Sjećate se filma "Svjedok" s Harrisonom Fordom i onom prekrasnom glumicom kojoj ne pamtim ime? I one super romantične scene kada plešu sentiš u prašnjavoj garaži, visokih stropova, uz glazbu s automobilskog radija? Sjećate se njene duge, crne haljine s pregačom i bijele, štirkane kapice na glavi te potpune, dirljive neupućenosti u ples, glazbu, automobile, pa čak i Harrisona Forda?
Čini mi se da sam je proteklog vikenda srela. Ili neku jako sličnu. Unajmili smo auto i otišli do susjedne države Pennsylvanije kako bismo vidjeli "čudake" amiše. Najbrojnija njihova zajednica živi tri sata vožnje od New Yorka, u području koje se naziva Lancaster County, posebno u gradovima Intercourse i Bird-in-Hand. Upravo tako, gradić se zove Ptica u Ruci. To je isti onaj okrug u kojem je 32-godišnji Charles Carl Roberts poredao pred školsku ploču amiške škole u Ulici bijelog hrasta, blizu gradića koji se zove Paradise (Raj), jedanaest učenica i jednoj po jednoj pucao u glavu. Charles C. Roberts nije bio amiš, jer u suprotnome ne bi znao baratati oružjem i streljivom, voziti kamion i rješavati probleme "po kratkom postupku". Užasno me to pogodilo i zato želim ispričati kakvi su oni zapravo ljudi.
'Nemam vremena'
Amiši su uglavnom doseljenici njemačkog i nizozemskog podrijetla, dakle radišni, uredni, izdržljivi protestanti, izrazito tradicionalni, ali prije svega tvrdoglavi. Međusobno komuniciraju na tzv. pennsylvanijskom dachu, jedinstvenoj mješavini nizozemskog i njemačkog jezika, u vjerskim obredima koriste njemački, a s "ostatkom svijeta" govore engleski. Ne vole komunicirati sa strancima. "Oprostite, ali nemam vremena", odgovaraju nam uz smiješak, naviknuti da ih se promatra, fotografira i pokazuje prstom na njih, ali ništa više od toga. U stoljetnoj težnji da sačuvaju svoju samodostatnost nisu naučili čavrljati, neformalno izmjenjivati informacije, pogotovo s onima koji za njih predstavljaju "ostatak svijeta".
Njihova glavna osobina i ambicija je da već više stoljeća pokušavaju, a, gle čuda, i uspijevaju biti potpuno samodostatni i nezavisni od ostatka svijeta, poput neke uspješnije varijante Kim Il Sungove Sjeverne Koreje. Ali, za razliku od svojih gladnih i promrzlih azijskih istomišljenika, ti moderni samoizgnanici ne žive ograđeni žicom ili na pustom otoku, isključivo među sebi sličnima. Uglavnom švicarskog i njemačkog podrijetla, danas ih na području SAD-a ima oko 200.000. Njih oko 28.000 živi na farmama razbacanim uglavnom u Pennsylvaniji i Ohiju, oko kojih su u međuvremenu sagrađena turistička naselja i industrijski pogoni, spa centri i zabavni parkovi, autoceste i outleti, antene i zvjezdani štitovi. U cilju svog vremenskog i prostornog samoisključenja zaključili su da im ne treba električna energija, osim za hladnjak, zamrzivač i mužnju krava.
Tih nekoliko stotina watta nakapaju putem solarnih panoa, rudimentarnih vjetrenjača ili generatora. Za svjetlo im je dovoljno sunce ili uljanica, za toplinu to isto sunce ili drvene cjepanice. Kad je pak o vodi riječ, dovoljno je biti strpljiv, jer ona u svom vječnom kruženju prije ili kasnije uvijek napuni bunar.
Što je dobro, a što zlo, u amiškom svijetu odlučuje najmudriji među njima, njihov biskup. Premda nam se neke njegove odluke mogu činiti krajnje besmislenima i čudnima, članovi zajednice ih se bez pogovora drže.
Tako je sadašnji biskup odlučio da su automobil i bicikl prebrzi i da mogu odvesti predaleko, pa ih je zamijenio romobilom i koturaljkama, uz naravno kočije s konjima koje brojnim amiškim obiteljima služe nedjeljom za odlazak na misu ili u posjet rođacima.
Tako nije rijetkost naići na djevojke u dugim haljinama s pregačom podignutom (djelomično, da se razumijemo!) oko struka, kako jure na rolericama po cesti s četiri traka pokušavajući izbjeći konjsku balegu.
Što se tiče telefona, amiški su biskupi odlučili da oni ne predstavljaju opasnost sve dok se nalaze izvan četiri kućna zida. Tako nije neobično vidjeti male drvene kabine, nalik poljskim zahodima, u kojima je amišima dopuštena upotreba mobilnih telefona. Jedino mi nije jasno kako čuju da mobitel zvoni. Iako na području postoje državne škole, federalni zakon iz 1972. dopustio im je da djecu ne šalju u te škole, a i oni sami smatraju kako su njihove "one room school" nešto nalik našim područnim školama, gdje mali i veliki uče zajedno, puno primjerenije njihovim potrebama i uvjerenjima.
Svaki odrasli član zajednice može biti učiteljem koji mlađima prenosi osnovna znanja iz engleskog, matematike, povijesti i zemljopisa. Mali amiši uče i pišu zadaće do 14 godina, nakon čega ih roditelji, kada navrše 16 godina, šalju u "školu života", koju bih mogla sažeti u nekoliko riječi - "radi što te volja".
U nekoliko sljedećih godina moraju upoznati sva dostignuća našeg sjajnog doba, od televizije, automobila i kompjutora do jeansa, alkohola i seksa. I to što više, to bolje! Tek nakon nekoliko probnih, "svjetskih" godina spremni su na veliki korak, odnosno na odluku mogu li nastaviti živjeti bez ekrana i dolara u džepu, zaboraviti maskaru i avione, odreći se čak i teoretske mogućnosti da budu nešto ili negdje drugdje. "Rumspringa" je ključni događaj u životu svakog amiša.
Tek nakon tzv. vanjskog iskustva, začinjenog svim mogućim izazovima, od droge do seksa, mladi su spremni za odluku žele li ostati u zajednici i biti kršteni. Iznenađujućih 90 posto se vraća i izabire živjeti životom svojih predaka iz 18. stoljeća, slaveći prije svega vjeru i skromnost. Nakon krštenja, koje se obavlja svjesno i u odrasloj dobi, za amiše više nema predomišljanja. Nadalje će njihov život teći obilježen ritmom godišnjih doba i rađanjem djece.
Nakon toga nikad više na sebe neće smjeti staviti komad nakita, pa čak ni dugme. "Dugme je ukras, a žene se ne smiju krasiti. Ako već moraju haljinu zakopčati dugmetima, nakon toga ih moraju prekriti pregačama ili šalovima", objašnjavaju nam u amiškom muzeju u mjestu Intercourse. Drugim riječima, dugmad je previše seksi.
Muškarci nakon vječanja više ne smiju brijati bradu, žene raspustiti kosu, a i jedni i drugi si, do kraja života, više ne smiju pomoći strojem za pranje rublja, autobusom, termometrom... Svoju karakterističnu odjeću i obuću, koja se uglavnom svodi na dva radna odijela i jedno svečano te dva para cipela, amiši sami proizvode. Kao i namještaj, alat, rublje, kolica. Vještine koje je ostatak Amerike zamijenio Wal-Martovima i šoping centrima.
U Bird-in-Handu smo se bili smjestili u B&B (bed and breakfest) kod Dottie. Dottie nije amiš, ali se čini jednako ludom. Uvijek nasmiješena sedamdesetogodišnja majka sedmero djece, baka 21 unuka i nešto praunuka, brine se za koze, ovce, kokoši i prolupalog muža. Naravno, vikendima i za desetak gostiju. Ujutro vodi djecu na hranjenje kozlića, vađenje jaja ispod kvočke i trijebljenje vrta. Za doručak nam je ponudila nezaboravni kolač od zobenih pahuljica preliven mlijekom i voćem. Kad sam je upitala za recept, rekla mi je da je u hodniku izložena kuharica s njenim receptima koju mogu kupiti po skromnoj cijeni od 30 dolara. Kako me nije zanimala kozletina, ni punjene bundeve i purani, zamolila sam je samo recept za kolač. Spremno je odgovorila da u tom slučaju mogu uzeti jednu od kuvertica koje se nalaze na stoliću odmah do kuharice, što će me koštati samo tri dolara.
Die Botschaft je tjednik amiške zajednice, koji izlazi u Pennsylvaniji. Radi se o otužnim crno-bijelim novinama formata Jutarnjeg lista, bez fotografija i imalo složenijih grafičkih rješenja. Šest stupaca gusto tiskanih slova. I samo nekoliko naslova. Što se tiče sadržaja, u posljednjem broju je Sadie Petersheim iz Mifflintowna informirala čitatelje kako su ove godine kruške odlično rodile, puno bolje od dunja, te je uspjela spremiti čak 40 kila što marmelade, što kompota. Ella M. Hoover iz Curtissa, Wisconsin, željela je poručiti da joj je Adin potkovao konje. Mattie Gingerich iz Edgewooda, Iowa, zahvalan je za svaku kap kiše koja zobi mijenja boju i veseli se da će se biskup David A. Rabers sljedeće nedjelje zadržati na večeri. Slijede oglasi za drveni namještaj, konje, sadnice celera, aluminijske oblike za kolače i zamrzivač s dizelskim generatorom. Na kraju je popis rođenih i umrlih. Zanimljivo je da se prvi uvijek rađaju kod kuće, a drugi nikad ne umiru prije 80-e. Sveukupno 70 stranica po cijeni od 32 dolara godišnje pretplate. Čitanje Die Botschafta jedan je od glavnih amiških hobija!
Iz New Yorka Tamara Jadrejčić
Čini mi se da sam je proteklog vikenda srela. Ili neku jako sličnu. Unajmili smo auto i otišli do susjedne države Pennsylvanije kako bismo vidjeli "čudake" amiše. Najbrojnija njihova zajednica živi tri sata vožnje od New Yorka, u području koje se naziva Lancaster County, posebno u gradovima Intercourse i Bird-in-Hand. Upravo tako, gradić se zove Ptica u Ruci. To je isti onaj okrug u kojem je 32-godišnji Charles Carl Roberts poredao pred školsku ploču amiške škole u Ulici bijelog hrasta, blizu gradića koji se zove Paradise (Raj), jedanaest učenica i jednoj po jednoj pucao u glavu. Charles C. Roberts nije bio amiš, jer u suprotnome ne bi znao baratati oružjem i streljivom, voziti kamion i rješavati probleme "po kratkom postupku". Užasno me to pogodilo i zato želim ispričati kakvi su oni zapravo ljudi.
'Nemam vremena'
Amiši su uglavnom doseljenici njemačkog i nizozemskog podrijetla, dakle radišni, uredni, izdržljivi protestanti, izrazito tradicionalni, ali prije svega tvrdoglavi. Međusobno komuniciraju na tzv. pennsylvanijskom dachu, jedinstvenoj mješavini nizozemskog i njemačkog jezika, u vjerskim obredima koriste njemački, a s "ostatkom svijeta" govore engleski. Ne vole komunicirati sa strancima. "Oprostite, ali nemam vremena", odgovaraju nam uz smiješak, naviknuti da ih se promatra, fotografira i pokazuje prstom na njih, ali ništa više od toga. U stoljetnoj težnji da sačuvaju svoju samodostatnost nisu naučili čavrljati, neformalno izmjenjivati informacije, pogotovo s onima koji za njih predstavljaju "ostatak svijeta".
Njihova glavna osobina i ambicija je da već više stoljeća pokušavaju, a, gle čuda, i uspijevaju biti potpuno samodostatni i nezavisni od ostatka svijeta, poput neke uspješnije varijante Kim Il Sungove Sjeverne Koreje. Ali, za razliku od svojih gladnih i promrzlih azijskih istomišljenika, ti moderni samoizgnanici ne žive ograđeni žicom ili na pustom otoku, isključivo među sebi sličnima. Uglavnom švicarskog i njemačkog podrijetla, danas ih na području SAD-a ima oko 200.000. Njih oko 28.000 živi na farmama razbacanim uglavnom u Pennsylvaniji i Ohiju, oko kojih su u međuvremenu sagrađena turistička naselja i industrijski pogoni, spa centri i zabavni parkovi, autoceste i outleti, antene i zvjezdani štitovi. U cilju svog vremenskog i prostornog samoisključenja zaključili su da im ne treba električna energija, osim za hladnjak, zamrzivač i mužnju krava.
Tih nekoliko stotina watta nakapaju putem solarnih panoa, rudimentarnih vjetrenjača ili generatora. Za svjetlo im je dovoljno sunce ili uljanica, za toplinu to isto sunce ili drvene cjepanice. Kad je pak o vodi riječ, dovoljno je biti strpljiv, jer ona u svom vječnom kruženju prije ili kasnije uvijek napuni bunar.
Što je dobro, a što zlo, u amiškom svijetu odlučuje najmudriji među njima, njihov biskup. Premda nam se neke njegove odluke mogu činiti krajnje besmislenima i čudnima, članovi zajednice ih se bez pogovora drže.
Tako je sadašnji biskup odlučio da su automobil i bicikl prebrzi i da mogu odvesti predaleko, pa ih je zamijenio romobilom i koturaljkama, uz naravno kočije s konjima koje brojnim amiškim obiteljima služe nedjeljom za odlazak na misu ili u posjet rođacima.
Tako nije rijetkost naići na djevojke u dugim haljinama s pregačom podignutom (djelomično, da se razumijemo!) oko struka, kako jure na rolericama po cesti s četiri traka pokušavajući izbjeći konjsku balegu.
Što se tiče telefona, amiški su biskupi odlučili da oni ne predstavljaju opasnost sve dok se nalaze izvan četiri kućna zida. Tako nije neobično vidjeti male drvene kabine, nalik poljskim zahodima, u kojima je amišima dopuštena upotreba mobilnih telefona. Jedino mi nije jasno kako čuju da mobitel zvoni. Iako na području postoje državne škole, federalni zakon iz 1972. dopustio im je da djecu ne šalju u te škole, a i oni sami smatraju kako su njihove "one room school" nešto nalik našim područnim školama, gdje mali i veliki uče zajedno, puno primjerenije njihovim potrebama i uvjerenjima.
Svaki odrasli član zajednice može biti učiteljem koji mlađima prenosi osnovna znanja iz engleskog, matematike, povijesti i zemljopisa. Mali amiši uče i pišu zadaće do 14 godina, nakon čega ih roditelji, kada navrše 16 godina, šalju u "školu života", koju bih mogla sažeti u nekoliko riječi - "radi što te volja".
U nekoliko sljedećih godina moraju upoznati sva dostignuća našeg sjajnog doba, od televizije, automobila i kompjutora do jeansa, alkohola i seksa. I to što više, to bolje! Tek nakon nekoliko probnih, "svjetskih" godina spremni su na veliki korak, odnosno na odluku mogu li nastaviti živjeti bez ekrana i dolara u džepu, zaboraviti maskaru i avione, odreći se čak i teoretske mogućnosti da budu nešto ili negdje drugdje. "Rumspringa" je ključni događaj u životu svakog amiša.
Tek nakon tzv. vanjskog iskustva, začinjenog svim mogućim izazovima, od droge do seksa, mladi su spremni za odluku žele li ostati u zajednici i biti kršteni. Iznenađujućih 90 posto se vraća i izabire živjeti životom svojih predaka iz 18. stoljeća, slaveći prije svega vjeru i skromnost. Nakon krštenja, koje se obavlja svjesno i u odrasloj dobi, za amiše više nema predomišljanja. Nadalje će njihov život teći obilježen ritmom godišnjih doba i rađanjem djece.
Nakon toga nikad više na sebe neće smjeti staviti komad nakita, pa čak ni dugme. "Dugme je ukras, a žene se ne smiju krasiti. Ako već moraju haljinu zakopčati dugmetima, nakon toga ih moraju prekriti pregačama ili šalovima", objašnjavaju nam u amiškom muzeju u mjestu Intercourse. Drugim riječima, dugmad je previše seksi.
Muškarci nakon vječanja više ne smiju brijati bradu, žene raspustiti kosu, a i jedni i drugi si, do kraja života, više ne smiju pomoći strojem za pranje rublja, autobusom, termometrom... Svoju karakterističnu odjeću i obuću, koja se uglavnom svodi na dva radna odijela i jedno svečano te dva para cipela, amiši sami proizvode. Kao i namještaj, alat, rublje, kolica. Vještine koje je ostatak Amerike zamijenio Wal-Martovima i šoping centrima.
U Bird-in-Handu smo se bili smjestili u B&B (bed and breakfest) kod Dottie. Dottie nije amiš, ali se čini jednako ludom. Uvijek nasmiješena sedamdesetogodišnja majka sedmero djece, baka 21 unuka i nešto praunuka, brine se za koze, ovce, kokoši i prolupalog muža. Naravno, vikendima i za desetak gostiju. Ujutro vodi djecu na hranjenje kozlića, vađenje jaja ispod kvočke i trijebljenje vrta. Za doručak nam je ponudila nezaboravni kolač od zobenih pahuljica preliven mlijekom i voćem. Kad sam je upitala za recept, rekla mi je da je u hodniku izložena kuharica s njenim receptima koju mogu kupiti po skromnoj cijeni od 30 dolara. Kako me nije zanimala kozletina, ni punjene bundeve i purani, zamolila sam je samo recept za kolač. Spremno je odgovorila da u tom slučaju mogu uzeti jednu od kuvertica koje se nalaze na stoliću odmah do kuharice, što će me koštati samo tri dolara.
Die Botschaft je tjednik amiške zajednice, koji izlazi u Pennsylvaniji. Radi se o otužnim crno-bijelim novinama formata Jutarnjeg lista, bez fotografija i imalo složenijih grafičkih rješenja. Šest stupaca gusto tiskanih slova. I samo nekoliko naslova. Što se tiče sadržaja, u posljednjem broju je Sadie Petersheim iz Mifflintowna informirala čitatelje kako su ove godine kruške odlično rodile, puno bolje od dunja, te je uspjela spremiti čak 40 kila što marmelade, što kompota. Ella M. Hoover iz Curtissa, Wisconsin, željela je poručiti da joj je Adin potkovao konje. Mattie Gingerich iz Edgewooda, Iowa, zahvalan je za svaku kap kiše koja zobi mijenja boju i veseli se da će se biskup David A. Rabers sljedeće nedjelje zadržati na večeri. Slijede oglasi za drveni namještaj, konje, sadnice celera, aluminijske oblike za kolače i zamrzivač s dizelskim generatorom. Na kraju je popis rođenih i umrlih. Zanimljivo je da se prvi uvijek rađaju kod kuće, a drugi nikad ne umiru prije 80-e. Sveukupno 70 stranica po cijeni od 32 dolara godišnje pretplate. Čitanje Die Botschafta jedan je od glavnih amiških hobija!
|
Novine: oglasi za sadnice
|
Iz New Yorka Tamara Jadrejčić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....