HDZ je protiv revizije Vatikanskih ugovora, ne vidimo nikakvih razloga za to i cijela ova rasprava ne mijenja naš odnos s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj niti sa Svetom Stolicom”, glasi jedna jedina rečenica kojom je Andrej Plenković nekidan stavio točku na inicijative GLAS-a i Socijaldemokratske partije, koje su najavile pokretanje postupka za reviziju Vatikanskih ugovora.
I tako je - kratkom premijerovom reakcijom - za HDZ zaključena priča o izmjenama ugovora sa Svetom Stolicom, i to prije nego što je stavljena na dnevni red, a Plenković je, ni deset dana nakon što je iz Crkve i fundamentalističkih krugova optužen za izdaju katoličanstva, dobio priliku postaviti svoju vladu kao Antemurale Christianitatis. Ako je HDZ i pokleknuo pred rodnom ideologijom, sada će dvostruko žilavije braniti Vatikan pred udruženim snagama ljevice i liberala.
Unatoč tome što se unaprijed zna kako će izgledati završni čin ove priče, opozicijska inicijativa ima svoju logiku.
Ovdje se ne radi o promjeni ugovora Hrvatske sa Svetom Stolicom jer, vjerujemo, Anka Mrak-Taritaš, Davor Bernardić i njihovi suradnici ipak nisu u tolikoj mjeri iracionalni da vjeruju kako će prisiliti vladu Andreja Plenkovića da uđe u sukob s Katoličkom crkvom. Uostalom, to je Plenković i izjavio u subotu, kada je eksplicitno odbacio mogućnost izmjene Vatikanskih ugovora.
Zašto je onda zahtjev za reviziju Vatikanskih ugovora dobar, iz perspektive opozicije? I to čak kada se oporbene stranke svađaju oko prava prvenstva pa će Goran Beus Richembergh ironično zaključiti da mu je drago jer su se i kolege socijaldemokrati odlučili aktivirati na temi revizije tzv. Vatikanskih ugovora, uz dodatak kako “GLAS-ova inicijativa i akcija u kojoj se već mjesecima prikupljaju podaci i činjenice o efektima tih ugovora koja će biti opredmećena konkretnom parlamentarnom akcijom time dobiva nove saveznike i suradnike”.
Dobar je, u prvom redu, zato što je posao opozicije propitkivanje situacije u državi, a položaj Katoličke crkve u Hrvatskoj je privilegiran, najblaže rečeno. Iako Ustav definira Hrvatsku kao laičku državu, posljednjih godina sekularizam je ugrožen, iz Crkve se štite nasilnici koji stavljaju plinske boce na ulice i tuku se s policijom, kroz crkvene medije umanjuju se žrtve NDH, pokušavalo se spriječiti donošenje Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, juriša se na pravo žena na pobačaj i izmišlja bauk rodne ideologije.
Ukratko, Crkva se ponaša kao da želi, i ima pravo, na vlast na Zemlji. Kada u takvim okolnostima opozicija ne bi pokušala otvoriti temu privilegiranog položaja Katoličke crkve u Hrvatskoj, to bi značilo da na političkoj sceni ne postoji nitko tko zastupa građane koji se zalažu za sekularizam, a vjerujemo da među takvima ima i puno katoličkih vjernika.
Usto, u suštinskom pogledu, Vatikanski ugovori su dokumenti o kojima se mora raspravljati jer sadrže niz, najblaže rečeno, upitnih odredbi.
Neka od rješenja bila su nezabilježena u pravnoj praksi Europe poslije II. svjetskog rata. Od vrtića do gimnazija uveden je vjeronauk, izjednačeni su građanski i crkveni brakovi, Crkva ima legaliziranu mogućnost utjecati na uređivačku koncepciju javnih medija, baš kao što je u nekoliko navrata izvršila snažan politički pritisak protiv donošenja nekih zakona koji su proglašeni nekršćanskima. Napokon, dovoljno se sjetiti recentne harange protiv Istanbulske konvencije. Ugovor o gospodarskim pitanjima polazi od premise kako će Katoličku crkvu i dalje primarno uzdržavati vjernici svojim milostinjama i prilozima, pri čemu se eksplicitno određuje kako se na ta primanja ne primjenjuju odredbe poreznog sustava Republike Hrvatske.
Vatikanski ugovori štite svećenike ako krše zakone ili im, u najmanju ruku, osiguravaju povlašten položaj. Najkontroverzniji je članak 8., prema kojem “u slučaju sudske istrage zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti”. Nedavni slučaj splitskog franjevca kojega su osumnjičili za pedofiliju, a unatoč tako užasnim optužbama uopće nije ispitan u policiji, zorno je pokazao kako Vatikanski ugovori izgledaju u praksi.
Mala analogija s Bosnom i Hercegovinom, u kojoj ovih dana bjesne svađe zbog prijedloga sporazuma tamošnje Islamske zajednice i države BiH. I u Bosni vjerski vođe muslimana kao tamošnje najbrojnije vjerske grupacije žele da se na njih ne odnosi pravni sistem BiH pa, prema spornom prijedlogu, čak i u slučaju kriminalnih radnji to ne bi mogli istraživati državni organi, nego sama Islamska zajednica. Izgleda kao da su se u Sarajevu konzultirali s Kaptolom za tamošnji ugovor s državom.
Hrvatska temeljem Vatikanskih ugovora godišnje izdvaja 900 milijuna kuna ili više od zajedničkih proračuna Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva turizma. Malo je argumenata protiv prijedloga da se revidiraju obveze vezane uz vjeronauk u javnim školama i novčana sredstva koja se daju pojedinim fakultetima, kao i da se vjeronauk makne iz škola te da on bude tamo gdje mu je i mjesto, a to je u vjerskim ustanovama.
Katolička crkva u Hrvatskoj već je četvrt stoljeća više politička organizacija nego vjerska institucija i bilo bi jako zanimljivo vidjeti što o Vatikanskim ugovorima kao temelju njezine nedodirljivosti misle hrvatski građani na savjetodavnom referendumu.