Uskoro se navršava druga godišnjica smrti Aleksandra Litvineka. Nova britanska veleposlanica u Moskvi Anna Pringle u svom nedavnom prvom javnom istupu objavila je da će Britanija i nadalje provoditi pritisak na Rusiju da izruči Andreja Lugovoja, osumnjičenoga za ubojstvo ruskog prebjega Litvineka. Nekadašnji operativac ruske tajne službe FSB, nasljednice sovjetskog KGB-a, likvidiran je na krajnje bizaran i drastičan način - dok je nevino ispijao čaj u jednom londonskom fancy restoranu, u njegovu je porculansku šalicu uliven radioaktivni izotop polonij 210 te je u velikim mukama umirao dvadesetak dana.
U njemu su smućkana različita bakteriološka sredstva za iznimno nastrane atentate
Bombonijera:
Lider ukrajinske emigracije Konovalec dobio je bombonijeru u kojoj je bila i bomba
Bugari:
Todor Živkov, komunistički čelnik, optužen je da je naredio ubojstvo Markova jer mu je išao na živce
Britanski istražitelji i mediji za atentat su optužili FSB-KGB jer je takav način odstranjivanja nepodobnih “poznati potpis te zloglasne sovjetske obavještajne službe”. Britanci tvrde da imaju čvrste dokaze protiv bivšeg obavještajca, danas zastupnika u Dumi, Lugovoja. Osim toga, ovog su ljeta britanski istražitelji ponovno otvorili istragu o znamenitom “ubojstvu kišobranom” iz rujna 1978. bugarskog disidenta Georgija Markova, što je također bilo djelo domišljatih laboratana KGB-a.
Maštovita, bizarna i nemilosrdna ubojstva političkih oponenata uvijek su bili obilježje sovjetskih tajnih službi, još od mladenačkih dana, odmah nakon boljševičke revolucije. Naime, već 7. prosinca 1917. godine, ni mjesec dana nakon nasilnog preuzimanja vlasti, osnovali su VČK - Sverusku izvanrednu komisiju za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaža, na čije je čelo stao poljski internacionalac Feliks Edmundovič Dzeržinski. Iz VČK razvio se Staljinov zlosutni NKVD, a poslije svemogući KGB.
- Ako nema čovjeka, nema ni problema, sažeta je misao čovjeka od malo riječi, a mnogo (zlo)djela Josifa Visarionoviča Staljina, što je ubrzo postala idejna vodilja njegovih šefova tajnih službi. Popis likvidiranih protivnika prve zemlje radnika i seljaka je poduži, ali nekoliko nekonvencionalnih i bezobzirnih ubojstava izaziva pažnju i danas.
Banalna sredstva
Najčešće su se u prvim pionirskim danima koristili najsvrsishodnijim, ali banalnim sredstvima - metkom, nožem, konopcem. Poslije su, s razvojem i odrastanjem, bivali sve maštovitiji te su počeli upotrebljavati sofisticiranije metode.
Postojala je 6. uprava KGB-a koja se bavila “antisovjetskim elementima”, u sklopu kojega je postojao Odjel “B” koji je izravno bio zadužen za likvidacije oponenata. U njemu su radili razni domišljati ruski izumitelji koji su smišljali i maštovitije naprave i sredstva za likvidacije od nadahnutoga jamesbondovskog “Q-a”. U skolpu NKVD-a djelovala je i tzv. ∆elija, odnosno Laboratorij “X”, poslije poznatija kao Laboratorij 12 u čijim su epruvetama smućkana i smišljena najraznovrsnija razorna toksikološka i bakteriološka sredstva kojima su izvedeni neki od gromoglasnih i nimalo manje nastranih atentata. Ćelija je osnovana 1921. godine po naređenju V. I. Lenjina, a od 1934. bila je u ulici Varsonofjevski pereulok 11, nekoliko koraka od zgrade KGB-a na Lubjanki. Navodno laboratorij i djeluje i danas u skolopu 12 odjela “C” uprave koja se bavi “biološkim ratom”. Zna se da su dvojica šefova toga tajnog laboratorija Kazakov i Majranovski nastradala u čistkama s kraja 30-ih, odnosno 40-ih godina.
Bilo je i pogrešaka
Kada su počeli upotrebljavati složenije metode uklanjanja nepoželjnih, operativci su u početku bili malo smeteni pa su, recimo, vođu monarhističke emigracije u Francuskoj, generala Aleksandra Kutepova, 1930. slučajno ubili pretjeranom dozom formalhedina koju su mu tutnuli pod nos. Naime, željeli su ga oteti i dostaviti u Moskvu, ali je doza sredstva za uspavljivanje bila toliko jaka da je izazvala srčani udar te je junak Prvoga svjetskog rata umro u tijesnoj kabini kod kotlovnice ba ruskom trgovačkom brodu kojim je trebao biti dostavljen u domovinu. Sudbina carskoga generala bila je posve neizvjesna punih 59 godina, sve do 1989. godine, kad su neki preživjeli NKVD-ovci počeli evocirati uspomene na svoju djelatnost.
Zanimljivo je bilo i uklanjanje lidera ukrajinske emigracije Eugena Konovaleca, kojega je agent NKVD-a Pavel Sudoplatov (koji je svoj likvidatorski posao podijelio s javnošću u memoarskoj knjizi “Specijalne operacije - Lubjanka i Kremalj 1930. - 1950.“) ubio eksplozivnom bombonijerom. Naime, slabost ukrajinskog nacionalista bili su sićušni čokoladni bomboni. Sudoplatov, koji je bio ubačen u njegovu organizaciju, to je otkrio. Na jednome njihovu sastanku u rotterdamskoj luci poklonio mu je bombastičnu bombonijeru skrojenu u Odjelu “B”. Sudoplatov se prisjeća da nije daleko odmakao, kada je odjeknula eksplozija. Sladokusac Konovalec nije se mogao suspregnuti, nego se odmah želio omastiti slasnom čokoladom, što ga je na kraju koštalo života.
Kalijev cijanid
Isti taj Sudoplatov vodio je najvažniju operaciju, “Patku”, koja se odnosila na likividaciju najljućeg Staljinova konkurenta Lava Trockoga u Meksiku u kolovozu 1940. Ubiti Trockog bio je “top-priority” za NKVD iako je već tutnjao Drugi svjetski rat, a zlokobno se bližio i granicama SSSR-a. Naposljetku, jedan od najpoznatijih atentata izveden je tako što je španjolski komunist Ramon Merkader alpinističkim pijukom zatukao nesretnog revolucionara, osnivača Crvene armije i žestokog protivnika brkatog Staljina. Trocki je bio krajnje oprezan jer su mu Staljinovi asasini stalno puhali za vratom, ali mala nepažnja stajala ga je glave. Merkader je cijelu kaznu odslužio kao Kanađanin Frank Jackson. Pravi identitet Merkadera meksička policija nije mogla otkriti ni nakon punih 20 godina koliko je odležao u tamošnjem kazamatu, iako način njihova ispitivanja nije bio nimalo nježan. Nakon puštanja Merkader je tajno s Kube prebačen u Moskvu gdje je 1960. osobno iz ruku tadašnjeg šefa KGB-a Šeljepina primio najveći sovjetski orden Lenjina, a nakon smrti 1978. godine u znak zahvalnosti sa svim je počastima pokopan na prestižnom partijskom Kuznjeckom groblju u Moskvi pod imenom Ramon Ivanovič Lopez.
Prvi poznati napad KGB-a otrovnim tvarima zabilježen je 1957. kada je otrovan Lev Rebet, urednik Samostalne Ukrajine, a isti je atentator 15. listopada 1959. godine u Münchenu, u haustoru svoje zgrade iz specijalnog pištolja poprskao kalijevim cijanidom lice ukrajinskom kvislingu (pandan Paveliću) Stepanu Banderu. I Rebeta i Bandera otrovao je agent KGB-a Bogdan Stašinski, koji je također iz Šeljepinovih ruku odlikovan za zasluge. Stašinski je poslije “pukao” te je 1961. godine prebjegao iz Istočnoga u Zapadni Berlin gdje je priznao ubojstva i još mnoge druge gadosti koje je činio KGB. Osuđen je na 8 godina zatvora, a otkako je izašao, gubi mu se svaki trag.
Poznati kišobran
Vladimir Krjučkov, bivši šef KGB-a, u jednom je intervjuu 2005. godine rekao da je Banderino ubojstvo bilo jedno od posljednjih koje jer počinio KGB. No, vidjet ćemo da to nije bilo baš tako, odnosno da je termin “jedno od posljednjih” prilično rastezljiv. Naime, sumornoga i vlažnoga 7. rujna 1978. godine, bugarski pisac i disident Georgi Markov bezbrižno je, kao i svaki dan, krenuo na posao na radio BBC - bugarska sekcija. Dok je na mostu Waterloo čekao autobus, melankolično je gledao u Temzu.
Stigao je crveni “dubledecker” i prilikom blage gužve osjetio je bolan ubod u desnu nogu. Trgnuo se, a elegantni gospodin, pravi londonski “dandy”, dodirnuo je nehajno polucilindar na glavi i kratko se ispričao zbog nespretnosti te nestao u gužvi londonskog jutra. Markova je najprije malko peklo, poslije je dobio vrućicu, završio u bolnici s dijagnozom gripe, a za tri je dana umro od trovanja krvi. Ustanovilo se da mu je u nogu iz kišobrana ispaljena mala kuglica s ricinom, toksičnom tvari 60 puta jačom od kalijeva cijanida. Možda se to nikada ne bi ni doznalo, da se Markov neposredno prije smrti nije sjetio beznačajnog susreta s uljudnim gospodinom, za kojega se da pokazalo je najobičnija KGB-ova vucibatina.
Nakon kraha komunizma u Bugarskoj u prostorijama Državne sigurnosti pronađeno je još nekoliko nekorištenih ubojitih kišobrana. General Oleg Kalugin, bivši šef kontrašpijunaže u KGB-u 1992. optužio je Todora Živkova, višegodišnjeg šefa bugarskog KP-a, da je naručio ubojstvo jer mu je Markov osobno išao na živce. U moskovskom Laboratoriju 12 nekom je na um pao smrtonosni kišobran. I Kaluguin ga je dostavio bugarskim “drugovima”. Zanimljivo je da je jedan drugi bugarski disident Vladimir Kostov u pariškom metrou nekoliko mjeseci prije bio uboden aktovkom u leđa. Također su mu pronašli kuglicu ricina, no žilavi je Bugarin preživio jer je odjenuo jaknu i vestu. I Valentin Veličko, bivši djelatnik KGB-a, nedavno je izjavio da je Markov, “ali stvarno”, bila posljednja operacija zloglasnog Odjela “B”. On kaže da danas FSB nema sekciju koja bi se bavila likvidacijama.
Polonij 210
No, likvidacija prebjega Litvinenka polonijem 210, koji se proizvodi samo u Rusiji, ponovno je potaknula priču da KGB nije odustao od takvih atentata na nepodobne. Rusija odbacuju svaku mogućnost da su njezine službe umiješane u Litvinenkovo trovanje polonijem, ali Britanija ne vjeruje.
Pavel Sudoplatov u svojoj knjizi “Specijalne operacije” navodi da je KGB-ov agent Grigulevič, koji je uspio postati ambasadorom Kostarike u Vatikanu, akreditiranom u Jugoslaviji, trebao tijekom sukoba izazvanog rezolucijom IB-a, likvidirati J. B. Tita.
Prilikom predaje vjerodajnica sovjetski agent trebao je Titu predati tabakeru u kojoj će biti ”smješten” virus kolere ili tifusa, koji će jugoslavenski maršal udahnuti kada pomiriše poklonjene cigare.
Druga je ideja bila da isti taj Grigulevič tijekom Titova posjeta Britaniji na prijemu iz cigaršpica ispuhne u Titov vrat minijaturnu otrovnu iglicu koja bi mu zarazila krv. No, NKVD je na kraju odustao od tih ideja, a i Staljin je ubrzo umro.
Vlado Vurušić
U njemu su smućkana različita bakteriološka sredstva za iznimno nastrane atentate
Bombonijera:
Lider ukrajinske emigracije Konovalec dobio je bombonijeru u kojoj je bila i bomba
Bugari:
Todor Živkov, komunistički čelnik, optužen je da je naredio ubojstvo Markova jer mu je išao na živce
|
KGB-ov laboratorij:
|
Maštovita, bizarna i nemilosrdna ubojstva političkih oponenata uvijek su bili obilježje sovjetskih tajnih službi, još od mladenačkih dana, odmah nakon boljševičke revolucije. Naime, već 7. prosinca 1917. godine, ni mjesec dana nakon nasilnog preuzimanja vlasti, osnovali su VČK - Sverusku izvanrednu komisiju za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaža, na čije je čelo stao poljski internacionalac Feliks Edmundovič Dzeržinski. Iz VČK razvio se Staljinov zlosutni NKVD, a poslije svemogući KGB.
- Ako nema čovjeka, nema ni problema, sažeta je misao čovjeka od malo riječi, a mnogo (zlo)djela Josifa Visarionoviča Staljina, što je ubrzo postala idejna vodilja njegovih šefova tajnih službi. Popis likvidiranih protivnika prve zemlje radnika i seljaka je poduži, ali nekoliko nekonvencionalnih i bezobzirnih ubojstava izaziva pažnju i danas.
Banalna sredstva
Najčešće su se u prvim pionirskim danima koristili najsvrsishodnijim, ali banalnim sredstvima - metkom, nožem, konopcem. Poslije su, s razvojem i odrastanjem, bivali sve maštovitiji te su počeli upotrebljavati sofisticiranije metode.
Postojala je 6. uprava KGB-a koja se bavila “antisovjetskim elementima”, u sklopu kojega je postojao Odjel “B” koji je izravno bio zadužen za likvidacije oponenata. U njemu su radili razni domišljati ruski izumitelji koji su smišljali i maštovitije naprave i sredstva za likvidacije od nadahnutoga jamesbondovskog “Q-a”. U skolpu NKVD-a djelovala je i tzv. ∆elija, odnosno Laboratorij “X”, poslije poznatija kao Laboratorij 12 u čijim su epruvetama smućkana i smišljena najraznovrsnija razorna toksikološka i bakteriološka sredstva kojima su izvedeni neki od gromoglasnih i nimalo manje nastranih atentata. Ćelija je osnovana 1921. godine po naređenju V. I. Lenjina, a od 1934. bila je u ulici Varsonofjevski pereulok 11, nekoliko koraka od zgrade KGB-a na Lubjanki. Navodno laboratorij i djeluje i danas u skolopu 12 odjela “C” uprave koja se bavi “biološkim ratom”. Zna se da su dvojica šefova toga tajnog laboratorija Kazakov i Majranovski nastradala u čistkama s kraja 30-ih, odnosno 40-ih godina.
Bilo je i pogrešaka
Kada su počeli upotrebljavati složenije metode uklanjanja nepoželjnih, operativci su u početku bili malo smeteni pa su, recimo, vođu monarhističke emigracije u Francuskoj, generala Aleksandra Kutepova, 1930. slučajno ubili pretjeranom dozom formalhedina koju su mu tutnuli pod nos. Naime, željeli su ga oteti i dostaviti u Moskvu, ali je doza sredstva za uspavljivanje bila toliko jaka da je izazvala srčani udar te je junak Prvoga svjetskog rata umro u tijesnoj kabini kod kotlovnice ba ruskom trgovačkom brodu kojim je trebao biti dostavljen u domovinu. Sudbina carskoga generala bila je posve neizvjesna punih 59 godina, sve do 1989. godine, kad su neki preživjeli NKVD-ovci počeli evocirati uspomene na svoju djelatnost.
 |
 |
| Litvinenko na umoru | Vladimir Krjučkov, bivši šef KGB-a |
Zanimljivo je bilo i uklanjanje lidera ukrajinske emigracije Eugena Konovaleca, kojega je agent NKVD-a Pavel Sudoplatov (koji je svoj likvidatorski posao podijelio s javnošću u memoarskoj knjizi “Specijalne operacije - Lubjanka i Kremalj 1930. - 1950.“) ubio eksplozivnom bombonijerom. Naime, slabost ukrajinskog nacionalista bili su sićušni čokoladni bomboni. Sudoplatov, koji je bio ubačen u njegovu organizaciju, to je otkrio. Na jednome njihovu sastanku u rotterdamskoj luci poklonio mu je bombastičnu bombonijeru skrojenu u Odjelu “B”. Sudoplatov se prisjeća da nije daleko odmakao, kada je odjeknula eksplozija. Sladokusac Konovalec nije se mogao suspregnuti, nego se odmah želio omastiti slasnom čokoladom, što ga je na kraju koštalo života.
Kalijev cijanid
Isti taj Sudoplatov vodio je najvažniju operaciju, “Patku”, koja se odnosila na likividaciju najljućeg Staljinova konkurenta Lava Trockoga u Meksiku u kolovozu 1940. Ubiti Trockog bio je “top-priority” za NKVD iako je već tutnjao Drugi svjetski rat, a zlokobno se bližio i granicama SSSR-a. Naposljetku, jedan od najpoznatijih atentata izveden je tako što je španjolski komunist Ramon Merkader alpinističkim pijukom zatukao nesretnog revolucionara, osnivača Crvene armije i žestokog protivnika brkatog Staljina. Trocki je bio krajnje oprezan jer su mu Staljinovi asasini stalno puhali za vratom, ali mala nepažnja stajala ga je glave. Merkader je cijelu kaznu odslužio kao Kanađanin Frank Jackson. Pravi identitet Merkadera meksička policija nije mogla otkriti ni nakon punih 20 godina koliko je odležao u tamošnjem kazamatu, iako način njihova ispitivanja nije bio nimalo nježan. Nakon puštanja Merkader je tajno s Kube prebačen u Moskvu gdje je 1960. osobno iz ruku tadašnjeg šefa KGB-a Šeljepina primio najveći sovjetski orden Lenjina, a nakon smrti 1978. godine u znak zahvalnosti sa svim je počastima pokopan na prestižnom partijskom Kuznjeckom groblju u Moskvi pod imenom Ramon Ivanovič Lopez.
 |
 |
| Atentat na Trockog u Meksiku za NKVD je bio najveći prioritet
|
Josif Visarionovič Staljin: čovjek od malo riječi, a mnogo (zlo)djela
|
Prvi poznati napad KGB-a otrovnim tvarima zabilježen je 1957. kada je otrovan Lev Rebet, urednik Samostalne Ukrajine, a isti je atentator 15. listopada 1959. godine u Münchenu, u haustoru svoje zgrade iz specijalnog pištolja poprskao kalijevim cijanidom lice ukrajinskom kvislingu (pandan Paveliću) Stepanu Banderu. I Rebeta i Bandera otrovao je agent KGB-a Bogdan Stašinski, koji je također iz Šeljepinovih ruku odlikovan za zasluge. Stašinski je poslije “pukao” te je 1961. godine prebjegao iz Istočnoga u Zapadni Berlin gdje je priznao ubojstva i još mnoge druge gadosti koje je činio KGB. Osuđen je na 8 godina zatvora, a otkako je izašao, gubi mu se svaki trag.
Poznati kišobran
Vladimir Krjučkov, bivši šef KGB-a, u jednom je intervjuu 2005. godine rekao da je Banderino ubojstvo bilo jedno od posljednjih koje jer počinio KGB. No, vidjet ćemo da to nije bilo baš tako, odnosno da je termin “jedno od posljednjih” prilično rastezljiv. Naime, sumornoga i vlažnoga 7. rujna 1978. godine, bugarski pisac i disident Georgi Markov bezbrižno je, kao i svaki dan, krenuo na posao na radio BBC - bugarska sekcija. Dok je na mostu Waterloo čekao autobus, melankolično je gledao u Temzu.
Stigao je crveni “dubledecker” i prilikom blage gužve osjetio je bolan ubod u desnu nogu. Trgnuo se, a elegantni gospodin, pravi londonski “dandy”, dodirnuo je nehajno polucilindar na glavi i kratko se ispričao zbog nespretnosti te nestao u gužvi londonskog jutra. Markova je najprije malko peklo, poslije je dobio vrućicu, završio u bolnici s dijagnozom gripe, a za tri je dana umro od trovanja krvi. Ustanovilo se da mu je u nogu iz kišobrana ispaljena mala kuglica s ricinom, toksičnom tvari 60 puta jačom od kalijeva cijanida. Možda se to nikada ne bi ni doznalo, da se Markov neposredno prije smrti nije sjetio beznačajnog susreta s uljudnim gospodinom, za kojega se da pokazalo je najobičnija KGB-ova vucibatina.
Nakon kraha komunizma u Bugarskoj u prostorijama Državne sigurnosti pronađeno je još nekoliko nekorištenih ubojitih kišobrana. General Oleg Kalugin, bivši šef kontrašpijunaže u KGB-u 1992. optužio je Todora Živkova, višegodišnjeg šefa bugarskog KP-a, da je naručio ubojstvo jer mu je Markov osobno išao na živce. U moskovskom Laboratoriju 12 nekom je na um pao smrtonosni kišobran. I Kaluguin ga je dostavio bugarskim “drugovima”. Zanimljivo je da je jedan drugi bugarski disident Vladimir Kostov u pariškom metrou nekoliko mjeseci prije bio uboden aktovkom u leđa. Također su mu pronašli kuglicu ricina, no žilavi je Bugarin preživio jer je odjenuo jaknu i vestu. I Valentin Veličko, bivši djelatnik KGB-a, nedavno je izjavio da je Markov, “ali stvarno”, bila posljednja operacija zloglasnog Odjela “B”. On kaže da danas FSB nema sekciju koja bi se bavila likvidacijama.
Polonij 210
No, likvidacija prebjega Litvinenka polonijem 210, koji se proizvodi samo u Rusiji, ponovno je potaknula priču da KGB nije odustao od takvih atentata na nepodobne. Rusija odbacuju svaku mogućnost da su njezine službe umiješane u Litvinenkovo trovanje polonijem, ali Britanija ne vjeruje.
Pavel Sudoplatov u svojoj knjizi “Specijalne operacije” navodi da je KGB-ov agent Grigulevič, koji je uspio postati ambasadorom Kostarike u Vatikanu, akreditiranom u Jugoslaviji, trebao tijekom sukoba izazvanog rezolucijom IB-a, likvidirati J. B. Tita.
Prilikom predaje vjerodajnica sovjetski agent trebao je Titu predati tabakeru u kojoj će biti ”smješten” virus kolere ili tifusa, koji će jugoslavenski maršal udahnuti kada pomiriše poklonjene cigare.
Druga je ideja bila da isti taj Grigulevič tijekom Titova posjeta Britaniji na prijemu iz cigaršpica ispuhne u Titov vrat minijaturnu otrovnu iglicu koja bi mu zarazila krv. No, NKVD je na kraju odustao od tih ideja, a i Staljin je ubrzo umro.
|
NKVD želio otrovati i Tita
|
Vlado Vurušić
Komentari
0