Neposredno pred smrt, u travnju 2006., objavljen je posljednji intervju velike talijanske glumice Alide Valli u dnevniku Il Giornale. Intoniran kao završno prisjećanje na djetinjstvo i mladost, razgovor se u nekoliko navrata dotaknuo Pule, grada u kojem je rođena, no njegov sadržaj teško da bi oduševio one koji su nedavno odlučili da se nekadašnje pulsko kino Zagreb preimenuje u Valli. Glumica se, naime, novinaru deklarira kao talijanska patriotkinja koja je prekasno shvatila da nije trebala popustiti izazovu karijere i snimati “filmiće”, nego ostati u voljenoj Istri i učiti djecu da se ponose time što su Talijani.
Najranije uspomene na Pulu romantične su unatoč tome što je kao dvogodišnjakinja - zbog toga jer je u neposrednoj blizini eksplodirala barutana - tri dana bila u šoku i nije uzimala hranu. Kada se nakon velikih uspjeha u Italiji, početkom četrdesetih godina, vratila nakratko u rodni grad, zatekla je neprijateljsku sredinu u kojoj “Slaveni” prigovaraju Talijanima zašto ne govore “srpsko-hrvatski”.
Ni kasniji boravci nisu bili mnogo sretniji, a najbizarniji je bio posljednji, 2000. godine, kada je s Rafom Valloneom u Hrvatskoj snimala televizijski film “Sveto vino”.
- Novi gospodari moje zemlje nisu imali nikoga koga bi istaknuli kao nacionalnog heroja. Učinilo im se prikladnim da ponude Alidi Altenburger (glumičino pravo ime - op.a.) status počasne hrvatske umjetnice. Na pitanje novinara što je odgovorila hrvatskim vlastodršcima, Alida Valli poentira: “Rekla sam im da sam, kao i moj grad, mnogo puta mijenjala kožu, ali sam rođena i umrijet ću kao Talijanka. Napišite to na mojem grobu”.
Intervju je proteklih mjeseci često citiran u polemikama po istarskim medijima o tome je li trebalo pulskom kinu dati glumičino prezime. Očito, napravljen je politički gaf, međutim, za nekoliko desetljeća razlozi za i protiv past će u zaborav, a zahvaljujući filmovima poput “Trećeg čovjeka” i “Sensa” glumičina legenda ostat će podjednako poticajna.
Kakva je zapravo veza Alide Valli i Pule? Po obiteljskim korijenima njezin bi talijanski nacionalni osjećaj trebao biti mnogo neutralniji, međutim, očito se iskalio tijekom desetljeća provedenih u Rimu. Rođena je kao Alida Maria Laura Altenburger, barunica od Marckensteina i Frauenberga, 21. svibnja 1921. u Puli, koja je tada (nakon raspada Austrougarske) pripadala Italiji, u obitelji pomiješanih talijanskih, njemačkih i austrijskih korijena. Usprkos zvučnoj tituli baruna, otac Gino Altenburger bio je zapravo skroman učitelj u pulskoj gimnaziji Giosuč Carducci, koji je unatoč tome što je predavao talijanski govorio s jakim njemačkim akcentom (bio je iz Trenta, ali je studirao filozofiju u Beču).
Đacima je bio smiješan, jer je u školu dolazio bunovan, očito neposredno nakon burnih noćnih terevenki, a dodatni djelić sna uspio je izboriti kada bi nekom od učenika naredio da dugo čita “Božanstvenu komediju”. Pritužbe gimnazijalaca nisu imale rezultata, vjerojatno stoga što je Altenburger bio prijatelj s utjecajnim pulskim Talijanima.
Njegova kći bila je uzorna učenica, pohađala je osnovnu školu Dante Aligheri, nastupala u školskim predstavama u kazalištu Circolo Savoia te očito uživala u gradu koji je nekad bio jedina austrougarska ratna luka. Tu je bilo mediteranski živopisno, miješale su se nacije, a šetnje uz more ostale su joj strast i pri kasnijim posjetima rodnom gradu. Koliko je u Puli krasno shvatila je tek kasnije, kada se početkom 1930. obitelj preselila u mirni, hladni Como, gdje joj je otac dobio novo zaposlenje.
Alidi je bilo tek devet godina, ali je djetinjstvo u Puli zapamtila kao jedno od najsretnijih razdoblja u životu. Iz Coma je redovito odlazila u obližnji Lugano, kako bi gledala najnovije filmove, a strast joj je bila i jazz glazba. Izrasla je u svojeglavu klinku, koja je nakon dvije loše ocjene prodala nakit što ga je dobila za pričest i kupila kartu za Milano, gdje se pokušala upisati u glumačku školu Cinegrafica. Nije uspjela, kod kuće uopće nisu ni primijetili njezin izostanak, no sljedeća pustolovina imala je mnogo bolji ishod. Uz majčinu potporu otišla je u Rim, na studij glume u tek otvoreni Centro Sperimentale di Cinematografia, a unatoč tome što se otac protivio njezinoj želji da postane glumica, privremeno ju je udomio kod svog rođaka, rimskog senatora Ettorea Tolomeia, čija je supruga zdušno podržavala djevojčine planove.
Već sa 16 godina prvi put je nastupila na filmu, a za svoju drugu ulogu promijenila je ime. Altenburger je bilo njemačko prezime, što u fašističkoj kinematografiji nije bilo odviše poželjno, pa se Alida prozvala Valli. Po nekima, to je prezime uzela nasumce (“iz telefonskog imenika”), međutim, u Istri je često prezime bilo Valle (kako su talijanizirali Valiće), pa se mlada glumica možda poigrala imenima kojih se prisjećala.
Uspon Alide Valli bio je strelovit. Nakon niza sporednih uloga, potkraj 1938. snimila je prvi hit, komediju “Tisuću lira mjesečno”, a magazin Cento Stelle opisao je kao “svježe i ljupko lice s prirodnim kretnjama i tečnim recitacijama”. Krajem 1939. magazin Cinema proveo je anketu o najomiljenijim glumicama, a Alida se našla na drugome mjestu, odmah iza neusporedivo renomiranije Assie Noris. I nju je deklasirala 1941., kada je postala definitivna zvijezda razdoblja “bijelih telefona” (tako su zvali eskapističke komedije i melodrame koje su se odigravale u otmjenim građanskim sredinama i nisu imale previše veze sa stvarnošću) i u jednoj sezoni snimila čak četiri filma.
Za njom su ludovali i u Puli i u Zagrebu, a frizura a la Valli (kosa koja samo s jedne strane pada preko čela) preplavila je europske ulice pod kontrolom sila osovine. Tko je živio u tom vremenu zasigurno pamti filmove “Svjetlo u tami”, “U devet sati kemija” i “Dvije sirote”, međutim, glumičin vrhunac zasigurno je bila kostimirana melodrama “Mali starinski svijet” Maria Soldatija iz 1941., za koji je dobila nagradu u Veneciji, a u kojem je igrala mladu ženu šokiranu gubitkom djeteta.
Još je impresivnija bila trosatna politizirana melodrama “Mi živi” Goffreda Alessandrinija, ekranizacija antikomunističkog romana poznate spisateljice Ayn Rand, Ruskinje koja je emigrirala u Ameriku: Alida je u njoj igrala srčanu Kiru, koja koketira sa sovjetskim komesarom kako bi spasila svoga dragana. Usporedbe s besmrtnom Gretom Garbo, koja se tih godina definitivno povukla s filma, same su se nametale.
Film baš nije bio po volji režima (Fosco Giachetti bio je suviše dojmljiv u ulozi komesara, a ponekom se i učinilo da sovjetski totalitarizam ima izvjesnih dodirnih točaka s fašizmom), međutim, Alidi Valli to nije naškodilo. Njome se ponosio i Benito Mussollini, koji je rado ugošćavao filmske zvijezde (tijekom polemika o preimenovanju kina Valli spominjalo se da je glumica ljubakala s Duceom, no za tu tvrdnju nema ozbiljnijih potvrda), a epitet “Zaručnica Italije” (Fidanzata d'Italia) pristajao joj je kao saliven.
U vrijeme dok je snimala “Mali starinski svijet” proživljavala je osobnu tragediju. Njezinog zaručnika, ratnog pilota Carla Cugnascu, srušili su iznad Libije britanski zrakoplovi. Glumica je bila neutješna, neko vrijeme se povukla iz javnosti, provodila tjedne kod pokojnikove majke u Madonni di Campiglio (taj je motiv kasnije iskoristio Valerio Zurlini za svoj poznati film “Nasilno ljeto”), ali nije prekidala karijeru.
Štoviše, čak je i pojačala radni ritam, pa je postala i pjevačica. Njezina pjesma “Ma l'amore no” iz filma “Večeras ništa novoga” postala je veliki hit i Talijanima koji su odlazili u rat značila je isto što i Nijemcima “Lili Marleen”. To je možda i najproblematičniji aspekt odluke da pulsko kino upravo po njoj dobije ime.
Već krajem 1943. Italija više nije sličila na onu moćnu državu u kojoj je Alida Valli postala najveća filmska zvijezda. Mussollini je svrgnut, talijanski kralj pobjegao je iz Rima i priklonio se saveznicima koji su se iskrcali na Siciliju, Nijemci su okupirali znatan dio Italije, rad u filmskom studiju Cinecitta je obustavljen zbog neprestanih bombardiranja, a dio filmske
tehnike prebačen je u Veneciju. Alida je procijenila da se ne isplati vezati uz fašističku kinematografiju, oglušila se o pozive na nova snimanja i skrivala u Rimu kod prijatelja. Tamo je upoznala Piera Piccionija i Oscara De Meju, jazz glazbenike koji će joj - svaki na svoj način - obilježiti život. De Mejo je bio iz Trsta, što nije bilo tako daleko od Pule, a slagali su se odlično dok su se selili sa zabave na zabavu po rimskim stanovima. Vjenčali su se 1944., u jeku ratnih razaranja. Prijateljstvo s Piccionijem stajat će je neugodnih trauma deset godina kasnije, po izbijanju afere Montesi.
Kraj rata Alida je dočekala kod majke u Comu. Nije se skrivala pred partizanima, iako su joj kolege, Osvaldo Valenti (partner iz “Tisuću lira mjesečno”) i njegova supruga Luisa Ferrida (zvijezda pustolovnog spektakla “Željezna kruna”) upravo na taj način zaglavili. Čim se u Rimu stabilizirala situacija, prihvatila je ulogu prostitutke u filmu “Život počinje iznova” i ponašala se kao da je još uvijek “vjerenica Italije”. 1946. rodio joj se prvi sin (nazvala ga je Carlo po pokojnom zaručniku), a 1947. proglašena je glumicom godine za odličan nastup u filmu “Eugenia Grandet”.
U grozničavoj potrazi za novom Gretom Garbo, hollywoodski su producenti odlučili okušati sreću s Alidom Valli, koju su ionako nazivali talijanskom Garbo. David O. Selznick uživao je tada besprijekoran glas, i to ne samo zbog filma “Zameo ih vjetar”, a 1947. je s Alfredom Hitchcockom pripremao sudski triler “Slučaj Paradine”. Alida je trebala igrati otmjenu damu, optuženu za ubojstvo supruga, koja potajno žudi za svojim slugom. Odvjetnik zadužen za njezinu obranu pokušava krivnju svaliti na slugu, što, dakako, razbjesni njegovu klijenticu. Glumačka je postava bila blistava - Gregory Peck, Charles Laughton, Ann Todd i Louis Jourdan - a redatelj prvorazredan, no Valli - kako je O'Selznick odlučio prozvati svoju štićenicu, ne želeći da nikome promakne usporedba s Garbo - nikako da dobije američku vizu.
Problem nije bila njezina prošlost u fašističkoj Italiji, nego ona njezinog supruga: Oscar de Mejo navodno se nije bavio samo jazzom u Rimu zasutom bombama te imao poprilično dobre veze u fašističkim vrhovima. Naposljetku je i taj problem riješen, film je snimljen, a Hitchcock je bio impresioniran glumicom koja je ne samo fascinantno izgledala, nego je i odlično naučila engleski. De Meju se, međutim, Amerika, domovina jazza, mnogo više dopala negoli njegovoj supruzi. Iako su tamo odmah našli krug prijatelja (u njemu su bili došljakinja iz Francuske Micheline Presle te “domoroci” Gregory Peck i Joseph Cotten), Alida je zazirala od hollywoodskog načina produkcije, tvrdeći da je u “tvornici snova” važan samo novac, a ne i umjetnost.
Još je veći problem predstavljalo to što je Selznickova karijera zapravo bila na silaznoj putanji. Vezao ju je sedmogodišnjim ugovorom (nerado ga je potpisala, znajući koliko time riskira), a izuzev “Slučaja Paradine” nije joj ponudio više nijedan prestižan projekt. Tri filma koja je za njega snimila u Hollywoodu danas se malo tko sjeća, a jedini prestižan naslov iz tog razdoblja realiziran je za britanske producente. Film se zvao “Treći čovjek”, režirao ga je tada sve renomiraniji Carol Reed po originalnom scenariju Grahama Greena, a Valli je igrala Čehinju Annu Schmidt, koja u poratnom Beču podijeljenom u zone strahuje da je ne izruče u ruski sektor.
Zašto je prihvatila ulogu? Istra je tada bila podijeljena u Zonu A i Zonu B, s mnogo sudbina koje su sličile onoj Anne Schmidt, pa je glumici tema poratne rascjepkanosti i prijetnje komunizma bila itekako bliska. S Orsonom Wellesom, koji je igrao njezinog ljubavnika Harryja Limea, imala je samo nekoliko scena, zajedno su snimali samo deset dana, a redatelj “Građanina Kanea” poslije je priznao da se ponio kao idiot zato što nije stigao udvarati svojoj partnerici: tek pri kasnijim gledanjima filma shvatio je kako je to prekrasna žena.
“Treći čovjek” dobio je Zlatnu palmu u Cannesu i s godinama je samo potvrđivao reputaciju. Krajem milenija kritičari Britanskog filmskog instituta proglasili su ga najboljim britanskim filmom svih vremena, u Beču se i danas prikazuje subotom ujutro u kinu na Opernringu, a tamo postoji i muzej posvećen svemu vezanom uz film. Valli se nakon sjajnog prijema u Cannesu vratila u Hollywood, 1950. joj se rodio drugi sin (nazvali su ga Lorenzo), no bilo je očito da uz Selznicka više nema budućnosti.
S producentom je jedva komunicirala: on joj je zabranjivao putovanja u Europu, mrštio se na hollywoodske ponude koje je sama nalazila, a kada je pokušala razgovarati s njim o raskidu ugovora, nije odgovarao na njezine telefonske pozive. Iako su joj prijetili penali od 200 tisuća dolara, prekrižila je suradnju sa Selznickom, prodala kuću u Santa Monici, uzela djecu i vratila se u Italiju. Oscar De Mejo nije bio s njom: njemu je u Americi bilo krasno, obožavao je hollywoodski glamur, ali se sa suprugom rastao prijateljski.
Valli je opet postala Alida Valli, ljetovala na Azurnoj obali i na Capriju, ustoličila se u Rimu i pokazala kao brižna majka, poslavši djecu u tamošnju američku školu. Išla je iz filma u film, sama određivala koje će uloge prihvatiti te uživala u novostečenoj slobodi. Koliko joj je drukčiji status bio u Europi svjedoči činjenica da je u omnibusu “Mi žene” igrala samu sebe, a uz nju su nastupale Anna Magnani, Ingrid Bergman i Isa Miranda.
Koliko joj je više nudila Europa, pokazalo se kad ju je Luchino Visconti angažirao za ulogu venecijanske grofice Livie Serpieri u filmu “Senso”. Zapravo, priželjkivanja producenata bila su da u filmu glume Marlon Brando i Ingrid Bergman, no ta se srećom nisu ostvarila. Alida Valli bila je idealan tumač lika talijanske plemkinje u zrelim godinama koja pronevjeri novac revolucionara kako bi svog mlađeg ljubavnika, austrougarskog časnika (odlično ga je igrao američki glumac Farley Granger), izvukla iz vojske. To joj je dotad bila najzrelija uloga u karijeri, za koju je dobila nagrade u Italiji i u Francuskoj.
Nije, međutim, stigla uživati u hvalospjevima, jer se našla u središtu velikog medijskog skandala. Njezin prijatelj Piero Piccioni, sin ministra vanjskih poslova Attilia Piccionija, bio je osumnjičen da je upleten u smrt modela Wilme Montesi, a glumica mu je osigurala alibi: potvrdila je da su u vrijeme kada je djevojka pronađena mrtva na plaži nedaleko od Rima, njih dvoje bili u Amalfiju, pa tako Piccione nikako nije mogao biti istodobno na dva mjesta.
Mnogi su nagađali da je glumica samo pomogla prijatelju, koji je itekako bio upleten u taj slučaj, lažnim iskazom, no za to je pratila prilično visoku cijenu. Novinari su je opsjedali danonoćno, saslušavanja u policiji i u sudnici su je iscrpljivala, tako da je bila pred živčanim slomom. Nimalo čudno da je odlučila napraviti zaokret u karijeri.
Godine 1956. osnovala je vlastitu kazališnu trupu i krenula na turneju po 60 talijanskih gradova s komadima Henrika Ibsena i Luigija Pirandella. Nakon suradnje s Viscontijem, za nju su se zanimala i druga prestižna redateljska imena. Michelangelo Antonioni dao joj je ključnu žensku ulogu u nagrađivanom filmu “Krik” (1957.), a mladi Gillo Pontecorvo, redatelj kasnijeg venecijanskog laureata “Alžirska bitka”, na nagovor producenata izabrao ju je za partnericu Yvesu Montandu u prvijencu “Veliki plavi put” (isprva su u filmu - po radikalnom neorealističkom konceptu trebali glumiti samo naturščici).
Snimalo se u Piranskom zaljevu, nedaleko od Pule, što je glumica iskoristila za još jedan posjet rodnom gradu, koji je sada pripadao Jugoslaviji, ali nije bila oduševljena onime što je zatekla.
Od 1957. Alida Valli sve češće surađuje s francuskim redateljima, ponajprije Rogerom Vadimom (“Dragulji na mjesečini”), Reneom Clementom (“Brana na Pacifiku”) i Georgesom Franjuem (“Oči bez lica”). Potonji film, triler-horor o liječniku koji uz pomoć svoje ljubavnice otima djevojke i pokušava kožu s njihova lica transplantirati na unakažene obraze svoje kćeri, bio je znakovit za njezinu kasniju karijeru. Naime, nakon nastupa u kultnom hororu Daria Argenta “Suspiria” (1978.), sve je češće igrala u filmovima takvog žanra.
Njezin intenzivan pogled i zvonki glas savršeno su pristajali ulogama negativki, koje su smišljale opačine nedužnim protagonisticama. Ipak, u vrijeme Franjueva filma (1960.) pred njom je bilo još mnoštvo respektabilnih ponuda. Marguerite Duras, proslavljena spisateljica i scenaristica modernističkog filma Alaina Resnaisa “Hirošima, ljubavi moja”, posebno za nju napisala je ulogu Therésč, žene koja umišlja da je dolutali klošar njezin davno nestali suprug, u psihološkoj melodrami Henrija Colpija “Tako dugo odsustvo” (1961.).
Film je na iznenađenje mnogih dobio Zlatnu palmu u Cannesu, a Alida Valli tu ulogu smatra možda najvažnijom u karijeri. Suradnja s Francuzima se nastavila (glumila je i u Chabrolovoj “Opheliji”), pa joj je 1964. francuski ministar kulture uručio odlikovanje Chevalier des Arts et des Lettres. Po drugi put se i udala (1957. godine), a njezin novi izabranik bio je redatelj Giancarlo Zagni, s kojim je surađivala u svojoj kazališnoj trupi. Putovali su svijetom, u prvoj polovici šezdesetih nekoliko godina živjeli u Meksiku, a razveli se 1969.
Uvijek spremna na nove kreativne izazove, glumica je još potkraj pedesetih počela raditi na televiziji, nastupila je u tri epizode izvanredno popularne američke serije “Dr. Kildare”, a imala je i vlastiti show na talijanskoj televiziji. Nije se mogla požaliti ni na pažnju koju su joj iskazivale nove talijanske redateljske veličine. Igrala je u “Kralju Edipu” Pier Paola Pasolinija, a s Bernardom Bertoluccijem surađivala je čak u tri navrata, u “Strategiji pauka”, “Dvadesetom stoljeću” i “Mjesecu”.
Podrugljivost kojom je reagirala na ponudu hrvatskih vlasti da postane počasna hrvatska umjetnica donekle je razumljiva. Ta je žena bila obasuta stotinama priznanja za svoj rad na filmu i televiziji te u kazalištu, primali su je i odlikovali mnogi europski premijeri i ministri, pa joj je naša stidljiva inicijativa morala djelovati komično. Kada ju je Luciana Jorio, novinarka Corriere d'informazione, upitala koju bi svoju ulogu izdvojila, ona je odgovorila: “Nijednu posebno. Znam samo da bih voljela glumiti ženu iz naroda, po mogućnosti Istranku”. Pod “Istrankom” zasigurno nije mislila ono što bi priželjkivali predlagači imena pulskog kina.
21-godišnja Wilma Montesi bila je stolareva kći i zaručnica rimskog policajca, punačka, zgođušna djevojka, koja je imala kakvu-takvu karijeru modela i sanjarila o proboju na film. 9. travnja 1953. napustila je roditeljski dom, a njezin je leš otkriven dva dana kasnije na plaži južno od Rima. Isprva se pretpostavljalo da je u pitanju samoubojstvo, zatim da je posrijedi slučajno utapanje, međutim, djevojka nije imala ni suknju niti čarape, ni haltere niti cipele. Kuda su nestali dijelovi odjeće?
Ispostavilo se da se u blizini nalazi Capocotta, nekoć kraljevski lovački posjed, vila u kojoj je rimska elita održavala razuzdane seksualne orgije, na kojima se obilato konzumirala droga. Iskrsnula je i nova vjerojatnost: Wilma Montesi se predozirala, a njezino je tijelo na brzinu prebačeno na obližnju plažu. U Capocottu je - po izjavama svjedoka - stigla u pratnji Piera Piccionija, prijatelja Alide Valli, međutim, glumičin alibi osigurao mu je zaštitu pred policijom.
Orgije u Capocotti uključivale su političke i gospodarske moćnike, a rasplamsavanje skandala osigurali su neprestano novi detalji o mitu, korupciji, prostituciji i narkomaniji u talijanskim političkim vrhovima. Zbog afere Montesi čak se i zatresla vlada, šef policije dao je ostavku, ali i Piccionijev otac Atillio, ministar vanjskih poslova. Među osumnjičenima je bio i princ Maurizio D'Assia, unuk posljednjeg talijanskog kralja Vittoria Emmanuela III. Slučaj je zaključen 1957. godine, a da nikome od upletenih nije dokazana nikakva krivnja.
Afera Montesi bila je glavna inspiracija Federicu Felliniju za njegov veliki hit “Slatki život” (1960.), a Amerikanka Karen Pinkus napisala je zanimljiv non fiction roman “Skandal Montesi: Smrt Wilme Montesi i rođenje paparazza u Fellinijevom Rimu”.
Nenad Polimac
Najranije uspomene na Pulu romantične su unatoč tome što je kao dvogodišnjakinja - zbog toga jer je u neposrednoj blizini eksplodirala barutana - tri dana bila u šoku i nije uzimala hranu. Kada se nakon velikih uspjeha u Italiji, početkom četrdesetih godina, vratila nakratko u rodni grad, zatekla je neprijateljsku sredinu u kojoj “Slaveni” prigovaraju Talijanima zašto ne govore “srpsko-hrvatski”.
Ni kasniji boravci nisu bili mnogo sretniji, a najbizarniji je bio posljednji, 2000. godine, kada je s Rafom Valloneom u Hrvatskoj snimala televizijski film “Sveto vino”.
- Novi gospodari moje zemlje nisu imali nikoga koga bi istaknuli kao nacionalnog heroja. Učinilo im se prikladnim da ponude Alidi Altenburger (glumičino pravo ime - op.a.) status počasne hrvatske umjetnice. Na pitanje novinara što je odgovorila hrvatskim vlastodršcima, Alida Valli poentira: “Rekla sam im da sam, kao i moj grad, mnogo puta mijenjala kožu, ali sam rođena i umrijet ću kao Talijanka. Napišite to na mojem grobu”.
Intervju je proteklih mjeseci često citiran u polemikama po istarskim medijima o tome je li trebalo pulskom kinu dati glumičino prezime. Očito, napravljen je politički gaf, međutim, za nekoliko desetljeća razlozi za i protiv past će u zaborav, a zahvaljujući filmovima poput “Trećeg čovjeka” i “Sensa” glumičina legenda ostat će podjednako poticajna.
Kakva je zapravo veza Alide Valli i Pule? Po obiteljskim korijenima njezin bi talijanski nacionalni osjećaj trebao biti mnogo neutralniji, međutim, očito se iskalio tijekom desetljeća provedenih u Rimu. Rođena je kao Alida Maria Laura Altenburger, barunica od Marckensteina i Frauenberga, 21. svibnja 1921. u Puli, koja je tada (nakon raspada Austrougarske) pripadala Italiji, u obitelji pomiješanih talijanskih, njemačkih i austrijskih korijena. Usprkos zvučnoj tituli baruna, otac Gino Altenburger bio je zapravo skroman učitelj u pulskoj gimnaziji Giosuč Carducci, koji je unatoč tome što je predavao talijanski govorio s jakim njemačkim akcentom (bio je iz Trenta, ali je studirao filozofiju u Beču).
Đacima je bio smiješan, jer je u školu dolazio bunovan, očito neposredno nakon burnih noćnih terevenki, a dodatni djelić sna uspio je izboriti kada bi nekom od učenika naredio da dugo čita “Božanstvenu komediju”. Pritužbe gimnazijalaca nisu imale rezultata, vjerojatno stoga što je Altenburger bio prijatelj s utjecajnim pulskim Talijanima.
Njegova kći bila je uzorna učenica, pohađala je osnovnu školu Dante Aligheri, nastupala u školskim predstavama u kazalištu Circolo Savoia te očito uživala u gradu koji je nekad bio jedina austrougarska ratna luka. Tu je bilo mediteranski živopisno, miješale su se nacije, a šetnje uz more ostale su joj strast i pri kasnijim posjetima rodnom gradu. Koliko je u Puli krasno shvatila je tek kasnije, kada se početkom 1930. obitelj preselila u mirni, hladni Como, gdje joj je otac dobio novo zaposlenje.
Alidi je bilo tek devet godina, ali je djetinjstvo u Puli zapamtila kao jedno od najsretnijih razdoblja u životu. Iz Coma je redovito odlazila u obližnji Lugano, kako bi gledala najnovije filmove, a strast joj je bila i jazz glazba. Izrasla je u svojeglavu klinku, koja je nakon dvije loše ocjene prodala nakit što ga je dobila za pričest i kupila kartu za Milano, gdje se pokušala upisati u glumačku školu Cinegrafica. Nije uspjela, kod kuće uopće nisu ni primijetili njezin izostanak, no sljedeća pustolovina imala je mnogo bolji ishod. Uz majčinu potporu otišla je u Rim, na studij glume u tek otvoreni Centro Sperimentale di Cinematografia, a unatoč tome što se otac protivio njezinoj želji da postane glumica, privremeno ju je udomio kod svog rođaka, rimskog senatora Ettorea Tolomeia, čija je supruga zdušno podržavala djevojčine planove.
Već sa 16 godina prvi put je nastupila na filmu, a za svoju drugu ulogu promijenila je ime. Altenburger je bilo njemačko prezime, što u fašističkoj kinematografiji nije bilo odviše poželjno, pa se Alida prozvala Valli. Po nekima, to je prezime uzela nasumce (“iz telefonskog imenika”), međutim, u Istri je često prezime bilo Valle (kako su talijanizirali Valiće), pa se mlada glumica možda poigrala imenima kojih se prisjećala.
Uspon Alide Valli bio je strelovit. Nakon niza sporednih uloga, potkraj 1938. snimila je prvi hit, komediju “Tisuću lira mjesečno”, a magazin Cento Stelle opisao je kao “svježe i ljupko lice s prirodnim kretnjama i tečnim recitacijama”. Krajem 1939. magazin Cinema proveo je anketu o najomiljenijim glumicama, a Alida se našla na drugome mjestu, odmah iza neusporedivo renomiranije Assie Noris. I nju je deklasirala 1941., kada je postala definitivna zvijezda razdoblja “bijelih telefona” (tako su zvali eskapističke komedije i melodrame koje su se odigravale u otmjenim građanskim sredinama i nisu imale previše veze sa stvarnošću) i u jednoj sezoni snimila čak četiri filma.
Za njom su ludovali i u Puli i u Zagrebu, a frizura a la Valli (kosa koja samo s jedne strane pada preko čela) preplavila je europske ulice pod kontrolom sila osovine. Tko je živio u tom vremenu zasigurno pamti filmove “Svjetlo u tami”, “U devet sati kemija” i “Dvije sirote”, međutim, glumičin vrhunac zasigurno je bila kostimirana melodrama “Mali starinski svijet” Maria Soldatija iz 1941., za koji je dobila nagradu u Veneciji, a u kojem je igrala mladu ženu šokiranu gubitkom djeteta.
Još je impresivnija bila trosatna politizirana melodrama “Mi živi” Goffreda Alessandrinija, ekranizacija antikomunističkog romana poznate spisateljice Ayn Rand, Ruskinje koja je emigrirala u Ameriku: Alida je u njoj igrala srčanu Kiru, koja koketira sa sovjetskim komesarom kako bi spasila svoga dragana. Usporedbe s besmrtnom Gretom Garbo, koja se tih godina definitivno povukla s filma, same su se nametale.
Film baš nije bio po volji režima (Fosco Giachetti bio je suviše dojmljiv u ulozi komesara, a ponekom se i učinilo da sovjetski totalitarizam ima izvjesnih dodirnih točaka s fašizmom), međutim, Alidi Valli to nije naškodilo. Njome se ponosio i Benito Mussollini, koji je rado ugošćavao filmske zvijezde (tijekom polemika o preimenovanju kina Valli spominjalo se da je glumica ljubakala s Duceom, no za tu tvrdnju nema ozbiljnijih potvrda), a epitet “Zaručnica Italije” (Fidanzata d'Italia) pristajao joj je kao saliven.
U vrijeme dok je snimala “Mali starinski svijet” proživljavala je osobnu tragediju. Njezinog zaručnika, ratnog pilota Carla Cugnascu, srušili su iznad Libije britanski zrakoplovi. Glumica je bila neutješna, neko vrijeme se povukla iz javnosti, provodila tjedne kod pokojnikove majke u Madonni di Campiglio (taj je motiv kasnije iskoristio Valerio Zurlini za svoj poznati film “Nasilno ljeto”), ali nije prekidala karijeru.
Štoviše, čak je i pojačala radni ritam, pa je postala i pjevačica. Njezina pjesma “Ma l'amore no” iz filma “Večeras ništa novoga” postala je veliki hit i Talijanima koji su odlazili u rat značila je isto što i Nijemcima “Lili Marleen”. To je možda i najproblematičniji aspekt odluke da pulsko kino upravo po njoj dobije ime.
Već krajem 1943. Italija više nije sličila na onu moćnu državu u kojoj je Alida Valli postala najveća filmska zvijezda. Mussollini je svrgnut, talijanski kralj pobjegao je iz Rima i priklonio se saveznicima koji su se iskrcali na Siciliju, Nijemci su okupirali znatan dio Italije, rad u filmskom studiju Cinecitta je obustavljen zbog neprestanih bombardiranja, a dio filmske
tehnike prebačen je u Veneciju. Alida je procijenila da se ne isplati vezati uz fašističku kinematografiju, oglušila se o pozive na nova snimanja i skrivala u Rimu kod prijatelja. Tamo je upoznala Piera Piccionija i Oscara De Meju, jazz glazbenike koji će joj - svaki na svoj način - obilježiti život. De Mejo je bio iz Trsta, što nije bilo tako daleko od Pule, a slagali su se odlično dok su se selili sa zabave na zabavu po rimskim stanovima. Vjenčali su se 1944., u jeku ratnih razaranja. Prijateljstvo s Piccionijem stajat će je neugodnih trauma deset godina kasnije, po izbijanju afere Montesi.
Kraj rata Alida je dočekala kod majke u Comu. Nije se skrivala pred partizanima, iako su joj kolege, Osvaldo Valenti (partner iz “Tisuću lira mjesečno”) i njegova supruga Luisa Ferrida (zvijezda pustolovnog spektakla “Željezna kruna”) upravo na taj način zaglavili. Čim se u Rimu stabilizirala situacija, prihvatila je ulogu prostitutke u filmu “Život počinje iznova” i ponašala se kao da je još uvijek “vjerenica Italije”. 1946. rodio joj se prvi sin (nazvala ga je Carlo po pokojnom zaručniku), a 1947. proglašena je glumicom godine za odličan nastup u filmu “Eugenia Grandet”.
U grozničavoj potrazi za novom Gretom Garbo, hollywoodski su producenti odlučili okušati sreću s Alidom Valli, koju su ionako nazivali talijanskom Garbo. David O. Selznick uživao je tada besprijekoran glas, i to ne samo zbog filma “Zameo ih vjetar”, a 1947. je s Alfredom Hitchcockom pripremao sudski triler “Slučaj Paradine”. Alida je trebala igrati otmjenu damu, optuženu za ubojstvo supruga, koja potajno žudi za svojim slugom. Odvjetnik zadužen za njezinu obranu pokušava krivnju svaliti na slugu, što, dakako, razbjesni njegovu klijenticu. Glumačka je postava bila blistava - Gregory Peck, Charles Laughton, Ann Todd i Louis Jourdan - a redatelj prvorazredan, no Valli - kako je O'Selznick odlučio prozvati svoju štićenicu, ne želeći da nikome promakne usporedba s Garbo - nikako da dobije američku vizu.
Problem nije bila njezina prošlost u fašističkoj Italiji, nego ona njezinog supruga: Oscar de Mejo navodno se nije bavio samo jazzom u Rimu zasutom bombama te imao poprilično dobre veze u fašističkim vrhovima. Naposljetku je i taj problem riješen, film je snimljen, a Hitchcock je bio impresioniran glumicom koja je ne samo fascinantno izgledala, nego je i odlično naučila engleski. De Meju se, međutim, Amerika, domovina jazza, mnogo više dopala negoli njegovoj supruzi. Iako su tamo odmah našli krug prijatelja (u njemu su bili došljakinja iz Francuske Micheline Presle te “domoroci” Gregory Peck i Joseph Cotten), Alida je zazirala od hollywoodskog načina produkcije, tvrdeći da je u “tvornici snova” važan samo novac, a ne i umjetnost.
Još je veći problem predstavljalo to što je Selznickova karijera zapravo bila na silaznoj putanji. Vezao ju je sedmogodišnjim ugovorom (nerado ga je potpisala, znajući koliko time riskira), a izuzev “Slučaja Paradine” nije joj ponudio više nijedan prestižan projekt. Tri filma koja je za njega snimila u Hollywoodu danas se malo tko sjeća, a jedini prestižan naslov iz tog razdoblja realiziran je za britanske producente. Film se zvao “Treći čovjek”, režirao ga je tada sve renomiraniji Carol Reed po originalnom scenariju Grahama Greena, a Valli je igrala Čehinju Annu Schmidt, koja u poratnom Beču podijeljenom u zone strahuje da je ne izruče u ruski sektor.
Zašto je prihvatila ulogu? Istra je tada bila podijeljena u Zonu A i Zonu B, s mnogo sudbina koje su sličile onoj Anne Schmidt, pa je glumici tema poratne rascjepkanosti i prijetnje komunizma bila itekako bliska. S Orsonom Wellesom, koji je igrao njezinog ljubavnika Harryja Limea, imala je samo nekoliko scena, zajedno su snimali samo deset dana, a redatelj “Građanina Kanea” poslije je priznao da se ponio kao idiot zato što nije stigao udvarati svojoj partnerici: tek pri kasnijim gledanjima filma shvatio je kako je to prekrasna žena.
“Treći čovjek” dobio je Zlatnu palmu u Cannesu i s godinama je samo potvrđivao reputaciju. Krajem milenija kritičari Britanskog filmskog instituta proglasili su ga najboljim britanskim filmom svih vremena, u Beču se i danas prikazuje subotom ujutro u kinu na Opernringu, a tamo postoji i muzej posvećen svemu vezanom uz film. Valli se nakon sjajnog prijema u Cannesu vratila u Hollywood, 1950. joj se rodio drugi sin (nazvali su ga Lorenzo), no bilo je očito da uz Selznicka više nema budućnosti.
S producentom je jedva komunicirala: on joj je zabranjivao putovanja u Europu, mrštio se na hollywoodske ponude koje je sama nalazila, a kada je pokušala razgovarati s njim o raskidu ugovora, nije odgovarao na njezine telefonske pozive. Iako su joj prijetili penali od 200 tisuća dolara, prekrižila je suradnju sa Selznickom, prodala kuću u Santa Monici, uzela djecu i vratila se u Italiju. Oscar De Mejo nije bio s njom: njemu je u Americi bilo krasno, obožavao je hollywoodski glamur, ali se sa suprugom rastao prijateljski.
Valli je opet postala Alida Valli, ljetovala na Azurnoj obali i na Capriju, ustoličila se u Rimu i pokazala kao brižna majka, poslavši djecu u tamošnju američku školu. Išla je iz filma u film, sama određivala koje će uloge prihvatiti te uživala u novostečenoj slobodi. Koliko joj je drukčiji status bio u Europi svjedoči činjenica da je u omnibusu “Mi žene” igrala samu sebe, a uz nju su nastupale Anna Magnani, Ingrid Bergman i Isa Miranda.
Koliko joj je više nudila Europa, pokazalo se kad ju je Luchino Visconti angažirao za ulogu venecijanske grofice Livie Serpieri u filmu “Senso”. Zapravo, priželjkivanja producenata bila su da u filmu glume Marlon Brando i Ingrid Bergman, no ta se srećom nisu ostvarila. Alida Valli bila je idealan tumač lika talijanske plemkinje u zrelim godinama koja pronevjeri novac revolucionara kako bi svog mlađeg ljubavnika, austrougarskog časnika (odlično ga je igrao američki glumac Farley Granger), izvukla iz vojske. To joj je dotad bila najzrelija uloga u karijeri, za koju je dobila nagrade u Italiji i u Francuskoj.
Nije, međutim, stigla uživati u hvalospjevima, jer se našla u središtu velikog medijskog skandala. Njezin prijatelj Piero Piccioni, sin ministra vanjskih poslova Attilia Piccionija, bio je osumnjičen da je upleten u smrt modela Wilme Montesi, a glumica mu je osigurala alibi: potvrdila je da su u vrijeme kada je djevojka pronađena mrtva na plaži nedaleko od Rima, njih dvoje bili u Amalfiju, pa tako Piccione nikako nije mogao biti istodobno na dva mjesta.
Mnogi su nagađali da je glumica samo pomogla prijatelju, koji je itekako bio upleten u taj slučaj, lažnim iskazom, no za to je pratila prilično visoku cijenu. Novinari su je opsjedali danonoćno, saslušavanja u policiji i u sudnici su je iscrpljivala, tako da je bila pred živčanim slomom. Nimalo čudno da je odlučila napraviti zaokret u karijeri.
Godine 1956. osnovala je vlastitu kazališnu trupu i krenula na turneju po 60 talijanskih gradova s komadima Henrika Ibsena i Luigija Pirandella. Nakon suradnje s Viscontijem, za nju su se zanimala i druga prestižna redateljska imena. Michelangelo Antonioni dao joj je ključnu žensku ulogu u nagrađivanom filmu “Krik” (1957.), a mladi Gillo Pontecorvo, redatelj kasnijeg venecijanskog laureata “Alžirska bitka”, na nagovor producenata izabrao ju je za partnericu Yvesu Montandu u prvijencu “Veliki plavi put” (isprva su u filmu - po radikalnom neorealističkom konceptu trebali glumiti samo naturščici).
Snimalo se u Piranskom zaljevu, nedaleko od Pule, što je glumica iskoristila za još jedan posjet rodnom gradu, koji je sada pripadao Jugoslaviji, ali nije bila oduševljena onime što je zatekla.
Od 1957. Alida Valli sve češće surađuje s francuskim redateljima, ponajprije Rogerom Vadimom (“Dragulji na mjesečini”), Reneom Clementom (“Brana na Pacifiku”) i Georgesom Franjuem (“Oči bez lica”). Potonji film, triler-horor o liječniku koji uz pomoć svoje ljubavnice otima djevojke i pokušava kožu s njihova lica transplantirati na unakažene obraze svoje kćeri, bio je znakovit za njezinu kasniju karijeru. Naime, nakon nastupa u kultnom hororu Daria Argenta “Suspiria” (1978.), sve je češće igrala u filmovima takvog žanra.
Njezin intenzivan pogled i zvonki glas savršeno su pristajali ulogama negativki, koje su smišljale opačine nedužnim protagonisticama. Ipak, u vrijeme Franjueva filma (1960.) pred njom je bilo još mnoštvo respektabilnih ponuda. Marguerite Duras, proslavljena spisateljica i scenaristica modernističkog filma Alaina Resnaisa “Hirošima, ljubavi moja”, posebno za nju napisala je ulogu Therésč, žene koja umišlja da je dolutali klošar njezin davno nestali suprug, u psihološkoj melodrami Henrija Colpija “Tako dugo odsustvo” (1961.).
Film je na iznenađenje mnogih dobio Zlatnu palmu u Cannesu, a Alida Valli tu ulogu smatra možda najvažnijom u karijeri. Suradnja s Francuzima se nastavila (glumila je i u Chabrolovoj “Opheliji”), pa joj je 1964. francuski ministar kulture uručio odlikovanje Chevalier des Arts et des Lettres. Po drugi put se i udala (1957. godine), a njezin novi izabranik bio je redatelj Giancarlo Zagni, s kojim je surađivala u svojoj kazališnoj trupi. Putovali su svijetom, u prvoj polovici šezdesetih nekoliko godina živjeli u Meksiku, a razveli se 1969.
Uvijek spremna na nove kreativne izazove, glumica je još potkraj pedesetih počela raditi na televiziji, nastupila je u tri epizode izvanredno popularne američke serije “Dr. Kildare”, a imala je i vlastiti show na talijanskoj televiziji. Nije se mogla požaliti ni na pažnju koju su joj iskazivale nove talijanske redateljske veličine. Igrala je u “Kralju Edipu” Pier Paola Pasolinija, a s Bernardom Bertoluccijem surađivala je čak u tri navrata, u “Strategiji pauka”, “Dvadesetom stoljeću” i “Mjesecu”.
Podrugljivost kojom je reagirala na ponudu hrvatskih vlasti da postane počasna hrvatska umjetnica donekle je razumljiva. Ta je žena bila obasuta stotinama priznanja za svoj rad na filmu i televiziji te u kazalištu, primali su je i odlikovali mnogi europski premijeri i ministri, pa joj je naša stidljiva inicijativa morala djelovati komično. Kada ju je Luciana Jorio, novinarka Corriere d'informazione, upitala koju bi svoju ulogu izdvojila, ona je odgovorila: “Nijednu posebno. Znam samo da bih voljela glumiti ženu iz naroda, po mogućnosti Istranku”. Pod “Istrankom” zasigurno nije mislila ono što bi priželjkivali predlagači imena pulskog kina.
21-godišnja Wilma Montesi bila je stolareva kći i zaručnica rimskog policajca, punačka, zgođušna djevojka, koja je imala kakvu-takvu karijeru modela i sanjarila o proboju na film. 9. travnja 1953. napustila je roditeljski dom, a njezin je leš otkriven dva dana kasnije na plaži južno od Rima. Isprva se pretpostavljalo da je u pitanju samoubojstvo, zatim da je posrijedi slučajno utapanje, međutim, djevojka nije imala ni suknju niti čarape, ni haltere niti cipele. Kuda su nestali dijelovi odjeće?
Ispostavilo se da se u blizini nalazi Capocotta, nekoć kraljevski lovački posjed, vila u kojoj je rimska elita održavala razuzdane seksualne orgije, na kojima se obilato konzumirala droga. Iskrsnula je i nova vjerojatnost: Wilma Montesi se predozirala, a njezino je tijelo na brzinu prebačeno na obližnju plažu. U Capocottu je - po izjavama svjedoka - stigla u pratnji Piera Piccionija, prijatelja Alide Valli, međutim, glumičin alibi osigurao mu je zaštitu pred policijom.
Orgije u Capocotti uključivale su političke i gospodarske moćnike, a rasplamsavanje skandala osigurali su neprestano novi detalji o mitu, korupciji, prostituciji i narkomaniji u talijanskim političkim vrhovima. Zbog afere Montesi čak se i zatresla vlada, šef policije dao je ostavku, ali i Piccionijev otac Atillio, ministar vanjskih poslova. Među osumnjičenima je bio i princ Maurizio D'Assia, unuk posljednjeg talijanskog kralja Vittoria Emmanuela III. Slučaj je zaključen 1957. godine, a da nikome od upletenih nije dokazana nikakva krivnja.
Afera Montesi bila je glavna inspiracija Federicu Felliniju za njegov veliki hit “Slatki život” (1960.), a Amerikanka Karen Pinkus napisala je zanimljiv non fiction roman “Skandal Montesi: Smrt Wilme Montesi i rođenje paparazza u Fellinijevom Rimu”.
|
Af
era Montesi: Orgije i ubojstvo
|
Nenad Polimac