Jedna je vijest ovih dana izazvala pažnju, a odnosi se na žene, bolje rečeno upotrebu ženskog roda u službenim vladinim dokumentima. Naime, ministrica obrazovanja Blaženka Divjak napisala je prijedlog novog Zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu u ženskom rodu. Ministar uprave Lovre Kuščević odbio je takav zakon. Nije to prvi put. Još 2012. godine Mirela Holy je pokušala kao ministrica napisati zakon u ženskom rodu koji je tadašnji ministar uprave Arsen Bauk također odbio. Uslijedili su komentari u medijima, čak usporedbe sa SF serijom “Sluškinjina priča”.
Međutim, čini se da je možda logičnije okrenuti se prošlosti. Prije postavljanja pitanja o ženama i jeziku, koje je relativno novo, postavljalo se pitanje mogu li se žene nazvati ljudima?
Na jednom od sinoda u Francuskoj, još u šestom stoljeću, kršćanski biskupi su navodno raspravljali upravo o tome. Bila je to stara tema o kojoj su postojale razne teorije i mišljenja, od Aristotela do crkvenih ličnosti. Jedni su časni oci, pozivajući se na svete spise, tumačili da su žene, iako likom a i govorom poput ljudskih bića, tek malo više od životinja. Nemaju slobodnu volju, nemaju nikakvu moć ni prava već su u vlasništvu muškaraca koji ih uzdržavaju, i po tome su bliže domaćim životinjama poput krava ili ovaca, jedino što čovjeku služe kao posude za polaganje sjemena odnosno rađanje potomaka.
No bilo je na tom skupu i biskupa koji su tvrdili da je ipak moguće žene nazvati ljudima, jednako se pozivajući na svete spise, na činjenicu da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, a žena je načinjena od njegova rebra. Iako su one, razumljivo, manje vrijedne od muškaraca svojom univerzalnošću predstavljaju kao, rekli bismo danas, “podvrstu” - ili jednostavno “drugotne”.
Rasprava je, kažu, potrajala dugo, a i bližilo se vrijeme za večeru što je neke starije biskupe činilo nervoznima pa su zahtijevali da se ta ionako besmislena diskusija već jednom završi. Kad je došlo do glasanja, nitko razuman nije očekivao da bi mogla prevagnuti “modernija” strana. Kad je krenulo prebrojavanje, a prisutna su bila točno 63 biskupa, rezultat je bio 31:31 dok u zadnji čas neki neodlučni mladac nije dignuo ruku za žene. Priča kaže kako biskup koji je brojao nije mogao vjerovati svojim očima pa je brojao ponovno, ali se rezultat od 32 glasa u korist žena nije promijenio.
Tako su one, zahvaljujući glasu mladolikog biskupa, čije ime možda namjerno nije ostalo zabilježeno, dobile pravo da ih se nazove ljudima. A on se crvenio u licu dok su mu istomišljenici prilazili i čestitali svjesni da je njegov glas prevagnuo i s njim glas novog doba. Kasniji su službeni zapisi negirali ovu epizodu, čak i samo postavljanje ovog posve nepotrebnog pitanja na koje već Biblija daje odgovor. No ipak je epizoda ostala upamćena sad već kao legenda, valjda stoga jer se prvi put netko zauzeo za “nesavršene muškarce” odnosno žene. Jer tijekom idućih petnaest stoljeća uslijedile su nemile posljedice. Na primjer, s vremenom su same žene došle do drske ideje da trebaju biti ravnopravne s muškarcima! Crkva na to nije pristala, a ženska borba za prava traje još i danas. No s obzirom na to da su vrlo kasno imenovane ljudima, daleko su i dogurale...
Možda je ministrica Divjak došla na provokativnu ideju da prijedlog zakona napiše u ženskom rodu jer ova država ima predsjednicu, a k tome je ratificirala Istanbulsku konvenciju o pravima i zaštiti žena? Iako je bila svjesna da na početku svakog zakona piše napomena da su imenice u muškom rodu i da se one podjednako odnose na muški i ženski rod (kako drže i crkveni oci), ona je hrabro pokušala “obrnuti tu praksu”. Naravno, uz napomenu da su imenice u ženskom rodu, ali da se podjednako odnose na oba. S druge strane, ministru uprave ovaj se pokušaj nije svidio - moguće mu se učinilo da, napisan u ženskom rodu, zakon djeluje nekako manje univerzalno, da ne kažemo manje ozbiljno.
Navodno je Kuščeviću, inače vjerniku koji na konferencijama za novinare zna pozdraviti s Hvaljen Isus, savjetnik predložio da sazove, kao i obično u tzv. kontroverznim (?!) slučajevima, stručnu komisiju o upotrebi jezika. Drugi je pak predložio referendum, ali ne baš na temu “možemo li žene nazvati ljudima” jer to zvuči primitivno i mizogino, nego o službenoj upotrebi ženskog roda. To bi u medijima djelovalo pomirljivo i razumno. Ipak, netko odozgo bio je protiv svega toga. Neugodna iznenađenja su uvijek moguća, rekao je taj odozgo. Muški rod je univerzalan jer su muškarci vlasnici službenog jezika. Čemu raspravljati o tome i izazivati vraga, dok žene ne postoje u jeziku to je kao da uopće ne postoje, zaključio je. Naravno da je u pravu.
A žene? Njih ni ovom prilikom nitko nije ništa pitao, a same se nisu oglasile. Kao da im u glavi još uvijek odzvanjaju riječi iz Poslanice Korinćanima kako žene ne smiju govoriti u crkvi, pardon, društvu.