota
- Postoji više verzija priče kako je nastao rigojanči, a nemoguće je utvrditi koja je istinita. Po jednoj, napravio ga je kuhar u restoranu u Parizu u kojem je Rigó Jancsi nastupao sa svojim orkestrom. Po drugoj, nastao je u jednoj bečkoj slastičarnici. Po trećoj, napravio ga je Rigó Jancsi sam. Kolač je bio namijenjen Clari. Dao joj ga je uz slavnu rečenicu: “Probaj, smeđ je poput moje kože, sladak poput tvog srca“ - priča Tozo.
Clara Ward bila je prava ljepotica. U nju je, navodno, bio zaljubljen i Marcel Proust, a prema njoj je Cole Porter osmislio Simone Pistache, lik u mjuziklu “Can-Can“ koji na filmu tumači Shirley MacLaine. Osim na Toulouse-Lautrecovoj slici, nazvanoj “Idylle Princière”, bila je, kao meta fotografa, zastupljena na brojnim razglednicama svojeg vremena, a legenda kaže da je njemački car Wilhelm II zabranio objavu njenih fotografija na području njemačkog carstva jer je njenu ljepotu smatrao uznemirujućom. No, ljubavna idila s Rigóm nije bila vječna. Slavni muzičar bio joj je, navodno, nevjeran te ga je ostavila negdje početkom 20. stoljeća. Udala se još dva puta, 1904. za Talijana Peppina Ricciarda, te kasnije za čovjeka o kojem nema puno podataka, a spominje ga se samo kao Signore Cassalota. Clara Ward umrla je 9. prosinca 1916. u Padovi, sa samo 43 godine. Rastanak s Jancsijem Rigóm, navodno, nikada nije preboljela.
Niti romski virtuoz nije se, prema urbanoj legendi, nikada oporavio od rastanka s Clarom. Otišao je 1911. u SAD, u New York, gdje je ponovno pokušao izgraditi svoju glazbenu karijeru. No, doživio je veliki neuspjeh. Umro je 1927., sa 69 godina.
- Svirao je na ulicama, mršav, gladan i promrzao. Na ulici su ga, navodno, i našli mrtva - priča Nilović.
No, dok je ljubav Jancsija i Clare možda i završila tragično, s kolačem koji je zamišljen kao iznenađenje za princezu bila je drugačija priča. Relativno jednostavan kolač koji se sastoji od čokoladne kreme i dva sloja biskvita, a osnovne namirnice koje sadrži su topljena čokolada, maslac, šećer, jaja i brašno, vrlo se brzo proširio po tadašnjoj Monarhiji. Iz Rijeke, koja je bila mađarski grad, krenuo je u “osvajanje” Hrvatske. Danas možda i nije toliko zastupljen, ali mnogi ga se sjećaju s nostalgijom, a još uvijek ima onih koji ga pripremaju za razne obiteljske prigode.
Jesen rigojančija
- Mađarska se verzija kolača donekle razlikuje od hrvatske, tamnija je. U Budimpešti je u ponudi puno slastičarnica, a najpopularniji je u Székesfehérváru, gdje se svake godine održavao festival posvećen Rigó Jancsiju - govori Nilović čija je mađarska ekspedicija, naravno, uključivala i brojne degustacije raznih varijanti rigojančija.
Nilović u suradnji s Pomorskim i povijesnim muzejom priprema projekt za jesen “Rigó Jancsi - ljubav kao slastičarsko nadahnuće”. Glavni materijalni trag bit će slikovnica za djecu koja prati ljubavnu priču čiji tekst radi Anđa Marić, a ilustracije Tomislav Torjanac, jedan od naših najslavnijih ilustratora s međunarodnom karijerom. Tematska izložba bavit će se životom u Rijeci na kraju 19. stoljeća kroz priču o ondašnjim riječkim slasticama i slastičarnicama, a Tozo je nabavio puno ekskluzivnih materijala, poput Rigóvog rodnog lista ili vize za SAD. Prema slikovnici, u pripremi je i kazališna predstava za djecu, a bit će tu, prema Nilovićevoj najavi, još puno popratnih sadržaja.
- Imat ćemo radionice za djecu o izradi kolača, imat ćemo goste iz Mađarske, poput povjesničara Katona Czabe. Baš mi se ovih dana javio čovjek iz Székesfehérvára koji će dostaviti originalni recept za kolač. Mađari su, inače, čim sam im rekao što radim, reagirali s ogromnim entuzijazmom. Također, pozvao bih putem medija i Riječanke koje su radile kolače u slastičarnici Kontinentala da mi se jave s receptima za njihov rigojanči koji je bio nešto doista jedinstveno - govori Svetozar Nilović, najavljujući riječku jesen rigojančija.